Rat u Bosni i Hercegovini

Rat u Bosni i Hercegovini
Segment Ratovi u bivšoj Jugoslaviji
Epizode iz rata (u smjeru kazaljke na sat): Ratko Mladić i Zdravko Tolimir stižu na pregovore u Sarajevo; norveški vojnik UN-a u Sarajevu; zgrada parlamenta u plamenu
Datum proljeće 1992. - jesen 1995. Lokacija Bosna i Hercegovina Ishod Dejtonski mirovni sporazum
Sukobljene strane
Republika Bosna i Hercegovina	od 1993. do 1994. Hrvatska Republika Herceg-Bosna Hrvatska	Republika Srpska SR Jugoslavija
Komandanti i vođe
Alija Izetbegović Sefer Halilović Rasim Delić Enver Hadžihasanović Haris Silajdžić Atif Dudaković Jovan Divjak Leighton W. Smith	Franjo Tuđman Gojko Šušak Janko Bobetko Mate Boban Jadranko Prlić Dario Kordić Bruno Stojić Milivoj Petković Slobodan Praljak Valentin Ćorić	Slobodan Milošević Radovan Karadžić Ratko Mladić Stanislav Galić Momčilo Krajišnik Jovica Stanišić Franko Simatović Vojislav Šešelj Željko Ražnatović Života Panić
Snage
ARBIH: 110.000 vojnika 100.000 rezervi 40 tenkova 30 oklopnih transportera[1] NATO: 38 ratnih aviona (Operacija "Namjerna sila")	HVO: 45.000–50.000 vojnika[2] 75 tenkova 50 oklopnih transportera 200 komada artiljerije[3] Hrvatska Vojska: 15.000 vojnika[4]	JNA: Nepoznato VRS: 80.000 vojnika 300 tenkova 700 oklopnih vozila 800 komada artiljerije AP Zapadna Bosna: 4.000–5.000 vojnika[5]
Žrtve i gubici
30.906 poginulih vojnika 31.107 poginuo civil[6]	5.919 poginulih vojnika 2.484 poginulih civila[6]	20.775 poginulih vojnika 4.178 poginulih civila[6]
571 poginulih ostalih[6] 5.100 nerazjašnjenih smrti[6]

Rat u Bosni i Hercegovini^{[nb 1]} bio je oružani sukob u okviru ratova u bivšoj Jugoslaviji. Smatra se da je počeo 6. aprila 1992, nakon brojnih prethodnih nasilnih incidenata. Okončan je 14. decembra 1995. s potpisivanjem Dejtonskog sporazuma.^[7] Glavne zaraćene strane bile su: Republika Bosna i Hercegovina, Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Republika Srpska. Potonje dvije paradržavne formacije poimenično su predvodile i snabdijevale Hrvatska i Srbija.^[8][9]

Rat je bio dio raspada SFR Jugoslavije. Nakon otcjepljenja Slovenije i Hrvatske 1991. multietnička Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina – u kojoj su živjeli Bošnjaci muslimani (44%), Srbi pravoslavci (32,5%) i Hrvati katolici (17%) – održala je referendum o nezavisnosti 29. februara 1992. Politički predstavnici Srba bojkotirali su referendum i odbacili njegov ishod. Poslije proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine (koja je ubrzo stekla međunarodno priznanje) i povlačenja Alije Izetbegovića iz prethodno potpisanog Cutileirovog plana (koji je predlagao podjelu zemlje na etničke kantone),^[10] Srbi u Bosni i Hercegovini, predvođeni Radovanom Karadžićem, uz podršku srpske vlade Slobodana Miloševića i Jugoslovenske narodne armije (JNA) mobilizirali su svoju vojsku da bi obezbijedili teritoriju etničkih Srba.

Sukob je u početku bio između jedinica JNA u Bosni i Hercegovini, koje su se kasnije preustrojile u Vojsku Republike Srpske (VRS) s jedne strane, a na drugoj strani bili su Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), uglavnom sastavljena od Bošnjaka. Tenzije između Bošnjaka i Hrvata povećavale su se krajem 1992, što je dovelo do eskalacije bošnjačko-hrvatskog sukoba početkom 1993.^[11] Rat u BiH odlikovao se teškim borbama, neselektivnim granatiranjem gradova, etničkim čišćenjem i sistematskim masovnim silovanjem, što je većinom počinila srpska strana,^[12] a u manjoj mjeri i hrvatska i bošnjačka.^[13][14] Posebno su se izdvojili događaji poput opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici.

Vojska Republike Srpske, iako u početku vojno nadmoćnija zbog naoružanja i resursa koje je obezbijedila JNA, na kraju je izgubila zamah jer su se ARBiH i HVO udružili protiv nje 1994. stvaranjem Federacije Bosne i Hercegovine prema Vašingtonskom sporazumu. Poslije masakra na Markalama NATO je intervenisao 1995. u Оperaciji Namjerna sila gađajući položaje VRS-a.^[15][16] Početkom 2008. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je četrdeset pet Srba, dvanaest Hrvata i četiri Bošnjaka za ratne zločine.^[17] Procjenjuje se da je poginulo približno 100.000 ljudi,^[18][19] a raseljeno više od 2.200.000 ljudi.^[20] Stoga je rat u BiH bio najrazorniji oružani sukob u Evropi po završetku Drugog svjetskog rata.^[21][22] Procjenjuje se i da je između 12.000 i 50.000 žena silovano, a većina žrtava bile su bošnjačke žene.^[23][24]

Glavni članak: SR Bosna i Hercegovina

Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je bila jedna od šest konstitutivnih republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kao takva je, temeljem saveznog Ustava iz 1974. godine, uživala pravo na samoodređenje do otcjepljenja. Ono čime se SR BiH razlikovala od drugih republika je bilo to da u njoj nijedan od konstitutivnih naroda SFRJ nije imao apsolutnu većinu. To se odrazilo kroz to da SR BiH nije bila ustavno definirana kao eksluzivna nacionalna država, nego kao ravnopravna zajednica triju konstitutivnih naroda - Muslimana,^{[nb 2]} Srba i Hrvata. Iako su u SR BiH postojala određena područja sa izuzetnom nacionalnom homogenošću, to je bio prije izuzetak nego pravilo, te se heterogenost stanovništva mogla primjetiti u gotovo svim područjima, a pogotovo velikim gradovima. Taj je fenomen kasnije od stranih promatrača slikovito opisivan kao "leopardova koža". ^[25]

Zbog svoje nacionalne, ali i religijske i kulturne heterogenosti se BiH često smatrala svojevrsnim minijaturnim odrazom SFRJ, pa se za nju također koristio i izraz "Jugoslavija u malom", te se smatrala i "najjugoslavenskijom" od svih jugoslavenskih republika. SR BiH je 1991. imala najveći postotak Jugoslavena među svojim građanima,^[26] a i do 27 % svih brakova su bili nacionalno miješani.

Takva je situacija dijelom bila posljedica službene politike promoviranja bratstva i jedinstva od strane jugoslavenskih i bosanskohercegovačkih vlasti, odnosno traumatičnih iskustava vezanih uz prethodne decenije, kada je upravo BiH bila glavno poprište, odnosno predmet srpsko-hrvatskog sukoba, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata dobio svoj najekstremniji oblik kroz masovne pokolje na nacionalnoj osnovi. SR BiH, također, za razliku od svih drugih federalnih jedinica SFRJ, nije imala vanjske granice, odnosno njena je ekonomija gotovo u potpunosti ovisila o jedinstvenom jugoslavenskom tržištu. Sve je to bilo razlogom što vladajući Savez komunista BiH, čak i nakon što je 1970-ih stekao veću autonomiju u odnosu na saveznu Partiju, inzistirao na održavanju ustavnopravnog status quoa, odnosno opstanka Jugoslavije.

Glavni članci: Raspad SFRJ i Opći izbori u SR BiH 1990.

Alija Izetbegović (lijevo), predsjednik stranke SDA, i Radovan Karadžić (desno), predsjednik stranke SDS, pobijedili su na lokalnim bosanskim izborima 1991. Međutim, nisu se slagali oko statusa Bosne u Jugoslaviji

Duboka ekonomska kriza^[27] koja je pogodila SFRJ nakon smrti Josipa Broza Tita se odrazila i na SR BiH, ali su njene prve ozbiljnije političke posljedice zabilježene 1987. godine, kada je afera Agrokomerc izazvala određene kadrovske primjene u republičkoj Partiji. Ti su događaji koincidirali sa dolaskom Slobodana Miloševića na ćelo SK Srbije, pod čijim je vodstvom tamošnja Partija preuzela srpski nacionalizam kao dio svoje platforme.^[28] Rukovodstvo SR BiH je postalo predmetom propagandne kampanje u državnim medijima uz optužbe za korupciju, represiju, dok su istovremeno radikalni srpski nacionalisti, od kojih su mnogi, poput Vojislava Šešelja, bili rodom iz BiH, počeli otvotreno dovoditi u pitanje postojanje Muslimana kao zasebne nacije, odnosno tražiti stvaranje Velike Srbije koja bi uključila BiH. Iako Milošević tokom antibirokratske revolucije 1988. i 1989. godine nije pokušao izvoziti "mitinge istine" i "događanja naroda" u SR BiH, tamošnja Partija se, zabrinuta za vlastiti opstanak svrstala u antimiloševićevski blok sa SK Slovenije i SK Hrvatske, mada nije dijelila njihove zahtjeve da za jačanje suvereniteta republika i transformaciju Jugoslavije u labavu konfederaciju. Slično kao i SK Makedonije, bosanskohercegovačka republička delegacija početkom 1990. nije napustila XIV kongres SKJ, te je do posljednjeg trenutka pokušavala pronaći kompromisno rješenje između sve nepomirljivijih opcija. Takav stav će službena BiH, u većoj ili manjoj mjeri, zadržati i nakon silaska SK BiH sa vlasti na prvim slobodnim višestranačkim izborima nekoliko mjeseci kasnije.

Prije izbora u BiH su bili održani prvi slobodni izbori u susjednoj SR Hrvatskoj na kojima je pobijedila nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu sa Franjom Tuđmanom. Njen program, pod uticajem radikalne emigracije, čiji su mnogi istaknuti članovi bili rodom iz BiH je uključivao "Hrvatsku u prirodnim i povijesnim granicama".^[29] Tako se BiH našla, osim sa istoka, suočena i sa iredentističkim prisizanjima sa zapada, a naglo kvarenje etničkih odnosa između Hrvata i Srba u Hrvatskoj se počelo prenositi i preko njenih granica.

SK BiH, koja se dotada smatrala najkonzervativnijom i najrepresivnijom od svih partijskih organizacija u Jugoslaviji, se u proljeće 1990. godine, pod uticajem događanja u Istočnih Evropi "reformirala" u socijaldemokratsku stranku i odlućila na uvođenje višestranačkog sistema. Nastojeći ostati na vlasti, pod parolom tzv. "građanske" BiH i očuvanja međuetničke harmonije se predstavljala kao jedina alternativa sukobima te je upravo u tu svrhu ustavnim promjenama dozvolila stvaranje novih političkih stranaka na etničkom načelu, kasnije poznatih kao tzv. nacionalne stranke, a koje su joj trebale biti glavna opozicija. Tu su priliku iskoristili muslimanski političari osnovavši Stranku demokratske akcije na čelu sa Alijom Izetbegovićem; srpski nacionalisti su se, pak, okupili u Srpskoj demokratskoj stranci na čelu sa Radovanom Karadžićem, dok je bosanskohercegovačke Hrvate predstavljala HDZ BiH kao republička ispostava HDZ, a na čijem je čelu bio Stjepan Kljujić.

Tokom izborne kampanje se, međutim, ispostavilo da nacionalne stranke, usprkos toga što su - pogotovo u slučaju SDS i HDZ - imale suprotne stavove o ustvanopravnoj budućnosti BiH i Jugoslavije, pronašle zajednički interes u dolasku na vlast, te su pod parolom antikomunizma i dovršetka demokratske tranzicije stvorile de facto predizbornu koaliciju. Time je stvoren dojam da će i u novim okolnostima biti očuvana međuetnička harmonija te tako izbijen ključni preoizborni argument SK BiH, a glasači dobili dodatni razlog da na glasačkim listićima iskažu svoj dugo vremena zatomljivani nacionalni identitet. Iako su se izbori u takvom okolnostima često posprdno nazivali "popis stanovništva", etnička homogenizacija na izborima u novembru 1990. godine je bila zamjetnija kod Hrvata i Srba nego kod Muslimana, čiji se relativni veliki dio opredijelio za SK BiH i reformiste tadašnjeg saveznog premijera Ante Markovića; usprkos toga su izbori predstavljali gotovo potpuni trijumf nacionalnih stranaka, koje su osvojile većinu ne samo na republičkoj razini, nego u gotovo svim općinama. Nacionalne stranke su trijumfirale i na izborima za Predsjedništvo SR BiH, gdje je od 7 mjesta njih 2 osvojio HDZ, 2 SDS i 3 SDA; mada je najviše glasova kao predstavnik Muslimana osvojio Fikret Abdić, predsjednikom je postao Alija Izetbegović.

Nova je vlast formirana prema unaprijed dogovorenom nacionalnom ključu - tako je uz Izebegovića na čelu predsjedništva, predsjednikom Skupštine SR BiH postao Momčilo Krajišnik iz SDS, dok je predsjednikom vlade SR BiH postao Jure Pelivan iz HDZ. Vlasti su se, u skladu sa rezultatima izborima, ali i sličnim dogovorima, počele formirati i na lokalnim razinama.

Usprkos toga, nova se vlast brzo počela suočavati sa nesuglasicama oko budućnosti BiH, tako i eskalacijom političke krize i sukoba u susjednoj Hrvatskoj. Tadašnji Ustav SR BiH je još uvijek za najvažnije političke odluke koristio mehanizme koji su pretpostavljali konsenzus, odnosno postojanje jedinstvene vladajuće stranke. Slično kao i na saveznoj razini, njen nestanak je doveo do permanentne opstrukcije svih važnih odluka, pa je, tako, između ostalog, SR BiH bila jedina od jugoslavenskih republika kojoj nije uspjelo izbrisati "socijalistički" naziv iz svog službenog imena. U takvim okolnostima je Izetbegovićeva SDA, odnosno lokalne zajednice i institucije pod njenim naslovom, postale neformalni, a kasnije de facto i jedini predstavnik BiH koji je inzistirao na njenom opstanku, a istovremeno imala demokratski legitimitet. Prilikom pregovora vodstva jugoslavenskih republika, kojima se u prvoj polovici 1991. godine pokušavala mirnim putem riješiti ustavna kriza, Izetebegović je slično kao i Makedonija, nastojao postići kompromis između secesionistički raspoložene Slovenije i Hrvatske, te Miloševićeve Srbije koja je inzistirala na centralizaciji. Ti napori nisu doživjeli uspjeh, a to se dijelom tumači i kao posljedica sastanka u Karađorđevu održanog početkom 1991. godine, a na kome su Milošević i Tuđman postigli navodni načelni dogovor da se tokom predstojećeg raspada SFRJ BiH podijeli na srpski i hrvatski dio.^[30]

Raspad SFRJ je formalno započeo kada su 25. juna 1991. Slovenija i Hrvatska donijele jednostrane odluke o proglašenju nezavisnosti. Dok je u Sloveniji ta odluka kratkim oružanim sukobom republičkih snaga sa JNA, koja se brzo povukla sa teritorije i Sloveniju učinila de facto nezavisnom, u Hrvatskoj je sukob započeo između republičkih snaga i paravojnih formacija lokalnih Srba iz samoproglašene SAO Krajine, a kojima je tokom vremena sve veću podršku davala JNA pod kontrolom Beograda.^[31] Ratna zbivanja u Hrvatskoj su dodatno pogoršala političku situaciju u BiH, dijelom zbog toga što su dodatno radikalizirane tamošnja srpska i hrvatska zajednica, a dijelom zbog toga što se sukob povremeno prelijevao preko bosanskoherecgeovačkih granica; pri tome je najpoznatiji slučaj sela Ravno u istočnoj Hercegovini, koga su napale i uništile snage JNA tokom pohoda na Dubrovnik u jesen 1991. godine. u BiH su se, zbog povlačenja iz Slovenije, a kasnije i dijela Hrvatske, našli značajni ljudski i materijalni efektivi JNA; u hrvatskoj i dijelu muslimanske javnosti su postale sve češće špekulacije da će JNA pomoći srpsku separatističku pobunu u BiH na isti način na koji je pomogla pobunu u Hrvatskoj.

BiH, odnosno Izetbegović, je na samom početku rata nastojao zadržati "ekvidistancu", odnosno neutralnost prema Hrvatskoj i Srbiji, pri čemu se isticala njegova izjava "da to nije naš rat", ali je njegova politika izazivala sve veće podjele unutar same SDA, odnosno frakcija koje su tražile da se sklopi savez sa Hrvatskom i započnu pripreme za eventualni rat, i onih koje su se, makar radi dobivanja vremena, zalagale za popustljivost prema Beogradu. Izetbegović je tako u ljeto 1991. godine poslao delegaciju u Beogradu na razgovore sa Miloševićevem oko statusa BiH u tzv. krnjoj Jugoslaviji, odnosno eventualnog novog modela državnopravnih veza Srbije i BiH. Taj je pokušaj, međutim, vrlo brzo propao, te se SDA počela okretati prema Hrvatskoj i HDZ-u. U septembru 1991. je Skupština BiH donijela odluku da se regruti iz te republike više neće slati u JNA.

15. oktobra 1991. je u Skupštini SR BiH donesen Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine, kojom se naložilo povlačenje predstavnika BiH iz saveznih institucija. On je donesen zajedničkim glasovima SDA i HDZ, a uz protivljenje SDS, po čijem su tumačenju prekršene ustavne odredbe o dvotrećinskoj većini, odnosno međunacionalnom konsenzusu. Prije te odluke je Radovan Karadžić u Skupštini BiH rekao kako će zbog te odluke "za par dana poginuti 500.000 ljudi, a muslimani iščeznuti iz Bosne i Hercegovine" ^[32][33]; te prijetnje, koje su kod Muslimana izazvale kontra-efekt, su kasnije često navođene dokaz da je kasnije brutalno etničko čišćenje, odnosno bosanski genocid bio unaprijed planiran od strane Srba.

Bosanski Srbi su na odluku republičkih vlasti reagirali slično kao i njihovi sunarodnjaci u Hrvatskoj, odnosno formiranjem tzv. Srpskih autonomnih oblasti, koje su se trebale sastojati od područja BiH sa srpskom većinom. Taj je proces djelomično započeo već u aprilu 1991. ali se dodatno intenzivirao i referendumom održanim 9. i 10. novembra 1991. na područjima sa srpskom većinom, gdje je izglasano "samostalne srpske republike na teritoriju Bosne i Hercegovine" s namjerom da "ostanu u Jugoslaviji zajedno sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom, Baranjom i Zapadnim Sremom i drugima koji odluče ostati".^[34][35] Teritorija te srpske republike se trebala sastojati od "područja Bosne na kojima su Srbi većina ili su ostali manjina zbog genocida tijekom Drugog svjetskog rata."^[34] Na temelju te odluke je 9. januara 1992. proglašena tzv. Srpska Republika Bosna i Hercegovina koja će kasnije postati Republika Srpska (RS).^[36] Vlada BiH, međutim, osim izjave kojom se referendum proglašava nevažećim,^[34] nije imala nikakve reakcije na te događaje.

Gotovo istovremeeno sa tim procesom, došlo je do stvaranja sličnih entiteta i na područjima sa hrvatskom većinom. Prvi od njih je bila Hrvatska zajednica Posavine osnovana od strane HDZ u Bosanskom Brodu 4. novembra, a potom je 18. novembra u mjestu Grude u zapadnoj Hercegovini osnovana i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna; 25. januara 1992. će, pak, biti osnovana i Hrvatska zajednica Središnje Bosne.

Glavni članak: Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Eskalacija rata u Hrvatskoj je nakon nekoliko mjeseci dovela do intenziviranja diplomatske aktivnosti, prije svega kod vodećih zemalja Evropske ekonomske zajednice koje su nastojali jugoslavenske republike potaći da pronađu trajno rješenje međusobnih sporova. Među zemljama EEZ je sa vremenom počeo prevladavati stav na kome je inzistirala Njemačka, a prema kome se sukob može najlakše zaustaviti priznanjem nezavisnosti Slovenije i Hrvatske. EEZ je taj stav konačno prihvatio nakon što je Njemačka krajem 1991. godine objavila kako će te dvije države priznati jednostrano.

U međuvremenu je došlo i do postepenog smirivanja sukoba u Hrvatskoj, pogotovo nakon odluke ostataka saveznih vlasti u Beogradu da pozovu UN-ove mirovne snage radi razdvajanja zaraćenih strana. 3. januara 1992. je u Sarajevu potpisan sporazum o primirju koji se, za razliku od većine ranijih, uglavnom poštovao, i nakon koga je JNA počela sa povlačenjem svojih snaga u Srbiju i BiH. U dijelu međunarodne zajednice, ali i bosanskohercegovačke javnosti, je zbog toga zavladao određeni optimizam, odnosno uvjerenje kako će BiH zahvaljujući pritisku vodećih evropskih država ipak uspjeti izbjeći sukob.

EEZ je prije toga, kako bi formulirala svoj stav prema raspadu Jugoslavije, osnovala Badinterovu komisiju sastavljeno od nekoliko najuglednijih pravnika. Stav te komisije je bio da Jugoslavija više ne postoji, ali da se nezavisnost Bosne i Hercegovine ne može priznati sve dok se o tome ne sprovede referendum. Ta je odluka objavljena 15. januara 1992. godine, na dan priznanja Hrvatske i Slovenije od strane EEZ. Deset dana kasnije je Skupština BiH nakon izuzetno burne rasprave donijela odluku o raspisivanju refernduma za 29. februar i 1. mart 1992. kako bi građani odlučili žele li ostati u Jugoslaviji.^[31] Prije njenog donošenja su zastupnici SDS, koji su joj se protivili, napustili Skupštinu, tumačeći da je time prekršen tadašnji Ustav, odnosno odredbe o dvotrećinskoj večini i konsenzusu tri naroda.

Ishod referenduma je unaprijed bio unaprijed odlučen odnosom vodeća tri naroda i nacionalne stranke prema nezavisnosti - dok je SDS htjela da BiH po svaku cijenu ostane u Jugoslaviji, dotle je HDZ htjela po svaku cijenu da BiH iz Jugoslavije izađe. SDA je, pak, temeljem iskustava rata u Hrvatskoj, ali i ohrabrena mišljenjem Badinterove komisije da granice bivših republika trebaju priznate kao državne, upravo u nezavisnosti iza koje bi stala EEZ vidjela jedini jamac teritorijalnog integriteta BiH.^[37] Ti su se stavovi, bez obzira na određene varijacije na lokalnim razinama, odrazile i na njegov krajnji rezultat. SDS je, znajući da će Muslimani i Hrvati svojim glasovima prevagnuti u korist nezavisnosti, pozvala Srbe da ga bojkotiraju, odnosno spriječavala njegovo sprovođenje na područjima gdje je bila na vlasti.^[38] Na kraju je na referendum izašlo 63,4 % upisanih birača, od kojih se 99,4 % izjasnilo za nezavisnost.^[39]

Dok se ishod referenduma, odnosno nezavisnost BiH činio izvjesnim, počelo se postavljati i pitanje budućeg ustavnog ustrojstva nezavisne BiH. Prema tadašnjem Ustavu bi BiH trebala biti unitarna država u kojoj ispod republičke/nacionalne vlasti nije postojala nijedna razina viša od općine. Vodeći diplomati EEZ zaduženi za mirovni proces - lord Carrington i José Cutileiro - su, nastojeći djelomično odobrovoljiti srpsku stranu, predložili da se BiH umjesto toga decentralizira, odnosno podijeli na regije ili kantone koji bi preuzeli dio nacionalnih ovlasti, a koji bi bili sastavljeni na etničkom principu.^[40] Taj prijedlog, poznat kao Cutileirov plan je predstavljao prvi od nekoliko prijedloga za trajno političko rješenje krize i jedini koji je ponuđen prije izbijanja samog sukoba.^[41]

Na rat u BiH su u velikoj mjeri uticale kako specifične geografske prilike, tako i vojna infrastruktura i doktrina naslijeđena iz vremena bivše Jugoslavije, odnosno planovi koji su pretpostavljali da će Jugoslavija u slučaju strane invazije najuspješniji otpor pružati upravo u BiH. Zbog toga je u BiH bio sagrađen i održavan relativno veliki broj vojnih objekata, kao što su aerodromi, fortifikacijski objekti, skladišta, ali i tvornice oružja, pogotovo u Srednjoj Bosni. Za razliku od Slovenije, koja je doktrinu Općenarodna obrane i vlastite snage Teritorijalne obrane uspješno primijenila protiv JNA, odnosno Hrvatske koja vlastite oružane snage izgradila preko policije, u BiH to nije bio slučaj. I Teritorijalna obrana i policija su se, slično kao i političke strukture i društvo u cjelini, raspale na etničkom principu, a za razliku od Slovenije, JNA je prije početka sukoba uspjela pod svoju kontrolu staviti relativno veliki dio oružja i drugih resursa TO, te ih kasnije staviti na raspolaganje srpskoj strani.

Posebnu dimenziju sukobu, pogotovo u ranoj fazi, je dalo i relativno velika količina streljačkog oružja u posjedu građana - prema podacima republičkog MUP-a iz juna 1991. godine, 92.500 Muslimana prijavilo je 110.400 komada oružja, 131.900 Srba prijavilo je 157.200 komada oružja, a 43.000 Hrvata je prijavilo 51.800 komada oružja.^[42] Smatra se da je stvarna količina oružja u posjedu građana bio gotovo triput veća. Velike količine ilegalnog oružja su značajno olakšale stvaranje različitih paravojnih formacija koje su djelovale u prvim mjesecima sukoba. Određenu ulogu je imao i embargo UN na izvoz oružja na područje bivše Jugoslavije, izglasan u jesen 1991. kao dio napora da se zaustavi rat u Hrvatskoj, a koji je na snazi ostao sve vrijeme sukoba; on je najteže pogodio muslimansku stranu, pogotovo na početku, s obzirom da je JNA (a kasnije i Vojska Republike Srpske uz već postojeće teško oružje u BiH raspolagala i sa sredstvima povučenim iz Slovenije i Hrvatske.

Za sve oružane formacije - muslimansku/bošnjačku ARBiH, srpsku VRS i hrvatsku HVO - je bila karakteristična njihova etnička homogenost. Izuzetak su u ranoj fazi predstavljali Muslimani čiji se značajan broj, najčešće u nedostatku vlastitih formacija, priključivao hrvatskim formacijama kao što su HOS i HVO, odnosno dio stanovnišva gradova kao što su Sarajevo i Tuzla gdje su redove vladinih formacija u nešto značajnijoj mjeri popunjavali Srbi i Hrvati, pa je tako bosanski Srbin Jovan Divjak postao jedan od najistaknutijih vojskovođa ARBiH. Do 1993. su se, međutim, sve tri vodeće formacije uglavnom homogenzirale.

Specifičnost rata u BiH se ogledala i u tome da je, zbog predratne etničke izmiješanosti, ali i geografskih prilika, postojao određeni broj enklava, odnosno područja koja su se našla manje ili više izolirana od svojih matičnih vlasti, a gdje su lokalne vojno-političke strukture odnosno gospodari rata provodili vlastitu politiku, a što je ponekad uključivalo različite oblike ekonomske suradnje, a nekada prešutno ili otvoreno vojno savezništvo sa nominalnim neprijateljima. Tako su, na primjer, Hrvati u Usori od početka do kraja rata, čak i za vrijeme bošnjačko-hrvatskog sukoba ostali u čvrstom savezu sa Bošnjacima, dok su Hrvati u Žepču surađivali sa srpskim snagama. Najekstremniji oblik ovog fenomena je zabilježen na krajnjem sjeverozapadu BiH, gdje je politika suradnje sa Srbima na kraju dovela do krvavog međubošnjačkog sukoba.

Glavni članak: Armija Republike Bosne i Hercegovine

Na samom početku rata su vlasti u Sarajevo teoretski pod svojom nadležnošću imale republičke snage Teritorijalne obrane i policiju; u stvarnosti su mogle raspolagati samo sa dijelom tih snaga, koje su bile djelomično razoružane ili, zbog velikog broja Srba u svojim redovima, nepouzdane. Umjesto toga se obrana BiH u prvim danima sukoba morala oslanjati na paravojne formacije koje su bile etnički homogene, ali sa druge stranbe obično slabo naoružane i opremljene, neobučene ili loše vođene. Među njima se isticale Patriotska liga BiH koju je vodio Sefer Halilović, te neformalna stranačka milicija SDA koja je kasnije dobila naziv Zelene beretke.^[43] U nekim slučajevima su se srpskim snagama suprotstavljale i formacije koje su osnivali i vodili predratni kriminalci, a što je posebno bio slučaj na početku opsade Sarajeva. Vlasti u Sarajevu su aktivnosti tih formacija počele koordinirati tek nakon početka rata, odnosno od njih stvarari jedinstvenu oružanu formaciju koja će 23. maja 1992. dobiti ime Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Njoj se tokom nekoliko sljedećih mjeseci priključio dio jedinica HOS-a, ali je taj proces zaustavljen nakon ubojstva generala Blaža Kraljevića.

ARBiH je od svih vojnih formacija bila najslabije opremljena, a gotovo potpuni nedostatak oklopnih vozila, artiljerije i teškog oružja je posebno došao do izražaja na samom početku sukoba, značajno otežavši obranu muslimanskih područja pred srpskim napadima. U kasnijem periodu rata ti su nedostaci djelomično otklonjeni zapljenama od strane neprijatelja, odnosno nabavkama na međunarodnom crnom tržištu, a sa vremenom ih je kompenzirao to što se Središnja Bosna, gdje su se nalazile glavne predratne tvornice oružja i municije, od samog početka našla pod muslimanskom vlašću. Nakon početnih neuspjeha i reogranizacije, odnosno nakon što su ARBiH počeli preuzimati bivši profesionalni oficiri JNA, ARBiH je počela razvijati vlastitu taktiku i strategiju temeljenu na predratnoj doktrini ONO, korištenju geografskih prilika i lakih pješadijskih snaga, ali i relativnoj nadmoći u ljudstvu u odnosu na Srbe i Hrvate. Zahvaljujući njoj je uspjela pod vlašću muslimanske vlade u BiH održati važne populacijske centre kao što su Sarajevo, Tuzla i Bihać, odnosno stvoriti uvjete za uspješne ofenzivne operacije, koje su u zajedničkom djelovanju sa hrvatskim snagama i NATO-om izvedene na kraju rata.

Muslimanska strana je od druge polovice 1992. godine nadalje primala i određenu stranu pomoć, vojnu prije svega od muslimanskih zemalja; ona je uključivala pošiljke suvremenog oružja, prije svega iz Irana, slanje vojnih savjetnika (koji su, prema nekim svjedočanstvima, uključivali vojne savjetnike elitne Iranske revolucionarne garde i libanonskog Hezbollaha.^[44] Mnogo je poznatiji bio dolazak relativno velikog broja dobrovoljaca iz sunitskih odnosno arapskih zemalja, uključujući veterane afgansko-sovjetskog rata, a koje su mediji i lokalno stanovništvo zvali mudžahedini; vjeruje se da nisu imali značajnu ulogu u samim vojnim operacijama, ali su, sa druge strane pridonijeli radikalizaciji dijela muslimanskih snaga, dio kojih je prihvatio njihovu militantnu islamističku ideologiju. Ti su dobrovoljci, od 1993. godine formalno organizirani u jedinicu pod nazivom El Mudžahid, često korišteni od srpske i hrvatske propagande kako bi se cijela ARBiH i njeno civilno vodstvo proglasilo islamskim fundamentalistima; vjeruje se da je to i razlog zbog čega su propuštani kroz hrvatske teritorije.

Glavni članak: Vojska Republike Srpske

Srpske snage su na samom početku i tokom najvećeg dijela rata bile najbolje opremljene od svih zaraćenih strana, ali i najbolje opremljene za rat. Pripreme za sukob su otpočele još 1991. godine tokom raspada Jugoslavije, pri čemu je ostvarena čvrsta suradnja između JNA, lokalnih SDS-ovih političara kao i ostataka savezne vlasti, te srpske vlade u Beogradu. Najveći dio oružja JNA povučenog iz Slovenije i Hrvatske je završio u BiH gdje je podijeljen jedinicima TO te raznim drugim paravojnim formacijama sastavljenim od lokalnih Srba; kada se JNA u proljeće 1992. povukla iz BiH, to se odnosilo samo na kadrove porijeklom izvan BiH, većinu tehnike je ostavila iza sebe, te je ona došla u posjed novoformirane Vojske Republike Srpske (VRS) koja je naslijedila ogranizaciju i doktrinu nekadašnje JNA. To je uključivalo i zračne snage, te su bosanski Srbi također imali i vlastito ratno zrakoplovstvo koje je aktivno sudjelovalo u borbama (sve dok ga u tome nije spriječio NATO nakon proglašenja zone zabrane leta nekoliko godina kasnije). Prednost srpskih snaga je bila i u tome što je dio njihovih kadrova stekao i bogato iskustvo modernog ratovanja tokom sukoba u Hrvatskoj, mada je ta prednost anulirana čim bi se srpske snage suprotstavile jednako iskusnim hrvatskim snagama. Srpske snage su također mogle računati i na logističku, financijsku, obavještajnu, tehničku i propagandnu podršku iz Srbije, mada je ona sa vremenom oslabila uslijed efekata UN-ovih sankcija.

Srpska strana je, međutim, od samog početka sukoba bila suočena i sa ozbiljnom slabošću, a koja se ticala prije svega inferiornosti u ljudstvu u odnosu na Muslimane i Hrvate, ali još više nepovoljnim geostrateškim položajem. Područja sa srpskom većinom su se sastojala od dva glavna dijela - zapadnog i istočnog, od kojih je prvi bio okružen neprijateljskim područjima, a čiju je izuzetno dugu granicu bilo prilično teško čuvati sa relativno malim brojem ljudstva; taj su problem dodatno povećale muslimanske enklave unutar srpskih područja, prije svega Bihaćki džep, koji je imao ključnu ulogu u završnoj fazi sukoba.

Slično kao i muslimanska strana, iako u bitno manjoj mjeri, i srpska strana je u svojim redovima - uz veliki broj nacionalističkih paravojnih formacija iz same Srbije - imala određeni broj dobrovoljaca iz stranih zemalja, koji su Srbe dolazili podržavati prije svega u ime pravoslavne solidarnosti. Među njima je bilo najviše boraca iz Rusije i drugih dijelova bivšeg SSSR, te Rumunjske i Grčke. Oni uglavnom nisu imali neku ulogu u sukobu, te su korišteni prije svega u propagandne svrhe radi dizanja morala srpskog stanovništva; izuzetak je bila Grčka dobrovoljačka garda čiji su pripadnici sudjelovali u napadu na Srebrenicu pred kraj rata.

Glavni članak: Hrvatsko vijeće obrane

Iako su hrvatske vojne i paravojne formacije bile brojčano slabije od muslimanskih, odnosno na samom početku sukoba slabije opremljene od srpskih, pokazale su sposobnim suprotstaviti se svojim neprijateljima, a na kraju i imale ključnu ulogu u završetku sukoba. To se često tumači time da su hrvatske snage u BiH bile relativno dobro pripremljene za rat, odnosno da je stvaranje paravojnih formacija teklo gotovo paralelno sa stvaranjem oružanih snaga u susjednoj Hrvatskoj, od kojih će bosansko-hrvatske vojne formacije, kasnije poznate kao Hrvatsko vijeće obrane na početku sukoba preuzeti doktrinu, taktiku, veliki dio ljudstva, ali i opreme. Na samom početku sukoba su uz paravojne formacije koje su se na stranačkom i etničkom ključu stvarale na područjima pod hrvatskom većinom i vlašću HDZ, djelovale i formacije Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), u kojima su se, u skladu sa pravaškom ideologijom matične stranke HSP uz Hrvate borio i veliki broj Muslimana; one su, međutim, prestale postojati nakon ubojstva Blaža Kraljevića i izbijanja bošnjačko-hrvatskog sukoba.

Dok su hrvatske snage ispočetka djelovale pod nominalnim okriljem bosanskohercegovačke države, odnosno Teritorijalne obrane, već 8. aprila 1992. ih je vođa HDZ Mate Boban proglasio snagama Hrvatskog vijeća obrane. One su, osim što su izvodile vojne operacije, preuzele i ovlasti civilne državne uprave te tako značajno pridonijele da hrvatska područja u BiH od samog početka postanu država u državi, odnosno nukleus budeće Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Hrvatska strategija prema BiH je, pogotovo u prve dvije godine sukoba, bila obilježena sa dva imperativa - jedan je bilo nastojanje da se okonča rat u samoj Hrvatskoj, odnosno likvidira Republika Srpska Krajina; drugi je bilo nastojanje da se raspad BiH iskoristi za priključenje njenih dijelova s hrvatskom većinom matičnoj državi. Čisto vojnički razlozi, a prije svega povoljna geostrateška situacija zbog koje se srpska teritorija u BiH i Hrvatskoj našla u poluokruženju, su nalagali suradnju sa Muslimanima, uz čiju pomoć bi se ne samo uklonila JNA sa najvećeg dijela hrvatskih granica, nego kontrolom Bosanske Posavine zapadna srpska područja odvojila od svoje matice, a što se, zapravo, i dogodilo u prvim mjesecima sukoba. Međutim, izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba je vojno rješenje srpskog pitanja stavilo u drugi plan; tek je američki diplomatski pritisak i sklapanje Washingtonskog sporazuma 1994. godine omogućio hrvatskoj strani da u potpunosti iskoristi svoj vojnički potencijal i bude ključan faktor u okončanju rata.

Glavni članak: UNPROFOR

Specifičnost rata je bila i u tome da su na teritoriju BiH gotovo od samog početka djelovale međunarodne mirovne snage pod okriljem Ujedinjenih naroda, poznate po skraćenici UNPROFOR. Njihov dolazak je bio planiran i dogovoren već prije samog sukoba, ali u kontekstu rata u susjednoj Hrvatskoj, pri čemu im je glavna zadaća bila održavanje Sarajevskog primirja te razdvajanje hrvatskih i snaga pobunjenih Srba. Pri tome je Sarajevo, kao glavni grad teoretski neutralne strane u sukobu, trebalo služiti kao sjedište i glavna logistička baza. Izbijanje rata u BiH je, međutim, promijenio misiju UNPROFOR-a koji je tako trebao obavljati slične mirovne zadaće - posredovanje i razdvajanje zaraćenih stranama, odnosno nadzor primirja - u samoj BiH. Kasnije je, pod pritiskom javnosti vodećih zapadnih država, ta misija proširena na dostavu i distribuciju humanitarne pomoći, kao i zaštitu civilnog stanovništva, prije svega u tzv. zaštićenim zonama.

Iako je iza mirovnih snaga teoretski stajala cijela međunarodna zajednica, odnosno vodeće svjetske, prije svega zapadne sile, one su se uglavnom pokazale nesposobnim za obavljanje svojih misija, odnosno bilo kakvu aktivniju ulogu u sukoba. Dijelom je to bila posljedica njihove heteregenosti i slabe koordinacije, ali i raspršenosti, kao i relativne slabe opremljenosti, koja je ih je učinila ranjivima u odnosu na u pravilu bolje opremljene domaće snage, prije svega bosanske Srbe; ta se ranjivost ogledala i u završnim mjesecima rata kada je relativno veliki broj UN-ovih vojnika zarobljen i korišten kao živi štit kako bi se pokušalo zaustaviti NATO-vo zračno bombardiranje. Do kraja sukoba su u sastavu snaga UNPROFOR-a počelo biti sve više vojnika iz zemalja NATO-saveza, odnosno njihovo vodstvo bilo u rukama francuskih i britanskih generala; dio njih je dobio i teško oružje i opremu, prije svega kroz tzv. Snage za brzu reakciju pred kraj rata. Međutim, UNPROFOR se u pravilu ustručavao otvoreno angažirati u sukobima, pa tako prisutstvo elitnih britanskih snaga u Centralnoj Bosni 1993. nije spriječilo ni eskalaciju bošnjačko-hrvatskog sukoba, kao ni masakr u Ahmićima, a još je poznatiji slučaj nizozemskog bataljona koji je bez ispaljenog metka 1995. predao zaštićenu zonu u Srebrenici.

Slabost mirovnih snaga UN je velikim dijelom bila posljedica odluke vlade SAD, koja je tada bila vojnički najjača zemlja na svijetu, da neposredno ne sudjeluje u mirovnim operacijama, odnosno da na teritoriju BiH pošalje kopnene snage (koje će tamo stići tek nakon završetka sukoba). Ta se odluka temeljila na traumatičnim iskustvima iz mirovnih operacija u Libanonu početkom 1980-ih i Somaliji 1993. godine prilikom kojih su američke snage pretrpjele za domaću javnost neprihvaljivo visoke gubitke. Nastojanje da se isto izbjegne u BiH je američku strategiju vojne intervencije usmjerilo prema korištenju ratnog zrakoplovstva, pri čemu je ono djelovalo zajedno sa drugim zemljama NATO-pakta, odnosno u nominalnoj koordinaciji sa snagama UN na terenu. Intervencija zapadnih zračnih snaga se odvijala postupno, ispočetka kroz nametanje zone zabrane leta, a potom neposredne udare na srpske kopnene ciljeve u bliskoj koordinaciji sa hrvatskim i bošnjačkim snagama na terenu. NATO-ove zračne snage su tako na samom kraju rata odigrale značajnu ulogu i bitno doprinijele njegovom završetku.

O preciznom datumu početka sukoba ne postoji jasni konsenzus, s obzirom da je on eskalirao u obliku izoliranih incidenata, iza koji su, pogotovo na početku, slijedili pokušaji da se smire pomoću dogovora među lokalnim političarima, koji su se nakon vremena počeliu kršiti. Okvirno se kao početak njihovog intenziviranja navodi održavanje samog referenduma, koje je izazvalo dodatne tenzije među zajednicama, koji su se prelili u niz sve učestalijih i nasilnijih incidenata.

Prema tumačenju bosanskih Srba je rat simbolički započeo u Sarajevu na sam dan referenduma 1.3. incidentom prilikom koga ga je grupa naoružanih Muslimana na čelu sa Ramizom Delalićom napala srpske svatove i ubila Nikolu Gardovića. Vijest o događaju je potakla srpske paravojne formacije da dignu barikade i postave kontrolne točke u dijelovima Sarajeva, a o tokom sljedećih nekoliko dana je isto učinjeno u još nekoliko gradova BiH. Predsjednik Izetbegović je nakon toga pokušao smiriti situaciju obrativši se JNA, sa čijim je zapovjednikom Milutinom Kukanjcem dogovorio stvaranje zajedničkih patrola JNA i regularne bosanskohercegovačke policije.

Dva dana kasnije je sukob dodatno eskalirao kada su hrvatske snage zauzele Bosanski Brod, odnosno odatle istjerale pripadnike JNA i srpskih paravojnih formacija. Nakon toga su krenule u niz ofenzivnih operacija sa ciljem da se JNA i srpske snage protjeraju sa područja Bosanske Posavine, odnosno da se na taj način stvore preduvjeti za kidanje veza između Bosanske Krajine i RSK sa Istočnom Bosnom i Srbijom. Prilikom tih borbi je 26. 3. došlo do incidenta u mjestu Sijekovac, gdje je smrtno stradalo nekoliko desetaka srpskih civila; a što je događaj koji se sa srpske strane tumači kao ratni zločin.

Predstavnici EEZ, suočeni sa sve izglednijom opcijom da se u Bosni i Hercegovini ponovi isti scenario kao Hrvatskoj, odnosno uklizavanje u međuetnički sukob, su dodatno intenzivirali diplomatski pritisak sa ciljem da se pronađe političko rješenje, pri čemu se inzistiralo na Cutileirovom planu. 11. marta je samoproglašena Narodna skupština Srpske Republike BiH jednoglasno odbila plan, odnosno ponudila vlastitu alternativu, prema kojoj bi srpski dio BiH trebao sadržavati dvije trećine teritorije. Međutimn, samo sedam dana kasnije - 18. 3. - su vođe sve tri zajednice, uključujući srpsku, potpisale sporazum kojim prihvaćaju plan.^[41]

Do njegove primjene, međutim, nije došlo, jer su se borbe u Bosanskoj Posavini nastavile. 28. marta je Izetbegović povukao potpis sa Cutileirovog plana. Ta je odluka donesena neposredno nakon susreta sa Warrenom Zimmermanom, ambasadorom SAD u bivšoj Jugoslaviji. Prema tvrdnjama samog Cutileira, američka vlada je Izetbegoviću obećala diplomatsko priznanje ako odbaci plan.^[41]

Neutralnost ovog članka ili dijela članka je osporena. Molimo da prije uređivanja članka sporne dijelove razmatrate na stranici za razgovor.

Glavni članci: opsada Sarajeva, Bitka za Kupres (1992), pokolj u Prijedoru, pokolj u Višegradu, masakr u Doboju, masakri u Foči i opsada Bihaća

Rat je dobio novu, dotada najozbiljniju eskalaciju, nakon što je 1. aprila oko 1000 pripadnika Srpske dobrovoljačke garde pod vodstvom Željka Ražnjatovića Arkana napale Bijeljinu, grad koji je tada imao muslimansku većinu i bio središte Semberije i imao stratešku važnost zbog održavanja komunikacija prema Posavini. Arkanovci su brzo slomili otpor pripadnika Patriotske lige i Zelenih beretki, a nakon čega je uslijedio niz zločina, uključujući nasumično ubijanje muslimanskih civila na ulicama.^[45] Ti su događaji zabilježeni kamerama stranih reportera te su od samog početka stvorili percepciju Srba kao krvoločnih zločinaca; muslimansko stanovništvo je masovno izbjeglo iz grada, a posjet delegacije sarajevskih vlasti (u kojoj su sudjelovali Biljana Plavšić i Fikret Abdić) nije doveo do nikakvih rezultata na smirivanju stanju. Brzina i brutalnost kojim je izvedeno etničko čišćenje i razmjeri krvoprolića su šokirali javnost, prije svega muslimansku, koja je zahtijevala od dotle neodlučnog Izezbegovića da poduzme nešto kako se isti događaji ne bi ponovili. Izetbegović je na kraju 4. aprila donio odluku o mobilizaciji snaga Teritorijalne obrane.^[46]

Novi, još veći sukob, je izbio u zapadnom dijelu zemlje, odnosno na području Kupreške visoravni, koje je imalo izuzetnu strategijsku važnost. Tamo su i srpske i hrvatske snage (obje nominalno pod insignijama TO) još od 5. marta počele koncentirati ljudstvo, oružje i opremu. Nakon neuspješnih pokušaja da se sukob zaustavi pregovorima, hrvatske snage su 3. aprila započele napad, razbile srpske snage i zauzele grad Kupres. Međutim, već nakon nekoliko dana su srpske snage krenule u kontraofenzivu uz pomoć oklopnih snaga Kninskog korpusa JNA; hrvatske snage su pretrpjele velike gubitke, te su prisiljene na povlačenje zaustavljeno kod Šuice. Nakon manjih sukoba u maju, odnosno neuspjelih srpskih napoada na području Livna, su uspostavljene linije fronte na kojima neće biti većih borbi sljedeće dvije godine.

Istovremeno sa napadom na Bijeljinu, srpske vlasti su objavile kako više ne priznaju vlasti Republike Bosne i Hercegovine; bosanski Srbi su pozvani da napuste Skupštinu, druge organe vlasti i javne službe, te se umjesto toga priključe paralelnim institucijama novoproglašene države. Taj je poziv uglavnom poslušan, pa je tako Predsjedništvo RBiH ostalo bez dva srpska predstavnika - Biljane Plavšić i Nikole Koljevića; oni su zamijenjeni kooptiranjem drugoplasiranih kandidata srpske nacionalnosti na izborima - Nenadom Kecmanovićem i Mirkom Pejanovićem.^[47]

Kao službeni datum početka rata se, pak, navodi 6. aprila 1992. godine, koji se tradicionalno uzima i kao prvi dan opsade Sarajeva. To je, pak, predstavljalo tek postepenu eskalaciju niza sve nasilnijih incidenata. Dan prije, 5. aprila, je EEZ, u skladu sa rezultatima referenduma i tumačenjem Badinterove komsije, službeno priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine. Isti su, dan, pak u Sarajevu održane masovne demonstracije na kojima je oko 40.000 građana, noseći Titove slike i skandirajući bratstvu i jedinstvu, provalilo u zgradu Narodne skupštine, rastjeralo poslanike i formiralo tzv. Odbor narodnog spasa čiji je cilj bio stvoriti "sekularnu, multietničku vladu"; pokušaj demonstranata da isto učine sa sarajevskim hotelom Holiday Inn, gdje se nalazilo sjedište SDS BiH, zaustavili su snajperi ^[48]; njihovim mecima su ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić, koje se tradicionalno smatraju prvim žrtavama opsade.

Nade da će, kao u Hrvatskoj, diplomatsko priznanje od strane EEZ zaustaviti, ili barem smiriti, sukob su se odmah rasplinule. Isti dan je došlo do dotada najžešćih napada na Sarajevo, gdje se počela koristiti artiljerija i teško oružje, a pokušaj srpskih snaga da zauzmu srednju policijsku školu na Vracama su podržavale oklopna vozila. Iako je nakon toga bilo teško negirati da srpskim snagama otvoreno pomaže JNA, Izetbegović je sa njom nastavio pregovarati, odnosno pokušavao ishoditi njeno mirno povlačenje ili barem uzdržavanje od sukoba; također je nastojao izbjeći svaki potez koji bi se mogao shvatiti kao provokacija. Tako je tek 11. aprila Izetbegovćevo predsjedništvo donijelo dekret kojim se naređuje stavljanje svih snaga TO u BiH pod njegovu komandu, a formacije koje to ne učine nazivaju "ilegalnima". Kod dijela Muslimana je takav stav izazvao velike frustracije, odnosno u nekim slučajevima su, suočeni sa srpskim napadima, muslimansko stanovništvo se odlučilo samoinicijativno suprotstaviti Srbima. Najpoznatiji takav slučaj se zbio u Sarajevu gdje je predratni kriminalacJusuf Prazina formirao vlastitu paravojnu formaciju koja je brojala oko 3000 ljudi te uspješno očistila sarajevsku općinu Centar od srpskih snajpera, te odbila srpske napade.^{[nedostaje referenca]}

U sjeni dramatičnih događaja u Sarajevu, pokrenuta je i velika srpska ofanziva, odnosno operacija preuzimanja vlasti nad Istočnom Bosnom. 9. aprila su paravojne formacije tzv. "Srpske opštine Zvornik" preuzele grad Zvornik, gdje su primijenjene iste metode kao i u Bijeljini, odnosno gdje je muslimansko stanovništvo podvrgnuto ubijanjima, zastrašivanjima i protjerivanjima. Do 17. aprila su srpske snage zauzele i Foču gdje će također doći do masovnih ubijanja muslimanskih muškaraca, ali i zatvaranja muslimanskih civila u logore te masovnog silovanja muslimanskih žena.^{[nedostaje referenca]} Napadnut je i Višegrad gdje su, slično kao i drugim područjima na obali Drine, sprskim snagama pomagale snage Užičkog korpusa JNA iz Srbije; u Višegradu je 11. aprila, pak, došlo i do poznatog incidenta kada je grupa lokalnih Muslimana na čelu sa Muratom Šabanovićem, u očajničkom pokušaju da zaustavi srpski napad zauzela lokalnu hidrocentralu i zaprijetila da će je podići u zrak. Taj pokušaj, međutim, nije urodio plodom, te je i Višegrad pao pod srpsku vlast.^[49] Srpske snage, međutim, nisu imale uspjeha svuda u Istočnoj Bosni; najviše zbog nedostatka ljudstva, nisu bile u stanju držati osvojeno područje pod kontrolom. Goražde se uspjelo održati pred srpskim napadom, a Srebrenica je nakon mjesec dana srpske vlasti oslobođena u kontraofenzivi vladinih snaga, te su se u nju počele masovno prikupljati izbjeglice i protjerani Muslimani, stvorivši enklavu koja će se održati sve do sam kraj rata.^[50]

7. aprila je, pak, skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine službeno proglasila nezavisnost od Bosne i Hercegovine. Dvadeset dana kasnije je u Beogradu proglašena Savezna Republika Jugoslavija, kao federacija koju su činile dvije preostale države bivše Jugoslavije - Srbija i Crna Gora. Time je i de iure prestala postojati SFRJ, a JNA, kao oružana formacija bivše države, izgubila pravnu osnovu za postojanje, odnosno djelovanje na teritoriji Bosne i Hercegovine. Usprkos toga, JNA je kraće vrijeme nastavila formalno djelovati, prije nego što su realizirani raniji planovi o njenoj transformaciji na VRS i Vojsku Jugoslavije. Vlasti SRJ, koje su se proglasile državnopravnom nasljednicom SFRJ, su proglasile njene resurse i ljudstvo svojima te najavile njihovo povlačenje u Srbiju i Crnu Goru, ali su svejedno, u skladu s ranijim planovima najveći dio opreme ostavili novostvorenoj Vojsci Republici Srpske na čije je čelo došao Ratko Mladić, dotadašnji zapovjednik Kninskog korpusa JNA.^{[nedostaje referenca]}

Na krajnjem sjeverozapadu zemlje je, pak, područje oko Bihaća, koje je imalo izrazitu muslimansku većinu, tada izbjeglo znatnije sukobe, najvećim dijelom zbog svoje etničke homogenosti i procjene srpskih stratega da se, s obzirom da je ispočetka bilo odsječeno od drugih područja pod hrvatskom i muslimanskom kontrolom, ne mora odmah likvidirati. Jedina važnija akcija srpskih snaga bilo je uništenje aerodroma Željava 12. maja, čime je spriječeno da se preko njega tako stvorena muslimanska enklava može opskrbljivati zrakom. Sa druge strane, muslimanske snage su takvu situaciju iskoristile kako bi se na tom području konsolidirale i stvorile snage koje će kasnije postati poznate kao V korpus ARBiH i pod vodstvom Atifa Dudakovića ne samo uspješno braniti bihaćki džep prilikom višegodišnje opsade, nego postati i najefikasnija od svih muslimanskih formacija u cijelom ratu.

Glavni članci: Međunarodne sankcije protiv SR Jugoslavije, Slučaj Dobrovoljačka i Tuzlanska kolona

Do kraja aprila 1992. se sudjelovanje JNA u borbama na strani Srba više nije moglo ignorirati, te su njeni objekti na područjima koja su se našla pod kontrolom muslimanskih i hrvatskih snaga ili preuzeti od njih ili, slično kao u slučaju rata u Sloveniji ili Hrvatskoj, stavljeni pod blokadu. To je uključivalo i kasarnu "Maršal Tito" u Sarajevo te komandu Druge armijske oblasti u Sarajevu, gdje se među blokiranima našao i general Kukanjac. 2. maja je takva situacija dovela do nove eskalacije; snage JNA, koja je nekoliko tjedana prije preuzela kontrolu nad sarajevskim aerodromom Butmir su zarobile predsjednika Izetbegovića. Kada je pokušaj JNA da deblokiraju Komandu razbijen od snage muslimanskih snaga, kanadski general Lewis Mackenzie, zapovjednik UNPROFOR-a, je posredovao kod obje strane i dogovorio da se Izetbegović pusti u zamjenu za evakuaciju snaga JNA. Nakon što je Izetbegović pušten, kolona JNA je prilikom povlačenja sljedeći, u nikada razjašnjenim okolnostima, napadnuta i uništena sa strane muslimanskih paravojni snaga (Zelene beretke). Taj događaj, sa 80 smrtno stradalih, je srpska strana proglasila ratnim zločinom, a muslimanska velikom simboličkom pobjedom, s obzirom da je pokazala sposobnost muslimanskih strana da Srbima pruže efikasni otpor i nanesu teške gubitke. Sličan je efekt imao i napad na kolonu JNA u Tuzli, koja se nekoliko dana kasnije povlačila temeljem sličnog sporazuma.^{[nedostaje referenca]}

Ti su događaji također jasno ukazali kako srpske snage, čak i uz aposlutnu premoć u naoružanju i opremi, ne mogu anulirati brojčanu premo muslimanskih snaga u naseljenim mjestima, odnosno kako bi pokušaj da se Sarajevo i drugi gradovi zauzmu neposredno, doveo do neuspjehe nalik na onaj kakav je JNA imala prilikom bitke za Vukovar.^{[nedostaje referenca]} Zbog toga se srpska strategija u Sarajevu otada, pa sve do kraja rata, nastojala ograničiti na osvajanje ili zadržavanje područja Sarajeva koje se smatralo "srpskim", odnosno iscrpljivanje muslimanske strane kroz blokadu i terorističke napade artiljerijom i snajperom. Ta je strategija, međutim, s obzirom na svoju dugotrajnost stranim medijima pružila brojne prilike da izvještavaju o stradanjima civilnog stanovništva na muslimanskim područjima Sarajeva, te vrlo brzo na muslimansku stranu stavila svjetsku javnost. Ključan događaj je bio napad minobacačkim granatama na građane koji su čekali hljeb u ulici Vase Miskine 27. maja, a čije su neposredne posljedice zabilježene TV-kamerama i gotovo odmah obišle svijet; prizori dotada nezamislivog krvoprolića su izazvali jednodušnu osudu, odnosno zahtjeve velikim, prije svega zapadnim silama, da odmah učine nešto da zaustave rat.

Već prije toga, 15. maja je Vijeće sigurnosti UN donijelo rezoluciju kojom se od SRJ nalaže da povuče "sve svoje snage iz BiH".^[51] Četiri dana kasnije, vlasti SRJ su objavile kako se JNA u potpunosti povukla sa područja BiH.^[52] Tri dana kasnije je BiH, zajedno sa Hrvatskom, službeno primljena u punopravno članstvo UN^[53], te time, u skladu sa praksom međunarodnog prava, i službeno dobila mogućnost da vlastiti suverenitet i teritorijalni integritet brani oružanim putem. 30. maja, nekoliko dana nakon masakra u ulici Vase Miskine, Vijeće sigurnosti UN je donijelo odluku kojom se uvode ekonomske sankcije protiv SRJ.^[54] Taj potez, iako pozdravljen od najvećeg dijela svjetske javnosti, nije mogao u kraćem roku promijeniti stanje na terenu, ali je simbolički jasno ukazao kako se SRJ, a preko nje Srbija i njen vođa Milošević, smatraju odgovornim za krvoproliće, odnosno kako će zapadne zemlje sa vremenom eskalirati pritisak ukoliko se rat u dogledno vrijeme ne završi, odnosno srpska strana ne pristane na političko rješenje sukoba.

U međuvremenu su bosanskosrpske vlasti na sjednici tzv. Skupštine srpskog naroda u Banja Luci 12. maja definirali svojih šest glavnih ciljeva ratne ciljeve. To su bili:^[55] državnopravno razdvajanje bosanskih Srba od druge dvije zajednice, stvaranje koridora između srpskih područja u Semberiji i Bosanskoj Krajini; "brisanje Drine kao međunarodne granice" eventualnog ujedinjenja SRJ, Republike Srpske i RSK; uspostava granica na Uni i Neretvi; podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio, te izlazak Republike Srpske na Jadranko more. Šest dana ranije, bosanskosrpski vođa Radovan Karadžić se u Grazu sastao sa bosanskohrvatskim vođom Matom Bobanom i okvirno dogovorio podjelu Bosne i Hercegovine prema kojoj bi najveći dio preuzela srpska i hrvatska strana, a Muslimanima ostao manji dio; taj je sporazum u slučaju Neretve odgovarao maksimalističkom programu iz Banja Luke, dok je za sporna područja u Posavini i Centralnoj Bosni predviđena arbitraža.^{[nedostaje referenca]}

U sjeni kulminacije sukoba u Sarajevu i početka diplomatskog pritiska na srpsku stranu je došlo do nove eskalacije nasilja u zapadnom dijelu zemlje. Grad Prijedor, koji je imao etnički miješano stanovništvo, su 30. aprila preuzele srpske snage, pod vodstvom Milomira Stakića. Srpske vlasti su potom muslimanskom stanovništvu dale ultimatum da preda prethodno registirano oružje; sela Hambarine i Kozarac, čiji su stanovnici to odbili učiniti, su od 22. do 26. maja izložene napadu u kome je sudjelovalo najmanje 5000 srpskih vojnika. Nakon što je otpor branitelja slomljen, na hiljade muslimanskih civila je zarobljeno i odvedeno u koncentracione logore Omarska, Keraterm i Trnopolje gdje će tokom sljedeća dva mjeseca biti izloženo masovnim likvidacijama u kojima je, prema nekim procjenama, ubijeno do 3000 ljudi, a što taj događaj čini najgorim ratnim zločinom sve do masakra u Srebrenici tri godine kasnije.^{[nedostaje referenca]}

Glavni članci: Operacija Lipanjske zore i Operacija Koridor

Diplomatski pritisak, koji je započeo kao uvođenjem sankacija protiv SRJ, nije doveo do kraja rata niti čak djelomičnog smirivanja sukoba. Umjesto toga je došlo do njegovog intenziviranja, gdje su važnu ulogu imale hrvatske snage.

Na jug je tako predmet sukoba postao Mostar, odnosno dolina Neretve. Iako je sporazumom iz Graza predviđeno da se Hercegovina podijeli na zapadni hrvatski i istočni srpski dio, pri čemu je Neretva trebala biti prirodna granica, srpske snage, koje su nekoliko mjeseci preko JNA gomilveliku količinu oružja i opreme, su još uvijek držale zapadni dio Mostara, odnosno područja na desnoj obali. 7. juna su hrvatske snage pokrenule veliku ofenzivu sa ciljem istjerivanja srpskih snaga sa desne obale Neretve. Srpske snage, oslabljene odlaskom srpskih i crnogorskih rezervista, ali i povlačenjem snaga JNA sa područja Dubrovnika okupiranih tokom prošlogodišnje opsade su potisnute nakon nekoliko dana. 11. juna je general HVO Slobodan Praljak donio odluku da se ofenziva nastavi preko lijeve obale. Srpske snage su nakon tri dana žestokih borbi razbijene i prisiljene napustiti Mostar. Hrvatsko napredovanje se nastavilo, te je također zauzet Stolac. Srpske snage su bile u takvom rasulu da su na krajnjem jugu hrvatske snage doprle do granice sa Crnom Gorom, a jedinice HOS-a pod zapovjedništvom Blaža Kraljevića došle nadomak Trebinja. Na Blaževićevo negodovanje, vodstvo HVO-a je odbilo podržati dalje napredovanje, odnosno zauzeti grad.^[56]

Kolaps srpskih snaga je koincidirao sa još nepovoljnijim razvojem situacije u sjevernom dijelu zemlje. U maju 1992. su hrvatske i muslimanske snage uspjele prekinuti sve kopnene komunikacije između srpskih snaga u Semberiji i Bosanskoj Krajini, čime su se ne samo zapadni dio Republike Srpske, nego i RSK, našli u obruču. Takvo se stanje vrlo brzo počelo odražavati na logistiku srpskih snaga u tom području, ali je također iskorišteno od srpske propagande. Smrt 12 banjalučkih beba, koga je došlo uslijed nedostatka kisika u bolnici, je kasnije službeno navođeno kao početak velike srpske ofanzive protiv hrvatskih i muslimanskih snaga u Posavini. Akcija je započela 18. juna. Nakon žestokih borbi, 28. juna su se snage VRS iz istočnog i zapadnog dijela BiH spojile kod sela Koriče između Modriče i Bosankog Šamca. Time je uspostavljen tzv. Posavski koridor koji će se održati do samog kraja rata. On je tokom sljedećih nekoliko tjedana proširen u borbama u kojima su srpske snage zauzele Modriču, Derventu i Odžak.

Paralelno sa tim procesima, u BiH se počela bilježiti i prva značajnija aktivnost međunarodne zajednice. Snage UNPROFOR-a, koje su već ranije bile stacionirane u zemlji, su dobile novi mandat temeljem koga su trebale pokušati razdvojiti zaraćene strane, odnosno pomagati pri raspodjeli humanitarne pomoći. Srpske snage su, suočene sa snažnim diplomatskim pritiskom, pristala napustiti sarajevski aerodrom koji je 29. juna preuzeo UNPROFOR, a koji će imati važnu ulogu u opskrbi grada, ali i logističkim operacijama u drugim dijelovima BiH. U susjednoj Hrvatskoj je počelo organizirano zbrinjavanje hrvatskih i dijela muslimanskih izbjeglica.^{[nedostaje referenca]}

Glavni članci: Operacija Vrbas '92 i Operacija Bura (1992)

Tokom ljeta su borbe na području BiH počele postepeno jenjavati, uglavnom zbog toga što su se sve strane nastojale prilagoditi novonastalim ekonomskim, političkim i vojnim okolnostima. Muslimanske vlasti na čelu sa Izetbegovićem, koje su 20. juna bile službeno proglasile ratno stanje, nastojale su pauze u borbama iskoristiti kako bi stvorile jedinstveno ratno zapovjedništvo, odnosno sve snage koje su se borile protiv Srba stavile pod svoju kontrolu. Dok su se muslimanske paravojne formacije bez ikakve problema integrirale u Armiju RBiH, hrvatske su ostale dio HVO, odnosno bile pod kontrolom Bobanovog HDZ-a. Izuzetak je bio HOS, čiji je zapovjednik Blaž Kraljević imenovan generalom ARBiH, a kome je nakon hrvatskih uspjeha u Hercegovini počeo pristupati dio pripadnika HVO-a. 9. augusta je Kraljević zajedno sa nekolicinom bliskih suradnika ubijen u zasjedi koja se pripisuje pripadnicima Kažnjeničke bojne HVO. Nakon tog događaja se HOS našao obezglavljen i demoraliziran, te je za nekoliko mjeseci prestao postojati.^{[nedostaje referenca]}

Tokom jeseni je došlo do novog jačanja borbi, prije svega u Posavini i Središnjoj Bosni. U Posavini su srpske snage obnovile ofanzivu, te su 3. oktobra zauzele Bosanski Brod, nakon što su ga bez borbe napustile hrvatske snage, a što je kasnije u hrvatskoj javnosti postalo predmetom brojnih teorija zavjera o prethodnom dogovoru. Do mnogo žešćih okršaja je došlo nekoliko tjedana kasnije kada su srpske snage pokrenule ofanzivu sa ciljem zauzimanja Jajca, jednog od strateški važnih gradova Središnje Bosne. Grad, koji je nekoliko mjeseci ranije uspješno obranjen od srpskog napada, pao je 29. oktobra. Pri tome su srpske snage koristile vlastite zrakoplovne snage, a što je poslužilo kao povod Vijeću sigurnosti UN da posebnom rezolucijom uspostavi zonu zabrane leta nad BiH. Pad grada je, međutim, imao daleko značajnije posljedice na terenu - međusobne optužbe muslimanskog i hrvatskog vodstva za pad grada ^[57], kao i val muslimanskih izbjeglica koji se našao na hrvatskim područjima, su dodatno potakle napetosti između dotadašnjih saveznika.

Ne računajući neuspjeli hrvatski pokušaj da se srpske snage u novembru 1992. odbace iz Podveležja u Istočnoj Hercegovini, srpsko zauzimanje Jajca je predstavljalo posljednju značajniju bitku tokom godine. Time su uspostavljene linije razdvajanja između srpske i muslimansko-hrvatske strane koje se neće značajnnije mijenjati sljedeće dvije godine. Srpska strana je, prema vlastitim navodima, tada kontrolirala između 60 i 70 % teritorija, dok je ostatak bio ravnomjerno raspoređen između hrvatske i muslimanske strane.^{[nedostaje referenca]}

Glavni članci: Operacija Cerska i Vance-Owenov plan

.

Nakon dužeg zatišja je do novog jačanja borbi došlo u Istočnoj Bosni. Loša logistička situacija u odsječenoj srebreničkoj enklavi, je potakla muslimanske snage pod vodstvom Nasera Orića da izvode prepade na obližnja srpska područja kako bi se opskrbile hranom i drugim namirnicama. 7. januara, na pravoslavni Božić, muslimanske snage su izvele napad na selo Kravice; tada je, prema srpskim navodima, koje inače osporava MKSJ, ubijen veliki broj srpskih civila. Srpskoj strani je to poslužilo kao povod za početak ofanzive kojoj je cilj bila likvidacija srebreničke enklave. Srpske snage su uspjele zauzeti značajne teritorije, prekinute veze Srerbrenice sa enklavom u Žepi, te značajno pogoršati logističku situaciju i produbiti humanitarnu krizu. Pri tome su srpske snage počele ometati humanitarne konvoje UNPROFOR-a tako što su vlastite civile postavljale na puteve da im blokiraju put. 11. marta je francuski general Philippe Morillon, jedan od zapovjednika UNPROFOR-a, stigao u Srebrenicu te, podigavši zastavu UN, proglasio to područje "zaštićenom zonom". Nakon toga je sklopljen sporazum o primirju između srpskih i muslimanskih snaga, koji se sljedećih godina često kršiti.^{[nedostaje referenca]}

Morillonov potez je, pak, naknadno odobrilo Vijeće sigurnosti UN, koje je 18. aprila i službeno proglasilo Srebrenicu zaštićenom zonom. Kasnije će isti status dobiti i Sarajevo, Bihać, Goražde i Žepa Između 16.4. i 6.5. 1993., Vijeće sigurnosti je izglasalo rezolucije 819 i 824 kojima se stvaraju "sigurnosne zone" na šest područja BiH: u Bihaću, Goraždu, Sarajevu, Srebrenici, Tuzli i Žepi.^[58] . Iako ta mjera, pogotovo u slučaju Sarajeva, koje je i dalje bilo izloženo opsadi i bombardiranju, ispočetka nije imala konkretnog efekta, predstavljala je nastavak simboličkog pritiska na srpsku stranu, te stvorila formalne preduvjete za vojnu intervenciju protiv VRS. ^{[nedostaje referenca]}

Taj je proces išao usporedo sa intenziviranjem napora da se diplomatskim sredstvima okonča rat. Bivši britanski šef diplomacije David Owen i njegov američki kolega Cyrus Vance su sastavili projekt za novo uređenje Bosne i Hercegovine, kojom bi ona postala složena država sastavljena od 10 kantona. Vance-Owenov plan je predviđao da, sa izuzetkom, Sarajeva, kantoni budu sastavljeni po etničkom ključu, odnosno da po tri kantona pripadnu jednoj od vodeća tri naroda. Plan - temeljem koga bi Srbi bili prisiljeni napustiti oko 21 % osvojenih teritorija, te Posavinu vratiti Hrvatima - je prihvaćen od muslimanske i hrvatske strane. Radovan Karadžić ga je u ime bosanskih Srba potpisao pod žestokim pritiskom srpskog predsjednika Miloševića, koji je nastojao ishoditi ukidanje sankcija koje su bile izazvale katastrofalnu ekonomsku krizu u Srbiji.^[59] Protiv sporazuma je, međutim, ustao veliki dio srpske javnosti koji ga je držao izdajom zamisli o Velikoj Srbiji i kapitulantskim odustajanjem od ratnih ciljeva; plan je otvoreno kritizirao i Ratko Mladić. Na sjednici skupštine RS 6. maja je plan odbačen, a 15. maja je ta odluka potvrđena na referendumu. David Owen je 17. juna plan službeno proglasio "mrtvim".^{[nedostaje referenca]}

Glavni članci: Bošnjačko-hrvatski sukob, Etničko čišćenje u Lašvanskoj dolini, Pokolj u Ahmićima, Opsada Mostara i Operacija Neretva '93

Iako nije bio službeno prihvaćen, Vance-Owenov plan je imao dalekosežne posljedice po dalji tok rata, prije svega zbog toga što ga je odlučila jednostrano primijeniti hrvatska strana, odnosno sva područja predviđena za "hrvatske" kantone staviti pod vlastiti nadzor.^[60] Tako je snagama ARBiH dan ultimatum da prijeđu u HVO odnosno napuste ta područja. S obzirom da bi se time područje pod muslimanskom kontrolom dodatno smanjilo, muslimanska strana je to odbila učiniti, a što je predstavljalo povod za početak otvorenog sukoba.

On je već bio tinjao duže vrijeme, dijelom izazvan sporovima oko oružja, ekonomskih i drugih resursa, odnosno organizacijom i sastavom lokalne vlasti na muslimansko-hrvatskom područjima, ali također i sve većim razilaženjem oko ratnih ciljeva i poratnog uređenja BiH; hrvatska strana tako nije htjela pristati na koncept "multietničke građanske" i unitarne države kojom bi dominirali Muslimani kao najbrojnija grupa, dok je muslimanska strana vodstvo HVO i HZHB optuživala za separatizam, velikohrvatski iredentizam i šurovanje sa Republikom Srpskom. Iako se kao prvi značajniji muslimansko-hrvatski incident navodi napad na HVO-a na Prozor prethodne godine^[61], do eskalacije sukoba je došlo u proljeće 1993. godine.^{[nedostaje referenca]}

Slično kao i na početku sukoba sa Srbima, muslimanska strana je imala prednost u ljudstvu; hrvatska strana je, pak, imala premoć u opremi, naoružanju te logističku, obavještajnu i drugu podršku iz Hrvatske. Te prednosti i nedostaci, pak, nisu bili toliko izraženi kao prije godinu dana; muslimanska strana je prije svega bila poučena iskustvima iz prethodne godine, te se daleko bolje pripremila za sukob, a njeno ljudstvo je već imalo bogato iskustvo. Sukob je velikim dijelom zahvatio područja koja su prethodno bila pošteđena ratnih razranja, a od samog početka ga je karakterizirala izuzetna bezobzirnost, a što je rezultiralo brojnim pokoljima i etničkim čišćenjem.^{[nedostaje referenca]}

Glavna eskalacija sukoba je nastala u Srednjoj Bosni gdje su lokalne snage HVO pod vodstvom Darija Kordića, koristeći otmice pripadnika HVO od strane ARBiH kao povod, pokrenule kampanju etničkog čišćenja. Tom prilikom je u selu Ahmići 16. aprila izveden pokolj kada je ubijeno 120 muslimanskih civila; tokom sljedećih nekoliko dana je ubijeno preko 2000 Muslimana, a mnogi drugi prisiljeni na bijeg iz svojih domova. Iako su sukobi privremeno zaustavljeni lokalnim primirjem, nastavili su se u drugim dijelovima zemlje. Nova eskalacija se dogodila u Hercegovini, gdje je dotada već uznapredovao proces stvaranja jedinica ARBiH od strane Muslimana koji su se prethodno bili borili u HVO-a. 9. maja su prvi put izbili sukobi u Mostaru, gdje je kontrolu nad istočnim dijelom grada preuzela ARBiH, a kasnije uspjela napraviti i do kraja rata održati mostobran na desnoj obali Neretve. ^{[nedostaje referenca]}

Tokom sljedećih nekoliko mjeseci je, suprotno očekivanjima, ARBiH u borbama imala daleko više uspjeha od HVO-a, što se tumači kako njenom brojčanom nadmoći, tako i time da su područja pod hrvatskom kontrolom već od samog početka bila izolirana u enklave, odnosno dugim linijama fronte koje je bilo prilično teško s ograničenim ljudstvom. Tako su muslimanske snage 13. juna zauzele Kakanj, a 28. jula Bugojno. 30. oktobra su snage ARBiH zauzele Vareš, odakle je organizirana evakuacija hrvatskih civila preko teritorija pod srpskom kontrolom, a što je kasnije iskorišteno od srpske propagande. Hrvatske snage u Žepču, koje se našlo izolirano, uspjele su se održati jedino uz otvorenu podršku VRS. Do kraja godine su se značajna hrvatska područja u Srednjoj Bosni - prije svega općine Busovača i Vitez našle u okruženju. Smatra se kako je do završetka sukoba područje pod hrvatskom kontrolom spalo sa 20 % na 10 % teritorija BiH.^{[nedostaje referenca]}

Usprkos toga, tokom prvih mjeseci sukoba je hrvatska strana radikalizirala svoju poziciju, te je tako 28. augusta Hrvatska zajednica Herceg-Bosna službeno preimenovana u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, te definirana kao "država hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini". Iako nikada nije proglasila službenu secesiju od BiH, samoproglašena država se često, kako u bošnjačkoj, tako i u međunarodnoj javnosti, počela gledati kao svojevrsni hrvatski ekvivalent Republike Srpske. Novi entitet je uživao snažnu podršku službene hrvatske politike, kako predsjednika Tuđmana, tako i ministra obrane Gojka Šuška, sa kojim je Mate Boban koordinirao sve svoje poteze.^[61]

Glavni članci: Owen-Stoltenbergov plan, Drugi bošnjački sabor i Autonomna Republika Zapadna Bosna

Kulminacija muslimansko-hrvatskog sukoba, koja je dodatno komplicirala vojno-političku situaciju u BiH i šire, je dala dodatni poticaj međunarodnoj zajednici da pokuša pronaći političko rješenje sukoba. David Owen i norveški diplomat Thorvald Stoltenberg su 20. augusta ponudili novi projekt za političko uređenje BiH. Njime je BiH trebala postati složena država, ali ovaj put podijeljena na tri državnopravna entiteta po etničkom ključu; srpski entitet je trebao dobiti 52 %, muslimanski 30 %, a hrvatski 18 % teritorija BiH. 29. augusta je, pak, muslimanska strana odbila plan.^{[nedostaje referenca]}

Odbijanje mirovnog plana je dijelom bila posljedica postepene, ali sve primjetnije radikalizacije na muslimanskoj strani, izazvane masovnim stradanjima i etničkim čišćenjem, ali i shvaćanjem kako je BiH "izdana" kako od srpskih i hrvatskih susjeda, tako i od Zapadnog svijeta koji je odbio intervenirati. To se počelo odražavati kroz postepeno udaljavanje od predratnog sekularizma, odnosno nastojanje da se revitalizira islamska tradicija, a na nekim područjima pod vlašću RBiH uvedu elementi šerijatskog prava; tom procesu su uglavnom bile izložena ruralna područja, odnosno Zenica, gdje su važnu ulogu imali "mudžahedini" iz islamskih zemalja, ali i konzervativni dio SDA. Sa druge strane, među dijelom Muslimana se sve više počeo koristiti izraz "Bošnjaci" čime se nastojala odbaciti njihova dotadašnja religijska definicija, odnosno pretvoriti ih u "pravu" naciju, čime bi se legitimirala BiH kao prava nacionalna država. Izetbegović, kojim se godinama tome odupirao, prihvatio je taj stav, usvojen na Drugom bošnjačkom kongresu u Sarajevu 1993. godine; njime su Muslimani službeno proglašeni Bošnjacima.^{[nedostaje referenca]}

Nova politika vlasti u Sarajevu, međutim, nije prihvaćena od Fikreta Abdića, koji je u sjevernom dijelu opkoljenoj bihaćog džepa provodio politiku "miroljubive koegzistencije" sa Srbima, odnosno preko svoje bivše kompanije Agrokomerc trgovao sa Republikom Srpskom Krajinom i Republikom Srpskom, uz istovremeni blagoslov hrvatske vlade. Zbog toga se počeo razilaziti sa vodstvom V korpusa ARBiH koje se zalagalo za beskompromisni vojni sukob sa Srbima. 27. septembra 1993. su njegove pristaše proglasile Autonomnu Pokrajinu Zapadnu Bosnu, a što je izazvalo sukob sa pristašama vlasti u Sarajevu, odnosno građanski rat koji će na prostoru Bihaća među Bošnjacima izazvati više žrtava nego sukob sa Srbima. ^[62]

Unutarbošnjački sukobi su se tada događali i u drugim dijelovima BiH, iako nisu imali političku pozadinu, te su više bili posljedica nastojanja dijela vlasti da se nad raznoraznim lokalnim milicijama, formalno uključenim u ARBiH, uspostavi snažnija kontrola, odnosno suzbije nedisciplina i kriminal. Sefer Halilović, načelnik Generalštaba ARBiH je tako 7. jula preživio atentat. U oktobru su u Sarajevu pripadnici MUP i Vojne policije ARBiH izveli akciju Trebević 2 u kojoj je ubijen Mušan Topalović Caco, zapovjednik 10. brdske brigade ARBiH, a čije se pripadnike sumnjičilo za ubistva srpskih i hrvatskih civila bačenih u jamu Kazani.^[63]

Glavni članci: Washingtonski sporazum, masakri na Markalama i Banjalučki incident

Iako se bošnjačko-hrvatski sukob nastavio i početkom godine, bio je bitno smanjenog intenziteta zbog zime i isrcpljenosti obje strane. Bošnjačke snage, usprkos dotadašnje uspjeha, nije mogla očekivati da će uspjeti prodrijeti dublje na hrvatska područja ili izbiti na more, što bi njenu logistiku oslobodilo od ovisnosti o Hrvatskoj. Hrvatska, pak, nije mogla računati da preokret u ratu protiv Bošnjaka bez otvorenog i kompromitirajućeg saveza sa srpskom stranom, odnosno nije imala resurse da se bori protiv Bošnjaka, a istovremeno pokušava vojnim sredstvima osloboditi vlastite teritorije pod srpskom okupacijom. To, kao i ekonomska kriza u Hrvatskoj, je iskorišteno od strane američkog predsjednika Billa Clintona koji je hrvatskom predsjedniku Tuđmanu zaprijetio kako će Hrvatskoj nametnuti iste onakve sankcije kao i protiv SRJ ukoliko dramatično ne promijeni politiku prema BiH.^[64] Pritisak, ali i obećanje da će u slučaju pristanka značajnije pomoći reintegraciji okupiranih hrvatskih područja, su urodili plodom. Početkom februrara je vođa bosanskohercegovačkih Hrvata Mate Boban prisiljen na ostavku, a njegovi nasljednici pod američkim i njemačkim pokroviteljstvom otpočeli pregovore sa predstavnicima vlade u Sarajevu. Rezultat je bio Washingtonski sporazum potpisan 18. marta. Na temelju njega je prestala postojati HRHB, a bošnjačka i hrvatska područja se formalno ujedinila u novi državnopravni entitet Federaciju Bosne i Hercegovine (FBiH); kao ustupak hrvatskoj strani sporazum je predviđao mogućnost da Federacija nakon rata stupi u konfederalni odnos sa Hrvatskom, odnosno opciju da se Federaciji priključe i srpska područja te tako Federacija preuzme cijelu teritoriju BiH.^[65]

Iako je trebalo vremena da se sporazum počne primjenjivati na terenu - pri čemu su ARBiH i HVO zadržale vlastite formacije i strukture - njime se geostrateška situacija u BiH značajno promijenila na štetu srpske strane, koja se suočila sa time da prethodnih godina osvojena područja mora braniti sa brojčano inferiornim snagama, pri čemu joj je jedinu podršku pružala ekonomskim sankcijama iscrpljena SRJ. Sklapanje bošnjačko-hrvatski saveza je, pak, koincidiralo i sa događajima koji su u zapadnoj javnosti ponovno intenzivirali zahtjeve za vojnom intevencijom protiv Srba ili, barem, oružanoj i drugoj pomoći bošnjačkim snagama. To se prije svega odnosilo na eksploziju minobacačkog projektila ^[66] 5. februara na sarajevskoj tržnici Markale, a za koju su optužene snage VRS. Iako je srpska strana, kao u nizu sličnih slučajeva, tvrdila da je riječ o bošnjačkoj operaciji pod lažnom zastavom, na kraju je pod prijetnjom zračnih udara privremeno pristala povući artiljeriju sa položaja oko Sarajeva. Veću spremnost zapadnih vlada za oružanu intervenciju je pokazao i Banjalučki incident 28. februara, kada su američki lovci F-16, pod komandom NATO-pakta zbog kršenja zone zabrane leta srušili četiri srpska aviona; to je predstavljalo prvu borbenu akciju snaga NATO-a od osnivanja te organizacije.^{[nedostaje referenca]}

Glavni članci: Operacija Zvezda i Kontakt grupa (Balkan)

Spremnost zapadnih sila na oružane akcije protiv srpske strane je počela proizvoditi određene efekte na terenu. To se odrazilo u proljeće, kada su Srbi pokrenuli ofanzivu sa ciljem da se likvidira bošnjačka enklava u Goraždu, gdje je, prema procjenama, svoje utočište bilo pronašlo oko 60.000 civila. Srpske snage su se do 18. aprila uspjele probiti do neposredne blizine grada. Ofanziva je tada, međutim, zaustavljena nakon što su zračne snage NATO, djelujući po zahtjevu UNPROFOR-a, bombardirale položaje VRS.^[67] Srpska strana je nakon toga sa bošnjačkom dogovorila lokalno primirje, odnosno formalnu demilitarizaciju enklave. UNPROFOR je kasnije svoje snage u Goraždu pojačao kontingentom elitnih britanskih trupa, te se enklava uspjela održati do kraja rata.

25. aprila su se dodatno intenzivirale diplomatske aktivnosti sa ciljem da se konačno zaustavi rat. SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Rusija su formirale tzv. Kontaktnu grupu čija je svrha bila izrada zajedničkog mirovnog plana. On je svim stranama ponuđen 13. maja; prema njemu je Federaciji trebalo pripasti 51 %, a Republici Srpskoj 49 % teritorija BiH. Plan je odmah odbila srpska strana, a potom i Izetebegovićeva vlada, mada ga je nešto kasnije prihvatila nakon američkih obećanja o vojnoj pomoći. Slično kao i u slučaju Vance-Owenovog plana prethodne godine, Milošević je izvršio snažan pritisak na Karadžića da prihvati ponuđeni plan; time je, između ostalog, sebe nastojao predstaviti kao "razumnog" i "umjerenog" političara sa kojim zapadne sile mogu pregovarati, odnosno ishoditi što brži završetak rata i sankcija protiv SRJ. Karadžić se, međutim, odupro pritisku i odbacio je mirovni plan. Milošević je na to 4. augusta reagirao formalnim "kidanjem svih veza sa Republikom Srpskoj" i uspostavljanjem vlastitog režima ekonomskih sankcija protiv RS (mada se, u manjoj mjeri, potajno nastavila dotadašnja vojna suradnja).^{[nedostaje referenca]}

Glavni članci: Operacija Tigar (1994), Operacija Cincar, Operacija Štit '94, Operacija Pauk i Operacija Zima '94

Tokom ljeta 1994. se Republika Srpska našla u dotada najtežoj situaciji, postavši ne samo diplomatski izolirana, nego ekonomski iscrpljena i nominalno ostavljena od strane svog jedinog vanjskog pomagača. Sve je to izazvalo duboku demoralizaciju u srpskim redovima, a dodatni problem su predstavljala i sve veća razilaženja između pobornika Karadžićeve "tvrde" i Miloševićeve "meke" opcije, koje su svoj odraz pronašle u sličnim dilemama među vodstvom Republike Srpske Krajine oko ponuđenog plana Z-4. Glavni problem sa kojim se morala suočiti Republika Srpska je, međutim, bio u tome što su ARBiH, HVO i HV prethodnih nekoliko mjeseci relativnog zatišja iskoristile kako bi se reorganizirale, naoružale i pod američkim pokroviteljstvom pripremile oslobađanje okupiranih teritorija.

Planovi su se prvi put počeli provoditi u djelo u bihaćkom džepu, gdje je V korpus u augustu 1994. izveo izuzetno smjelu akciju kojom je gotovo cjelokupna Narodna odbrana, paravojna formacija Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne namamljena u klopku, a potom potpuno razbijena; akcija je rezultirala zauzimanjem Velike Kladuše i praktičkim nestankom APZB, kao i panikom u Republici Srpskoj Krajini.^{[nedostaje referenca]}

Od 1. do 3. novembra su HVO i ARBiH izvele veliku ofanzivu kojom je zauzet Kupres, odnosno strateški važne točke sa kojih se moglo naknadno izvoditi napredovanje u dubinu srpskih teritorija u zapadnom dijelu BiH. Ta je operacija bila izuzetno važna i zbog toga što su hrvatske i bošnjačke snage prvi put djelovale koordinirano. Hrvatske snage će ofanzivne operacije nastaviti krajem godine na krajnjem zapadu, kada je velikom ofanzivom zauzeto zaleđe Dinare; tamošnje je područje postalo predmetom intenzivnih inženjerijskih aktivnosti HV koja je izgradila puteve i logističku infrastrukturu koja će biti korištena u završnim operacijama sljedeće godine. ^{[nedostaje referenca]}

Koristeći evidentnu slabost srpske strane, V korpus ARBiH je 25. oktobra pokrenuo novu ofanzivu, ovaj put na jug protiv srpskih snaga, gdje su također zabilježeni veliki uspjeh, te je nakratko zauzet Kulen Vakuf. 1. novembra srpske snage su pokrenule kontraofenzivu koja je uspjela potisnuti bošnjačke snage unutar enklave. Tokom borbi su bosanskosrpskim snagama pomagala avijacija RSK sa aerodroma Udbina unutar hrvatskog teritorija; to je shvaćeno kao izigravanje odredbi zabrane letaa, te je Vijeće sigurnosti UN izglasalo rezoluciju 958 kojom je NATO-vim zračnim snagama izričito dozvoljeno da je provode i nad teritorijom RSK. 21. novembra je izvedeno bombardiranje aerodroma Udbina. Nekoliko dana kasnije su srpske snage obustavile ofanzivu protiv bihaćkog džepa. Istovremeno sa srpskom kontarofanzivom sa sjevera, protiv bihaćkog džepa je bila pokrenuta i ofanziva sa sjevera u kojoj su sudjelovale snage NOZPB uz podršku snaga RSK, ali i elitne Jedinice za specijalne operacije MUP Srbije. Uz njihovu pomoć je V korpus izbačen iz Velike Kladuše, te ponovno uspostavljena vlast Fikreta Abdića.^[66]

Glavni članci: Operacija Plamen, Masakr kod tuzlanske Kapije i Operacija T (1995)

Nakon što je došlo do još jednog zimskog zatišja, na području BiH prvih nekoliko mjeseci nije bilo većih vojnih operacija. Kao i ranije, obje strane su predah iskoristile kako bi se reorganizirale i pripremile za novu eskalaciju, odnosno nove bošnjačko-hrvatske ofenzive koju su se činila izglednima i za koje se moglo pretpostavljati da će, s obzirom na sve veću slabost srpske strane, imati uspjeha. Srpski položaj se nastavljao pogoršavati i na međunarodnom planu, s obzirom da su zahtjevi za zapadnom oružanom intervencijom postali važan segment unutrašnje politike brojnih zapadnih država. To se najviše odrazilo na Francusku, gdje je na predsjedničkim izborima pobijedio Jacques Chirac, najavivši novi, oštriji kurs prema bosanskim Srbima u odnosu na svog prethodnika Mitteranda.^{[nedostaje referenca]}

Slabost srpske strane se, pak, nakon nekoliko mjeseci iskazala u susjednoj Hrvatskoj. 1. maja je Hrvatska vojska započela ofanzivu kojom je za manje od dva dana likvidrana tzv. odnosno mali dio RSK na hrvatskoj teritoriji sjeverno od Save; snage VRS nisu bile u stanju snagama RSK pružiti nikakvu adekvatnu pomoć i pasivno su promatrale kako hiljade izbjeglice unose kaos i demoralizaciju na teritoriju Republike Srpske. Hrvatska akcija je, sa druge strane, iskorištena kao povod za ofanzivu protiv Orašja, jedine preostale hrvatske enklave u Posavini; ofanziva, započeta 5. maja, je nakon nekoliko dana žestokih borbi zaustavljena nakon što su srpske snage pretrpjele velike gubitke. ^{[nedostaje referenca]}

25. maja je došlo do nove eskalacije sukoba, ovog puta izazvane iznenadnim artiljerijskim napadom srpskih snaga na Tuzlu, prilikom koga je pogođeno popularno okupljaljište lokalne omladine te ubijeno 71 ljudi.^[68] Taj je incident sljedeći slijedilo NATO-vo bombardiranje Pala, sjedišta bosanskih Srba. Srpske snage su na tu eskalaciju reagirale masovnim zarobljavanjem pripadnika UNPROFOR-a koji su potom postavljani na radarske stanice i druge strateške objekte kao živi štit. .^[69][70][71] Do njihovog puštanja je došlo nekoliko tjedana kasnije na intervenciju Jovice Stanišića, šefa srpskih tajnih službi.^[72]

Smatrajući kako su srpske snage time uzdramne i demoralizirane, Izetbegovićeva vlada je 15. juna pokrenula veliku ofanzivu ARBiH koja je za cilj imada deblokadu opkoljenog Sarajeva. Ofanziva je bila dugo pripremana, ali isto tako i dugo najavljivana, te njen početak nije predstavljao nikakvo iznenađenje sa srpsku stranu. Usprkos izrazite brojčane nadmoći, kao i određenih početnih uspjeha, bošnjačke snage su nakon srpskog protivnapada do 28. juna odustale od ofenzive, te je Sarajevo ostalo pod opsadom.^{[nedostaje referenca]}

Glavni članak: Masakr u Srebrenici

Početkom jula 1995. je vojno i političko vodstvo Republike Srpske donijelo odluku da se likvidiraju bošnjačke enklave u Srebrenici i Žepi.^{[nedostaje referenca]} Obje enklave su se smatrale zaštićenim zonama UN, a srebrenička enklava je, usprkos nominalne demilitarizacije, imala i značajan broj pripadnika ARBiH. Kada je pokrenuta srpska ofanziva pod šifrom Krivaja '95 snage ARBiH se, s obzirom da su bile naoružane uglavnom lakim oružjem i na očajnu logističku situaciju, nisu mogle efikasno suprotstaviti snagama VRS. Jedina opcija za opstanak obje enklave je bila u spremnosti UN, odnosno NATO-pakta da ih obrane oružjem. Do toga, međutim, nije došlo, u okolnostima koje dan-danas izazivaju političke i druge kontroverze u javnosti BiH i drugih država. Nizozemski bataljon UN je srebreničku enklavu 11. jula predao bez ispaljenog metka, a 13. jula je isto učinio ukrajinski bataljon u Žepi.^{[nedostaje referenca]}

Srpske snage su u Srebrenici zarobile na desetine hiljada ljudi; odmah je otpočelo razdvajanje žena i djece od muškaraca, pri čemu su potonji tokom sljedećih nekoliko dana odvođeni na različite lokacije i masovno strijeljani. Ti događaji, u kojima je stradalo najmanje 7000 ljudi, se smatraju najvećim pokoljem, odnosno ratnim zločinom u Evropi od završetka Drugog svjetskog rata, a Međunarodni krivični sud za Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde su ih naknadno u svojim poratnim presudama proglasili genocidom. Iako su prave razmjere tih događaja tek naknadno postale poznate, sama činjenica da su srpske snage napale i likvidirale zaštićene zone su izazvali zgražanje u svjetskoj javnosti, a od strane vodećih zapadnih političara i diplomata su shvaćene kao provokacija koja ne smije ostati nekažnjena.^{[nedostaje referenca]}

Samo pet dana kasnije je Međunarodni krivični sud objavio optužnicu protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kojima ih se optuživalo za ratne zločine protiv civilnog stanovništva tokom opsade Sarajeva. Time se simbolički vodstvo bosanskih Srba proglasilo svojevrsnim "odmetnicima" od međunarodne zajednice, i time je dan signal kako njihovo uklanjanje predstavlja obvezu svih svjetskih država.

Glavni članci: Operacija Ljeto '95., Operacija Oluja, Operacija Namjerna sila, Operacija Maestral i Operacija Una '95

Pad Srebrenice je otklonio posljednje političke prepreke da se rat u BiH kraju dovede oružanom intervencijom. Vodstvo zapadnih zemalja se, sa druge strane, još uvijek ustručavalo za tu akciju masovno angažirati vlastite kopnene snage, iako su u područje Sarajeva poslani teško naoružani kontingenti britanskih i francuskih trupa tzv. Snaga za brzu reakciju, koja su tokom sljedećih mjeseci vodili nekoliko okršaja sa srpskim snagama. Rješenje tog problema je pružila Hrvatska vojska, koja je tokom prethodnih godina uz izdašnu američku logističku, financijsku i drugu pomoć izrasla u respektabilnu vojnu silu, te čije je ljudstvo steklo bogata iskustva kako u domovini tako i u BiH. Izetbegovićeva vlada je njen angažman na teritoriju vlastite države formalno odobrila Splitskom deklaracijomn potpisanom 22. jula.

Do praktične primjene Splitske deklaracije je došlo već nekoliko dana kasnije, kada su snage HV pokrenule veliku ofanzivu na području jugozapadne Bosne, kojom je 28. jula zauzeto Bosansko Grahovo, a 29. jula Glamoč. Time je značajno pogoršan položaj snaga RSK, koje su po prvi put bile ugrožene sa istoka.

Strahovanja da bi srpske snage mogle poduzeti ofanzivu protiv bihaćkog džepa te tamo dovesti do još većeg krvoprolića i humanitarne katastrofe nego u Srebrenici su se poklopile sa planovima hrvatske vlade o eliminaciji pobunjeničkih srpskih područja u samoj Hrvatskoj. Vlada Billa Clintona je hrvatskom vodstvu tako dalo "zeleno svjetlo" da poduzme dugo pripremanu akciju koja će postati poznata kao operacija Oluja. Ona je započeta 4. augusta te izvedena u bliskoj koordinaciji sa V korpusom ARBiH iz Bihaća, te je rezultirala sa potpunim kolapsom srpskih snaga, odnosno njihovim tjeranjem sa područja Hrvatske; istovremeno je pod udarom snaga ARBiH nestala i APZB, čijim je pristašama Hrvatska pružila utočište na svojoj teritoriji. Bihaćka je enklava tako nakon pune tri godine opsade deblokirana.

28. augusta je u Sarajevu došlo do još jednog artiljerijskog napada na tržnicu, prilikom koga je ubijeno 37 ljudi.^[73] Dva dana kasnije, NATO je na to reagirao započinjanjem kampanje zračnih udara na srpske komunikacijske centre, oklopna vozila i artiljeriju. Ona se nastavila čak i nakon što su srpske snage uspjele oboriti nekoliko savezničkih aviona, pri čemu su zarobljena dva francuska pilota. 14. sepetmbra je vodstvo Republike Srpske objavilo kako će povući teško naoružanje oko Sarajeva; nakon što se pokazalo kako to provode u djelo, kampanja zračnih udara je okončana šest dana kasnije.^{[nedostaje referenca]}

U međuvremenu se vojna situacija za Srbe, prije svega u zapadnom dijelu Bosne, značajno pogoršala. Vodstvo Republike Srpske je u takvoj situaciji počelo iskazivati daleko više volje za kompromis te je, umjesto kompromitiranog Karadžića, 29. augusta ovlastilo Slobodana Miloševića da u njihovo ime pregovara o trajnom mirovnom rješenju.

Borbe su se, međutim, nastavile. 8. septembra su snage HV i ARBiH zajednički pokrenule još jednu veliku ofenzivu poznatu kao operacija Maestral. Ona je trajala do 17. septembra, te predstavljala najveću i najuspješniju ofanzivu u cijelom ratu; hrvatske i bošnjačke snage su uspjele zauzeti Drvar, Bosanski Petrovac, Šipovo, Jajce, Ključ i Bosansku Krupu; time je pod vlast FBiH došla ogromna teritorija, sa koje je izbjeglo srpsko stanovništvo, izazivajući kaos i potpunu demoralizaciju u pozadini srpskih snaga.

18. septembra je HV pokrenula još jednu ofanzivu, ovaj put preko Une, čiji je krajnji cilj bio zauzimanje Prijedora. Ona je, međutim, već sljedeći dan zaustavljena zbog visokih gubitka u neočekivano žestokog srpskog otpora, postavši time posljednja srpska pobjeda u cijelom ratu.^{[nedostaje referenca]}

Glavni članci: Operacija Sana i Operacija Južni potez

Tokom sljedećih nekoliko dana srpske snage, kojima je u pomoć pristigao određen broj pripadnika Arkanove Srpske dobrovoljačke garde, pokušale su izvesti manji broj ograničenih kontranapada, kojima je cilj bio vraćanje Ključa, odnosno usporavanje bošnjačkog i hrvatskog napredovanja. Te akcije su doživjele neuspjeh, te nisu mogle zaustaviti završne bošnjačko-hrvatske ofenzive koje su započele 8. oktobra.^{[nedostaje referenca]}

Bošnjačke snage su tako izvele ofanzivu kojom su uspjele probiti srpske linije i 11. oktobra zauzeti Sanski Most te nastavile napredovanje prema Prijedoru. Hrvatske snage su isti dan otpočele još spektakularniju ofanzivu; sljedeći dan je zauzet Mrkonjić Grad, a nakon čega su, prema srpskim navodima, hrvatske snage izvršile masakr nekoliko stotina civila i zarobljenih pripadnika VRS. Hrvatske snage su nastavile napredovanje te stigle na oko 23 km udaljenosti od Banja Luke, kojoj je prekinuta isporuka električne energije te je došlo do sveopće demoralizacije i panike.^{[nedostaje referenca]}

Iako se, prema uvriježenom mišljenju, glavno urbano središte bosanskih Srba nalazilo pred neumitnim padom, te iako se nastavak uspješnih ofanziva te eliminacija Republike Srpske zapadno od Posavskog koridora činio izglednim, ARBiH je zaustavila svoje napredovanje 13. oktobra, a 15. oktobra je svoje napredovanje zaustavila i HV. Motivi za tu odluku su kasnije postali predmetom brojnih kontroverzi, koji su uključivali kako međusobne optužbe tadašnjih saveznika, tako i tvrdnje da je ofanziva zaustavljena izričitim nalogom američke vlade, odnosno njenog predstavnika Richarda Holbrookea. Taj pritisak, koji je prema nekim navodima uključivao i prijetnju NATO-vim zračnim udarima, se obično tumači bojazni zapadnih državnika kako bi pad Banja Luke izazvao humanitarnu katastrofu ^[74] , odnosno otežao tada već uznapredovale aktivnosti u cilju konačnog diplomatskog rješenja kojemu srpska strana, suočena sa očiglednim vojničkim porazom, više nije predstavljala prepreku.

Glavni članak: Daytonski mirovni sporazum

Nakon što se primirje, koje je službeno bilo proglašeno 5. oktobra, počelo primjenjivati, otpočele su pripreme za veliku mirovnu konferenciju. Kao mjesto njenog održavanja je odabrana američka zrakoplovna baza Wright-Patterson kraj grada Dayton u saveznoj državi Ohio. Razlog za to je bio dijelom logističke prirode, s obzirom da se u njoj moglo primiti preko 800 sudionika, koji su uključivali članove pratnje, te vojne, ekonomske i druge stručnjake, ali i mogućnost njihove izolacije, kako bi se spriječilo "curenje" informacija medijima, odnosno izvršio što veći psihološki pritisak radi prihvaćanja mirovne ponude. ^{[nedostaje referenca]}

Konferencija je otpočela 1. novembra, a na njoj je srpsku stranu predstavljao Milošević, hrvatsku Tuđman, a bošnjačku Izetbegović. Američku vladu je predstavljao Holbroke, kao i general Wesley Clark. Konferencijom je uz Holbrokea predsjedao američki državni sekretar Warren Christopher, uz supredsjedatelje - predstavnika EU Carla Bildta i ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova Igora Ivanova.

Sadržaj sporazuma se uglavnom naslanjao na prethodni prijedlog Kontakt-grupe i sa okvirnim načelima su se uglavnom složili svi sudionici. BiH je tako očuvana kao međunarodnopravni subjekt, odnosno država čije su granice, suverenitet i teritorijalni integritet priznale obje susjedne zemlje. Sa druge strane, njeno unutrašnje uređenje je predviđalo podjelu na dvije države koje su prozvane "entitetima" - Federaciju BiH, koja je trebala zauzimati 51 %, te Republiku Srpsku koja je trebala zauzimati 49 %. Oba entiteta su trebala imati široke ovlasti u svim oblastima osim obrane i vanjskih poslova.

Usprkos toga, pregovori su se odužili puna tri tjedna. Pri tome je najveći spor bio oko razgraničenja, odnosno sudbine Brčkog, o kojoj se nisu mogli dogovoriti srpska i bošnjačka strana. Na kraju je postignut kompromis temeljem koga je to pitanje ostavljeno za buduću arbitražu (temeljem koje je kasnije uspostavljen Distrikt Brčko kao specijalna teritorija izvan dva entiteta).

Sporazum je također sadržavao detaljne odredbe o mehanizmima njegove primjene, pri čemu su ključnu ulogu imali strani faktori. Tako je predviđeno stvaranje tzv. Snaga za primjenu (engl. Implementation Force, skr. IFOR), odnosno međunarodneih vojnih snaga koje su trebale nadzirati razdvajanje i demobilizaciju zaraćenih strana, odnosno uspostavljati okvirni red i mir; one će kasnije postati poznate kao Stabilizacijske snage ili SFOR. Još važnije je bilo uspostavljanje institucije Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, odnosno funkcionara koji je dobio ovlasti poništavati sve odluke lokalnih vlasti. Time je poratna Bosna i Hercegovina de facto postala protektorat međunarodne zajednice.^{[nedostaje referenca]}

Sporazum je konačno postignut 21. novembra, a potom je svečano potpisan u Parizu 14. decembra, pri čemu su među supotpisnicima bili američki predsjednik Clinton, francuski predsjednik Chirac, britanski premijer John Major, njemački kancelar Helmut Kohl i ruski premijer Viktor Černomirdin.^{[nedostaje referenca]}

Glavni članak: Demografske gubici nastali ratom u Bosni i Hercegovini

Broj žrtava rata u Bosni i Hercegovini, a prije svega broj poginulih, bio je od samog početka predmetom kontroverzi i manipulacija ^[75], prouzrokovanih što nastojanjima da se iskoristi u propagadne ili političke svrhe, što prestankom vođenja preciznih evidencija izazvanih ratnim zbivanjima. Još za vrijeme trajanja samog rata se tako spominjati brojka od 250.000 poginulih, i to samo među bošnjačkim civilima, a što je brojka koju su tada prihvatili ne samo zapadni mediji i javnost, nego i neki ugledni demografi kao što je Vladimir Žerjavić. Sa završetkom rata, odnosno posetepenom stabilizacijom stanja, sređivanjem matičnih knjiga i elmininacijom dvostrukih unosa žrtava u vojne i civilne evidencije, brojka poginulih se postepeno počela smanjivati, tako da se današnje široko prihvaćene procjene uglavnom vrte oko 100.000 poginulih.

Najpouzdanijom od svih procjena se obično navodi studija koju je 2007. objavio Istraživačko dokumentacijski centar pod vodstvom Mirsada Tokače i koja se oslanja na poimenične žrtve; ona navodi ukupan broj od 97.207 poginulih ili nestalih od 1991. do 1995. Od toga broja, 66 % svih žrtava su Bošnjaci, 25 % Srbi a 8 % Hrvati.^[76]

Pet najvećih stratišta u ratu su Sarajevo (14.011 žrtava),^[77] Srebrenica (7.475 žrtava^{[nb 3]}),^[79] Prijedor (3.100 ubijenih, od čega 100 djece i 260 žena, ponajviše u logoru Omarska - oko 600),^[80] Bihać (4.856 žrtava)^[77] i Zvornik (4.127 žrtava).^[77] Posljednjo ažuriranje podataka iz 2013. došlo je do broja od 95.940 poginulih - ili 101.040 ako se uključi i 5.100 mrtvih za koje se ne može sigurno utvrditi da li su poginuli od izravnih posljedica rata.^[6] Bošnjaci su jedini narod u kojem je poginulo više civila nego vojnika. Oni čine 81,4 % sveukupnih civilnih žrtava sukoba^[6] iako su činili tek 43,7% stanovništva države.

Neke od tih procjena su, s druge strane, još uvijek predmet osporavanja, prije svega u bošnjačkoj javnosti, te je tako 2008. godine Haris Silajdžić, tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH na sjednici Opće skupštine UN, pozivajući se na podatke Međunarodnog odbora Crvenog križa ustanovio kako je u ratu ubijeno 200.000 osoba.^[81]

Prema podacima koje navodi Amnesty International iz 2012. godine, oko 10.500 osoba još uvijek vode kao nestale u ratu, a od čega najveći broj čine Bošnjaci.^[82][83]

Glavni članak: Silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini

Broj ranjenih u ratu je još teže precizno ustanoviti u odnosu na broj poginulih, kako zbog nesređenih evidencija, tako i zbog poratnih manipulacija (gdje se navodno ranjavanje koristilo u srvrhu sticanja veteranskih beneficija. Stoga se uglavnom spominju tek okvirne procjene, kao jedna prema kojoj je uslijed ratnih zbivanja ozlijeđeno 300.000 ljudi.^[84]

Prema jednom istraživanju iz 2012. u Bosni i Hercegovini 1,75 milijuna ljudi je bolovalo od neke vrste PTSP-a, od toga milijun u Federaciji BiH a 750.000 u RS-u.^[85] Zdravstvene studije ukazale su da su osobe oboljele od PTSP-a imale prodiruća kognitivna oštećenja sa velikim efektima vezanima pogotovo uz pažnju, radnu memoriju, izvršne funkcije i pamćenje.^[86] U Sarajevu je tako razina psihičkih poremećaja porasla za 15% u odnosu na razdoblje prije rata.^[87]

O broju zarobljenih također ne postoje precizni podaci, a za što je najvažniji razlog kaotični početak rata, gdje nije postojala jasna razlika između tretmana neprijateljskih civila i boraca, odnosno što zaraćene strane, a prije svega srpska, često pod izgovorom da su zarobljenici "obični kriminalci", nisu ni pokušavale primjenjivati odredbe međunarodnog ratnog prava. Evidencije su se počele voditi tek sa uspostavljanjem čvrstih linija fronte, odnosno osnivanja sabirnih logora. Tokom rata je osnovano ukupno njih 677, a kroz njih je prošlo oko 55.000 ljudi^[88]. Od 677 logora, 333 su vodile snage VRS-a (49 %), 83 snage Armije BiH (12 %), 51 snage HVO-a (8 %), 31 zajedničke snage HVO-a i Armije BiH (5 %) te ostale neidentificirane snage.^[89]

Poseban aspekt rata, koji je također stekao i veliki publicitet u međunardonog javnosti, je bio i veliki broj zarobljenih žena, gotovo isključivo civila, koje su bile podvrgavane silovanjima. Prema procjenama UN-a je tokom rata 20.000 i 50.000 žena.^[90] Najpoznatiji su slučajevi silovanja muslimanskih žena od strane Srba u prvim mjesecima rata, a što je posebno došlo do izražaja nakon osvajanja Foče, Višegrada te u sarajevskom naselju Grbavica; silovanja su uključivala tzv. logore za silovanja. Masovnost tog fenomena je mnoge doveo do zaključka kako su silovanja predstavljala dio kampanje psihološkog ratovanja protiv muslimanskog stanovništva, a to je u svome izvještaju iz 1997. godine prihvatio i MKSJ proglašivši silovanja zločinom protiv čovječnosti.^[91]

Tijekom rata, UNHCR navodi da je preko 2 milijuna ljudi raseljeno iz svojih domova ili su postali izbjeglice, što čini gotovo polovicu ukupnog stanovništva države.^[92] Procjenjuje se da je broj protjeranih Bošnjaka bio negdje između 700.000 i jedan milijun.^[93] Demograf Srđan Bogosavljević procjenjuje da je 1,4 milijuna osoba raseljeno, od toga 720.000 Bošnjaka (51 %), 460.000 Srba (33 %) i 150.000 Hrvata (11 %).^[93]

Prilikom završetka rata, u državi je bilo samo 3,4 milijuna stanovnika.^[94] Vijeće Europe navodi brojku od milijun raseljenih po Bosni tijekom rata i dodatnih 1,2 milijuna izbjeglica koji našli utočište u 25 država u inozemstvu.^[95] Od 635.000 bosanskih izbjeglica u zapadnoj Europi, najviše je prihvatila Njemačka (345.000), pa zatim Austrija (80.000), Švedska (61.500), Švicarska (26.700), Nizozemska (23.500), Danska (23.000) i Ujedinjeno Kraljevstvo (13.000).^[95] 31.656 je pobjeglo u SAD, a oko 20.000 u Australiju.^[96] Od 580.000 bosanskih izbjeglica koji su našli utočište u bivšoj Jugoslaviji, najviše je primila Hrvatska (288.000), pa zatim SRJ (253.000) i Slovenija (33.400). Od 635.000 izbjeglica u zapadnoj Europi, 80 % su bili Bošnjaci a 13 % Hrvati. U Hrvatskoj, većinu izbjeglica su bili Hrvati a 23 % Bošnjaci, dok su u SRJ preko 99 % bili Srbi.^[95] Sveukupno, Međunarodni centar za razvoj migracione politike navodi da je u ratu raseljeno ili izbjeglo 1.270.000 Bošnjaka (67% svih pripadnika u toj državi), 540.000 Srba (39% svih pripadnika u toj državi) i 490.000 Hrvata (65% svih pripadnika u toj državi).^[97]

Do 2004., 1.000.473 raseljenih ili izbjeglica se vratilo svojim domovima.^[92] Do 2006., u Federaciju Bosne i Hercegovine vratilo se 462.245 izbjeglih ili raseljenih Bošnjaka, 151.141 Srba, 114.829 Hrvata i drugih. U RS, vratilo se 149.232 izbjeglih ili raseljenih Bošnjaka, 94.449 Srba, 10.677 Hrvata i drugih.^[98]

Promijenjene su i etničke strukture u oba entiteta. Prema popisu iz 1991., na sadašnjem području RS-a (ne računajući područje kada je zauzimala 70 % BiH) bilo je 54,32 % Srba, 28,77 % Bošnjaka i 9,39 % Hrvata, da bi prema procjenama UNHCR-a 1997. bilo 96,79 % Srba, 2,19 % Bošnjaka i 1,02 % Hrvata. Federacija BiH je 1991. imala 52,09 % Bošnjaka, 22,13 % Hrvata i 17,62 % Srba, da bi 1997. imala 72,61 % Bošnjaka, 22,27 % Hrvata i 2,32 % Srba.^[99] Područje pod kontrolom snaga VRS-a dočekalo je kraj rata sa 523.000 manje Bošnjaka i 198.000 manje Hrvata u usporedbi sa 1991. S druge strane, područje pod kontrolom snaga Armije BiH dočekalo je kraj rata sa 258.000 manje Srba.^[100]

I ekonomski gubitak je bio velik: uništeno je ili oštećeno 445.000 stambenih jedinica, što predstavlja 37 % sveukupnih domaćinstava države.^[101] Građani Sarajeva morali su posjeći preko 3/4 svih urbanih drveća tokom opsade radi grijanja.^[102] Procjenjuje se da su ukupne ratne štete države bile između 50 i 70 milijardi $^[94] dok je BDP Bosne i Hercegovine 1995. bio tek 15 % predratne razine. Tek je 2005. uspjela doseći 60 % predratne razine.^[103]

Glavni članak: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju:Popis optuženih osoba

Svjetska javnost je od samog početka bila svjesna da su za vrijeme sukoba u Bosni i Hercegovini počinjeni brojni zločini, a za koje je, s obzirom na specifične okolnosti, bilo malo vjerojatno da će ih procesuirati lokalne vlasti. Zahtjevi za uspostavom međunarodnog suda koji bi preuzeo tu funkciju su relativno brzo prihvaćeni od vodećih svjetskih sila, te je tako 1933. rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN formiran Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ); njegova proklamirana svrha je, između ostalih, bila i prevencija budućih zločina s obzirom da je služio kao upozorenje svim vođama umiješanim u sukob da postoji kaznena odgovornost.^[104] Takvo upozorenje je, međutim, uglavnom bilo shvaćeno tek kao simbolička propagandna gesta, te se rat nastavio, a zajedno sa njime i brojni zločini, uključujući masakr u Srebrenici.

MKSJ se, međutim, pred kraj rata pretvorio u snažno oruđe političkog pritiska, prije svega na srpsku stranu, pa su tako upravo prvi optuženici bili Radovan Karadžić i Ratko Mladić koji su u ljeto 1995. javno optuženi za zločine protiv građana Sarajeva, a tokom dejtonskih pregovora i za zbivanja u Srebrenici. Završetkom rata, te dolaskom snaga IFOR-a u Bosnu i Hercegovinu, MKSJ je stekao uvjete da otpočne rad na terenu, odnosno da se odredbe njegovog Statuta počnu primjenjivati na terenu. To se prije svega odrazilo na veliki broj optužnica protiv čelnika SDS BiH, čiji su ekstremistički stavovi i odgovornost za zločine predstavljali prepreku procesu ponovne integracije države i pomirenja; veliki broj njih je uhapšen i osuđen na dugogodišnje kazne, uključujući Nikolu Koljevića i Biljanu Plavšić. MKSJ je također koristio i institut tajnih optužnica kako bi spriječio bijeg vodećih optuženika; Karadžić i Mladić, koji su se smatrali najtraženijima, su hapšenje i dolazak pred Sud izbjegavali sve do 2008. godine. Rad MKSJ je bio dugo vremena otvoreno opstruiran iz susjedne Srbije, pogotovo nakon što je 1999. godine za vrijeme kosovskog rata Milošević, tadašnji predsjednik SRJ, postao optuženik. Takva situacija se djelomično promijenila tek nakon Miloševićevog svrgavanja 2000. godine, mada su i nove srpske vlasti, usprkos Miloševićevog izručenja nekoliko mjeseci kasnije, dugo vremena bile optuživane da opstruiraju haške istrage i kriju Karadžića i Mladića. Susjedna Hrvatska na čelu s Tuđmanom je bila daleko kooperativnija, mada su neki od optuženika koji su se krili na njenoj teritoriji, poput Bože Raića, uhapšeni tek nakon uspostave Trećesiječanjske vlasti 2000. godine.^{[nedostaje referenca]}

MKSJ je svojom praksom uglavnom potvrdio općeprihvaćeni stav da je srpska strana odgovorna za najveći broj zločina. Do 2013. su tako za zločine na području BiH osuđeno 50 osoba sa srpske, 18 sa hrvatske te pet na bošnjačkoj strani.^[105] Od 50 osoba osuđenih na srpskoj strani, 45 je osuđeno na ukupno 759 godina zatvora a petorica na doživotni zatvor (Stanislav Galić, Vujadin Popović,^[106] Ljubiša Beara,^[107] Milan Lukić,^[108] Zdravko Tolimir^[109] ). Najteži zločin za koji su osuđeni srpske vojskovođe bio je genocid ili pomaganje i podržavanje genocida u Srebrenici,^[109] Milošević, koji se smatrao najviše rangiranim od svih haških optuženika, bio je optužen za udruženi zločinački pothvat u kome je zajedno sa vodstvom Republike Srpske namjeravao preuzeti dijelove BiH silom ^[110] te tako bio odgovoran za protjerivanje najmanje 268.050 nesrpskih stanovnika sa tih područja.^[111] Milošević je umro prije presude, ali je u kasnijoj presudi protiv Milana Martića 2007. godine identificiran kao jedan od glavnih aktera udruženog zločinačkog pohvata.^[112]

MKSJ je, pak, protiv hrvatskih optuženika uglavnom izricao presude kojima ih se proglašava odgovornim za zločine protiv Bošnjaka za vrijeme bošnjačko-hrvatskog sukoba. Najtežu kaznu dobio je bivši potpredsjednik i član Predsjedništva HRHB-a Dario Kordić (25 godina) koji je osuđen za zločin protiv čovječnosti počinjen prema bošnjačkim civilima.^[113] U pravomoćnim presudama Kordića i Naletilića, MKSJ je naveo da je politički i vojni vrh HRHB sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu na čelu sa hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji je u međuvremenu bio umro.^[114] Godine 2013. je 25 godina zatvora dobio je i Jadranko Prlić, koji je za vrijeme rata bio premijer HRHB, a poslije rata ministar vanjskih poslova BiH. ^[115]

MKSJ je osudio pet osoba sa bošnjačke strane, smatrajući ih odgovornim uglavnom za manji broj zločina protiv srpskih zarobljenika. Najtežu kaznu je dobio Hazim Delić, čuvar logora Čelebići (18 godina).^[116] Drugi načelnik Generalštaba Armije BiH, Rasim Delić, dobio je tri godine zatvora zbog okrutnog postupanja u selu Livade i logoru Kamenica.^[117] Enver Hadžihasanović i Amir Kubura osuđeni su na 3,5 i dvije godine zatvora zbog okrutnog postupanja i pljačke.^[118]

MKSJ, koji je ispočetka uživao snažnu podršku ne samo u međunarodnoj, nego u velikom dijelu javnosti BiH i susjednih država, s vremenom je postao predmetom kritike. U Srbiji je od samog početka bio predmetom optužbi za pristranost, odnosno navodnog nastojanja da se krivnja za rat i zločine nametne isključivo srpskoj strani. U bošnjačkoj javnosti se nešto kasnije kritizirao zbog oslobađajućih presuda generalu VJ Momčilu Perišiću, kao i vodećim srpskim obavještajcima Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću; kada se doznalo da su svi optuženici dugo vremena surađivali sa CIA-om, počela su se postavljati pitanja oko nezavisnosti suda. Najveći dio kritika se, međutim, odnosio na izuzetno spori rad Suda, pa tako procesi najviše rangiranim optuženicima kao što su Mladić, Karadžić i Šešelj, još uvijek nisu dovršeni.

Iako je MKSJ imao snažne ovlasti, financijske i druge resurse, te uživao podršku svjetskih sila, od početka je bilo jasno da sam neće biti u stanju procesuirati sve zločine. Stoga je taj zadatak započelo pravosuđe drugih država, koristeći kako načela o univerzalnoj nadležnosti, tako i ona koja su propisivala procesuiranje vlastitih građana. U Hrvatskoj je tako Fikret Abdić 2002. godine osuđen na 15 godina zatvora zbog zločina koji su njegovi sljedbenici počinili u međubošnjačkom sukobu u Sjeverozapadnoj Bosni. Od 2005. su i srpske vlasti počele procesuirati vlastite državljane za ratne zločine počinjene u BiH. Ratne zločine je na kraju počeo procesuirati i Sud Bosne i Hercegovine, jedna od rijetkih nad-entitetskih institucija u BiH.

Glavni članak: Tužba BiH protiv SRJ za genocid

Iako je rat formalno završio Pariškim sporazumom i iako od jeseni 1995. nije bilo borbi niti ozbiljnijih oružanih incidenata, opće stanje sigurnosti u BiH se relativno sporo popravljalo. Tokom nekoliko mjeseci je nastavljeno etničko čišćenje, kao i pljačke i uništavanje imovina, prije svega na područjima koja su temeljem sporazuma trebala biti prepuštena drugoj strani; najpoznatiji primjer je egzodus Srba iz dijelova Sarajeva (gdje je opsada službeno završena tek u februaru 1996.) koja su pripala Federaciji. Tokom zime je u BiH stigao prvi kontingent 1. oklopne divizije američke vojske; ona je, zajedno sa već postojećim snagama UNPROFOR-a, kao i pojačanjima članica NATO-pakta postala nukleus IFOR-a, koji će za godinu dana narasti na 60.000 ljudi. Istovremeno je tekao proces razoružanja i demobilizacije ARBiH, VRS i HVO (čije će jezgre postojati sve do ujedinjenja u Oružane snage BiH 2005. godine).

Ostavka Radovana Karadžića sa mjesta predsjednika RS i vođe bosanskih Srba 19. jula 1996. godine (a nakon koga je otpočeo proces višegodišnjeg skrivanja) je, pak, pridonio dodatnoj političkoj stabilizaciji, odnosno pripremama za ustrojavanje novih organa vlasti temeljenih na Daytonskom sporazumom. 14. septembra 1996. su održani prvi poslijeratni izbori, a na kojima su uvjerljivu pobjedu odnijele nacionalne stranke. Međunarodna zajednica je sljedećih godina, pak, ulagala značajne napore kako bi se počele obnavljati pokidane veze među zajednicama, odnosno dvama entitetima, a čemu su trebale pridonijeti novoformirane političke stranke koje su trebale predstavljati alternativu u ratu kompromitiranim političarima. Iako se već od sljedećih izbora, održanih dvije godine, mogao primijetiti trend slabljenja nacionalnih stranaka, on je u sljedećoj deceniji zaustavljen. ^{[nedostaje referenca]}

Iako je Daytonski sporazum zaustavio rat, sa vremenom je postao predmetom kritike, odnosno zahtjeva za reviziju ili ukidanje, prije svega od strane bošnjačkih političara, odnosno javnosti gdje se samo postojanje Republike Srpske kao "entiteta stvorenog na genocidu" smatra neprihvatljivim. Ti su zahtjevi posebno došli do izražaja pred presudu Međunarodnog suda pravde povodom tužbe protiv SRJ za genocid 2007. godine, koja je, pak, ustanovila da je u Srebrenici izvršen genocid.^[119] Srpski političari su se, sa druge strane, zauzeli stav prema kome se ljubomorno čuva dejtonski poredak, a na bošnjačke zahtjeve za ukidanjem Republike Srpske odgovara inicijativama o referendumu za nezavisnost Republike Srpske, za koje bi navodno kao presedan mogao poslužiti slučaj Kosova koje je 2008. jednostrano proglasilo nezavisnost od Srbije i bilo priznato od vodećih zapadnih država. Postojeći dejtonski poredak se zbog toga ponekad smatra i klicom budućih sukoba, ali i smetnjom procesu pristupanja BiH Evropskoj uniji, a što je proklamirani cilj koga nominalno dijele vodeće ličnosti svih etničkih zajednica.^{[nedostaje referenca]}

Rat u BiH je imao značajne posljedice na susjedne države, prije svega na SRJ. Iako su sankcije bile suspendirane odmah po potpisivanju sporazuma, te formalno ukinute sljedeće godine, a SRJ formalno priznala BiH i počela sa njom uspostavljati diplomatske i druge odnose, srpski predsjednik Milošević se u svjetskoj javnosti smatrao glavnim krivcem za rat, te je zbog toga SRJ još uvijek bila pod diplomatskom izolacijom. Sa druge strane, to se nije dogodilo sa Milom Đukanovićem, predsjednikom Crne Gore, čije snage nisu u većoj mjeri sudjelovale u ratu niti otvoreno podržavale Republiku Srpske; iako je Đukanović na vlast došao kao Miloševićev pristaša i sve vrijeme rata podržavao njegovu politiku, godine 1997. je iskoristio priliku da se od njega distancira, odnosno započne proces koji će, uz snažnu podršku Zapada, kulminirati proglašenjem nezavisnosti Crne Gore 2006. godine.

Mnogo ozbiljnije posljedice po opstanak SRJ je Daytonski sporazum proizveo na Kosovu, gdje je izazvao veliko nezadovoljstvo među tamošnjom albanskom zajednicom, gdje se smatralo da, time što se ne odnosi na tu pokrajinu, cementira sprsku vlast na Kosovu. Takvo je stanje stvari potaklo mlađi i radikalniji dio zajednice da stvori Oslobodilačku vojsku Kosova koja jke protiv srpske vlasti počela boriti oružanim putem, a što je 1998. godine dovelo do eskalacije sukoba u otvoreni rat. Iskustva rata u BiH, koja su stvorila percepciju Srba kao genocidnih zlikovaca, su potakle ne samo zapadnu javnost, nego na kraju i vlade na čelu sa SAD, da taj sukob zaustavi oružanom intervencijom nakon koje je SRJ prisiljena na povlačenje sa Kosova, koje je 2008. godine proglasilo nezavisnost, danas priznatu od većine država u svijetu. Svi ti porazi su u značajnoj mjeri kompromitirali velikosrpsku ideologiju u velikom dijelu srpske javnosti, odnosno doveli do njenog napuštanja čak i od strane njenih dotadašnjih zagovornika kao što su Vuk Drašković i sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić.

Hrvatska je od rata u BiH imala kratkoročne koristi, odnosno završne operacije kojima je dramatično promijenjenaodnos snaga u regiji su bitno pomogle sklapanju Erdutskog sporazuma kojim je osiguran mirna reintegracija ostatka područja Hrvatske pod srpskom okupacijom, dovršena 1998. godine. Iako je Tuđman Hrvatsku zbog uloge koju je imala u završetku rata proglasio "regionalnom silom", njen vanjskopolitički položaj se brzo počeo kvariti, prije svega zbog toga što su zapadni diplomati Tuđmana još uvijek držali odgovornim za bošnjačko-hrvatski sukob, te je tek nakon njegove smrti 1999. godine ozbiljno započeo proces integriranja Hrvatske u EU. Iako u samoj Hrvatskoj danas prevladava pozitivan stav prema hrvatskom sudjelovanju u ratu, kao i Tuđmanovoj ulozi, posljedice rata su u mnogo čemu kompromitirale velikohrvatski koncept, prije svega zbog shvaćanja da hrvatska vlast nad BiH uz istovremeno postojanje Bošnjaka kao samostalne nacije umjesto Hrvata muslimanske vjere više nije ostvariva. Hrvatska politika se zbog toga, nastojeći biti što konstruktivnija u procesu integracije u EU, počela distancirati od politike bosanskih Hrvata, odnosno zahtjeva za revizijom Daytona koji bi uključivali treći hrvatski entitet.^{[nedostaje referenca]}

Odlučujuća uloga koju su SAD, kroz korištenje superiorne vojne tehnologije i diplomatskog pritiska, imale na okončanje rata je Billu Clintonu donio ugled velikog i uspješnog državnika, ali stvorio percepciju da jedino SAD imaju vojne resurse, odnosno diplomatski uticaj da slične sukobe zaustavljaju ili spriječavaju u drugim dijelovima svijeta. Zbog toga su SAD dobile reputaciju "svjetskog policajca", koja je dodatno pojačana kosovskim ratom koji je nepune četiri godine kasnije bio zaustavljen na još brži i efikasniji način. Iskustva iz BiH su u mnogo čemu stvorile koncept tzv. humanitarnog rata, odnosno zalaganje za zapadne vojne intervencije u svrhu zaustavljanja masovnog stradanja civilnog stanovništva čak i kada je riječ o unutrašnjim sukobima i građanskim ratovima; taj presedan, koji će biti ponovljen prilikom britanske vojne intervencije u Sijera Leoneu 2002. godine, američke vojne intervencije u Liberiji 2003. godine i zapadnoj intervenciji na strani libijskog pobunjenika protiv Muamera Gadafija 2011. godine će sa vremenom evoluirati u prijedlog za nove standarde međunarodnog prava, odnosno tzv. odgovornost za zaštitu (R2P). ^{[nedostaje referenca]}

Za razliku od SAD, međunarodne organizacije koje su formalno bile zadužene za pronalaženje mira u BiH, su doživjele neuspjeh i stekle reputaciju nesposobnosti i beskorisnosti. To se prije svega odnosilo na UN, koja je iskazala neefikasnost i nemoć, koja se često tumačila njenom birokratskom strukturom, ali i ustrojem koji ju je, s obzirom na nužnost konsenzusa činio ranjivim na opstrukcije dijela članica. Zbog svega toga su SAD prilikom rješavanja kosovske krize namjerno ignorirale UN, odnosno intervenirale bez njenog formalnog blagoslova, stvorivši time presedan koji će kulminirati invazijom na Irak 2003. godine. Alternativa UN kao čuvaru mira se nakon rata je postao NATO, s obzirom da je bio daleko čvršće vezan uz SAD odnosno štitio članice američkim vojnim sredstvima, pa je tako rat u BiH u znatnoj mjeri pospješio proces širenja NATO-pakta na istok, kome su se 1999. godine pridružile bivše članice Varšavskog pakta. ^{[nedostaje referenca]}

Među organizacijama kojima je rat u BiH u značajnoj mjeri naškodio reputaciji bila je i novoformirana Europska unija. Iako su ratna zbivanja koincidirala procesom intenziviranja njene integracije, odnosno početkom primjene Maastrichstkog ugovora, njena očigledna nesposobnost da spriječi izbijanje rata u vlastitom susjedstvu i interesnoj sferi, stvorila je percepciju o njenoj nemoći, odgodivši na dugi rok njenu proklamiranu transformaciju u novu svjetsku silu. Konfuzna i neefikasna politika EU prema ratu u BiH se često tumačila i njenim unutrašnjim razmiricama, odnosno neusklađenosti politike pri čemu se, zbog kalkulantskog i navodno pro-srpskog stava najviše optuživala britanska, i u manjoj mjeri francuska vlada. Nakon rata se među vodećim evropskim političarima počeo stvarati stav da se slični fijasko u budućim slučajevima može spriječiti bilo kroz što čvršće vezivanje uz SAD i NATO, bilo kroz jačanje integracija i stvaranje nadnacionalnih evropskih institucija koje bi zamijenile neefikasne i zavađene države-članice. Rat u BiH je na proces evropskih integracija imao uticaj i kao njegova svojevrsna antiteza, odnosno kao drastični primjer nacionalizma i ekstremnog odbacivanja svih proklamiranih evropskih vrijednosti; to se, između ostalog, odrazilo i na kroz korištenje masakra u Srebrenici od strane zagovornika Evropskog ustava na neuspjelom referendumu o njegovoj ratifikaciji u Nizozemskoj 2005. godine.^[120]

Rat u BiH je u posljednje dvije decenije poslužio kao inspiracija za brojna književna djela. Najpoznatijim su, pak, postala ona čiji su autori bili njegovi neposredni očevici, odnosno koji su ih napisali i objavili za vrijeme ratnih događanja. Vjerojatno najpoznatiji autor je Zlata Filipović, koju je izbijanja rata zateklo u Sarajevu kao 11-godišnju djevojčicu, te koja je opsadu opisala u dnevniku koji je 1993. godine objavljen u sarajevskom Oslobođenju; tekst, kasnije objavljen pod naslovom Zlatin dnevnik je izazvao veliku pažnju ne samo u domaćoj, nego i u međunarodnoj javnosti, koja je u njemu pronašla paralele sa Dnevnikom Anne Frank, isto kao što su stradanja Sarajlija pod srpskim granatama shvaćena kao suvremeni ekvivalent Holokausta u Drugom svjetskom ratu.

Opsadu Sarajeva je, pak, preživio i pjesnik Semzedin Mehmedinović, kasnije poznat kao jedan od osnivača časopisa BH Dani; godine 1992. je objavio zbirku poezije inspririane ratnim zbivanjima poznatu kao Sarajevski blues, a koja je bila prevedena ne engleksi i druge jezike. Zbivanja za vrijeme opsade je opisao i sarajevski pisac Miljenko Jergović u zbirci kratkih priča Sarajevski Marlboro objavljenoj u Zagrebu 1994. godine, a temeljem koje je postao jedan od najpoznatijih književnika na prostoru bivše Jugoslavije.

Ratna zbivanja u BiH su pronašla svoj odraz i na autore stripova, a za što je možda najzaslužniji Ervin Rustemagić, bosanskohercegovački strip-izdavač koga je rat zatekao u rodnom Sarajevu. Telefaks-poruke u kojima je iz opkoljenog grada prijateljima opisivao svoja iskustva, su poslužile kao podloga za grafički roman Joea Kuberta pod naslovom Fax from Sarajevo objavljen 1996. godine. Ugledni belgijski strip-crtač Hermann je, pak, godinu dana ranije ratna zbivanja opisao u grafičkom romanu Sarajevo Tango.

Enki Bilal, ugledni francuski strip-autor bošnjačkog porijekla, je od 1998. do 2007. objavio nekoliko stripova čiji su protagonisti četiri sarajevska ratna siročeta.

Rat u BiH se od samog početka odrazio na muzičko stvaralaštvo, i to prije svega u samoj BiH, gdje je poslužio kao inspiracija za stvaranje niza patriotskih i ranih pjesama koje su imale svrhu jačanja borbenog morala. Pri tome su se bosanskohercegovački muzičari, kao i ostatak društva, uglavnom podijelili na etničkoj osnovi, stvarajući pjesme kojima su obično veličali vlastiti narod i njegove paravojne formacije, a demonizirali ostali narodi. Među Bošnjacima su najpopularnije ratne pjesme stvarali Dino Merlin i Mahir Bureković, među Srbima Baja Mali Knindža, a među Hrvatima Ranko Boban.

U svijetu je od muzičkih djela inspiriranih ratom u BiH, pak, najpoznatija Miss Sarajevo koju je napisao irski rock-muzičar Bono Vox, koji je za vrijeme rata postao zaintrigriran sudbinom opkoljenog Sarajeva te svjetsku javnost nastojao upozoriti na stradanja tamošnjeg stanovništva. Pjesma je napisana 1997. godine i premijerno izvedena na koncertu koji je njegova grupa U2 održala u Sarajevu dvije godine nakon završetka sukoba.

Prvi filmovi posvećeni ratu su pravljeni za vrijeme samih ratnih zbivanja. Uglavnom je bila riječ o dokumentarnim ostvarenjima, ponekad i sa snažnim propagandnim nabojem. Među njima je posebno zapažen bio Bosna! snimljen 1994. u režiji uglednog francuskog filozofa Bernarda Henrija-Levyja i produkciji Bosanskohercegovačke televizije, a u kome je bošnjačka strana prikazana kao branik zapadnih vrijednosti. Sljedeće godine je BBC pak producirao Smrt Jugoslavije, dokumentarnu TV-seriju poznatu po brojnim i detaljnim intervjuima sa najvažnijim vojnim vođama. Rat će i nakon svog završetka biti predmetom zanimanja dokumentarista. Među njima se ističe A Cry from the Grave iz 2000. godine u kome je britanski autor Leslie Woodhead opisao masakr u Srebrenici. Godine 2015. je bosanskohercegovački autor Avdo Huseinović režirao film Herceg-Bosna, zločin i kazna, posvećen zločinima HVO-a nad Bošnjacima.

Igrani filmovi posvećeni ratu su se počeli snimati tek nakon njegovog završetka. Među prvima je bio srpski film Lepa sela lepo gore iz 1996. godine, koji je izazvao veliku pažnju crnohumornim prikazom ratnih zbivanja. Prvi igrani film koji rat prikazuje iz bošnjačke perspektive bio je Savršeni krug Ademira Kenovića iz 1997. godine, koji opisuje opsadu Sarajeva. Istom se temom bavio i britanski film Welcome to Sarajevo koji je iz perspektive zapadnih novinara kritizirao neaktivnost zapadnih sila na prekidu ratnih stradanja. Godine 1998. je srpski režiser Predrag Antonijević u američkoj koprodukciji snimio film Savior u kome Dennis Quaid glumi Amerikanca koji se kao najamnik priključuje srpskim snagama. Godine 2003. je bosankohercegovački režiser Pjer Žalica snimio film Gori vatra, komediju koja na satirički način prikazuje nastojanja ratnih protivnika da se prilagode mirnodopskom životu. Sljedeće godine je Emir Kusturica u Srbiji snimio Život je čudo, koja se događa na samom početku rata u Istočnoj Bosni i prikazuje kako ta zbivanja utiču na odnos Srbina i Bošnjakinje. 2007. godine je snimljen film Živi i mrtvi koji iz perspektive grupe vojnika HVO prikazuje početak bošnjačko-hrvatskog sukoba. 2008. godine je u Srbiji Goran Marković snimao film Turneja koji rat prikazuje kroz priču o srpskim putujućim glumcima. 2008. godine je hrvatski režiser Arsen A. Ostojić snimio film Halimin put o Bošnjakinji koja traži posmrtne ostatke svog muža i sina. Ratna zbivanja, sa posebnim naglaskom na silovanja bošnjačkih žena, je prikazao i američki film U zemlji krvi i meda u režiji Angeline Jolie iz 2011. godine, koji je izazvao veliku pažnju u BiH, ali i oprečne reakcije među etničkim zajednicama. Iste je godine u Srbiji snimljen film Neprijatelj, vjerojatno prvi horor film koji kao podlogu ima rat u BiH.

Dio filmova posvećenih ratu je koristio perspektivu, odnosno prikazivao aktivnosti stranih mirovnih kontingenata. Jedan od prvih je poljski film Demoni rata, snimljen u režiji Wladyslawa Pasikowskog 1998. godine. Iste godine je u Pakistanu prikazana TV-serija Alpha Bravo Charlie koja prikazuje iskustva pakistanskih mirovnjaka. Godine 1999. je, pak, BBC emitirao miniseriju Warriors koja prikazuje frustracije britanskih vojnika nakon što ne uspiju zaustaviti bošnjačko-hrvatsko krvoproliće.

Bavljenje ratnim temama je bosanskohercegovačkoj kinematografiji donijelo njene najveće međunarodne uspjehe. Godine 2001. je snimljen film Ničija zemlja Denisa Tanovića koji je nagrađen Oscarom za najbolji strani film. Godine 2006. je Jasmila Žbanić svojim filmom Grbavica, koji se bavi posljedicama ratnih silovanja na život žena u suvremenoj BiH, osvojila Zlatni medvjed na Berlinskom festivalu.

Ogromnu popularnost je stekao film Remake u režiji Dine Mustafića rađen po scenariju Zlatka Topčića iz 2003. godine, prema istinitoj priči, i paralelno prati tragičnu sudbinu oca i sina, Ahmeda i Tarika Karage tokom Drugog svjetskog rata i opsade Sarajeva, koji na međunarodnim filmskim festivalima odnosi nekoliko nagrada, uključujući nagradu na Berlinaleu. Film Ostavljeni iz 2010. godine, u režiji Adisa Bakrača, također po scenariju Zlatka Topčića, je priča o dječaku iz doma za nezbrinutu djecu koji pokušava saznati istinu o svom porijeklu. Kroz priču o dječaku Alenu Ostavljeni opisuju posljedice ratnog stradavanja te neizmjernu nepravdu koju je rat donio najbespomoćnijima, djeci. Ostvaruje veliki uspjeh, sjajno je primljen kod publike i kritičara te osvaja nekoliko nagrada na internacionalnim filmskim festivalima, između ostalog i Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu.

Hollywood se ratom u BiH prvi put počeo baviti za vrijeme njegovog trajanja. Godine 1995. je tako pilot-epizoda popularne TV-serije JAG započela scenom u kojoj američka mornarička zrakoplovka obara bosanskosrpske avione nad Jadranom. Godine 1997. je u akcionom filmu Mirotvorac glavni negativac bosanski Srbin koji, ljut zbog zapadnog odnosa prema BiH, namjerava nuklearnom bombom uništiti sjedište UN u New Yorku. Vjerojatno najuspješniji hollywoodski film o ratu u BiH je Behind Enemy Lines, akcijski spektakl iz 2000. godine, koji je bio inspiraciju dobio u obaranju i spašavanju američkog pilota Scotta O'Gradyja. Pokušaji nekoliko zapadnih novinara da u vlastitom aranžmanu lociraju odbjeglog srpskog vođu Karadžića su 2007. godine poslužili kao inspiracija za akcijski triler The Hunting Party.

Rat u BiH se kao dio radnje pojavio 2004. godine u Iron Warriors: T-72 Tank Commander (također poznat i pod naslovom T-72: Balkans on Fire), simulaciji upravljanja i borbe tenkom koju je izradio ruski studio IDDK/Crazy House, a objavio Battlefront.com. U njoj se igrač stavlja u ulogu ruskog dobrovoljca koji kao tenkist pomaže srpskoj strani, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH.

Rat u BiH, odnosno opsada Sarajeva 1993. godinje, predstavlja dio zapleta, odnosno prošlosti protagonista Sniper 2: Ghost Warrior taktičke pucačke igre iz 2013. godine.

Vjerojatno najpoznatija od svih video-igara inspirirana ratom u BiH je This War of Mine, koju je 2014. godine objavila poljska kompanija 11 bit studios. U njoj igrač ima zadatak pokušati održati na životu grupu civila koja se našla u gradu koji se sistematski razara tokom rata. Autori su izričito naveli da su detalje igre pronašli u svjedočenjima iz opsade Sarajeva.

Knjige

• Ujedinjeni narodi (2009). Social Services Policies and Family Well-being in the Asian and Pacific Region. United Nations Publications. ISBN 9789211562736. 
• Vijeće Europe (2000). Sociétés en Conflit: La Contribution Du Droit Et de la Démocratie Au Règlement Des Conflits. Strasbourg: Vijeće Europe. ISBN 9789287144447. 
• Vijeće Europe (2005). Documents: Working Papers, 2004 Ordinary Session (third Part). Strasbourg: Vijeće Europe. ISBN 9789287155863. 
• Wood, Elisabeth J. (2013). Miranda A.H Horvath, Jessica Woodhams. ur. Handbook on the Study of Multiple Perpetrator Rape: A multidisciplinary response to an international problem. Routledge. ISBN 978-0-415-50044-9. 

Znanstveni / naučni radovi i žurnali

Vijesti i novinski članci

Izvještaji

Ostali izvori

Rat u Bosni i Hercegovini na Wikimedijinoj ostavi

• Objavljivanje broja žrtava rata Arhivirano 2013-03-29 na Wayback Machine-u
• "Pomirenje je neizbježno, a oprost potreban" - intervju sa Džemalom Sokolovićem
• Presuda Međunarodnog suda pravde u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije Arhivirano 2011-03-01 na Wayback Machine-u 2007.