Puč 18. brumairea
Puč 18. Brumairea je bio državni udar u Prvoj Republici koji se desio 9. studenog 1799. godine, a koji je tada mladog generala Napoleona Bonapartea doveo na čelo države kao Prvog konzula te, prema mišljenju većine historiografa, završio Francusku revoluciju. Državnim udarom je svrgnut Direktorij, a kao novo tijelo izvršne vlasti uspostavljen je Konzulat. Puč je ime dobio po 18. brumaireu godine VIII. revolucionarnog kalendara.
Nakon što su termidorci u puču svrgnuli Komitet javnoga spasa i formirali Direktorij, situacija u zemlji nije se poboljšala kao što se očekivalo. Umjesto da dovede stvari u red, Direktorij je ubrzo pokazao sve svoje slabosti te u kratkom vremenu postao sinonim za političku nesposobnost i oportunizam koji je izdao revolucionarne ideale koje je trebao zastupati. Novi val nezadovoljstva širio se Francuskom. Kada je opat Sieyès ostao izoliran kao dominantna ličnost unutar Direktorija, isti je počeo planirati državni udar. Kao idealnog vođu udara vidio je Napoleona Bonapartea, koji je zbog svojih vojnih uspjeha uživao reputaciju nacionalnog junaka. Ipak, ono što Sieyès nije znao jest da je Napoleon cijelo vrijeme planirao puč unutar puča kako bi prigrabio vlast za sebe, a ne ju osigurao njemu.
Glavni Napoleonov problem bila je vojska, koja je još uvijek sadržavala one koji su bili uvjereni republikanci, kao i one koji su smatrali da upravo oni mogu voditi Francusku. Napoleon je u tom periodu uspješno balansirao između njihovih interesa, držeći svoje potpuno tajnima. Prije samog puča, trupe su prikladno raspoređene po Parizu. Tokom jutra 18. brumairea, Napoleonov mlađi brat Lucien Bonaparte lažno je uvjerio parlamanterne domove, Savjet drevnih i Savjet pet stotina, kako se u Parizu sprema jakobinski puč te ih nagovorio da se presele u Château de Saint-Cloud u pariškom predgrađu. Napoleon je bio zadužen za sigurnost dvaju Savjeta te je dobio potpunu komandu nad vojnim jedinicama. Kasnije istoga jutra, Roger Ducos i opat Sieyès podnose ostavku na mjestu direktora. Bivši ministar vanjskih poslova Charles Talleyrand, inače blizak Napoleonov saveznik, uvjerio je direktora Paula Barrasa da učini isto. Ostavši bez trojice članova, Direktorij nije imao kvorum te je tako, efektivno, prestao djelovati, mada dvojica jakobinskih direktora, Louis Gohier i Jean-François-Auguste Moulin nisu htjeli napustiti svoje pozicije. Obojica su ubrzo uhapšeni od strane Napoleonovih saveznika te su nedugo zatim podnijeli ostavku. No, za razliku od Direktorija, Savjeti nisu bili tako laka meta te su odlučiti nastaviti s radom.
Sljedećega dana, zastupnicima je bilo jasno kako su suočeni s državnim udarom, a ne zaštitom od mogućeg jakobinskog udara. Djelujući brzo, Napoleon je sa skupnim časnika upao u dvorac pred zastupnike i tako, iako neplanski, izvršio svoj puč unutar puča - od tog je trena sve bilo pod kontrolom vojske. Napoleon je naišao na otpor u oba doma. Savjet drevnih je preispitivao legalnost cjelokupnih događanja, više se brineći oko tehničkih stvari nego same prirode događanja. S druge strane, Savjet pet stotina je Napoleona dočekao još hostilnije, toliko da je u sukobu koji je izbio Napoleon uspio pobjeći tek uz pomoć vojske. Nakon što je Lucien Bonaparte, predsjednik Savjeta, naredio Muratovim trupama da interveniraju, Savjet je raspršen, a Direktorij je efektivno ukinut. Savjet drevnih nakratko se sastao kako bi imenovao Napoleona, Sieyèsa i Ducosa privremenim konzulima te kako bi formirao Legislativnu komisiju. Preostali članovi Savjeta pet stotina sazvani su kako bi potvrdili odluku, čisto simboličan čin koji je označio službeni kraj Direktorija i dvaju Savjeta. Francuska revolucija službeno je završena.
Napoleon se ubrzo obračunao i s ostalim oponentima te je formirao Konzulat sa sobom kao Prvim konzulom. Isti će trajati sve do 1804. godine, kada se Napoleon proglasio carem, čin koji je doveo do osnivanja Prvog Carstva.