Američki dolar

Američki dolar je dobio ime po španskom dolaru (a ova riječ vuče porijeklo od riječi talir). Španski dolar iz tog vremena, srebrni novčić, bio je široko rasprostranjen u u Sjevernoj Americi za vrijeme Američke revolucije. Iako su privatne banke izdavale valute kojima je podlogu činio španski dolar, federalna vlada nije to činila sve do Američkog građanskog rata.

 

Porijeklo simbola "$" objašnjavano je na različite načine. Najčešće prihvaćena teorija (prema Birou za graviranje i printanje) je da je znak rezultat prelaza od meksičkog ili španskog "P's", znaka za pezos, ili pjasters, ili djelimični znak za osmicu. Teorija izvedena iz proučavanja starih rukopisa objašnjava da je "S" postepeno počelo biti pisano preko "P", čime se dobio znak koji je sličan današnjem "$". Bio je široko korišten prije uvođenja američkog dolara 1785. godine. Simbol dolara sa dvije vertikalne linije je povremeno u upotrebi. Ovim se pokušava ojačati tvrdnja da su slova "U" i "S", simbol za Sjedinjene Država, ustvari kreirala znak dolara. Međutim, zagovornici te tvrdnje zaboravljaju da je taj znak bio široko rasprostranjen još u doba dok su trinaest kolonija bile u sastavu Britanskog Carstva.

Američki Dolar se sastoji od 100 centi (cents, simbol-¢), a dalje se dalje dijeli na:

Kovanice (eng. coins):

• nikl (nickle) = 5 centi,
• daim (dime) = 10 centi,
• kvorter (quarter, tj. četvrt dolara) = 25 centa,
• dolar kovanica (dollar coin) = 1 dollar

Novčanice (bills):

• 1 dolar
• 2 dolara (vrlo rijedak ali još uvijek u opticaju)
• 5 dolara
• 10 dolara
• 20 dolara
• 50 dolara
• 100 dolara

 

Ostale podjele dolara su na 1000 mila (milles); a pored toga postojao je naziv orao (eagle) za novčanicu od deset dolara. Međutim, samo su centi u svakodnevnoj upotrebi kao dijelovi dolara. "Dime" se odnose na novčić iste denominacije (10 centi), a "orao" i "mila" su nepoznati većini Amerikanaca. "Mile" se ponekad spominju prilikom obračunavanja poreza. Kod novca koji je trenutno u opticaju, denominacije vrijednosti jednog dolara ili manje se emituju kao U.S. novčići (U.S. coins), dok se denominacije jednake ili veće vrijednosti od jednog dolara emituju kao novčanice Federalnih rezervi (Federal Reserve notes). I novčić i novčanica od jednog dolara su danas u opticaju, ali je novčanica u većoj upotrebi. U prošlosti papirne novčanice su povremeno izdavane i za vrijednosti manje od dolara (frakciona valuta– fractional currency), dok su zlatni novčići biti upotrebljavani i za vrijednosti od 20 dolara. Kovnica Sjedinjenih Država proizvodi metalne novčiće (eng. United States Mint). Dolarske novčanice SAD-a se štampaju u Birou za graviranje i štampanje (Bureau of Engraving and Printing) za Federalne rezerve, jos od 1914. godine. U početku su to bile novčanice velikih dimenzija. Od 1928. počeli su ih štampati kao novčanice malih dimenzija iz razloga koji će biti navedeni nešto kasnije.

Novčanice vrijednosti preko 100$ su se prestale štampati od 1946. godine, a zvanično su povučene iz opticaja 1969. godine. One su uglavnom bile korištene ili u međubankarskim transakcijama ili od strane organizovanog kriminala. I posljednja njihova upotreba je zaustavljena naredbom Predsjednika Richarda Nixona 1969. godine. Sa prednostima koje pruža elektronsko bankarstvo prestale su biti neophodne. Novčanice u vrijednosti od 500$, 1000$ , 5000$, 10000$ i 100000 $ su sve bile proizvedene u jedno vrijeme.

 

U normalnoj upotrebi su novčići denominacije 1¢ (penny), 5¢ (nickel), 10¢ (dime), 25¢ (quarter), 50¢ (pola dolara, rjeđe se koristi), i $1 (rjeđe se koristi). Novčanice su denominacije $1, $2 (rjeđe se koristi), $5, $10, $20, $50, i $100. Dolarski novčići nikada nisu bili naročito popularni u Sjedinjenim Državama. Srebrni dolar se koristio od 1794. pa sve do 1935. godine uz par kraćih perioda nekorištenja. Nikl-bakarni dolar iste veličine kao prethodni kovan je u periodu od 1971. - 1978. Dolarski novčić Entoni Suzan (Susan B. Anthony) je predstavljen 1979. godine. Pokazao se kao nepopularan jer je često bio brkan sa novčićem od 25¢, zbog približne veličine, izglodane ivice i slične boje. Kovanje ovog novčića je brzo obustavljeno, ali je kao i svi prethodni U.S. novčići, ostao u upotrebi kao zakonsko sredstvo plaćanja. U 2000. godini novi novčić od $1 sa likom Sacagawea je predstavljen i na ovom novčiću su ispravljene neke od grešaka Entonijinih dolara, pa su tako novčići dobili glatke ivice i zlatnu boju. Ni ovaj novčić nije uspio dostići popularnost novčanice od $1 i rijetko se koristi.

U prošlosti su Sjedinjene Države kovale i novčiće drugih denominacija od 1793. godine: 0,5¢, 2¢, 3¢, 20¢, zatim $2.50, $3.00, $5.00, $10.00, i $20.00. Tehnički, ovi novčići se još uvijek mogu koristiti kao legalno sredstvo plaćanja u nominalnom iznosu (iznosu koji je naznačen na samom novčiću), ali oni ipak vrijede mnogo više onima koji se bave numizmatikom (sakupljanjem novčića).

Za razliku od većine valuta vrijednost na novčićima SAD-a nije ispisana brojem. Umjesto toga vrijednost je napisana na engleskom jeziku, što predstavlja potencijalni problem za strane posjetioce koji lošije govore engleski jezik. Pored toga, ovi natpisi ne slijede pravilno obrazac opisa vrijednosti u centima. Poslije "jednog centa" i "pet centi" dolazi "jedan dajm" (vrijedi 10 centi), "četvrt dolara" (25 centi), i "pola dolara" (neuobičajeno ali se javlja, vrijedi 50 centi). Ovo sve zahtijeva poznavanje ovih pojmova, a posjetioci moraju naučiti i kolokvijalne nazive penija, novčića napravljenog od nikla u vrijednosti od 5 centi i četvrtine ("kvorter") od 25 c. Iz historijskih razloga, veličina ovih novčića ne raste u skladu s porastom njihove vrijednosti. I jedan cent (peni) i pet centi (nickel), su veći od novčića od deset centi (dajm), a novčić od pola dolara je veći od trenutnih novčića vrijednosti jednog dolara (onih sa likom Entoni Suzan i likom Sacagawea).

Dolar je jednoglasno izabran za valutu Sjedinjenih Država 6. jula 1785. godine. Ovo je bilo prvi put da je nacija prihvatila decimalni sistem valute. Do 1974. godine vrijednost U.S. dolara je povezivana sa zlatom, srebrom, ili kombinacijom ovo dvoje. Od 1792. do 1873. U.S. dolar je bio slobodno vezan za zlato i srebro ujihovom međusobnom odnosu od 15:1, u sistemu poznatijem kao bimetalizam. Kroz više zakonskih izmjena od 1873. do 1900. srebro je gubilo na značaju, sve dok 1900. godine kada je formalno usvojen zlatni standard. Zlatni standard, uz par izmjena, opstao je do 1971. godine.

Zakon Sjedinjenih Država o kovanju novca iz 1792. godine uspostavio je Kovnicu Sjedinjenih Država i postavio sljedeću definiciju dolara. Dolari ili jedinice – svaki pojedinačno će da budu vrijednosti Španskog dolara, i sadržavaće 24,06 grama čistog, ili 26,96 grama standardnog srebra.

Također je određen kurs po kojem će se razmjenjivati čisto srebro i čisto zlato i on je iznosio 15:1. Na osnovu ovoga vrijednost dolara je bila definisana kao količina od 24,06 grama čistog srebra ili 1,6 grama čistog zlata i sam novac je mogao biti razmijenjen u kovnici za srebro ili za zlato i to u odnosu od 15:1. Ovaj standard, poznatiji kao bimetalizam, bio je na snazi kroz veći dio 19-tog vijeka.

U 1834. godini usljed pada vrijednosti srebra odnos od 15:1 je promijenjen na odnos 16:1. Ovo je dovelo do toga da je novi U.S. dolar imao podlogu od 1,5 grama zlata, dok je prethodni kurs iznosio 1,6 grama za dolar. Ova promjena vrijednosti je izazvala pad vrijednosti dolara, prvi u historiji i smanjila je njegovu vrijednosnu podloge u zlatu za oko 6%.

Otkriće velikih nalazišta rude srebra u zapadnom dijelu SAD krajem 19. vijeka, izazvalo je političke kontroverze. S jedne strane su stajali interesi zemljoradnika čije stavove je zastupala U.S. Greenback Party (Partija Zelene pozadine – doslovno prevedeno). Oni su se zalagali za zadržavanje bimetalizma, uz inflaciju, što bi olakšalo vraćanje dugova zemljoradnicima. Na drugoj strani bili su bankarski i komercijalni interesi iz istočnih dijelova SAD, koji su se zalagali za jaki novac i prelazak na zlatni standard. Ova debata podijelila je Demokratsku Stranku u 1896. Dovela je i do čuvenog "prelaz na zlato" govor koji je održao William Jennings Bryan, gdje je izjavio na sastanku Demokrake Stranke u Čikagu ("Necemo dozvoliti da nas razapnu na krst od zlata").

1878. godine donesen je Bland-Allison zakon da obezbijedi slobodno kovanje srebra. Ovaj zakon zahtijevao je od vlade da mjesečno obezbijedi srebrnih poluga u vrijednosti između 2 i 4 miliona dolara po tržišnim cijenama i da od tog srebra iskuju srebrni dolari. Ovo je bio poticaj za politički uticajne proizvođače srebra.

Bimetalizam, kao standard, postojao je do 14. marta 1900. godine. Tada je donesen Zakon o zlatnom standardu koji je određivao da će dolarska vrijednost iznositi 1,67 grama zlata i da će to biti standardna jedinica vrijednosti, a da će sve novčanice ili novčići izdavani od strane Sjedinjenih Država održavati vrijednost ovog tečaja.

Ovo je uvelo Sjedinjene Države u doba zlatnog standarda, napravilo zlato jedinim legalnim sredstvom obračuna vrijednosti novca i postavilo vrijednost dolara na $20,67 za uncu zlata. Ovo je dalo mogućnost zamjene dolara u iznosu od $1,5 (otprilike) za jedan gram zlata – istu mogućnost zamjene koju je dolar imao i u bimetalizmu.

Za vrijeme velike privredne krize poznate kao Velika depresija, predsjednik Franklin Delano Roosevelt promijenio je vrijednost dolara i tada se dolar mogao zamijeniti u iznosu od $1,125 za gram zlata. To je predstavljalo pad vrijednosti dolara i on je odlukom vlade bio devalviran za gotovo 41%. Godine 1928. dolarska novčanica je identifikovana kao "Novčanica Sjedinjenih Država" i na njoj je stajalo odštampano "Plaća se donosiocu po zahtjevu", što ne stoji na današnjim novčanicama.

Poslije Drugog svjetskog rata Bretton Woods ugovorom određeno je da će vrijednost svih ostalih valuta biti mjerena vrijednošću U.S. dolara i na taj način su i ostale valute indirektno bile povezane sa zlatnim standardom. Pokušaji američke vlade da održi oboje, utvrđenu vrijednost dolara prema zlatu, kao i razmjenjivost dolara s drugim valutama, stvorili su pritiske na trgovinu i ekonomiju. Do ranih 1960-ih pritisci su postajali sve veći i sve je teže bilo održavati taj sistem.

U martu 1968. godine pokušaji da se održi propisana cijena zlata na slobodnom tržištu, napušteni su. Počeo je dvoredni sistem. U ovom sistemu sve transakcije zlata centralnih banaka bile su izolovane od slobodnih tržišnih cijena. Centralne banke mogle su trgovati međusobno zlatom po dotadašnjoj propisanoj cijeni, ali nisu smjele trgovati na slobodnom tržištu. Na slobodnom tržištu moglo se trgovati prema važećim realnim cijenama (cijenama koje su se određivale ponudom i potražnjom), i ne bi se intervenisalo protiv toga. Cijene na tržištu su odmah skočile na $1,383 za gram zlata (1,383 $/g), ali su se krajem 1969. godine nakratko vratile na staro, da bi ubrzo nakon toga cijena zlata započela postojani rast. Najveća vrijednost zlata dostignuta je krajem 1972. godine (2,29 $/g). Do tog vremena pojavile su se i slobodne kursne liste po kojima se zlato razmjenjivalo i van slobodnog tržišta, što je de facto ukazivalo na prestanak važenja Bretton Woods ugovora. Dvoredni sistem je napušten u novembru 1973. godine. Do tada cijena zlata je narasla na (3,22 $/g).

Tokom 1970-ih, inflacija izazvana rastućim cijenama uvoznih dobara, naročito nafte i povećana budžetska potrošnja zbog vijetnamskog rata, a koja nije praćena odgovarajućim rezovima troškova u drugim oblastima, kombinovana sa trgovinskim deficitom, dovela je do toga da je dolar vrijedio manje nego zlato koje mu je služilo kao podloga.

Godine 1972. Sjedinjene Države su odredile vrijednost dolara od $1,22 po gramu zlata. Zato što su druge valute vrednovane preko U.S. dolara, ovo je stvorilo zabunu i neke poremećaje na tržištu valuta. Od 1975. godine Sjedinjene države su pustile da se vrijednost dolara odredi na slobodnom tržištu. S ovim potezom vrijednost dolara je po prvi put u historiji određivana slobodnim kursom.

Iznenadni skok cijene zlata, nakon što su centralne banke odustale od njegovog kontrolisanja, signalizirao je gubitak povjerenja u dolar. U odsustvu garantovane vrijednosti dolara u odnosu na zlato, investitori su odlučili pokloniti povjerenje zlatu. Posljedica toga je da je cijena zlata rasla s 1.125 $/g u 1969. godini na čak 29$/g u 1980. godini.

 

Ubrzo nakon što je ranih 1970-ih cijena zlata počela sa svojim rastom, cijene drugih dobara kao što je nafta također su počele da rastu. Dok su cijene drugih dobara bile prilično nestabilne i promjenljive, odnos između cijena nafte i zlata ostao je uglavnom sličan tokom 1990-ih, kao što je to bilo u prethodnim decenijama.

Bojeći se pojave ekonomije zasnovane na novčićima sa zlatnom podlogom i slobodnim određivanjem vrijednosti, odvojene od centralne banke i sa nadolazećom prijetnjom kolapsa američkog dolara vlada Sjedinjenih Država odobrila je nekoliko promjena u trgovini. Ove promjene su izvedene putem COMEX-a (skraćenica od Commodity Exchange, Inc.), koji je dio New York tovarne berze (New York Mercantile Exchange), a dovele su do naglog opadanja obima trgovine plemenitim metalima od 1980. naovamo.

U septembru 1987. godine, američki sekretar finansija u administraciji predsjednika Ronalda Reagana James Baker, načinio je prijedlog za MMF (Međunarodni monetarni fond) da se načini korpa roba (uključujući i zlato) koja će služiti kao referentno mjerilo prilikom određivanja vrijednosti svjetskih valuta. Međutim krah tržišta dionica u oktobru 1987. godine, praćen iranskim skandalom udaljio je administraciju od tih planova i povoljan politički momenat je bio propušten. Maja 2004. godine aktiva rezervi Sjedinjenih Država iznosila je $11,045,000,000 u zlatu (koje je vrjednovano 1.36 $/g).

(*Prijevod američke riječi fiat je naredba, dekret. "Fiat money" predstavlja novac za koji se ne garantuje određena isplatna vrijednost, kao što je to bilo ranije, već je taj novac određen kao sredstvo plaćanja dekretom države ili odgovarajuće državne institucije, ali država ne garantuje isplatu nominalne vrijednosti donosiocu. U ovom tekstu ćemo ga označavati kao dekretni novac.)

Danas je, kao i mnoge valute u svijetu i dolar dekretni novac bez ikakve unutrašnje vrijednosti i bez odgovarajućeg pokrića u zlatu ili košari roba odgovarajuće protivvrijednosti. Međutim, ljudi su nagovoreni (ili im je određeno) da ga koriste.

Godine 1963. riječi "biće plaćeno donosiocu po zahtjevu" su povučene sa svih novoštampanih novčanica. Zatim je 1968. godine zamjena starih novčanica s tim natpisom za zlato ili srebro, zvanično okončana. Zakonom o kovanicama iz 1965. godine uklonjeno je svo srebro iz novčića od četvrt dolara i iz dajm-ova (novčića od 10 centi), koje su su bile do 90 %-tno od srebra. Ostala je zakonska odredba koja je dozvoljavala da novčići sadrže do 40% srebra, ali je kasnije i ova odredba povučena i današnji novčići nemaju u sebi ni trun srebra.

Važno je napomenuti da su sve novčanice izdate od 1861. godine naovamo, priznate od vlade kao legalno sredstvo plaćanja u njihovoj nominalnoj vrijednosti. Iako se ne mogu mijenjati za zlato ili srebro, jer je taj vid obaveze prestao važiti poslije 1968. godine. Neke od tih novčanica imaju veoma visoku vrijednost za numizmatičare. Jedini izuzetak od ovog pravila su novčanice od $10,000 isplative u zlatu, serija 1900, koje su nenamjerno puštene u promet zbog požara 1935. godine. Jedna kutija ovih novčanica je doslovno bačena kroz prozor. Za ovu grupu novčanica se ne računa da su u prometu i ustvari računa se kao ukradeno vlasništvo. Čini se da vlada SAD-a i nije previše zabrinuta zbog njih, pošto su sve novčanice te vrijednosti otkazane i prema tome van prometa. Njihova unutrašnja vrijednost je ništavna, a njihova kolekcionarska vrijednost iznosi, prema gruboj procjeni, oko $1,000.

Prema podacima Biroa za graviranje i printanje, od 31. jula 2000. godine ukupno $539,890,223,079 je bilo u svjetskoj cirkulaciji, od čega $364,724,397,100 vrijednosti u novčanicama od $100. Procjenjuje se da kada bi (računajući od septembra 2004. godine) sve zlato koje drže Sjedinjene Države (8 140 Mg – 8 140 tona) bilo ponovo upotrijebljeno kao podloga za izdate novčanice dolara ($733,170,953,704), vrijednost zlata trebala biti oko $90 po gramu.

Federalna vlada je za vrijema Američkog građanskog rata počela sa izdavanjem novčanica, čija su podloga bili španski dolari. Kako fotografska tehnika tog doba nije mogla raditi slike u boji, odlučeno je da pozadina dolarske novčanice bude u nekoj boji (samo ne crnoj). Izbor je pao na zelenu, pošto ona simbolizira stabilnost. Novčanice su postale poznate kao "greenbacks" (u prijevodu nekih naših autora zelembaći) zbog boje pozadine, a s njima je započela tradicija da se američke novčanice štampaju sa zelenom podlogom. Za razliku od mnogih drugih valuta, američke novčanice uvijek se štampaju u istoj boji (crnoj sa zelenom pozadinom i zelenim prelivima preko crne), ne računajući jedva primjetne prelive drugih boja na novijim novčanicama od $20 i $50. Novčanice Federalnih rezervi su se štampale u istoj boji veći dio 20. vijeka, iako starije novčanice zvane srebrne imaju plave prelive naprijed, a "United States notes" (novčanice Sjedinjenih Država) crvene prelive naprijed.

Godine 1929. veličina novčanica je standardizovana (što je dovelo do 25%-tnog smanjenja njihove tadašnje veličine). Moderne američke novčanice, bez obzira na denominaciju, široke su 66.3 mm, duge 156 mm, a debljina im je 0.109 mm. Novčanica teži otprilike jedan gram, i troškovi njene proizvodnje su oko 4,2 centa po komadu.

Mikroprintanje i sigurnosna nit uvedeni su u seriji 1991. Druga serija, započeta 1996. godine, uvela je sljedeće novine: mnogo veći portret, pomjeren iz centra, da bi se dobilo više prostora za vodeni žig. Vodeni žig, smješten desno od portreta, prikazuje istu sliku kao i portret. Vidljiv je samo ako se zadrži pod svjetlom i dugo je predstavljao jednu od glavnih zaštitnih mjera većine glavnih valuta. Sigurnosna nit daje crveni odsjaj pod ultraljubičastim svjetlom i smještena je drukčije na novčanicama različitih denominacija. Tinta koja mijenja boju ako se posmatra iz različitih uglova. Pojavljuje se na rednom broju u donjem desnom uglu prednje strane novčanice. Mikroprintanje na rednom broju u donjem lijevom uglu, kao i na kaputu Benjamina Franklina (Bendžamin Frenklin). Imaju štampane usredsređene fine linije u pozadini portreta i na zadnjem dijelu novčanice. Ovaj način štampanja je veoma teško kopirati.

Novčanica od $50 iz juna 1997. sadrži veliki tamni broj sa svjetlijom pozadinom sa zadnje strane novčanice, tako da olakša ljudima da raspoznaju denominaciju. Novčanica od $20 iz 1998. sadržavala je nove mogućnosti za mašinsko registrovanje, što je trebalo olakšati registrovanje na skener uređajima. Sigurnosna nit svijetli zeleno pod svjetlošću i natpis "USA TWENTY" kao i zastava su štampane na niti, dok je broj 20 štampan ispred polja sa zvijezdama na zastavi. Mikroprintanje je izvedeno na donjem lijevom uglu slike, kao i na donjem lijevom uglu prednjeg dijela novčanice. Kako je od 1998. godine novčanica od $20 bila najviše falsifikovana od svih novčanica, od 13. maja 2003. godine, Ministarstvo finansija Sjedinjenih Američkih Država je odlučilo predstaviti nove boje na toj novčanici, što je bilo po prvi put da novčanice sadrže drugu boju, osim crne ili zelene, još od 1905. godine. Potez je bio više namijenjen suzbijanju falsifikovanja, nego tome da poveća vizuelnu razliku između novčanica različite denominacije. Glavne boje svih novčanica ipak su i dalje crna i zelena, a druge boje su prisutne samo kao sporedne i to na manje važnim elementima novčanice. Ovo predstavlja kontrast Euru i drugim valutama, čije se novčanice različitih denominacija upadljivo razlikuju.

Nove novčanice od $20 su u upotrebi od 9. oktobra 2003. godine, a nove $50 novčanice od 28. septembra 2004. godine. Nove novčanice od $10 su u upotrebi od 2005. godine, dok su nove novčanice od $100 puštene u javnu upotrebu 8. oktobra 2013.^[4] Svaka od novih novčanica ima dodatne elemente drugih boja, s tim da su glavne boje ipak ostale zelena i crna. Ministarstvo finansija Sjedinjenih Američkih Država najavljuje da će osavremenjavati novčanice i njihov dizajn svakih 7-10 godina, da bi se efikasnije suprotstavili pokušajima falsifikovanja.

Neke od zaštitnih tehnika koje se upotrebljavaju danas su plave i crvene zaštitne niti. Broj u donjem desnom uglu mijenja boju iz zelene u zlatnu ako se posmatra pod drugim uglom, a postojeći vodeni žig kojim je napisano US # (ovo # predstavlja bilo koji broj). Mnoge novčanice sadrže sliku rađenu vodenim žigom, koja predstavlja neku historijsku ličnost.

Na ceremoniji predstavljanja novog dizajna novčanice od $20 bivši predsjednik Ministarstva finansija Sjedinjenih Američkih Država Alan Greenspan je izjavio:

Stabilnost ekonomije neke zemlje moguća je samo ako imamo stabilnost njene valute. A da bi podržali stabilnost naše valute ona mora biti prihvaćena kao legalno sredstvo plaćanja i falsifikovanje se mora suzbiti.

Zadnja izmjena izgleda novčanice od $20 u bliskoj prošlosti desila se 1996. godine.

Uprkos relativno kasno načinjenim izmjenama na izgledu novčanica, koje su za cilj imale da spriječe falsifikovanje, kritičari smatraju da je ono još uvijek dosta lahko izvodljivo. Mogućnost izrade boja kod modernih pisača i njihova dostupnost svima značajno olakšavaju posao falsifikatorima. Zbog otežavanja mogućnosti falsifikovanja, predlaže se uvođenje holografskih crta na novčanice, kao što je urađeno kod većine drugih novčanica: kanadskog dolara, švicarskog franka i euro. Druga tehnika koja bi se mogla koristiti je razvijena u Australiji i usvojilo je nekoliko zemalja, štampanje polimerskih (plastičnih) novčanica.

Američki dolar i nije toliko ranjiv kao što to smatraju njegovi kritičari. Dvije najbitnije komponente novčanice papir i tinta posebnog su sastava i pravljene su po specijalnim recepturama koje se čuvaju kao tajna. Teksture koje taj papir i tinta u kombinaciji proizvode, teške su za oponašati bez određene opreme i materijala. Unatoč svim naporima zaštite od falsifikovanja, dolar opet ostaje dosta nesigurniji od drugih valuta. U bankama postoje uređaji koji su u stanju razlikovati pravu tintu i papir od lažnih, ta sigurnost se gubi na nižim nivoima (u prodavnicama, na ulici i sl.).

U nekim drugim kritikama spominju se to da je novčanice različitih denominacija teško razlikovati, jer su sve istih dimenzija. Zastupnici osoba sa slabim vidom i slijepih osoba predlažu da bi se na dizajnu novčanica trebalo naći mjesta i za oznake na brajevom pismu, što bi olakšalo raspoznavanje novčanica osobama oštećenog vida. Neke od takvih osoba tvrde da dolare uspijevaju raspoznati po osjećaju, dok se drugi oslanjaju na čitače novčanica.

Većina drugih novčanica (kao euro) su različitih veličina i boja za različite denominacije. To je korisno i to ne samo slijepim osobama. Tako se teško može desiti da se novčanica veće vrijednosti zamijeni za onu manje vrijednosti. U Sjedinjenim Državama to se često dešava, naročito turistima, pošto su oni manje upoznati sa detaljima koji čine razliku između novčanica različitih vrijednosti.

S druge strane mnoge valute drugih zemalja imaju neke zajedničke osobine, koje nema američki dolar, a koje pomažu slijepima. Tako kanadski dolar ima izbočene tačke na gornjem desnom dijelu novčanice, a njihov broj zavisi od vrijednosti novčanice. Zatim različita veličina novčanica, osim pomoći slijepima, pomaže i u borbi protiv jedne vrste falsifikovanja, kojoj je američki dolar podložan. Falsifikatori mogu jednostavno izbijeliti novčanicu manje denominacije (obično onu od jednog dolara) i poslije je preštampati dodajući joj veću vrijednost (obično 100 dolara). Kao protivmjeru, vlada Sjedinjenih Država predlaže da se novčanice rade u dvije dimenzije. Tako bi novčanice od $1 i $5 bile za jedan inč (oko 2,5 cm) kraće u dužinu, i pola inča (oko 1,25 cm) kraće u visinu. Tako bi dobili dvije dimenzije novčanica za šest denominacija. Ipak ovo dvodimenzionalno štampanje novčanica, umjesto povećavanja dimenzije s povećanjem vrijednosti, ne bi doprinijelo tome da slijepci bolje razlikuju novčanice.

 

Nekoliko zemalja osim Sjedinjenih Država koriste dolar kao svoju zvaničnu valutu. Ekvador, El Salvador, i Istočni Timor su prihvatili dolar kao svoju valutu, nezavisno jedni od drugih. Države bivše Američke Teritorije Pacifičkih Ostrva, uključujući Palau, Sjedinjene Države Mikronezije i Maršalska Ostrva, se nisu odlučili za nezavisnu valutu nakon proglašenja nezavisnosti. Pored toga valute Bahama, Bermuda, Paname i još nekih država se slobodno mijenjaju u odnosu 1:1 za američki dolar. I Argentina je bila postavila fiksni kurs 1:1 između dolara i svoje valute (pezosa) u periodu od 1991. do 2002. godine. Hong-Kong je ranih 1980-tih čvrsto vezao odnos svoje valute i dolara, što je uradila i Kina 1990-tih. Malezija je to formalno uradila 1997. godine.

Dolar se koristi i kao standardna jedinica vrijednosti za neka dobra kojima se trguje na svjetskim tržištima, poput nafte i zlata. A čak i kompanije koje imaju malo direktnih dodira sa Sjedinjenim Državama, poput evropskog Airbus-a, izlistavaju svoju ponudu i prodaju svoje proizvode u dolarima.

Dolar je danas još uvijek najčešće korištena rezervna valuta, najviše čuvana u novčanicama denominacije $100. Veći dio novčanica dolara ustvari je u prometu van Sjedinjenih Država. Ugledni ekonomist Paul A. Samuelson objašnjava da tolika potražnja za dolarom, omogućava Sjedinjenim Državama da i dalje održavaju veliki vanjskotrgovinski deficit, bez potrebe da poduzimaju mjere kao što su obaranje vrijednosti valute ili ograničavanje uvoza.

Nedugo nakon što je predstavljen euro (€; ISO 4217 kod EUR) i nakon što je pušten u opticaj 2002. godine (jer je euro neko vrijeme prije toga bio obračunavan na računima, ali novčanice nisu bile puštene u promet), vrijednost dolara je započela svoj stalni pad na svjetskoj sceni. Nakon što je vrijednost eura počela da raste od marta 2002. godine, a deficit budžeta Sjedinjenih Država počeo se povećavati. Do kraja 2004. godine dolar je pao na svoju najnižu vrijednost u odnosu na druge valute, naročito prema novom takmacu euru. Euro je narastao na oko $1.36 /€ (odnosno 0.74 €/$) po prvi put krajem decembra 2004. godine, što je činilo veliku razliku u odnosu na njegovu nisku vrijednost iz prvih mjeseci 2003 godine ($0.87/€).

• Novčanice Sjedinjenih Američkih Država (en) (de)