Nothing Special   »   [go: up one dir, main page]
Prijeđi na sadržaj

NATO-ovo bombardovanje SR Jugoslavije

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice NATO bombardovanje SRJ)
Operacija Saveznička sila
Dio Rata na Kosovu

Novi Sad nakon bombardovanja naftne rafinerije
Datum 24. 3. – 10. 6. 1999. (78 dana)
Lokacija Srbija, Crna Gora
Ishod pobjeda NATO-a; povlačenje vojske SR Jugoslavije s Kosova
Casus belli progon Albanaca sa Kosova
Sukobljeni
NATO SR Jugoslavija
Vođe
Wesley Clark
Javier Solana
Rupert Smith
Tony Blair
Bill Clinton
Jacques Chirac 		Slobodan Milošević
Dragoljub Ojdanić
Nebojša Pavković
Vlastimir Đorđević
Svetozar Marjanović
Vojne snage
Više od 1.031 borbenih zrakoplova 85.000-114.000 vojnika
20.000 policajaca
15.000 dobrovoljaca
Posljedice
2 poginulih vojnika
1 F-117A Nighthawk
1 F-16C Fighting Falcon
oko 30 bezpilotnih letjelica 		Srbija
93 poginula vojnika SRJ[1]
Kosovo
174 poginulih vojnika SRJ[1]
Crna Gora
2 poginulih vojnika SRJ[1]
Ukupno
269 vojnika
Srbija
489–528 poginulih civila (procjena Human Rights Watch-a)[2]
187 civila (procjena Fonda za humanitarno pravo)[1]
Kosovo
220 poginulih albanskih civila
46 poginulih srpskih i drugih nealbanskih civila[1]
Crna Gora
7 poginulih civila[1]

Organizacija Severnoatlantskog sporazuma (NATO) izvela je kampanju vazdušnog bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije tokom rata na Kosovu. Vazdušni udari trajali su od 24. marta do 10. juna 1999. Tada je postignut sporazum koji je nalagao povlačenje jugoslovenskih oružanih snaga sa Kosova i uspostavljanje Privremene administrativne misije Ujedinjenih nacija (UNMIK). Službeni kodni naziv kampanje bio je Operacija Saveznička sila (engl. Operation Allied Force), dok su je Sjedinjene Američke Države nazivale Operacija Plemeniti nakovanj (engl. Operation Noble Anvil).[3] U Jugoslaviji je ime operacije pogrešno prevedeno kao Milosrdni anđeo.[4]

NATO je izjavio da proterivanje Albanaca u susedne zemlje ima potencijal da destabilizuje region. Jugoslovenske postupke prethodno su osudile mnoge međuvladine organizacije, kao što su UN i NATO, ali i brojne nevladine organizacije.[5][6] Odbijanje Jugoslavije da potpiše sporazum iz Rambouilleta NATO je upotrebio kao opravdanje za primenu sile. Zemlje članice NATO-a pokušale su pridobiti ovlaštenje Saveta bezbednosti za vojni poduhvat. Međutim, usprotivile su im se Kina i Rusija, koje su naznačile da će staviti veto na takvu meru. Stoga je NATO bez odobrenja Ujedinjenih nacija započeo kampanju navodeći da je to humanitarna intervencija. NATO je tom prilikom zanemario Povelju Ujedinjenih nacija, koja zabranjuje primenu sile osim kada to odluči Savet bezbednosti ili kada je to potrebno radi samoodbrane od oružanog napada.[7]

U NATO-ovom bombardovanju poginulo je približno 1.000 pripadnika jugoslovenskih snaga bezbednosti i između 489 i 528 civila. Uništeni su i oštećeni mostovi, industrijska postrojenja, bolnice, škole, spomenici kulture, privatna preduzeća, kasarne i vojni objekti. Ekonomski eksperti iz Grupe 17 procenili su štetu na približno 30 milijardi dolara. U danima nakon povlačenja jugoslovenske vojske Kosovo je napustilo više od 164.000 Srba i 24.000 Roma. Mnogi od preostalih nealbanskih civila i Albanci koji su posmatrani kao kolaboracionisti bili su žrtve fizičkog nasilja, otmica i ubistava.[8][9][10] Posle ratova u bivšoj Jugoslaviji Srbija je postala dom najvećem broju izbeglica i interno raseljenih lica u Evropi.[11][12]

Bombardovanje SR Jugoslavije bilo je drugo važnije vojno uplitanje NATO-a nakon bombardovanja Republike Srpske (1995). Bio je to prvi put da je NATO primenio vojnu silu bez izričitog odobrenja Saveta bezbednosti, tj. bez međunarodnopravnog odobrenja,[13] što je pokrenulo debate o legitimnosti intervencije [sr; en].

Međunarodne reakcije na rat na Kosovu

Glavni članci: Kosovski rat i Ratni zločini u Kosovskom ratu
Javier Solana (lijevo) i američki ministar obrane William Cohen (desno) sastali su se u Pentagonu 15. ožujka 1999. kako bi raspravljali o odgovoru NATO saveza na krizu na Kosovu

15. lipnja 1998. EU je proširila gospodarske sankcije protiv Beograda zbog srpskih operacija na Kosovu, uvodeći zabranu komercijalnih letova jugoslavenskih zračnih kompanija u svih 15 zemalja članica EU-a. Svrha je te zabrane, koja je objavljena na summitu čelnika EU-a u Cardiffu, pojačati gospodarski pritisak na Slobodana Miloševića, dok NATO istodobno jača vojni pritisak održavanjem zračnih vojnih vježbi iznad Albanije i Makedonije. Čelnici EU-a u svojoj su izjavi o Kosovu pozvali Miloševića da prekine vojne napade na civile, povuče svoje snage, dopusti pristup međunarodnim promatračima, omogući povratak izbjeglicama i počne politički dijalog s predstavnicima kosovskih Albanaca. Također su dodali kako su „učinjene pogreške na obje strane“. Trenutačan prekid nasilja zahtijevat će se i od kosovskih Albanaca, navodi se u izjavi.[14] „Strpljenje međunarodne zajednice prema Beogradu je pri kraju“, rekao je britanski ministar za obranu George Robertson.[14] Albanija je osobito oštro reagirala na stanje: „Duboko smo uvjereni da je genocid koji provode srbijanske vlasti na Kosovu posljedica institucionalizirane politike genocida i državnog terorizma koji se provodi pomoću vojnog, paravojnog i policijskog mehanizma protiv kosovskih Albanaca“, izjavio je albanski ministar vanjskih poslova Paskal Milo na konferenciji UN-a. „Otpor koji pruža albansko stanovništvo u samoobrani od takve politike ne može se nazvati terorizmom“.[14]

Japanska je vlada također objavila da je odlučila zamrznuti srbijansku i jugoslavensku imovinu u toj zemlji, kao dio međunarodnog pritiska na Beograd radi zaustavljanja nasilja na Kosovu. Japan je također zabranio davanje izvoznih kredita Jugoslaviji i izdavanje viza jugoslavenskim i srbijanskim duznosnicima koji sudjeluju u represiji na Kosovu.[14] Milošević je pristao u ljeto 1998. ispuniti većinu zahtjeva koje su svjetske sile postavile kako bi se okončalo krvoproliće na Kosovu, ali je rekao da će svoje postrojbe povući iz te pokrajine samo nakon "prestanka terorizma". Njegova obećanja su objavljena u zajedničkom priopćenju s ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom nakon razgovora u Moskvi, međutim eskalacija nasilja na Kosovu i dalje se nastavila.[14]

8. listopada 1998., istodobno s vojnim pripremama, NATO savez je nastavio s pokušajem postizanja suglasnosti oko pravnog temelja za moguću intervenciju, jer unutar samog saveza postojala su različita stajališta glede tog problema. Jedna opcija bila je dobiti odobrenja UN-a za vojnu intervenciju, no nakon prijetnje Rusije, stalne članice Vijeća sigurnosti, da će sigurno staviti veto, glavne članice NATO-a odustale su od moguće nove rezolucije koja bi izričito odobrila uporabu sile, iako su je London i Pariz označili poželjnom. Francuska, SAD i Velika Britanija zaključile su da NATO smije intervenirati na Kosovu i bez nove rezolucije, a unatoč prvotnom protivljenju tom su se stajalištu ubrzo pridružile i Španjolska i Belgija. Njemačka, Italija, Danska i neke druge zemlje još su se pak neko vrijeme dvoumile oko odluke.[15]

NATO savez gomila borbene zrakoplove tijekom eskalacije krize na Kosovu

I dok se u NATO-u polako postizala jednoglasna podrška mogućoj intervenciji, u Beogradu je zavladala ratna psihoza: većina zemalja evakuirala je veći dio diplomatskoga osoblja i sve članove obitelji govori o strahu od srpske odmazde u slučaju NATO-ova napada.[15] Treći sastanak Richarda Holbrookea s Miloševićem u tri uzastopna dana trajao je gotovo četiri sata. Izvori bliski pregovaračima objavili su ranije da Holbrooke nije ostvario napredak u pokušaju da uvjeri Miloševića da okonča kosovski sukob i započne mirovne pregovore s predstavnicima kosovskih Albanaca.[15]

Istodobno, OESS je odbio poziv Beograda da pošalje misiju za utvrđivanje činjenica na Kosovo jer je u pozivu stajalo da se unaprijed mora „utvrditi pozitivna evolucija stanja na Kosovu“, a to je toj organizaciji bilo neprihvatljivo.[15] Miloševićeva Vlada ubrzo je naredila svim ministarstvima, javnim službama i ustanovama hitno poduzimanje najenergičnijih mjera za povećanje sigurnosti i obranu zemlje. U priopćenju objavljenom u Beogradu navodi se da vlada posebno zahtijeva od elektronskih medija da „ne preuzimaju strane programe, kojima se širi strah, panika i defetizam te negativno utječe na spremnost građana za obranu zemlje“. Vlada je najavila donošenje odgovarajućih uredaba, posebno za područje prometa, energetike, telekomunikacija i informiranja, i sankcioniranje svih oblika nezakonitog ponašanja.[15] Jugoslavenska vojska odlučila je premjestiti protubrodske rakete u tunele uzduž jugoslavenske obale, a premjestila je i protuzračne rakete i protuzračno topništvo. Učinkovitost nekih raketnih sustava SRJ je poboljšala uz pomoć ruske tehnologije. Vojni zrakoplovi MiG-29 razmješteni po bunkerima širom zemlje kako bih se učinilo što težim metama.[15]

Prema raznim izvorima, Sjevernoatlantski savez okupio je oko 430 borbenih zrakoplova, od kojih je 60 % američkih, kako bi se suprotstavio zračnim snagama Beograda u slučaju mogućega vojnog sukoba. Osim njih najveći broj zrakoplova dale su Francuska, Velika Britanija i Njemačka. Nizozemska je dala 14 zrakoplova F-16 Fighting Falcon, Belgija deset i Norveška osam, Španjolska četiri bombardera F18 i jedan transportni zrakoplov, a Portugal tri F-16 i jednu fregatu. Danska je dala četiri F-16, a Kanada šest lovaca CF18.[15]

Još 25. 2. 1999., Opća skupština Ujedinjenih naroda izglasala je novu rezoluciju, broj 53/164, koja se obazire na stanje na Kosovu:

Duboko zabrinuta zbog sustavnog teroriziranja etničkih Albanaca, što je demonstrirano u prethodnim izvještajima, između ostalog mučenjem etničkih Albanaca putem neselektivnog i rasprostranjenog granatiranja, masovnog raseljavanja civila, smaknuća i nezakonitog zatvaranja etničkih Albanaca, građana Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) od policije i vojske, te zabrinuta zbog izvještaja o nasilju sa strane naoružanih etničkih albanskih skupina usmjerenih protiv neboraca i nezakonito zatvaranje pojedinaca, ponajviše etničkih Srba, od tih skupina.

– Opća skupština UN-a[16]

NATO intervencija

Masakr u Račku je označio prekretnicu u ratu jer je Međunarodna zajednica izgubila strpljenje sa Miloševićevom agresivnom politikom i odlučila vojno intervenirati kako bi se spriječila daljnja eskalacija nasilja na Balkanu. Clintonov Ministar obrane William Cohen je održao govor u kojem je izjavio da je ovo "borba za pravdu nad predstojećim genocidom"[17]. NATO dužnosnici su potom zaprijetili da će započeti vojnu intervenciju ako se se Vojska Jugoslavije ne povuče iz Kosova i dopusti da se mirovne snage rasporede tamo. Madeleine Albright je također snažno zagovarala dogovor i vršila pritisak na obje strane kako bi bio prihvaćen kompromis koji bi završio sukob.[18]

Srbijanski MUP nakon bombardiranja

Richard Holbrooke sastao se posljednji put sa Miloševićem u ožujku 1999. i ponudio mu zadnju šansu da prihvati ugovor u Rambouilletu, po kojem bi Kosovo dobilo natrag svoju autonomiju, OVK se razoružala a mirovne snage i NATO se rasporedili na to područje. Milošević je odbio, što je dovelo do NATO-ovog bombardiranja SRJ, koje je trajalo 78 dana, od 22. ožujka do 11. lipnja 1999. Borbeni zrakoplovi većinom su agirali iz baza u Italiji i na Jadranskom moru.

25. ožujka 1999. NATO je ponovno, oko 3.00 sata ujutro, napao ciljeve u okolici Beograda. Jedan od glavnih ciljeva snažnog napada snaga NATO-a na šire područje Beograda jest zračna luka u Batajnici, priopćila je jugoslavenska Služba za promatranje i obavještavanje. Na udaru drugog vala zračnih napada su vojni ciljevi, javljaju beogradski mediji. Gađane su općine Voždovac, Grocka, područje Pančeva, te ponovno tvornica zrakoplova Utva, zatim područje Kovina i Kačareva, prenose beogradski mediji.[19] Zamjenik britanskoga premijera John Prescott izjavio je da će NATO nastaviti napade na ciljeve u Jugoslaviji: „NATO je snažno udario i nastavit će snažno udarati sve dok ne postigne svoje vojne ciljeve. Ono što će se nakon toga dogoditi, zavisi od jugoslavenskoga predsjednika Miloševića.“ [19]

Jedan je vojnik poginuo, a trojica su ranjena tijekom zračnog napada NATO-a 24. i 25. ožujka na ciljeve u Crnoj Gori, javili su crnogorski mediji. Zrakoplovi NATO-a bombardirali su nekoliko vojnih ciljeva u Crnoj Gori: nekoliko bombi palo je na vojni aerodrom kod Podgorice. Zrakoplovi NATO-a gađali su jedan vojni objekt kod Danilovgrada, udaljen dvadesetak kilometara od Podgorice. Prema neovisnim medijima, zrakoplovi NATO-a gađali su i vojne ciljeve između Bara i Ulcinja i između Budve i Sutomora. Pomoćnik ministra policije Crne Gore Vuk Bošković izjavio je da su snage NATO-a napale isključivo vojne ciljeve.[19]

Tijekom istih zračnih napada NATO-a, srbijanska policija uhitila je u Beogradu nekoliko novinara, među kojima četiri novinara američke televizijske postaje CNN-a, objavio je CNN. Novinari drugih medija također su u zatočeništvu, ali im je rečeno da će ubrzo biti pušteni na slobodu, prenio je CNN. CNN i još dvije televizijske postaje objavile su jučer da im je srbijanska televizija odbila dopustiti da se koriste svojim tehničkim sredstvima za prijenos televizijskih izvješća. Policija je pustila 30-ak zapadnoeuropskih novinara uhićenih noć prije, 24. ožujka, a jedan je novinar zadržan u pritvoru, objavio je novinar australske televizije. TV-kamermani i fotografi pokušavali su snimiti zračne napade s krova hotela Hyatt kad su ih srpski policajci okružili i odveli u policijsku postaju u Novom Beogradu. Izvjestitelj australske televizije, Greg Wilesmith novinaru Reutersa telefonom je rekao kako je srpska policija nakon dvoipolsatnog ispitivanja pustila 30-ak zatočenih novinara, ali je u pritvoru zadržala jednog. Policija nije objasnila zašto su novinari uhićeni, rekao je Wilesmith.[19]

Sirene za zračnu opasnost ponovno su se oglasile ujutro 25. 3. u 9:35 sati u Beogradu i u Nišu. Prestanak zračne opasnosti tijekom noći označile su sirene jutros u 5,25. Građani su imali malo vremena da izađu iz skloništa i da se odmore. Centar za obavještavanje poziva građane da se ponovno vrate u skloništa i da poštuju sve upute o ponašanju u slučaju zračnih napada. Ministar prosvjete Jovo Todorović donio je odluku o proljetnom odmoru za škole i fakultete koji će trajati do 2. travnja. Istodobno, sankcije i sve veća izolacija počele su sve teže djelovati na Srbiju: Auto-moto savez Jugoslavije priopćio je 25. ožujka da se gorivo više ne može nabaviti u slobodnoj prodaji, već će se distribuirati prioritetnim vozilima po posebnom režimu.[19]

Novi Sad: naftna rafinerija nakon NATO bombardiranja, 22. travnja 1999.
Most Slobode u Novom Sadu uništen u NATO-vom bombardiranju.
NATO-ov letak koji upozorava srbijansku vojsku na povlačenje s Kosova

26. ožujka NATO savez je nastavio sa zračnim udarima te gađao isključivo vojne ciljeve, objekte na vojnom uzletištu kod Podgorice, radarske sustave na Radovču, također kod Podgorice, skladište oružja kod Danilovgrada i vojarnu kod Ulcinja. Javljeno je da su na meti snaga NATO-a bile i neke radarske instalacije kod Tivta. Područje Kraljeva potreslo je dvadesetak eksplozija, a pogođen je objekt unutar vojarne u Nišu. Na Kosovu je odjeknulo petnaestak eksplozija, uglavnom sjeverno od Prištine. Dvije eksplozije odjeknule su u središtu Kosovske Mitrovice, na sjeveru Kosova. NATO je projektilima i borbenim zrakoplovima napao vojne ciljeve diljem Jugoslavije, pogodivši zračne luke, vojarne i središta zračne obrane. Velika vojarna u Uroševcu na jugu Kosova, koju vojska Jugoslavije koristi u vojnoj kampanji protiv kosovskih Albanaca, teško je bombardirana, navode očevici. Postoje Službena jugoslavenska novinska agencija Tanjug izvijestila je da su u drugom po veličini srpskom gradu, Nišu, pogođene zračna luka i vojarne. Ostale mete uključuju odašiljač srpske televizije na brdu Jastrebac, 200 km južno od Beograda, i vojno komunikacijsko središte na brdu Bukulja, 70 km jugozapadno od glavnoga grada.[20] Ključna jugoslavenska baza specijalnih postrojbi u Hajvaliji na Kosovu u potpunosti je uništena u zračnim napadima NATO-a s velikim brojem žrtava, doznaje se iz zapadnih vojnih izvora.[20]

Glasnogovornik Pentagona Kenneth Bacon izjavio je: „Sve više usredotočavat ćemo se na naš osnovni cilj, a to je umanjivanje sposobnosti jugoslavenskih snaga da napadaju i teroriziraju kosovske Albance“. Savjetnik američkog predsjednika Billa Clintona za sigurnost Sandy Berger rekao je novinarima u Bijeloj kući da se srbijanska ofenziva na Kosovu malo pojačala i da je srbijanska vojska izvela i nekoliko topničkih napada i na Albaniju.[20]

Crnogorski predsjednik Milo Đukanović kritizirao je 24. ožuka „politiku sukoba s cijelim svijetom“ koju vodi jugoslavenski predsjednik Milošević. Đukanović je zatražio od Miloševića da prekine svoju politiku koja stvara nevine žrtve i prijeti opstanku zajedničke države Jugoslavije. Istodobno je pozvao međunarodnu zajednicu da se suzdrži od novih napada na Jugoslaviju jer problem Kosova nije moguće riješiti silom.[21] Kina i Rusija pozvali su pak na prekid vojnih operacija NATO-a na Jugoslaviju.[21]

Tijekom 10 tjedana bombardiranja Srbije, NATO zrakoplovi izveli su 38,000 borbenih misija, većinom napadajući vojna postrojenja i skladišta oružja Srbije u gradovima Beograd, Niš i Novi Sad. Istodobno, srpska vojska pojačala je napade po Kosovu. Tako se 25. ožujka odigrao Masakr u Velikoj Kruši, u kojem je ubijeno 44 albanskih civila,[22], 26. ožujka Masakr u Suvoj Reci u kojem je srpska policija smaknula 48 albanska civila, sve pripadnika obitelji Berisha[23] a 28. ožujka dogodio Masakr u Izbici, u kojem je ubijeno 120 Albanaca, navodno sve civili.[24]. 27. travnja dogodio se vjerojatno najveći pokolj, onaj u Meji, u kojem je ubijeno preko 200 Albanaca.[25]

Televizija RTV nakon bombardiranja, 1999.

Rusija se protivila vojnoj akciji, ali nije ništa poduzela kako bi stala na stranu Miloševića. Nakon odlaska OESS-a sa Kosova 20. ožujka, razina incidenata i samovoljnih ubijanja je dramatično porasla. Istog dana JNA i policija su ušle u selo Trnava (Podujevo) i počeli granatirati kuće. Dok su ljudi bježali, granata je pogodila traktor. Kotlina, područje 6 km jugozapadno od Kačanika, je napadnuto 24. ožujka: selo je prvo raketirano topništvom, a onda je JNA upala sa tenkovima. Otprilike 500 žene i djece je poslano kamionom u Kačanik. 22 leševa je pronađeno u dva bunara. Navodno od tih 22 žrtava bilo 11 nenaoružanih OVK boraca u civilnoj odjeći.[26]

26. ožujka dva jugoslavenska MiG-29 su poletjela iz Batajnice u potjeri za jednim NATO-vim borbenim zrakoplovom koji je iz Srbije letio u smjeru Bosne. Jednom kada su prešli granicu, u zasjedi su se pojavila dva američka F-15. Oba MiG-a je oborio zapovjednik Jeff Hwang. Jedan Migov pilot, Slobodan Perić, izbjegao je jednu raketu, ali ga je druga pogodila. Ipak, na vrijeme je izletio iz aviona i padobranom se spustio na tlo, gdje je prošvercan natrag u Srbiju uz pomoć policije Republike Srpske. Drugi pilot, Zoran Radosavljević, nije uspio napustiti MiG na vrijeme te je poginuo.[27]

Jedan od bizarnijih pokušaja Miloševića da izađe iz krize dogodio se 12. travnja, kada je jugoslavenski parlament prihvatio vladinu odluku o pristupanju Beograda Savezu Rusije i Bjelorusije. Milošević je istodobno poslao pismenu poslanicu predsjedniku Jeljcinu, koju je Miloševićev brat u Moskvi, Borislav, predao ruskom Ministarstvu vanjskih poslova. U njoj se službeno traži primanje Jugoslavije u Savez Rusije i Bjelorusije. Ipak, Moskva nije pristala na ideju, naglasivši da bi se "prvo trebala razriješti situacija na Kosovu".[28]

23. travnja NATO raketa je pogodila zgradu Radio televizije Srbije te na 24 sata prekinula emitiranje programa[29][30], navodno zbog propagandnih poruka Miloševićevog režima. Tom prilikom poginulo je šesnaestoro zaposlenih u RTS-u.

7. svibnja dogodio se još jedan incident kada je NATO bombardirao kinesko veleposlanstvo u Beogradu, gdje su poginula tri kineska novinara, što je izazvao snažan prosvjed Pekinga. NATO se ispričao, navevši da je za sve kriva zastarjela karta grada te da veleposlanstvo nije pogođeno namjerno[31][32]. NATO je bombardirao zatvor Dubrava (grad Istok) 19. svibnja, te još jednom 21. svibnja, zbog čega je poginulo oko 19 albanskih zatvorenika. Drugi su pak pokušali pobjeći usred kaosa. 22. svibnja, oko 1.000 zatvorenika je dovedeno u zatvorsko dvorište, gdje je na njih otvorena vatra od stražara, u kojoj je ubijeno najmanje 70 zatvorenika.[33]

Završetak intervencije

Nakon nekoliko tjedana vojne kampanje, Vojska Jugoslavije se i dalje odbijala povući sa Kosova, tako da je 28. svibnja Tony Blair odletio u Washington te se savjetovao sa Billom Clintonom oko moguće kopnene ofenzive na Srbiju[34], iako je upozorio da bi trebalo mjesecima dok se skupi dovoljno vojnika za to. Iako su srpski vojnici postavili makete tenkova kako bi zavarali NATO, štete su ipak bile sve veće, pri kraju su se počele bombardirati i energetske stanice u Beogradu, tako da je Milošević na kraju prihvatio uvjet povlačenje Vojske Jugoslavije i ulazak KFOR-a na Kosovu. Time je 11. lipnja službeno završila NATO-ova kampanja i rat. Oko 750,000 protjeranih Albanaca moglo se potom vratiti natrag na Kosovo, ali je oko 100,000 Srba od straha napustilo to područje[35].

Intervencijom NATO snaga, Vojska Jugoslavije se povukla iz Kosova, iako je ono ostalo dijelom Srbije. Međutim, 10 godina kasnije, Kosovo je proglasilo neovisnost, a priznalo ga je 70-ak država UN-a, što je i dalje predmetom raznih kontroverzi.

Kumanovski sporazum

Glavni članak: Vojno-tehnički sporazum u Kumanovu 1999.

Kumanovski sporazum je vojno-tehnički sporazum između Međunarodnih bezbednosnih snaga ("KFOR") i vlada Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije.

Strane ovog Sporazuma potvrđuju dokument koji je predsednik Ahtisari podneo predsedniku Miloševiću, a koji su odobrili Skupština Srbije i Savezna vlada 3. juna 1999, koji uključuje razmeštanje na Kosovu, pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, efikasnog međunarodnog civilnog i bezbednosnog prisustva. Strane dalje konstatuju da je Savet bezbednosti spreman da usvoji rezoluciju koja je u postupku, u vezi sa ovim prisustvima.

Državni organi vlada Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije shvataju i saglasni su da međunarodne bezbednosne snage ("KFOR") budu raspoređene po usvajanju rezolucije Saveta bezbednosti UN iz tačke 1, da neometano funkcionišu u okviru Kosova i da budu ovlašćene da preduzimaju sve neophodne akcije u cilju uspostavljanja i održavanja bezbednog okruženja za sve građane Kosova kao i da na drugi način obavljaju svoju misiju. Oni su dalje saglasni da poštuju sve obaveze iz ovog Sporazuma i da olakšaju raspoređivanje i funkcionisanje ovih snaga.

Snage u sukobu

NATO snage

Glavni članak: NATO snage u Operaciji Saveznička snaga

U napadima na SR Jugoslaviju NATO snage koristile su oko hiljadu letelica (lovci, lovci-bombarderi, bombarderi, špijunski avioni itd.), odnosno skoro celi NATO (osim Islanda i Luksemburga - koji nemaju vazdušne snage, i Grčke, koja nije sudelovala iz političkih razloga. U spisak ne ulaze niti Mađarska, Češka i Poljska koje su se tek pridružile NATO-u i nisu još činile deo vojnog aparata).

Najveće prisustvo imale su snage Sjedinjenih Američkih Država, mada su i ostale članice imale nemalu ulogu u agresiji.

Snage VJ

VJ (Vojska Jugoslavije) je posedovala uglavnom astarele avione od koih je većina bila na isteku resursa. U JRV postojala je samo jedna lovačka eskadrila (127.lae ili Vitezovi) koja je bila opremljena modernijim avionima tipa MiG-29 koji su mogli da se suprodstave mnogobrojnim NATO avionima, ali su i oni bili u lošem stanju, jer su oni nabavljeni 1987, a od tada u njih nije uložen ni dinar za popravke, remont i modernizaciju. Pet aviona MiG-29 je oborno od strane brojčano jačeg protivnika, dok ih je 6 uništeno na zemlji. Ostale lovačke eskadrile, uglavnom opremljene mnogo starijim avionima MiG-21 Bis nisu imale borbene letove jer su bili potpuno nemoćni protiv modernih aviona. Od svih, jedinice JRV i PVO su imale najveće gubitke. Procenjuje se da je otprilike do 100 vazduhoplova (većinom starih aviona tipa G-2 Galeb i MiG-21 koji su bili postavljeni kao mamci NATO aviaciji) uništen na zemlji, kao i par njih u vazduhu. Uništeni su i avioni G-4 Super Galeb, koji su bili u sastavu akro grupe Leteće Zvezde koji su pre nego što su uništeni veoma uspešno izveli jednu borbenu misiju. Takođe su uništeni i teže oštećeni mnogi aerodromi koje je JRV koristila. Jedinice PVO su zabeležile par uspeha oborivši F-117, F-16 kao i mnoge ne potvrđene avione. Jedinice KoV (Kopnene Vojske) su imale znatno manje gubitke, jer su po Kosovu postavljene lažne mete poput auta preko kojeg je stub od bandere (maketa tenka), lutaka iz butika obučenih u uniforme sa plastičnim cevima, gomile cepanica i guma koje podsećaju na tenk ili BVP, kao i mnogi drugi.

Posledice

Civilne žrtve

Glavni članci: NATO bombardovanje zgrade Radio-televizije Srbije i Bombardovanje Niša kasetnim bombama
Lokacije na Kosovu i jugu Centralne Srbije na kojima je NATO avijacija koristila zabranjenu municiju sa osiromašenim uranijumom tokom bombardovanja 1999. godine

Podaci Fonda za humanitarno pravo (FHP) i Fonda za humanitarno pravo Kosovo (FHP Kosovo) pokazuju da je u periodu od 24.03. do 10.06.1999. godine, u toku međunarodnog oružanog sukoba na Kosovu ubijeno, stradalo ili prisilno nestalo 9.401 osoba, od kojih je 758 (8%) stradalo od dejstva NATO.[1] Najviše su stradali Albanci. Od ukupnog broja stradalih i nestalih u tom periodu, 6.511 su albanski civili. Među njima, 220 (3%) je stradalo od NATO bombi, a više od 6.200 (95%) od snaga VJ/MUP-a Republike Srbije. Ukupno 46 srpskih civila i drugih nealbanaca ubijeno je u napadima NATO snaga na Kosovu, a dodatnih 187 civila u Srbiji.[1] S druge strane, Human Rights Watch spominje brojku od oko 500 poginulih civila u Srbiji.[2]

Najviše poginulih bilo je u napadima na putnički voz kod Grdelice 12. aprila (11), na kolonu albanskih izbeglica na Kosovu 14. aprila (75), na zgradu RTS-a u Beogradu 23. aprila (16), na Surdulicu 28. aprila (16), na putnički autobus kod mesta Lužani 1. maja (23), na Niš kasetnim bombama 7. maja (20), i na kraju najteži napad na civile, 14. maja na drugu kolonu albanskih izbeglica kraj Prizrena, sa 87 mrtvih.

Napad koji je dobio najveću medijsku pažnju bio je napad 8. maja na ambasadu Narodne Republike Kine u Beogradu, koji je izazvao veliku diplomatsku napetost između vlada te države i SAD-a. U tom su napadu ubijena tri kineska službenika ambasade.

U Srbiji se do 1999. registrovalo između 15.000 i 20.000 novih slučajeva kancera, da bi taj broj već 2004. dostigao cifru od 30-000 novih bolesnika.[nedostaje referenca] (vidi Streljivo sa osiromašenim uranijem)

Vojni gubici

Srušena američka bespilotna letelica u muzeju vazduhoplovstva u Beogradu

Fond za humanitarno pravo spominje sveukupno 269 poginulih vojnika tijekom NATO bombardiranja SRJ, od toga 174 (64%) na Kosovu.[1]

Zvanični gubici Vojske Jugoslavije

Vojska Jugoslavije je imala najviše gubitaka u jedinicama Ratnog Vazduhoplovstva i Protivazdušne Odbrane (RV i PVO), Kopnena Vojska (KoV) je imala minimalne gubitke dok gubitci u Ratnoj Moranrici nisu zabeleženi. Mali broj uništene ratne tehnike od strane NATO je opravdan time jer je VJ koristila mamce tipa pokvarene ili zastarele tehnike, meta napravljenih od guma, automobila i olupina. Prema prvim podatcima NATO snaga na kosovu je uništeno 181 tenkova, 317 oklopnih transportera, 875 artiljerijskih oruđa i više od 600 vojnih vozila. Kasnije, 16. septembra 1999. godine objavljeni su podatci detaljne istrage da je na Kosmetu uništeno 93 tenkova, 153 oklopnih transportera, 389 artiljerijskih oruđa i 339 vojnih vozila. Pravi gubitci su zapisani dole. 317 Gubitci RV i PVO su:

  • 5 aviona MiG-29 oborena od strane NATO;
  • 6 aviona MiG-29 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 7 aviona G-4 Super Galeb akor grupe "Leteće Zvezde" uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 2 aviona G-4t Super Galeb uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • oko 12 aviona J-22 Orao uništena uglavnom na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 16 aviona MiG-21 (u raznim verzijama) uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 3 aviona An-2 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 3 helikoptera Mi-14 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 3 helikoptera Ka-25 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • oko 20 aviona G-2 Galeb uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 5 aviona Utva 75 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 2 helikoptera Mi-8 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • kao i nepoznat broj PVO naoružanja.

Gubitci KoV su:

  • 9 tenkova M-84 uništena deljstvom NATO aviacije;
  • 5 tenkova T-55 uništena deljstvom NATO aviacije;
  • 8 oklopnih transportera uništena deljstvom NATO aviacije;
  • 12 samohodnih oruđa uništena deljstvom NATO aviacije;
  • 27 artiljerijskih oruđa uništena deljstvom NATO aviacije;
  • kao i manji broj vojinih vozila i ostale tehnike.

Zvanični gubici NATO-a

Prema zvaničnim informacijama, gubici u redovima NATO bili su relativno niski, najviše zbog neispunjavanja pretnje kopnenom operacijom. Osim nekih prisilnih sletanja nekoliko oštećenih aviona F-15, britanskog Herjera i jednog A-10 sa ranjenim pilotom u Sarajevu i Skoplju, gubici su sledeći:

Osim ovih gubitaka, treba dodati obaranja nekoliko desetina bespilotnih letelica (UAV) i krstarećih projektila.

Jugoslovenske vlasti i mediji govorili su o obaranju više desetina NATO-ovih aviona i helikoptera, što nije nikad imalo bilo kakve zvanične potpore i verovatno je reč o obaranju bespilotnih letelica i krstarećih projektila.

Ostaci srušenih aviona F-117, F-16, bespilotnih letelica i krstarećih projektila izloženi su u Muzeju vazduhoplovstva u Beogradu.

Nepotvrđeni gubici NATO-a

Povezano

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 „Koliko je bilo poginulih u NATO bombardovanju”. E-Novine. 23. ožujka 2012. Pristupljeno 7. srpnja 2013. 
  2. ↑ 2,0 2,1 „Civilian deaths in the NATO air campaign”. Human Rights Watch. veljača 2000. Pristupljeno 7. srpnja 2013. 
  3. ↑ Bonnén, Preben (2003). Towards a common European security and defence policy: the ways and means of making it a reality. LIT Verlag Berlin-Hamburg-Münster. str. 188. ISBN 978-3-8258-6711-9. 
  4. ↑ RTS: „Poreklo imena ’Milosrdni anđeo’” Arhivirano 2 November 2012 na Wayback Machine-u, 26 March 2009
  5. ↑ Jordan, Robert S. (2001). International organizations: A comparative approach to the management of cooperation. Greenwood Publishing Group. str. 129. ISBN 9780275965495. 
  6. ↑ Yoshihara, Susan Fink (2006). „Kosovo”. u: Reveron, Derek S.; Murer, Jeffrey Stevenson. Flashpoints in the War on Terrorism. Routledge. str. 67–68. ISBN 9781135449315. 
  7. ↑ O'Connell, Mary Ellen (2000). „The UN, NATO, and International Law after Kosovo”. Human Rights Quarterly 22 (1): 57–89. DOI:10.1353/hrq.2000.0012. ISSN 0275-0392. JSTOR 4489267. 
  8. ↑ „Abuses against Serbs and Roma in the new Kosovo”. Human Rights Watch. August 1999. Arhivirano iz originala na datum 10 October 2017. Pristupljeno 4 December 2016. 
  9. ↑ Hudson, Robert; Bowman, Glenn (2012). After Yugoslavia: Identities and Politics Within the Successor States. str. 30. ISBN 9780230201316. 
  10. ↑ Siobhán Wills (26 February 2009). Protecting Civilians: The Obligations of Peacekeepers. Oxford University Press. str. 219. ISBN 978-0-19-953387-9. Arhivirano iz originala na datum 11 January 2023. Pristupljeno 24 February 2013. 
  11. ↑ S. Cross, S. Kentera, R. Vukadinovic, R. Nation (7 May 2013). Shaping South East Europe's Security Community for the Twenty-First Century: Trust, Partnership, Integration. Springer. str. 169. ISBN 9781137010209. Arhivirano iz originala na datum 11 January 2023. Pristupljeno 31 January 2017. 
  12. ↑ „Serbia: Europe's largest proctracted refugee situation”. OSCE. 2008. Arhivirano iz originala na datum 26 March 2017. Pristupljeno 26 March 2019. 
  13. ↑ Zyla, Benjamin (2020). The End of European Security Institutions?: The EU's Common Foreign and Security Policy and NATO After Brexit. Springer. str. 40. ISBN 9783030421601. Arhivirano iz originala na datum 22 July 2022. Pristupljeno 22 July 2022. 
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 14,3 14,4 „Stanje na Kosovu”. HRT. 1998-06-16. Pristupljeno 2010-05-28. 
  15. ↑ 15,0 15,1 15,2 15,3 15,4 15,5 15,6 „Situacija u SR Jugoslaviji”. HRT. 1998-10-08. Pristupljeno 2010-05-28. 
  16. ↑ Opća skupština Ujedinjenih naroda (25. veljače 1999). „Situation of human rights in Kosovo - General Assembly Resolution 53/164”. UNHCR. Pristupljeno 1. listopada 2012. 
  17. ↑ Secretary Cohen's Press Conference at NATO Headquarters
  18. ↑ „Madeleine Albright: Haunted by history”. BBC. 1999-04-09. Pristupljeno 2010-06-07. 
  19. ↑ 19,0 19,1 19,2 19,3 19,4 „Zračni napadi NATO-a na vojne ciljeve u SRJ – do 17:00 sati”. HRT. 1999-03-25. Pristupljeno 2010-05-28. 
  20. ↑ 20,0 20,1 20,2 „Zračni napadi NATO-a na vojne ciljeve u SRJ – do 15:00 sati”. HRT. 1999-03-26. Pristupljeno 2010-05-28. 
  21. ↑ 21,0 21,1 „Reakcije na zračne udare NATO-a na SRJ – do 17:00 sati”. HRT. 1999-03-25. Pristupljeno 2010-05-28. 
  22. ↑ KOSOVO HUMAN RIGHTS FLASH #18 EYEWITNESSES TELL OF MASSACRE OF FORTY ETHNIC ALBANIANS BY YUGOSLAV SECURITY FORCES, ess.uwe.ac.uk
  23. ↑ Serbia war crimes court convicts ex-police of Suva Reka Massacre; RNW International Justice Desk
  24. ↑ CNN: Massacre video matches mass grave evidence
  25. ↑ BBC World: Europe|Refugees speak of slaughter at Meja
  26. ↑ „Kosovo – As seen, as told”. OESS. Arhivirano iz originala na datum 2010-08-21. Pristupljeno 2009-12-01. 
  27. ↑ „Yugoslav & Serbian MiG-29s”. Acig.org. Pristupljeno 2009-03-24. 
  28. ↑ Rafinerija u Pančevu uništena, SRJ u savez s Rusijom?, Vjesnik, 13. travnja 1999., preuzeto 7. veljače 2010.
  29. ↑ Was the Serbian TV station really a legitimate target?, by Claudio Cordone and Avner Gidron
  30. ↑ BBC News | EUROPE | Nato challenged over Belgrade bombing
  31. ↑ Tenet, George (1999-07-22). „DCI Statement on the Belgrade Chinese Embassy Bombing House Permanent Select Committee on Intelligence Open Hearing” (HTML). Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala na datum 2020-03-29. Pristupljeno 2006-10-04. 
  32. ↑ Schmitt, Eric (1999-07-23). „In a Fatal Error, C.I.A. Picked a Bombing Target Only Once: The Chinese Embassy” (HTML). The New York Times. Pristupljeno 2009-10-22. 
  33. ↑ Under orders: war crimes in Kosovo
  34. ↑ The Independent, 28. Mai 1999 Ever so carefully, Mr Blair clears the way for a ground invasion
  35. ↑ „Flashback to Kosovo's War”. BBC. 2006-07-11. Pristupljeno 2009-09-20. 

Eksterni linkovi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=NATO-ovo_bombardovanje_SR_Jugoslavije&oldid=41920705