Ubojstva u Pakračkoj Poljani

Pakrac

class=notpageimage|

Polje kraj Pakraca

Ubojstva u Pakračkoj Poljani bila su ratni zločin koji su počinile hrvatske paravojne postrojbe pod vodstvom Tomislava Merčepa kada su ubile između 20-ak do 100-injak srpskih, ali i hrvatskih civila u polju kraj Pakraca u listopadu 1991. tijekom Rata u Hrvatskoj. Ondje je ubijeno više osoba srpske nacionalnosti, uglavnom one kod kojih je nađeno bilo kakvo oružje, a koje bi prethodno bile odvođene iz svojih domova u Zagrebu, okolnih sela iz Pakraca, Kutine i Garešnice, privremeno pritvarane, a potom nestajale. Zapovjednik postrojbe Franjo Nemet potvrdio je u istrazi da je 192 dobrovoljca sa statusom policijskih specijalaca nakon kraće obuke upućeno u Pakrac^[1][2][3] Jedna od žrtava postrojbe bila je i zagrebačka obitelj Zec.^[4]

Početkom rujna 1997. "Feral Tribune" objavljuje ispovijed Mire Bajramovića, pripadnika Merčepove jedinice, koji javnosti objavljuje priču o ubijanju i mučenju nevinih ljudi u svlačionici NK "Jedinstva". Zbog šoka javnosti Franjo Tuđman osobno naređuje ponovno pokretanje istrage, te hapšenje Mire Bajramovića, Muniba Suljića i Igora Mikole. Istražne radnje koje su uslijedile rezultirale su mršavom optužnicom i gotovo nikakvim dokazima: jedino ubojstvo koje im se stavilo na teret bila je likvidacija Aleksandra Saše Antića, dok su se ostale točke optužnice bavile "protupravnim lišavanjem slobode" i "protupravnim stjecanjem imovinske koristi".^[2]

Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola te Miro Bajramović i Branko Šarić, poznati i kao "merčepovci", jer su bili pripadnici pričuvnog sastava MUP-a, prvi su put bili nepravomoćno osuđeni u svibnju 1999. godine. Suđenje je počelo u rujnu 1998. godine, dok je optužnica - za niz kaznenih djela ubojstava, iznuda, protupravnog lišavanja slobode, itd., počinjenih 1991. godine na području Pakračke Poljane - bila podignuta u prosincu 1997. godine. U policiji i istrazi priznali su ta ubojstva, opisujući kako su ih počinili. No, s obzirom na težinu djela, trebali su prilikom davanja izjava imati osiguranu obranu, odnosno odvjetnike, što nije bilo učinjeno. Na suđenju, odnosno glavnoj raspravi, zato je dio spisa s njihovim priznanjima morao biti izdvojen, optuženi su se dalje branili šutnjom i slučaj je završio njihovim oslobađanjem. U "slučaju Pakračke Poljane" bio je uz njih optužen i Zoran Karlović, no njemu je Vrhovni sud potvrdio oslobađajuću presudu. Vrhovni sud vratio je na ponovni postupak prvostupanjske oslobađajuće presude za druge optužene. Osuđeni su bili samo Bajramović i Šarić - zbog nezakonitog pritvaranja i iznude - na godinu i osam mjeseci, odnosno na godinu dana zatvora. Vrhovni je sud kazne povisio na 3, odnosno na godinu i osam mjeseci zatvora. No, u vrijeme izricanja prvostupanjske kazne, tadašnji sudac Ratko Šćekić obrazložio je oslobađajuće presude time da su "iskazi svjedoka bili u neskladu te nedostatkom dokaza".^[5]

2005., Suljić, Mikola, Rimac, Bajramović i Šarić osuđeni su na ukupno 30 godina zatvora zbog ubojstva nepoznatog muškarca kojega su zvali Saša, odnosno zbog odvođenja Miloša Ivoševića, Rade Paića i Marka Grujića u improvizirani zatvor u Pakračkoj Poljani. To je bio epilog 13-godišnjeg suđenja.^[6] 2009., prvooptuženi Damir Kufner na Županijskom sudu u Požegi nepravomoćno je osuđen na 4.5 godine zatvora, drugooptuženi Davor Šimić na godinu dana, Pavao Vancaš na 3, Tomica Poleto na 16, Željko Tutić na 12 i Antun Ivezić na 10 godina zatvora. ^[7] Sam Merčep nikada nije osuđen.

2010., ispostavilo se da je hrvatska vlada proteklih 15 godina obmanjivala hrvatsku javnost u tzv. slučaju Pakračka poljana, vodeći 19 likvidiranih hrvatskih građana srpske nacionalnosti, koje su ubili pripadnici Hrvatske vojske iz zloglasne Merčepove postrojbe, kao nestale, premda su cijelo to vrijeme žrtve ležale na pravoslavnome groblju u Kukunjevcu, i to nakon što su ih onamo pokopale stručne službe hrvatske vlade.^[8]

• Kako smo ubijali u Pakračkoj Poljani Feral Tribune