Direktorij (Francuska)

Direktorij
*Directoire*
Direktorij ; Directoire
Izvršna vlast Prve Republike
Historija
Osnovano	2. studenog 1795.
Raspušteno	10. studenog 1799.
Prednik	Nacionalni konvent
Sljednik	Konzulat; s Napoleonom kao Prvim konzulom

Direktorij (francuski: Directoire) je bila vlada Prve Republike tokom srednjeg perioda Francuske revolucije. Brojeći ukupno pet članova, tek je Lazare Carnot tokom godina stekao reputaciju uspješnog direktora, iako ih je bilo ukupno trinaest. Direktorij je kao izvršno tijelo naslijedio Nacionalni konvent, a prethodio je Konzulatu. Trajao je ukupno od 2. studenog 1795. do 10. studenog 1799. godine, kada ga je zbacio Napoleon Bonaparte.

Direktorij je isprva imao uspjeha u vanjskoj politici, pogotovo nakon Napoleonovih pohoda u Italiji. Francuska je u tom periodu anektirala Belgiju i zapadnu obalu Rajne, a u Švicarskoj, Nizozemskoj i većem dijelu Italije je uspostavila satelitske režime. Osvojena područja bila su prisiljena Francuskoj davati velike količine novca, bez kojega bi francuska državna blagajna bankrotirala. S druge strane, unutrašnja politika je s lošeg prešla na gore, a Direktorij je na krizu odgovorio represijom.

Direktorijski period bio je obilježen ekonomskom krizom, a zemlju su pogodile glad i brojni nemiri zbog propasti usjeva 1795. godine. Inflacija je divljala tako da je papirnati novac devalvirao do 1% svoje nominalne vrijednosti. U regiji Vendée izbio je građanski rat. Vojska je ustanak ugušila masakrom tisuća civila, koji su često utapani. Vlada je ugušila kritičare, njihove klubove i novine. Jedna od žrtava bio je i Gracchus Babeuf, glavni predstavnik siromašnih građana. Rat Prve koalicije protiv Britanije i njezinih saveznika samo je produbio krizu i doveo do izrazito nepopularne mjere novačenja mladih muškaraca. Godine 1799., francuski protivnici su ostvarili seriju pobjeda i gurnulu Francuze natrag u njezine granice. Jedina svijetla točka u tom periodu bili su, naizgled, Napoleonovi pohodi, no nakon što su Britanci potopili njegovu flotu i zarobili njegovu vojsku u Egiptu, došlo je do problema. Direktorij je ubrzo ostao bez ikakve podrške. U studenom 1799., Napoleon Bonaparte se vraća u Pariz i u državnom udaru svrgava Direktorij.

Suvremena ocjena Direktorija, kako u francuskoj tako i svjetskoj historiografiji, uglavnom je negativna, navodeći sumarno kako se radilo o vladi temeljenoj na egoističnim interesima, a ne vrlinama, odnosno vladi koja je izgubila svaki dodir s revolucionarnim idealima koje je trebala predstavljati. Uspjesi Direktorija bili su minorni tako da je on danas postao sinonim za političku nesposobnost i oportunizam u Francuskoj.

Direktorijski stil poseban je period unutar neoklasicizma koji se odnosi na stil u arhitekturi i dekorativnim umjetnostima koji se razvio u tom periodu.

Popis direktora

Direktorij je brojao ukupno pet direktora. Tokom četiri godine, ukupno je trinaest osoba obnašalo dužnost direktora:

L. Carnot 4. studenog 1795. – 5. rujna 1797.	E. F. Le Tourneur 2. studenog 1795. – 26. svibnja 1797.	J. F. Rewbell 2. studenog 1795. – 19. svibnja 1799.	L.-M. de La Révellière-Lépeaux 2. studenog 1795. – 18. lipnja 1799.	P. Barras 2. studenog 1795. – 10. studenog 1799.
	F. Barthélemy 26. svibnja 1797. – 5. rujna 1797.
P.-A. Merlin 8. rujna 1797. – 18. lipnja 1799.	F. de Neufchâteau 9. rujna 1797. – 19. svibnja 1798.
	J. B. Treilhard 20. svibnja 1798. – 17. lipnja 1799.
		E. J. Sieyès 20. svibnja 1799. – 10. studenog 1799.
J. F. A. Moulin 20. lipnja 1799. – 10. studenog 1799.	L. J. Gohier 18. lipnja 1799. – 10. studenog 1799.		P.-R. Ducos 19. lipnja 1799. – 10. studenog 1799.