Croatian Drama

Za vrijeme Domovinskog rata kazališta u najugroženijim gradovima (Osijek, Zadar, Dubrovnik) održavala su kazališni program unatoč ozbiljnoj opasnosti jer je, na primjer, na krov zgrade HNK u Osijeku pala ciljana granata 1991. Tada se shvatila važnost kazališta koje se doživljavalo kao otpor neprijatelju i borba za normalan život, ali i mjesto koje je ljudima davalo snagu. Kazalište je u ratu bilo važno, gotovo ritualno kao u davna antička vremena. Repertoar je bio sastavljen od komedija, opereta opera, koncerata, klasika a pisale su se i ratne drame na temelju proživljenih iskustava pisca. Iako napisane uglavnom iz pozicije žrtve bile su bez mržnje i bez veličanja hrvatske državnosti ili nacije (što se ponekad znalo čuti kao optužba) ali uvijek s katarzom i pročišćenjem emocija publike na kraju. Čak i kad je glavni lik poginuo ostala je živjeti neka pozitivna emocija u drami (i u publici), i time su publiku ojačavale i uzdizale. Pisale su se i brojne ratne komedije koje su smijehom umanjivale strah i potvrđivale smisao svijeta. Nakon rata u kazalištima glavne struje zavladala je teza da ratne drame nema i igrala su se samo djela koja su se uklapala u vladajuće europske
trendove (nasilje u obitelji, imanentno zlo u svima nama ili jasna hrvatska krivica). Autoričino istraživanje je pokazalo da je od 1990-2014. objavljeno ili igrano u kazalištu i/ili na radiju 130 hrvatskih drama vezanih uz Domovinski rat temom ili nekim likom (ratnik, prognanik itd ... ) od čega je četvrtina napisana za vrijeme rata (do 1995.). Istraživanje je pokazalo da u dramama napisanim nakon rata dominira drugačiji osjećaj, osjećaj beznađa i prikaz poratne stvarnosti kao mjesta u kojem nema nade za dobre ljude, pa tako nema poratnih komedija nego samo groteski. Istraživanje je rezultiralo s objavom tri antologija drama i promjenom stava prema ratnoj drami kao i ulaskom drugačije slike rata (hrvatska žrtva) u glavnu struju.

The article analyzes three cabaret texts by Boris Senker: „Zagrebulje zagrobne“ (Zagreb’s obituaries),  „Fritzspiel” (Play with Krleza) and „(P)Lutajuće glumište majstora Krona” (Travelling with Theatre Through Time). Cabaret is a theatrical form (genre) that takes place in a non-theatrical atmosphere of a hospitality establishment with agenda of entertaining the audience that eats and drinks. Through a very open form elements like deconstruction of the theatrical illusion, adding dramaturgical principles, sequencing of sketches and songs, autoreferentiality and inclusion of the audience in the program, the cabaret mocks and parodies recent social context, most often dealing with sexuality and politics. Its textual templates are temporal and through dominantly entertaining form it is mostly situated on the margins of the theatre, although it was occasionally used as a means of strong political criticism and literature through history.
In his cabaret texts, Boris Senker starts from a literary model (Croatian literature, Krleža's drama "Gospoda Glembajevi", or the whole history of drama), whose parody leads to favourite cabaret themes (reality, politics, sexuality), as well as to the realization of the basic aim of the cabaret - entertainment. He also succeeds in undoing the temporality of cabaret templates because his texts are a type of literature that offers numerous reception layers both in synchrony and diachrony. By doing so he is the originator of the literary cabaret in Croatia because of content distinctive difference and at the same time concords with the world's trend of cabaret manipulation of the literature that began with "Shakespeare Abridged".

U antologiji je objavljeno 12 drama: Lydia Scheuermann Hodak Slike Marijine (1992./1996.), Pavao Pavličić Olga i Lina (1996.) Hrvoje Barbir Barba Telmah (1997.) Vlatko Perković Deus ex machina (1997.) Slobodan Šnajder Ines & Denise (1997. ) Dubravko Mihanović Žaba (2004.) Gordana Ostović Parsifal (2005.) Tena Štivičić Fragile (2005.) Amir Bukvić Djeca sa CNN-A (2006.) Igor Hamer Jura, samo jučerašnja vijest (2007.) Lada Martinac Ko me to pokriva? (2009.) Miro Međimorec Vukovarski nokturno (2011.) Objavljen je i predgovor Sanja Nikčević "Poratna hrvatska drama ili tko će spasiti pobjednik? kao i biografije autora.

U europskom kazalištu 18. i 19. stoljeća dominantna kulturna praksa bili su građansko kazalište i drama. Nakon II. svjetskog rata u cijeloj smo Europi izbacili epohu iz kanona kao manje vrijednu, a njezine dominantne žanrove kao »podilaženje pu blici«, dok smo u kanon uvrstili ono što je u epohi bilo umjetnički emergentno ali rubno (mod-ernizam). Zato danas nemamo naziv za epohu, a iako o djelima iz epohe govorimo kroz žanrovske nazive (dobro skrojeni komadi, melodrama, pučki komadi, igro kazi, čarobne glume...), nemamo jasnu žanrovsku podjelu. U proučavanju hrvatskoga kazališta toga vremena ovaj tekst uvodi naziv »građansko kazalište« kao periodizacijsku epohu s pri-jedlogom sustava dramskih vrsta kroz četiri podjele. Slijedeći Aristo-telove cause (uzroke stvari), dramske se vrste dijele prema formi (kon-vencija/oblik i dominantna emocija koju izaziva) na tragediju, dramu, tragikomediju melodramu, komediju i satiru, prema sadržajnim as-pektima žanrova (temi, priči/radnji i glavnim likovima) dijele se na pučku, plemićku i građansku dramu, causa efficiens ili poticaj jest piščev odnos prema svjetonazoru i dijeli ih na afirmativne i subver-zivne, dok je causa finalis ili svrha, cilj – djelovanje na publiku. U tek-stu su navedene tabele cijeloga nacrta žanrovskoga sustava s osnovnim referentnim točkama, a detaljnije su analizirani žanrovi prema formi. Ključne riječi: žanrovski sustav, građansko kazalište, pučka, plemićka i građanska drama, afirmativni i subverzivni žanrovi Ovaj tekst uvodi naziv »građansko kazalište« kao periodizacijsku epohu hrvatsko-ga kazališta 19. i prve polovice 20. stoljeća, s prijedlogom sustava dram skih vrsta toga vremena kroz četiri podjele: prema formi, sadržaju, poticaju (odnosu prema vladajućem svjetonazoru) i cilju. Budući da se doista radi o nacrtu, u ovom tekstu donosim tabele s osnovnim referentnim točkama, detaljnije analiziram podjelu žanrova prema formi, a ostale će podjele biti analizirane u drugim tekstovima. 1 1 Podjelu žanrova prema sadržaju detaljnije ću analizirati u tekstu »Postoji li zajednički nazivnik komedije, melodrame i pučkog igrokaza ili što afirmira afirmativna književnost« za zbornik skupa Jezik književnosti, znanosti i medija. Međunarodni znanstveni skup u povodu 80. rođendana akademika Milivoja Solara, Sveučilište Sjever, Koprivnica, 21.-22. X. 2016.

U knjizi je objavljeno 8 komedija (Milica Lukšić: Lov na medvjeda tepišara, Tahir Mujičić/Boris Senker Bratorazvodna parnica, Lydia Scheuermann Hodak: Žurim, dolazi mi moja maserka, Zvonimir Zoričić: Tatarski biftek, Miro Gavran: Deložacija, Ivan Kušan: Tko je Sveti Stefan, Ljubomir Kerekeš: Povratak ratnika, Ivo Brešan: Utvare)te uvodni tekst Sanja Nikčević: "Može li se smijati ratu?" Iako se rat čini kao vrijeme u kojem se ne može smijeati - smijeh je itekako prisutan u ratu- kao obrambeni mehanizam koji pomaže preživjeti nelogično i neljudsko stanje jer nas oslobađa nakupljenih negativnih emocija (straha, mržnje). Komedija sa svojim sretnim krajem i uspostavom reda je afirmacija temeljnih vrijednosti društva, a to je svakom čovjeku nužno za očuvanje zdravog razuma. Možda je upravo zato od 99 drama izvedenih ili objavljenih u Hrvatskoj od 1991. do 2011. na temu Domovinskog rata i hrvatskog poraća, čak trećina komedija ili drama s jakim komediografskim elementima. Antologija okuplja osam dvostruko ratnih komedija, onih kojima je Domovinski rat i tema i vrijeme nastanka. Odreda su kvalitetna dramska ostvarenja koja se i danas razumiju i izazivaju smijeh i to u rasponu od blagog, toplog humora preko parodije do političke satire i sprdnje! Ove komedije su i dokument jednog vremena ali u sebi ne nose mržnju niti poziv na osvetu nego se ismijavaju svima. Kako neprijateljima i međunarodnoj zajednici (čineći ih manje opasnima) tako i nama samima: njihovim ambicijama i slabostima, našim manama i brigama i to kroz politički nekorektne kabarete, satire i parodije. Ne bježeći od ozbiljnih tema i problema iz tog vremena (od useljavanja u tuđe stanove, preko nacionalne mitologije do lažnih ratnika) ove komedije pronalaze način da nas istovremeno i nasmiju i afirmiraju temeljne ljudske vrijednosti.

U europskom kazalištu 18. i 19. stoljeća dominantna kulturna praksa bili su građansko kazalište i drama. Nakon II. svjetskog rata u cijeloj smo Europi izbacili epohu iz kanona kao manje vrijednu, a njezine dominantne žanrove kao »podilaženje pu blici«, dok smo u kanon uvrstili ono što je u epohi bilo umjetnički emergentno ali rubno (mod-ernizam). Zato danas nemamo naziv za epohu, a iako o djelima iz epohe govorimo kroz žanrovske nazive (dobro skrojeni komadi, melodrama, pučki komadi, igro kazi, čarobne glume...), nemamo jasnu žanrovsku podjelu. U proučavanju hrvatskoga kazališta toga vremena ovaj tekst uvodi naziv »građansko kazalište« kao periodizacijsku epohu s pri-jedlogom sustava dramskih vrsta kroz četiri podjele. Slijedeći Aristo-telove cause (uzroke stvari), dramske se vrste dijele prema formi (kon-vencija/oblik i dominantna emocija koju izaziva) na tragediju, dramu, tragikomediju melodramu, komediju i satiru, prema sadržajnim as-pektima žanrova (temi, priči/radnji i glavnim likovima) dijele se na pučku, plemićku i građansku dramu, causa efficiens ili poticaj jest piščev odnos prema svjetonazoru i dijeli ih na afirmativne i subver-zivne, dok je causa finalis ili svrha, cilj – djelovanje na publiku. U tek-stu su navedene tabele cijeloga nacrta žanrovskoga sustava s osnovnim referentnim točkama, a detaljnije su analizirani žanrovi prema formi. Ključne riječi: žanrovski sustav, građansko kazalište, pučka, plemićka i građanska drama, afirmativni i subverzivni žanrovi Ovaj tekst uvodi naziv »građansko kazalište« kao periodizacijsku epohu hrvatsko-ga kazališta 19. i prve polovice 20. stoljeća, s prijedlogom sustava dram skih vrsta toga vremena kroz četiri podjele: prema formi, sadržaju, poticaju (odnosu prema vladajućem svjetonazoru) i cilju. Budući da se doista radi o nacrtu, u ovom tekstu donosim tabele s osnovnim referentnim točkama, detaljnije analiziram podjelu žanrova prema formi, a ostale će podjele biti analizirane u drugim tekstovima.

Antologija okuplja jedanaest drama nastalih za vrijeme Domovinskog rata koje su igrane u kazalištima ili izvedene na radiju. Predgovor analizira drame i kazališnu i ratnu situaciju, donosi popis ratnih drama iz tog doba a objavljene su i biografije autora. Objavljene drame: Nino Škrabe Dvije sestre 1992, Davor Špišić Dobrodošli u rat 1992, Matko Sršen Farsa od gvere 1992, Katja Šimunić Blueblanche, tango, rat 1992, Milan Grgić Sv. Roko na brdu 1993, Lada Martinac /Snježana Sinovčić Živim 1993, Goran Tribuson Doviđenja u Nuštru 1994, Zvonimir Zoričić Tatarski biftek 1994, Miroslav Mađer Srijemski put 1995, Zvonimir Majdak Smrtonosni povratak 1995, Miro Gavran Deložacija 1995.

The  theatrical  mainstream  in  Europe  always  reflected  the  basic
worldview of the society and the ruling ideology. After the Second World War and the establishment
of domination of the secularist worldview in Europe, many of the genres are banished from the
mainstream theatre (for example mistery plays) if they affirmed the Christian worldview and its
values hierarchy (love, serving, obedience), and transmitting the Christian message (the world is
ruled by a good God; there is a difference between good and evil; the hero has a free will; if the
hero chooses wrong he has a possibility to correct his wrongdoings).
In Croatia the process was further strengthened by the ruling openly atheistic  ideology.  From 
1954  to  1990  the  mainstream  theatres  showed in total 52 premiers of religious thematic
written by Croatian authors, of which 45 were subversive towards the Christian worldview, mostly
written programmatically against the faith and the Church. Those included ”old” Krleža’s
expressionist texts (Golgota, Adam i Eva), but also 13 new texts (R. Marinković’s Glorija, S.
Šnajder’s Dumanske tišine, M. Matišić’s Legenda o  sv.  Muhli.  Some  authors  (N.  Fabrio,  M. 
Grgić, A.  Šoljan,  I.  Supek,  I. Bakmaz, I. Brešan) used the representation of the Catholic
Church as a total- itarian institution which is destroying the rebellious heretics as a metaphoric
critique of totalitarianism and unfree character of the communist society, but that does not
belittle their subversion of Christian worldview as it is the only thing that remains after the end
of the policies they were criticizing.
In that 45 year the professional theatres showed only 7 plays affirma- tive of the Christian
worldview. Those were exclusively the old plays pre- viously showed at the summer festivals as a
research of the Renaissance heritage, and they have been shown only from the end of the 1960s.
Beyond the margins of the professional theatre, almost in the ille- gal setting, there was alive
theatre of the amateur productions in Catholic parishes,  where  the  old  and  the  new  plays 
were  shown. The  new  ones were written by both priests (R. Kupareo, I. Peran, I. Zirdum, A.
Marić, Š. Šito Ćorić) and laymen (K. Tičić, M. Nardelli, N. Škrabe). Those texts were played across
the world because through their high-quality theatrical expression they affirmed Christian
worldview and sent to the public the message that the world has a meaning because it is part of the
God’s plan, and that the happiness is not achieved by the selfish self-care, but by giv- ing the love to others.
Sažetak:
Glavna kazališna struja u Europi uvijek je odražavala osnovni  svjetonazor društva pa i vladajuću ideologiju. Nakon što je nakon Drugog svjetskog rata sekularistički svjetonazor zavladao u cijeloj Europi,  protjerane su iz kazališta glavne struje žanrovi poput prikazanja (misteriji /muke/, mirakuli i moraliteti) jer  afirmiraju kršćanski svjetonazor  i njegovu hijerarhiju vrijednosti (ljubav, služenje, poslušnost) te  prenose kršćansku poruku (svijetom vlada dobri Bog; postoji razlika između dobra i zla; junak ima slobodnu volju odabira; ako krivo odabere ima mogućnost ispravljanja).
U Hrvatskoj je taj proces bio pojačan vladajućom otvoreno ateističkom  ideologijom pa je od 1954.  do 1990. na scenama glavne struje postavljeno je 52 premijere religioznih tema hrvatskih pisaca od čega su 45  bile subverzivne prema kršćanskom svjetonazoru, programatski pisani protiv vjere i Crkve. Igrali su se „stari“ Krležini ekspresionistički tekstovi (anti-muka Golgota ili anti-misterij  Adam i Eva) ali je napisano  čak 13 novih tekstova, uglavnom anti-mirakula, od prve drame  Glorije Ranka Marinkovića (1955.) preko Dumanskih tišina Slobodana Šnajdera (1987.)  do  Legende o sv. Muhli Mate Matišića (1988.). Neki su pisci (N. Fabrio, M. Grgić, A. Šoljan, I. Supek, I. Bakmaz, I. Brešan) koristili prikaz Katoličke crkve kao totalitarne institucije koja uništava pobunjene heretike kao metaforičku kritiku totalitarizma i neslobode komunističkog društva što ne umanjuje njihovu subverziju kršćanskog svjetonazora jer jedino ona ostaje vidljiva i nakon što je prošla politika koju su kritizirali.
U tih 45 godina  na profesionalnim scenama  postavljeno je  samo  7 prikazanja afirmativnih prema kršćanskom svjetonazoru. To su isključivo stara prikazanja koja su postavljana na ljetnim igrama  kao „istraživanje renesansne baštine“  i to tek  od kraja šezdesetih (1968. Ciprijan i Justina Dubrovačke ljetne igre i Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika Splitsko ljeto). 
Ispod rubova profesionalnog kazališta, gotovo u ozračju poluilegale, postojalo  je živo kazalište amaterskih produkcija u župama gdje su postavljana  stara  i nova prikazanja.  Nova  su pisali i  svećenici (Rajmund Kupareo, Ivan Peran, Ivan Zirdum, Ante Marić, Šimun Šito Ćorić) ali i laici (mjuzikli  Krešimira Tičića i Maria Nardellija  ili božićne drame  Nine Škrabea). Ti su tekstovi igrani po cijelome svijetu, a postavljali su ih jer su  kvalitetnim  kazališnim izrazom afirmirali  kršćanski svjetonazor šaljući publici  poruku da svijet ima smisao jer je  dio Božjeg nauma a da se sreća me postiže  sebičnom brigom za sebe nego darujući ljubav drugima.

Content:
Sanja Nikcevic: New Pessimism, Anthology of Croatian Drama from Eighties and Nineties. is introduction to the anthology that was edited by Sanja Nikčević. It was included 6 Plays: Lada Kaštelan: Posljednja karika /Last Link/, MiIro Gavran Čehov  je Tolstoju rekao zbogom /Chekhov Said Good by to Tolstoy/;Mate Matišić: Cinco i Marinko  /Cinco and Marinko/; Ivan Vidić: Ospice /Measels/; Pavao Marinković: Filip Oktet i čarobna truba /Fillip Octet and Magic Trumpet/; Asja Srnec Todorović: Mrtva svadba /Death Weading/. Translated from Croatian to Macedonian by Venko Andonovski.
Sadržaj:
Prolog: Sanja Nikčević: Novata pesimizam, antologija na hrvatskite drama na osumdesetite i devetdesetite ; izborot na šest drami (Lada Kaštelan: Posledniot link, Miro Gavran: Tolstoj Čehov veli zbogum, Mate Matišić: Cinco i Marinko, Ivan Vidić: Ospice, Pavo Marinković: Filip Oktet I magija rog, Asja Srnec Todorović: Mrtva svadba ; beleški za avtorite.

Sažetak
Uvodni tekst tematskog o Miri Gavranu u kojem su objavljeni radovi sa okruglog stola održanog na 7 Gavranfestu u Pragu u travnju 2017. Kao urendica bloka postavila sam tezu o Gavranu kao srednjoevropskom piscu koju dokazuju i tekstovi objavljeni u bloku (Magadalena Dyras o Gavranu u Poljskoj i Tihomira Glowatszkog o prevođenju Gavranovih drama na njemački).
Tekst:
Sedmi GavranFest održao se od 5-10. travnja 2017. u Pragu, Češka.  Festival je međunarodni, a na njemu se izvode samo djela Mire Gavrana. Činjenica da je u  od 2003. održano 7 festivala organiziranih u tri zemlje  (Slovačka, Češka, Poljska). a sudjelovalo je devet zemlja s 42 profesionalne predstave, zorno dokazuje međunarodni uspjeh i važnost Mire Gavrana kao pisca. Nakon tih četrnaest godina upravo nam je taj festival osvijestio  još jedan fenomen vezan uz Gavrana. Iako je igran po cijelome svijetu, likovima i temeljnim odnosima među njima razumljiv i zanimljiv svima,  Gavranov naročit uspjeh u  zemljama srednje Europe (gdje je najviše igran a i gdje se održava GavranFest) ukazuje na činjenicu da se  radi o dominantno srednjeeuropskom piscu.
Toj je temi za vrijeme festivala 6. travnja bio posvećen okrugli stol pod nazivom „Miro Gavran - kazališni pisac u europskom i svjetskom kontekstu“ kojeg je organizirao češki  profesor, slavist i prevoditelj Jaroslav Otčenašek na svom,  Karlovom sveučilištu u Pragu. Okupio je šest govornika iz četiri zemlje (Češka, Poljska, Njemačka, Hrvatska), koji su se intenzivno bavili Gavranovim djelima bilo kao teoretičari, bilo kao prevoditelji, bilo kao dramaturzi, u želji da se tema propita s različitih aspekata. Od šest izlaganja donosimo u ovom bloku tri:  poljska slavistica Magdalena Dyras (voditeljica slavistike na Jagelonskom sveučilištu u Krakowu): „Kazališni fenomen Mire Gavrana u Poljskoj“;    njemački prevoditelj i redatelj Tihomir Glowacki: „Pustolovina  prevođenja na primjeru tekstova Mire Gavrana“  te  hrvatska teatrologinja i profesorica Sanja Nikčević: „GavranFest ili jedini kazališni festival posvećen živućem piscu izvan vlastite zemlje susret kazališne srednje Europe“.
Ostala tri izlaganja nisu objavljena. Sam voditelj, Jaroslav Otčenašek, govorio je o  Miri Gavranu kao srednjoeuropskom piscu. Bogusław Zieliński, ugledni poljski slavist je u izlaganju „Paradoks  ironije u sudaru moći i vlasti“ govorio  kako su se Gavranove povijesne drame koje prikazuju manipulaciju nad likovima (npr. Ljubavi Georgea Washingtona)  u Poljskoj za vrijeme komunizma čitale kao političko kazalište i kritika društva. Mlada dramaturginja Kristyna Čepkova, s iskustvom rada na dvije na dvije Gavranove  predstave, govorila je kako i zašto je mlada kazališna ekipa u  3 D Company  pročitala Gavranovu dramu Čehov je Tolstoju rekao zbogom  na novi način -  kao Čehov vs. Tolstoj.
U objavljenim tekstovima neke su od tih tema dotaknute: temu političke recepcije Gavranovih drama u Poljskoj spominje Magdalena Dyras, a Sanja Nikčević analizirajući GavranFest govori o srednjoeuropskom kontekstu Gavranove recepcije i o spomenutoj predstavi Čehov vs. Tolstoj. No, bilo bi dobro nastaviti objavljivanje tekstova na tu temu. Iako i GavranFrest, i održan okrugli stol, i prilozi koje objavljujemo u Forumu, dokazuju da je Miro Gavran doista srednjeeuropski pisac – tema nije nikako iscrpljena. 
Sanja Nikčević, urednica bloka

Summary:
Although one of the dominant genres in European theatre in the 18th and 19th century, folk drama does not have a proper place in the theory of literature. It is neither fully defined nor positioned in the genre system of that time because contemporary theory despised it and threw it out of the canon. The article starts from the thesis that this genre has been thrown out of the canon not because of its inadequate quality or because of the development of drama that made it redundant, but because of extraliterary reasons. Dealing with basic characteristics and conventions of the genre, the article attempts to prove that the reason for the rejection of this genre lies in the worldview change of European society, due to which everywhere, including literary canon, everything affirming the values of the until then valid Christian worldview was thrown out, and folk drama declares exactly these values as its fundamental reasons for writing. The article suggests a generic term folk drama as well as re-reading and re-evaluating these works without the aforementioned worldview limitation.
Iako jedan od dominantnih žanrova u europskom kazalištu 18. i 19. stoljeća, pučka igra ili pučki komad nema svoje primjereno mjesto u teoriji književnosti. Niti je do kraja ni definiran, niti pozicionira unutar sustava žanrova tog vremena jer ga je suvremena teorija prezrela i izbacila iz kanona. Članak kreće od teze da je žanr izbačen iz kanona ne zbog nedovoljne kvalitete ili razvoja drame koji ga je učinio suvišnim, nego zbog izvanknjiževnih razloga. Prolazeći kroz osnovne karakteristike i konvencije žanra, članak pokušava dokazati da je razlog odbacivanja žanra u svjetonazorskoj promjeni u europskom društvu zbog koje je u i književnom kanonu izbačeno sve što afirmira vrijednosti do tada važećeg kršćanskog svjetonazora, a pučka drama upravo te vrijednosti proglašava temeljnim razlozima pisanja. Članak predlaže generički termin pučka drama te ponovno čitanje i vrednovanje djela bez spomenutog svjetonazorskog ograničenja.

ROLE OF CORPOREALITY IN THE PROCESS OF (RE)CONSTRUCTION OF FEMALE IDENTITY
(IN THE CONTEMPORARY WOMEN'S PLAYWRITING)


This paper is devoted to a detailed analysis in which I compared the ways in which contemporary Serbian and Croatian playwrights describes the physical realm, and above all, pregnancy and maternity in the process of construction of identity and structuring of the subject. As examples I used  dramas Orange Peel (2006) by Maja Pelević and Naked In The Cage (2009) by Olja Runjić. Playwrights  skillfully described the fact that women in this new period of life feel  heir bodies in completely different ways. Also they provided confirmation of correctness, that in this experience the realm of biological, psychological and spiritual are strongly correlated with each other they coexist and collaborate. Pelević and Runjić demonstrated new models of extra/ordinary female identity and different, undesirable, non-performing aspects of motherhood that concern the woman's body, psyche and spirituality. In this very interesting way the authors tried to redefine and reinterpret the existing regulation of motherhood. The attractive literary strategies show important changes in the emotional, biological, cultural and social constructions of the Modern Woman. Presented body creations reveal contemporary vision of the changing, transforming and labile Body. This crossing point between Nature and Culture - as a new character and dimension - took over the remaining discourses of the modern literature.

Kroatywni. Dramat chorwacki po 1990 roku. Wybór tekstów powstał na podstawie antologii współczesnego dramatu chorwackiego zatytułowanej Odbrojavanje (Odliczanie). Zestawił ją Leo Rafolt, a wydała w 2007 roku Zagrzebska Szkoła Slawistyczna. Leo Rafolt jest również autorem wstępu do niniejszego wyboru, wstępu, który ma na celu zaprezentowanie polskiemu czytelnikowi kondycji dramatu i teatru chorwackiego po 1990 roku. W Kroatywnych oprócz siedmiu dramatów pochodzących z Odliczania (są to utwory Lady Kaštelan, Mate Matišicia, Asji Srnec-Todorović, Filipa Šovagovicia, Teny Štivičić, Milko Valenta, Tomislava Zajeca) znalazły się jeszcze trzy dramaty wybrane przez zespół realizujący projekt (utwory Dubravko Mihanovicia, Marijany Noli i Borivoja Radakovicia). Idea zapoznania czytelnika polskiego z tendencjami panującymi w dramacie chorwackim od lat dziewięćdziesiątych XX wieku, przy jednoczesnym uwzględnieniu kontekstu kultury polskiej i odrzuceniu dramatów w zbyt dużym stopniu zanurzonych w kulturze rodzimej, a wskutek tego niezrozumiałych dla odbiorcy polskiego, stanowiła główne kryterium niniejszego wyboru. Jest on uzupełnieniem tego obrazu dramatu i teatru chorwackiego, jaki wyłania się z już przetłumaczonych i wystawianych utworów. Ich listę załączam w postaci aneksu bibliograficznego.

Sanja Nikčević: "Mit o Krleži", Matica hravtska, Zagreb, 2016.
iz recenzije:
Poznata po svojim originalnim i provokativnim stavovima o hrvatskoj drami, Sanja Nikčević se i ovdje pokazuje pobornicom tzv. dramskog teatra. Posebnost je ovog rukopisa njegova polemična dimenzija posvećena vrlo oštrom sukobu u hrvatskom kulturnom prostoru oko lika i djela Miroslava Krleže. Autorica sukobljene strane imenuje krležodulima (oni koji smatraju da je Miroslav Krleža najveći pisac na svijetu, a da je bio zabranjen od 1990. i da mu nije poklonjeno dovoljno pažnje) i krležoklastima (koji smatraju da je Miroslav Krleža najveća nepogoda hrvatske književnosti koja je i dalje uništava) smatrajući da pravi krležo-fili tj. oni koji doista vole Miroslava Krležu zbog njegova vlastita djela, nikoga ne zanimaju. Knjiga će, uz širu čitateljsku publiku i ljubitelje kazališta, za-sigurno zainteresirati specijalistički orijentiranu čitateljsku javnost – onu koja se bavi teatrologijom, dramatologijom, fi-lologijom i kulturološkim pitanjima te će studentima kazališne akademije, komparatističkih, kroatističkih i inih drugih društve-no-humanističkih usmjerenja biti zanimljivo vrelo novih meto-doloških i analitičkih pristupa. (Adriana Car Mihec) Opremljena svime čime stručna i znanstvena knjiga mora biti opremljena, pisana živo, osobno, angažirano i s dobrim pozna-vanjem područja kojim se bavi, knjiga Sanje Nikčević važan je doprinos kritičkom promišljanju suvremene hrvatske drame i suvremenoga hrvatskog kazališta te vrijedna potpore. (Boris Senker)