Nothing Special   »   [go: up one dir, main page]
Wikipedia

Iridij

hemijski element sa simbolom Ir i atomskim brojem 77

Iridij (lat. - iridium) hemijski element sa simbolom Ir i atomskim brojem 77. Vrlo je tvrd, lomljiv, srebreno-bijeli prelazni metal iz platinske porodice. Iridij je drugi element po gustoći (poslije osmija) i jedan od najotpornijih metala na koroziju, čak i pri temperaturama do 2000 °C. U periodnom sistemu elemenata nalazi se u 9. grupi i 6. periodi. Iako su samo neke istopljene soli i halogeni spojevi podložni koroziji u čvrstom stanju, fino isitnjeni prah iridija je zapaljiv i mnogo reaktivniji.

Iridij,  77Ir
Iridij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski brojIridij, Ir, 77
SerijaPrelazni metali
Grupa, Perioda, Blok9, 6, d
Izgledsrebreno bijeli metal
Zastupljenost1×10-7[1] %
Atomske osobine
Atomska masa192,217 u
Atomski radijus (izračunat)135 (180) pm
Kovalentni radijus141±6 pm
Van der Waalsov radijus- pm
Elektronska konfiguracija[Xe] 4f145d76s2
Broj elektrona u energetskom nivou2, 8, 18, 32, 15, 2
1. energija ionizacije880 kJ/mol
2. energija ionizacije1600 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanječvrsto
Mohsova skala tvrdoće6,5
Kristalna strukturakubična plošno centrirana
Gustoća22560[2] kg/m3
Magnetizamparamagnetičan (=3,8 · 10−5)[3]
Tačka topljenja2739 K (2466 °C)
Tačka ključanja4403[4] - 4701 K (4130[4] - 4428 °C)
Molarni volumen8,52 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja564[4] kJ/mol
Toplota topljenja26 kJ/mol
Pritisak pare1 Pa pri 2713 K
Brzina zvuka4825 m/s pri 293,15 K
Specifična toplota131[5] J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost19,7 · 106 S/m
Toplotna provodljivost147 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj-3, -1, 0, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 8, 9[6]
Elektrodni potencijal1,156 V (Ir3+ + 3e- → Ir)
Elektronegativnost2,2 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
188Ir

sin

1,73 d ε 1,64 188Os
189Ir

sin

13,2 d ε 0,532 189Os
190Ir

sin

11,8 d ε 2,000 190Os
191Ir

37,3 %

Stabilan
192Ir

sin

73,827 d β– 1,460 192Pt
ε 1,046 192Os
192mIr

sin

241 god IT 0,161 192Ir
193Ir

62,7 %

Stabilan
194Ir

sin

19,3 h β- 2,247 194Pt
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja
prah

Lahko zapaljivo

F
Lahko zapaljivo
Obavještenja o riziku i sigurnostiR: 11
S: 9-16-29-33
Ako je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci dobijeni su mjerenjima u normalnim uvjetima.

Iridij je otkrio engleski naučnik Smithson Tennant 1803. godine zajedno sa osmijem u nerastvorljivim ostacima u prirodnoj platini. Ime je dao po grčkoj boginji Iridi, personifikaciji duge, zbog upečatljivih i šarolikih boja njegovih soli. Iridij je jedan od najrjeđih elemenata koji se mogu naći u Zemljinoj kori, a njegova godišnja proizvodnja i potrošnja u svijetu iznosi samo 3 tone. Postoje samo dva izotopa koja se mogu naći u prirodi 191Ir i 193Ir, od kojih je 193Ir mnogo više zastupljen, a to su i jedini stabilni izotopi.

Među najznačajnije iridijeve spojeve koji se koriste spadaju soli i kiseline koje on daje sa hlorom, iako iridij također formira i brojne organometalne spojeve koji se koriste kao industrijski katalizatori i u svrhu istraživanja. Metalni iridij se koristi kada je potrebna velika otpornost na koroziju na visokim temperaturama, kao što su visokotehnološke svjećice, tiglovi za rekristalizaciju poluprovodnika pri visokim temperaturama i elektrode za proizvodnju hlora u hloroalkalnom procesu. Radioizotopi iridija se koriste u nekim radioizotopskim termoelektričnim generatorima.

Iridij je pronađen u brojnim meteoritima u količinama mnogo većim nego što je njegov prosječni udio u Zemljinoj kori. Iz ovog razloga, neuobičajeno veliki udio iridija u sloju gline u takozvanoj K-T granici dao je povod za Alvarezovu hipotezu da je udar vanzemaljskog objekta prouzrokovao izumiranje dinosaurusa i mnogih drugih vrsta prije oko 65 miliona godina. Vjeruje se da je ukupna količina iridija na planeti Zemlji mnogo veća nego što je to izmjereno u stijenama Zemljine kore, ali kao i kod drugih metala platinske grupe, velika gustoća i tendencija iridija da se spaja sa željezom uzrokovala je da se najveći dio iridija spusti ispod Zemljine kore u periodu dok je planeta bila "mlada" i još u tečnom stanju.

Historija

uredi
 
Grčka boginja Irida, po kojoj je iridij dobio ime.

Otkriće iridija je usko vezano sa platinom i drugim metalima iz platinske grupe metala. Samorodnu (prirodnu) platinu su koristili drevni Etiopljani[7] i južnoameričke kulture,[8] a ona je uvijek sadržavala manju količinu drugih metala iz platinske grupe, uključujući iridij. Platina je u Evropu došla kao španska riječ koja u prijevodu znači malehno srebro, a donijeli su je španski osvajači u 17. vijeku nakon što su je pronašli u današnjoj Kolumbiji.[9] Otkriće da ovaj metal nije legura nekog dotad poznatog elementa, već sasvim novi element, desilo se tek 1748. godine.[10] Hemičari koji su izučavali platinu rastvarali su je u zlatotopci (mješavini HCl i dušične kiseline) da bi napravili njene rastvorljive soli. U većini slučaja primjećivali su malehne količine tamnog, nerastvorljivog ostatka.[11] Joseph Louis Proust je smatrao da je ostatak grafit.[11] Francuski hemičari Victor Collet-Descotils, Antoine François de Fourcroy i Louis Nicolas Vauquelin su također pronašli crni ostatak 1803. godine, ali nisu ga uspjeli pronaći u dovoljnim količinama da bi izveli druge eksperimente.[11]

Godine 1803. britanski naučnik Smithson Tennant analizirao je nerastvorljivi ostatak i zaključio da on zasigurno sadrži neki novi metal. Vauquelin je prah naizmjenično tretirao bazama i kiselinama[12] te tako dobio nestabilni novi oksid za koji je vjerovao da je oksid tog novog metala, kojem je dao naziv pten iz grčke riječi πτηνός (ptēnós) u značenju "sa krilima, krilat".[13][14] Tennant, koji je imao prednost tako što je dobio mnogo veću količinu ostatka, nastavio je istraživanje i konačno utvrdio postojanje dva dotad nepoznata elementa u crnom ostatku, iridija i osmija.[11][12] Dobio je tamno crvene kristale (vjerovatno Na2[IrCl6]·nH2O) putem sekvence reakcija sa natrij hidroksidom i hlorovodoničnom kiselinom.[14] Tennant je novom elementu dao ime po Iridi (Ἶρις), grčkoj boginji sa krilima, zaštitnici duge i glasnici Olimpskih božanstava, jer su mnoge soli iridija koje je dobio bile obojene jarkim bojama.[15] Otkriće novog elementa je dokumentirano u pismu Kraljevskom društvu 21. juna 1804. godine.[11][16]

Britanski naučnik John George Children je prvi koji je uspio istopiti uzorak iridija 1813. godine uz pomoć najbolje galvanske baterije koja je ikad napravljena (u to vrijeme).[11] Prvi koji je dobio izrazito čisti iridij bio je Robert Hare 1842. godine. On je izmjerio gustoću iridija od oko 21,8 g/cm3 te je zapazio da metal gotovo nikako nije kovan i vrlo čvrst. Prvo topljenje u značajnijoj količini izveli su Henri Sainte-Claire Deville i Jules Henri Debray 1860. godine. Za svaki kilogram iridija bilo im je potrebno sagorijevanje od oko 300 litara čistog O2 i H2.[11] Ove izuzetne poteškoće pri topljenju metala su ograničavale mogućnosti obrade iridija. John Isaac Hawkins je tražio mogućnost da dobije fini ali čvrsti vrh za nalivpero te je 1834. godine uspio napraviti zlatno nalivpero sa iridijskim vrhom. John Holland, izrađivač nalivpera, zajedno sa William Lofland Dudleyjem je 1880. godine istopio iridij tako što mu je dodavao fosfor te je taj proces patentirao u SAD. Međutim, britanska kompanija Johnson Matthey je kasnije objavila da su oni koristili sličan proces još od 1837. godine i da su dotad na brojnim svjetskim sajmovima izlagali istopljeni iridij.[11] Prvu leguru iridija sa rutenijem koristio je Otto Feussner 1933. godine u termoparu. Time je omogućeno mjerenje visokih temperatura u zraku do 2000 °C.[11]

Godine 1957 Rudolf Mössbauer, u jednom eksperimentu kojeg su nazvali eksperimentom koji će obilježiti 20. vijek u fizici,[17] otkrio je rezonantnu i bespovratnu emisiju i apsorpciju gama zraka od strane atoma u čvrstom uzorku metala koji je sadržavao samo 191Ir.[18] Ovaj fenomen, poznat kao Mössbauerov efekat (a od tada do danas je otkriven i kod drugih izotopa poput 57Fe), na osnovu kojeg je zasnovana Mössbauerova spektroskopija, je dao značajan doprinos u izučavanju fizike, hemije, biohemije, metalurgije i mineralogije.[19] Za svoj rad, Mössbauer je u svojoj 32. godini dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1961. godine, samo tri godine nakon što je objavio svoje otkriće.[20]

Osobine

uredi

Fizičke

uredi
 
Kuglica iridija 8,3 g, dobijena topljenjem električnim lukom

Kao član platinske grupe metala, iridij je srebrenast, dosta sličan platini ali sa neznatnim žutim odsjajem. Zbog svoje lomljivosti, tvrdoće i vrlo visokog tališta, čvrsti iridij je vrlo težak za mašinsku obradu i preradu, pa se zbog toga u njegovoj preradi koristi metalurgija praha.[21] On je jedini metal koji zadržava dobre mehaničke osobine u dodiru sa zrakom pri temperaturama iznad 1600 °C (2912 °F).[11] Iridij ima vrlo visoku tačku ključanja (10. po redu od svih elemenata), a na temperaturama ispod 0,14 K postaje superprovodnik.

Modul elastičnosti kod iridija je drugi najveći među metalima, jedino osmij ima veći.[11] Ova osobina, zajedno sa visokim tangencijalnim modulom i vrlo niskim vrijednostima Poissionovog omjera (odnos longitudinalne i lateralne napetosti), što označava visok stepen krutosti i otpornosti na deformacije utičući na njegovu širu mogućnost korištenja u industriji. I pored ovih ograničenja i visoke cijene iridija, razvijeni su brojni načini njegove primjene gdje je mehanička snaga osnovni faktor u nekim od najekstremnijih i najzahtjevnijih uslova primjene u današnjoj tehnologiji.[11]

Izmjerena gustoća iridija je za oko 0,12% manja od gustoće osmija, elementa sa najvećom gustoćom.[22][23] Postojala su određena neslaganja oko toga koji je od ova dva elementa gušći, najviše zbog male razlike u gustoćama i poteškoćama oko njenog mjerenja,[3] ali nakon što je povećana tačnost u korištenim faktorima za izračunavanje gustoće, podaci dobijeni putem kristalografskog mjerenja x-zracima pokazali su da je gustoća iridija 22,56 a osmija 22,59 g/cm3.[2]

Hemijske

uredi

Iridij je najotporniji metal na koroziju.[12] Ne napada ga gotovo nijedna kiselina, zlatotopka, istopljeni metali ni silikati na visokoj temperaturi. Međutim, napadaju ga istopljene soli kao što je natrij-cijanid i kalij-cijanid,[12] kao i kisik te halogeni elementi (naročito fluor)[24] na visokim temperaturama.[25]

Izotopi

uredi

Iridij ima dva prirodna stabilna izotopa, 191Ir i193Ir koji imaju zastupljenost u prirodi od 37,3% i 62,7% respektivno.[26] Poznata su najmanje 34 radioizotopa iridija koji su sintetizirani, a čiji maseni brojevi se kreću od 164 do 199. Izotop 192Ir koji se nalazi između dva stabilna prirodna izotopa je najstabilniji radioizotop sa vremenom poluraspada od 73,827 dana. Pronašao je primjenu u brahiterapiji[27] i industrijskoj radiografiji, naročito je pogodan za nedestruktivno ispitivanje čeličnih varova te u industriji plina i nafte. Izvori izotopa iridija 192 su bili uključeni u nekoliko radioloških nesreća. Osim ovog izotopa, postoje još tri izotopa čiji je poluvrijeme raspada duže od jednog dana: 188Ir, 189Ir i 190Ir.[26] Izotopi sa masama ispod 191 se raspadaju u kombinaciji β+ i α raspada te emisije protona, sa izuzetkom 189Ir koji se raspada elektronskim zahvatom te 190Ir koji emitira pozitron. Sintetički izotopi koji su teži od 191 raspadaju se putem β− raspada, mada izotop 192Ir ima mali put raspada preko elektronskog zahvata.[26] Svi poznati izotopi iridija su otkriveni između 1934. i 2001. godine; najskoriji otkriveni izotop je 171Ir.[28]

Do danas su otkrivena i 32 metastabilna (nuklearna) izomera iridija, čiji se maseni brojevi kreću od 164 do 197. Najstabilniji od njih je 192m2Ir, koji se raspada putem izomerske tranzicije, a vrijeme poluraspada mu iznosi 241 godinu,[26], što ga čini stabilnijim od bilo kojeg sintetičkog izotopa iridija u njegovom osnovnom stanju. Najmanje stabilan je izomer 190m3Ir sa vremenom poluraspada od samo 2 µs.[26] Izotop 191Ir je prvi među svim elementima kod kojeg je uočen Mössbauerov efekat. To ga čini korisnim za Mössbauerovu spektroskopiju u istraživanjima u oblastima fizike, hemije, biohemije, metalurgije i mineralogije.[19]

Rasprostranjenost

uredi
 
Iridij je jedan od najmanje rasprostranjenih elemenata u Zemljinoj kori
 
Meteorit Willamette, šesti najveći meteorit nađen na Zemlji, sadrži 4,7 ppm iridija.

Iridij je jedan od najmanje rasprostranjenih elemenatata u Zemljinoj kori, sa prosječnim udjelom mase od 0,001 ppm u stjenovitoj kori; u usporedbi sa njim zlata ima 40 puta više, platine 10 puta a srebra i žive oko 80 puta više.[21] Telur je rasprostranjen skoro isto kao i iridij, dok samo tri prirodno zastupljena elementa ima manje od iridija: renija, rutenija i rodija; iridij je čak 10 puta više zastupljen od posljednja dva.[21] S druge strane, iako je veoma slabo rasprostranjen u stijenama kore, iridij je relativno mnogo češći u meteoritima, sa koncentracijama od 0,5 ppm pa i više.[29] Smatra se da je ukupna koncentracija iridija na planeti Zemlji znatno veća nego što je to izmjereno u stijenama Zemljine kore, iz razloga gustoće i siderofilnog (privlači ga željezo) karaktera iridija; on je polahko počeo tonuti ispod Zemljine kore u Zemljino jezgro dok je planeta još bila užarena i istopljena.[30]

Iridij je pronađen u prirodi kao slobodni, samorodni element i u prirodnim legurama; naročito kao iridij-osmij legura osmirid (koji je bogat osmijem) i iridosmij (bogat iridijem)[12] U niklovim i bakarnim depozitima metali platinske grupe se javljaju kao sulfidi (npr. (Pt,Pd)S), teluridi (npr. PtBiTe), antimonidi i iarsenidi (npr. PtAs2). U svim ovim spojevima platina se može zamijeniti sa malim količinama iridija i osmija. Zajedno sa svim metalima platinske grupe, iridij se može pronaći u prirodi u legurama sa sirovim niklom ili bakrom.[31]

Unutar Zemljine kore, iridij je pronađen pri najvišim koncentracijama u tri oblika geoloških struktura: magmatskih depozita (koji su ušli u koru odozdo), udarnih kratera i depozita koji su nastali iz ove dvije strukture. Najveće poznate primarne rezerve su pronađene u magmatskom kompleksu Bushveld u Južnoafričkoj Republici,[32] a značajni izvori iridija su također pronađeni i unutar velikih nikl-bakarnih depozita u blizini Norilska u Rusiji i bazenu Sudbury u Kanadi. Manje rezerve su pronađene u SAD.[32] Iridij je pronađen kao sekundarni depozit, zajedno sa platinom i drugim platinastim metalima u aluvijalnim depozitima. Aluvijalne depozite su koristili domoroci u Južnoj Americi u današnjem kolumbijskom departmanu Chocó, a oni su i danas izvor metala iz platinske grupe. Svjetske rezerve iridija u 2003. godini nisu procijenjene.[12]

Prisustvo u K-T granici

uredi
 
Crvena strelica označava K-T granicu

K-T geološka granica od oko 65 miliona godina označava približnu granicu između perioda krede i paleogena u geološkoj vremenskoj skali a karakterizira je tanki sloj gline bogate iridijem.[33] Naučnici koje je predvodio Luis Alvarez objavili su 1980. godine teoriju o vanzemaljskom porijeklu ovog iridija, pripisujući ga udaru velikog asteroida ili komete na Zemlju.[33] Njihova teorija, poznata i kao Alvarezova hipoteza, je danas uveliko prihvaćena kao objašnjenje za nestanak dinosaurusa. Starost strukture nastale od velikog udarnog kratera je procijenjena na oko 65 miliona godina, naknadno je lokalizirana na današnjem poluostrvu Yucatan (takozvani Chicxulub krater).[34][35] Dewey M. McLean i drugi naučnici smatraju da je iridij u K-T granici možda vulkanskog porijekla, pošto se smatra da je Zemljino jezgro bogato iridijem, a aktivni vulkani kao što je Piton de la Fournaise na ostrvu Réunion i danas ispuštaju iridij.[36][37]

Dobijanje

uredi
Godina potrošnja
(tona)		 Cijena
($/unci)[38]
2001 2,6 415,25
2002 2,5 294,62
2003 3,3 93,02
2004 3,60 185,33
2005 3,86 169,51
2006 4,08 349,45
2007 3,70 444,43
2008 3,10 448,34
2009 2,52 420,4
2010 10,40 642,15

Iridij se komercijalno dobija kao sporedni proizvod pri kopanju i preradi ruda nikla i bakra. Tokom elektrorafinacije (elektrolitičko prečišćavanje) bakra i nikla, plemeniti metali kao što su srebro, zlato i metali iz platinske grupe, te elementi poput selena i telura imaju tendenciju da tonu na dno ćelije za izdvajanje kao anodni mulj, koji dalje čini polaznu tačku za njihovo izdvajanje.[38] Da bi se ovi metali razdvojili, prvo se otapaju u neku otopinu. Postoji nekoliko načina u zavisnosti od procesa odvajanja i hemijskog sastava mještavine. Dva najkarakterističnija načina su spajanje sa natrij-peroksidom nakon čega slijedi otapanje u zlatotopci i otapanje u mješavini hlora sa hlorovodičnom kiselinom.[30][32] Nakon otapanja, iridij se iz smjese sa drugim platinskim metalima odvaja taloženjem (NH4)2IrCl6 ili putem izdvajanja IrCl2−
6 sa organskim aminima.[39] Prvi način je sličan proceduri koju su Tennant i Wollaston koristili za svoju separaciju. Drugi način se može opisati kao kontinuirana ekstrakcija otapalima te je stoga pogodnija za industrijsku proizvodnju u većim količinama. U oba slučaja, proizvod se reducira pomoću vodika, dajući metal iridij kao prah ili spužvast, a koji se dalje tretira koristeći tehnike metalurgije praha.[40][41]

Cijena iridija na svjetskom tržištu je bila vrlo promjenjiva, kako je prikazano u tabeli, a razlog za to je nestabilna ponuda i potražnja, špekulacije, tezauracija (skladištenje za crne dane), što se znatno osjeti na malehnom tržištu i nestabilnost u zemljama proizvođačima. Veliki pad cijena iridija 2003. godine je povezan sa prekomjernom ponudom iridijskih posuda za topljenje koje se koriste za rast velikih monokristala.[38][42]

Upotreba

uredi

Porast potražnje za iridijem sa 2,5 tone 2009. godine na 10,4 tone u 2010. godini se desio najviše zbog elektroničkih aplikacija za šta je potrošeno 6 tona iridija za razliku od 0,2 tone prethodne 2009. godine. Ogroman porast potražnje se desio zbog povećane proizvodnje posuda za topljenje (tiglova) koje služe za rast velikih visokokvalitetnih monokristala. Za ovo povećanje u potrošnji iridija se predviđa da će se umanjiti zbog akumuliranje velike količine tiglova što se desilo i početkom 2000tih. Druge važne primjene iridija uključuju proizvodnju dijelova za automobilske svjećice za šta je 2007. godine potrošeno 780 kg iridija, proizvodnju elektroda za hloroalkalne procese (1,1 tona 2007. godine) i za hemijske katalizatore (750 kg u 2007. godini).[38][43]

U industriji i medicini

uredi
 
Molekularna struktura Ir(mppy)3

Visoko talište, tvrdoća i otpornost na koroziju iridija i njegovih legura daju osnovne karakteristike za sve njegove načine upotrebe. Iridij, a posebno legure iridij-platina i osmij-iridij imaju izrazito slabo trošenje (habanje) i koriste se za dizne sa više otvora kod ekstrudera, kroz koji se plastični polimeri tope i izvlače u fina vlakna, kao što je vještačka svila.[44] Osmij-iridij se koristi za ležajeve kompasa i za njegovu ravnotežu.[12]

Korozija i otpornost na temperaturu čine iridij vrlo važan metal za legiranje. Određeni dugotrajni dijelovi avionskih motora su napravljeni od legure iridija, a legure iridij-titanija se koriste za pravljenje cijevi koje se polažu u duboka mora i okeane zbog svoje otpornosti na koroziju.[12] Iridij se koristi i kao sredstvo za očvršćavanje legura platine. Tvrdoća prema Vickersu čiste platine iznosi 56 HV a platina sa 50% iridija ima preko 500 HV.[45][46] Uređaji koji moraju podnijeti ekstremno visoke temperature se često izrađuju od iridija. Naprimjer, tiglovi (posude za topljenje) namijenjeni za vrlo visoke temperature se koriste u Czochralskovom procesu za proizvodnju oksida monokristala (poput safira) a koji su našli primjenu u izradi memorijskih računarskih uređaja i u laserima sa čvrstom jezgrom[47][48] Kristali, poput gadolinij galij granata i itrij galij granata, rastu tako što se topi prethodno naelektrisana smjesa oksida u oksidirajućim uslovima pri temperaturama do 2100 °C.[11] Njihova otpornost na lučnu eroziju čini legure iridija idealnim za električne kontakte u svjećicama.[48][49] Spojevi iridija se koriste kao katalizatori u Cativa procesu karbonilacije metanola pri proizvodnji sirćetne kiseline.[50]

Radioizotop 192Ir je jedan od dva najznačajnija izvora energije u industrijskoj γ-radiografiji za nedestruktivno testiranje metala.[51][52] Osim toga ovaj radioizotop se koristi i kao izvor gama zračenja za tretiranje raka koristeći brahiterapiju, vrstu radioterapije kada se zatvoreni izvor zračenja postavi unutar ili pored područja koje se tretira. Specifični tretmani uključuju visoku dozu za brahiterapiju prostate, žučnih kanala i unutrašnja brahiterapija grlića maternice.[12]

U nauci

uredi
 
Međunarodni etalon metra

Legura od 90% platine i 10% iridija se od 1889. godine koristila za izradu međunarodnog etalona (prototipa) metra i kilograma, a koji se čuvaju u Međunarodnom birou za tegove i mjere u blizini Pariza.[12] Kasnije je etalon metra zamijenjen preciznijom definicijom fundamentalne jedinice dužine 1960. godine kao linija atomskog spektra kriptona[53] i opet nanovo definiran 1983. godine kao udaljenost koju pređe svjetlost u vakuumu tokom vremenskog intervala od 299.792.458 dijela sekunde. Međutim, etalon kilograma i do danas je ostao definiran prvobitnim etalonom.[54]

Iridij se koristio u radioizotopskim termoelektričnim generatorima u svemirskim letjelicama bez posade kao što su Voyager, Viking, Pioneer, Cassini-Huygens, Galileo i New Horizons. Iridij je odabran da zaštiti gorivo od plutonija-238 u generatoru, jer može da izdrži radne temperature do 2000 °C i zbog svoje izuzetne čvrstoće.[11] Osim toga, iridij se koristi u optici x-zraka, naročito kod rendgenskih teleskopa.[55] Ogledala na Chandra X-ray Observatory su presvučena slojem iridija tankim 60 nm. Dokazano je da je iridij najbolji izbor za reflektiranje x-zraka nakon što su ispitani nikl, zlato i platina. Sloj iridija u debljini od nekoliko atoma se pokazao kao vrlo gladak, a dobijen je taloženjem para iridija u vakuumu na osnovni sloj hroma.[56]

 
Oksidativna adicija ugljikovodika u organoiridijskoj hemiji[57][58]

Iridij se koristi i u fizici čestica za proizvodnju antiprotona i formiranje antimaterije. Antiprotoni nastaju kada se visokoenergetske zrake protona usmjere na konverzijsku metu, za koju je neophodno da bude od materijala vrlo velike gustoće. Iako se u tu svrhu može koristi i volfram, iridij ima određene prednosti kao što su bolja stabilnost pod udarnim valovima induciranim porastom temperature zbog prvog snopa.[59]

Aktiviranje veze karbon-vodik (C-H aktivacija) je područje istraživanja u vezi reakcija koje cijepaju karbon-vodik veze, tradicionalno smatrane kao nereaktivne. Prvo objavljeno uspješno aktiviranje C-H veza u zasičenim ugljikovodicima je bilo 1982. godine, koristeći organometalne komplekse iridija koje su podvrgnute oksidativnoj adiciji sa ugljikovodicima.[57][58] Kompleksi iridija se istražuju kao katalizatori za asimetričnu hidrogenaciju. Ovi katalizatori se koriste u sintezi prirodnih proizvoda i mogu hidrogenirati određene komplikovane supstrate poput nefunkcionalnih alkena uz enantioselektivnost (dajući samo jedan od dva moguća enantiomera).[60][61] Iridij formira brojne hemijske komplekse koje su osnovni interes pri primjeni metode "triplet harvesting" (proces prikupljanja ekscitona na najnižem pobuđenom stanju tripleta koji rezultira 100%-tnom kvantnom učinkovitošću kod organskih LED).[62][63][64]

Spojevi

uredi
Oksidacijska stanja[65]
−3 [Ir(CO)3]3−
−1 [Ir(CO)3(PPh)]
3
0 Ir4(CO)12
+1 [Ir(CO)Cl(PPh3)2]
+2 IrCl2
+3 IrCl3
+4 IrO2
+5 Ir4F20
+6 IrF6

Iridij gradi spojeve u oksidacijskim stanjima između −3 i +6; najčešća su oksidacijska stanja +3 i +4.[21] Dobro opisani primjeri visokih oksidacijskih stanja su rijetki, a uključuju IrF6 i dva miješana oksida Sr2MgIrO6 i Sr2CaIrO6.[21][66] Osim toga, 2009. godine je objavljeno da je iridij(VIII) oksid (IrO4) dobijen u uslovima izolacije matrice (6 K u Ar) putem ultraljubičastog zračenja iridij-perokso kompleksa. Međutim, za ovaj spoj se ne očekuje da bude stabilan u čvrstom stanju na visokim temperaturama.[67]

Iridij(IV) oksid, IrO2 smeđi prah, je jedini dobro poznati oksid iridija.[21] Iridij seskvioksid Ir2O3 je opisan kao crno-plavi prah koji se oksidira do IrO2 djelovanjem HNO3.[24] Odgovarajući disulfidi, diselenidi, seskvisulfidi i seskviselenidi su također poznati kao i IrS3.[21] Iridij daje takozvane iridate sa oksidacijskim stanjima +4 i +5, poput K2IrO3 i KIrO3, koji se mogu dobiti reakcijom kalij oksida i kalij superoksida sa iridijem na visokim temperaturama.[68]

Iako nisu poznati binarni hidridi iridija IrxHy , pronađeni su kompleksi koji sadrže ione IrH4−
5 i IrH3−
6, u kojima iridij ima oksidacijska stanja +1 i +3, respektivno.[69] Za ternarni hidrid Mg6Ir2H11 vjeruje se da sadrži i ion IrH4−
5 i anion IrH5−
4 sa 18 elektrona.[70] Nisu poznati ni monohalidi ni dihalidi, međutim postoje trihalidi IrX3 za sve vrste halogena.[21] Za oksidacijska stanja +4 i viša, poznati su samo spojevi tetrafluorid, pentafluorid i heksafluorid.[21] Iridij heksafluorid IrF6 je vrlo reaktivni i isparljivi žuti čvrsti spoj koji se sastoji iz oktahedralnih molekula. On se raspada u vodi i reducira do IrF4, kristalnog čvrstog spoja iridija koji je crne boje.[21] Iridij pentafluorid ima slične osobine ali je zapravo tetramer Ir4F20, sastavljen iz četiri oktahedra koji dijele uglove.[21]

 
Vaska kompleks - strukturna formula hemijskog spoja sa atomom iridija u centru spojenog na dvije P-PH3 grupe, atom hlora i C-O grupu

Heksahloroiridijska(IV) kiselina H2IrCl6 i njene amonijumske soli su najvažniji spojevi iridija iz industrijske perspektive.[30] Oni su uključeni u proces pročišćenja iridija a koriste se kao polazni materijal za većinu drugih iridijevih spojeva kao i za pravljenje anodnih premaza. Ion IrCl2−
6 ima intenzivnu tamno smeđu boju i vrlo lahko se reducira u svijetlo obojeni IrCl3−
6 kao i obrnuto.[30] Iridij trihlorid IrCl3, koji se može dobiti u anhidridnom obliku putem direktne oksidacije iridijevog praha hlorom na temperaturi od 650 °C,[30] ili u hidridnom obliku putem otapanja Ir2O3 u hlorovodičnoj kiselini, često se koristi kao polazni materijal u sintezi drugih Ir(III) spojeva.[21] Drugi spoj koji se koristi kao polazni materijal je amonij heksahloroiridat(III), (NH4)3IrCl6. Iridij(III) kompleksi su dijamagnetični i općenito imaju oktahedralnu molekularnu geometriju.[21]

Organoiridijski spojevi sadrže iridij-karbon veze gdje metal obično ima niže oksidacijsko stanje. Naprimjer oksidacijsko stanje nula je dokazano u spoju tetrairidij dodekakarbonilu Ir4(CO)12, koji predstavlja najčešći i najstabilniji binarni metalni karbonil iridija.[21] U ovom spoju, svaki atom iridija je spojen sa druga tri, formirajući tetrahedralni klaster. Neki organometalni Ir(I) spojevi su relativno dobro poznati a dobili su imena po svoji pronalazačima. Jedan od njih je Vaska kompleks IrCl(CO)[P(C6H5)3]2, koji ima neobične osobine jer se veže na molekulu kisika O2.[71] Drugi takav spoj je Crabtreejev katalizator, homogeni katalizator koji služi za reakcije hidrogenacije.[72] Oba ova spoja su kvadratno planarni d8 kompleksi sa ukupno 16 valentnih elektrona, koji im daju njihove reaktivne osobine.[73]

Organski LED materijal zasnovan na iridiju je također dokumentovan, a pokazano je da je mnogo svjetliji od DPA ili PPV, te se pretpostavlja da bi mogao biti osnova za fleksibilno OLED osvjetljenje u budućnosti.[74]

Reference

uredi
  1. ^ Harry H. Binder (1999). Lexikon der chemischen Elemente. Stuttgart: S. Hirzel Verlag. ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ a b J. W. Arblaster: Densities of Osmium and Iridium. u: Platinum Metals Review. 1989, 33, 1, str. 14–16 (tekst u PDFu Arhivirano 7. 2. 2012. na Wayback Machine).
  3. ^ a b Lide, D. R. (1990). CRC Handbook of Chemistry and Physics (70. izd.). Boca Raton (FL):CRC Press.
  4. ^ a b c Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337
  5. ^ Specific Heat of the elements
  6. ^ Wang Guanjun; Zhou, Mingfei; Goettel, James T.; et al. (21. 8. 2014). "Identification of an iridium-containing compound with a formal oxidation state of IX". Nature. 514: 475–477. doi:10.1038/nature13795. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  7. ^ J. M. Ogden (1976). "The So-Called 'Platinum' Inclusions in Egyptian Goldwork". The Journal of Egyptian Archaeology. 62: 138–144. doi:10.2307/3856354.
  8. ^ J. C. Chaston (1980). "The Powder Metallurgy of Platinum". Platinum Metals Rev. 24 (21): 70–79.
  9. ^ McDonald, M. (1959). "The Platinum of New Granada: Mining and Metallurgy in the Spanish Colonial Empire". Platinum Metals Review. 3 (4): 140–145. Arhivirano s originala, 9. 6. 2011. Pristupljeno 8. 12. 2013.
  10. ^ Juan, J.; de Ulloa, A. (1748). Relación histórica del viage a la América Meridional (jezik: španski). 1. str. 606.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  11. ^ a b c d e f g h i j k l m n L. B. Hunt (1987). "A History of Iridium" (PDF). Platinum Metals Review. 31 (1): 32–41. Arhivirano s originala (PDF), 4. 3. 2012. Pristupljeno 4. 12. 2013.
  12. ^ a b c d e f g h i j Emsley J. (2003). "Iridium". Nature's Building Blocks: An A–Z Guide to the Elements. Oxford, Engleska, UK: Oxford University Press. str. 201–204. ISBN 0-19-850340-7.
  13. ^ Thomson, T. (1831). A System of Chemistry of Inorganic Bodies. Baldwin & Cradock, London; i William Blackwood, Edinburgh. str. 693.
  14. ^ a b Griffith, W. P. (2004). "Bicentenary of Four Platinum Group Metals. Part II: Osmium and iridium – events surrounding their discoveries". Platinum Metals Review. 48 (4): 182–189. doi:10.1595/147106704X4844.
  15. ^ Weeks, M. E. (1968). Discovery of the Elements (7 izd.). Journal of Chemical Education. str. 414–418. ISBN 0-8486-8579-2.
  16. ^ S. Tennant (1804). "On Two Metals, Found in the Black Powder Remaining after the Solution of Platina". Philosophical Transactions of the Royal Society of London. 94: 411–418. doi:10.1098/rstl.1804.0018.
  17. ^ Trigg, G. L. (1995). Landmark Experiments in Twentieth Century Physics. Courier Dover Publications. str. 179–190. ISBN 0-486-28526-X.
  18. ^ R. L. Mössbauer (1958). "Gammastrahlung in Ir191". Zeitschrift für Physik A (jezik: njemački). 151 (2): 124–143. doi:10.1007/BF01344210.
  19. ^ a b Chereminisoff, N. P. (1990). Handbook of Ceramics and Composites. CRC Press. str. 424. ISBN 0-8247-8006-X.
  20. ^ I. Waller (1964). "The Nobel Prize in Physics 1961: presentation speech". Nobel Lectures, Physics 1942–1962. Elsevier.
  21. ^ a b c d e f g h i j k l m n Greenwood N. N.; Earnshaw, A. (1997). Chemistry of the Elements (2. izd.). Oxford: Butterworth–Heinemann. str. 1113–1143, 1294. ISBN 0-7506-3365-4.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  22. ^ Arblaster, J. W. (1995). "Osmium, the Densest Metal Known". Platinum Metals Review. 39 (4): 164. Arhivirano s originala, 27. 9. 2011. Pristupljeno 5. 12. 2013.
  23. ^ Cotton Simon (1997). Chemistry of Precious Metals. Springer-Verlag New York, LLC. str. 78. ISBN 978-0-7514-0413-5.
  24. ^ a b Perry, D. L. (1995). Handbook of Inorganic Compounds. CRC Press. str. 203–204. ISBN 1439814619.
  25. ^ Lagowski, J. J. (ur.) (2004). Chemistry Foundations and Applications. 2. Thomson Gale. str. 250–251. ISBN 0028657233.
  26. ^ a b c d e Audi G. (2003). "The NUBASE Evaluation of Nuclear and Decay Properties". Nuclear Physics A. Atomic Mass Data Center. 729: 3–128.
  27. ^ J. Mager Stellman (1998). "Iridium". Encyclopaedia of Occupational Health and Safety. International Labour Organization. str. 63.19. ISBN 978-92-2-109816-4.
  28. ^ Arblaster, J. W. (2003). "The discoverers of the iridium isotopes: the thirty-six known iridium isotopes found between 1934 and 2001". Platinum Metals Review. 47 (4): 167–174. Arhivirano s originala, 6. 1. 2009. Pristupljeno 5. 12. 2013.
  29. ^ "Iridium" (PDF). Human Health Fact Sheet. Argonne National Laboratory. 2005. Arhivirano s originala (PDF), 4. 3. 2012. Pristupljeno 20. 9. 2008.
  30. ^ a b c d e Renner, H.; Schlamp, G.; Kleinwächter, I.; et al. (2002). "Platinum group metals and compounds". Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry. Wiley. doi:10.1002/14356007.a21_075. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  31. ^ Z. Xiao; Laplante, A. R. (2004). "Characterizing and recovering the platinum group minerals—a review". Minerals Engineering. 17 (9–10): 961–979. doi:10.1016/j.mineng.2004.04.001.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  32. ^ a b c R. J. Seymour; O'Farrelly, J. I. (2001). "Platinum-group metals". Kirk Othmer Encyclopedia of Chemical Technology. Wiley. doi:10.1002/0471238961.1612012019052513.a01.pub2.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  33. ^ a b Alvarez, L. W.; Alvarez, W.; Asaro, F.; Michel, H. V. (1980). "Extraterrestrial cause for the Cretaceous–Tertiary extinction". Science. 208 (4448): 1095–1108. doi:10.1126/science.208.4448.1095.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  34. ^ Hildebrand A. R.; Penfield, Glen T.; Kring, David A.; Pilkington, Mark; Zanoguera, Antonio Camargo; Jacobsen, Stein B.; Boynton, William V. (1991). "Chicxulub Crater; a possible Cretaceous/Tertiary boundary impact crater on the Yucatan Peninsula, Mexico". Geology. 19 (9): 867–871. doi:10.1130/0091-7613(1991)019<0867:CCAPCT>2.3.CO;2.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  35. ^ Frankel, C. (1999). The End of the Dinosaurs: Chicxulub Crater and Mass Extinctions. Cambridge University Press. ISBN 0-521-47447-7.
  36. ^ Ryder, G.; Fastovsky, D. E.; Gartner, S. (1996). The Cretaceous-Tertiary Event and Other Catastrophes in Earth History. Geological Society of America. str. 47. ISBN 0-8137-2307-8.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  37. ^ Toutain, J.-P.; Meyer, G. (1989). "Iridium-Bearing Sublimates at a Hot-Spot Volcano (Piton De La Fournaise, Indian Ocean)". Geophysical Research Letters. 16 (12): 1391–1394. doi:10.1029/GL016i012p01391.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  38. ^ a b c d Platinum-Group Metals. U.S. Geological Survey Mineral Commodity Summaries
  39. ^ Raleigh Gilchrist (1943). "The Platinum Metals". Chemical Reviews. 32 (3): 277–372. doi:10.1021/cr60103a002.
  40. ^ E. K. Ohriner (2008). "Processing of Iridium and Iridium Alloys". Platinum Metals Review. 52 (3): 186–197. doi:10.1595/147106708X333827.
  41. ^ L. B. Hunt; Lever, F. M. (1969). "Platinum Metals: A Survey of Productive Resources to industrial Uses" (PDF). Platinum Metals Review. 13 (4): 126–138. Arhivirano s originala (PDF), 29. 10. 2008. Pristupljeno 11. 12. 2013.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  42. ^ Hagelüken, C. (2006). "Markets for the catalysts metals platinum, palladium, and rhodium" (PDF). Metall. 60 (1–2): 31–42. Arhivirano s originala 4. 3. 2009. Pristupljeno 11. 12. 2013.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  43. ^ D. Jollie (2008). Platinum 2008 (PDF). Johnson Matthey. Pristupljeno 13. 10. 2008.
  44. ^ R. V. Egorova; Korotkov, B. V.; Yaroshchuk, E. G.; Mirkus, K. A.; Dorofeev N. A.; Serkov, A. T. (1979). "Spinnerets for viscose rayon cord yarn". Fibre Chemistry. 10 (4): 377–378. doi:10.1007/BF00543390.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  45. ^ A. S. Darling (1960). "Iridium Platinum Alloys" (PDF). Platinum Metals Review. 4 (l): 18–26. Arhivirano s originala (PDF), 29. 10. 2008. Pristupljeno 13. 10. 2008.
  46. ^ T. Biggs; Taylor, S. S.; van der Lingen, E. (2005). "The Hardening of Platinum Alloys for Potential Jewellery Application". Platinum Metals Review. 49 (1): 2–15. doi:10.1595/147106705X24409.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  47. ^ W. Crookes (1908). "On the Use of Iridium Crucibles in Chemical Operations". Proceedings of the Royal Society of London. Series A, Containing Papers of a Mathematical and Physical Character. 80 (541): 535–536. doi:10.1098/rspa.1908.0046.
  48. ^ a b J. R. Handley (1986). "Increasing Applications for Iridium" (PDF). Platinum Metals Review. 30 (1): 12–13. Arhivirano s originala (PDF), 2. 4. 2012. Pristupljeno 12. 12. 2013.
  49. ^ Stallforth, H.; Revell, P. A. (2000). Euromat 99. Wiley-VCH. ISBN 978-3-527-30124-9.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  50. ^ H. Cheung; Tanke, R. S.; Torrence, G. P. (2000). "Acetic acid". Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry. Wiley. doi:10.1002/14356007.a01_045.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  51. ^ R. Halmshaw (1954). "The use and scope of Iridium 192 for the radiography of steel". British Journal of Applied Physics. 5 (7): 238–243. doi:10.1088/0508-3443/5/7/302.
  52. ^ Hellier Chuck (2001). Handbook of Nondestructive Evlaluation. The McGraw-Hill Companies. ISBN 978-0-07-028121-9.
  53. ^ W. B. Penzes (2001). "Time Line for the Definition of the Meter". National Institute for Standards and Technology. Arhivirano s originala, 16. 9. 2008. Pristupljeno 16. 9. 2008.
  54. ^ Citati opće sekcije: Recalibration of the U.S. National Prototype Kilogram, R. S. Davis, Journal of Research of the National Bureau of Standards, 90, No. 4, juli-august 1985. (5.5 MB PDF Arhivirano 3. 6. 2011. na Wayback Machine); i The Kilogram and Measurements of Mass and Force, Z. J. Jabbour et al., J. Res. Natl. Inst. Stand. Technol. 106, 2001, 25–46 (3.5 MB PDF Arhivirano 4. 6. 2011. na Wayback Machine)
  55. ^ E. Ziegler; Hignette, O.; Morawe, Ch.; Tucoulou, R. (2001). "High-efficiency tunable X-ray focusing optics using mirrors and laterally-graded multilayers". Nuclear Instruments and Methods in Physics Research Section A: Accelerators, Spectrometers, Detectors and Associated Equipment. 467–468: 954–957. doi:10.1016/S0168-9002(01)00533-2.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  56. ^ "Face-to-Face with Jerry Johnston, CXC Program Manager & Bob Hahn, Chief Engineer at Optical Coating Laboratories, Inc., Santa Rosa, CA". Harvard-Smithsonian Center for Astrophysics; Chandra X-ray Center. 1995. Pristupljeno 24. 9. 2008.
  57. ^ a b Janowicz, A. H.; Bergman, R. G. (1982). "Carbon-hydrogen activation in completely saturated hydrocarbons: direct observation of M + R-H -> M(R)(H)". Journal of the American Chemical Society. 104 (1): 352–354. doi:10.1021/ja00365a091.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  58. ^ a b Hoyano, J. K.; Graham, W. A. G. (1982). "Oxidative addition of the carbon-hydrogen bonds of neopentane and cyclohexane to a photochemically generated iridium(I) complex". Journal of the American Chemical Society. 104 (13): 3723–3725. doi:10.1021/ja00377a032.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  59. ^ D. Möhl (1997). "Production of low-energy antiprotons". Zeitschrift Hyperfine Interactions. 109: 33–41. doi:10.1023/A:1012680728257.
  60. ^ Källström, K; Munslow, I; Andersson, P. G. (2006). "Ir-catalysed asymmetric hydrogenation: Ligands, substrates and mechanism". Chemistry – A European Journal. 12 (12): 3194–3200. doi:10.1002/chem.200500755. PMID 16304642.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  61. ^ Roseblade, S. J.; Pfaltz, A. (2007). "Iridium-catalyzed asymmetric hydrogenation of olefins". Accounts of Chemical Research. 40 (12): 1402–1411. doi:10.1021/ar700113g. PMID 17672517.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  62. ^ X. Wang; Andersson, M. R.; Thompson, M. E.; Inganäsa, O. (2004). "Electrophosphorescence from substituted poly(thiophene) doped with iridium or platinum complex". Thin Solid Films. 468 (1–2): 226–233. doi:10.1016/j.tsf.2004.05.095.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  63. ^ Zachary J. Tonzetich (2002). "Organic Light Emitting Diodes—Developing Chemicals to Light the Future" (PDF). Journal of Undergraduate Research. Rochester University. 1 (1). Arhivirano s originala (PDF), 29. 10. 2008. Pristupljeno 10. 10. 2008.
  64. ^ Holder, E.; Langefeld, B. M. W.; Schubert, U. S. (25. 4. 2005). "New Trends in the Use of Transition Metal-Ligand Complexes for Applications in Electroluminescent Devices". Advanced Materials. 17 (9): 1109–1121. doi:10.1002/adma.200400284.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  65. ^ Najčešća oksidacijska stanja iridija su podebljana. Desna kolona predstavlja po jedan karakterističan spoj za svako navedeno oksidacijsko stanje.
  66. ^ Jung D. (1995). "High Oxygen Pressure and the Preparation of New Iridium (VI) Oxides with Perovskite Structure: Sr2MIrO6 (M = Ca, Mg)". Journal of Solid State Chemistry. 115 (2): 447–455.
  67. ^ Gong, Y.; Zhou, M.; Kaupp, M.; Riedel, S. (2009). "Formation and Characterization of the Iridium Tetroxide Molecule with Iridium in the Oxidation State +VIII". Angewandte Chemie International Edition. 48 (42): 7879–7883. doi:10.1002/anie.200902733.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  68. ^ Gulliver, D. J; Levason, W. (1982). "The chemistry of ruthenium, osmium, rhodium, iridium, palladium and platinum in the higher oxidation states". Coordination Chemistry Reviews. 46: 1–127. doi:10.1016/0010-8545(82)85001-7.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  69. ^ Holleman A. F.; Wiberg, E.; Wiberg, N. (2001). Inorganic Chemistry, 1. izdanje. Academic Press. ISBN 0-12-352651-5.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  70. ^ Černý R.; Joubert, J.-M.; Kohlmann, H.; Yvon, K. (2002). "Mg6Ir2H11, a new metal hydride containing saddle-like IrH5−
    4     and square-pyramidal IrH4−
    5     hydrido complexes". Journal of Alloys and Compounds. 340 (1–2): 180–188. doi:10.1016/S0925-8388(02)00050-6.    CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  71. ^ L. Vaska; DiLuzio, J.W. (1961). "Carbonyl and Hydrido-Carbonyl Complexes of Iridium by Reaction with Alcohols. Hydrido Complexes by Reaction with Acid". Journal of the American Chemical Society. 83 (12): 2784–2785. doi:10.1021/ja01473a054.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  72. ^ R. H. Crabtree (1979). "Iridium compounds in catalysis". Accounts of Chemical Research. 12 (9): 331–337. doi:10.1021/ar50141a005.
  73. ^ Crabtree, R. H. (2005). The Organometallic Chemistry of the Transition Metals (PDF). Wiley. ISBN 0471662569. Arhivirano s originala (PDF), 19. 11. 2012. Pristupljeno 7. 12. 2013.
  74. ^ "Research and Development | FURUYA METAL Co., Ltd". Arhivirano s originala, 11. 11. 2013. Pristupljeno 7. 12. 2013.

Vanjski linkovi

uredi
Commons logo 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Iridij
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Iridij&oldid=3588249"