RMS Queen Elizabeth 2

RMS Queen Elizabeth 2
RMS Queen Elizabeth 2
Državna pripadnost: Velika Britanija
Naručitelj	Cunard Line
Brodogradilište	John Brown and Company,[1] Clydebank, Škotska
Kobilica položena	5. rujna 1965.
Porinuće	20. rujna 1967.
Kum broda	Elizabeta II.[2]
Povučen iz službe	27. studenoga 2008.
Privremeno izvan službe	1986. - 1987. (promjena pogona)
Status	povučen iz službe 2008., u tijeku je konverzija u ploveći hotel u Dubaju[3]
Matična luka	Southampton
Glavne osobine
Istisnina	70 327 BRT, deplasman 48 923 t
Dužina	293,5 m
Širina	32,03 m
Visina	52,2 m
Gaz	9,87 m
Pogon	9 MAN 9-cilindrična turbo-diesel motora,[4] dva peterokraka propelera promjenjivog nagiba
Brzina	34 čvora, (63 km/h; 39 mph), 20 čvorova (37 km/h; 23 mph) unatrag[4] - performanse nakon promjene motora, brzina krstarenja 28,5 čvorova
Kapacitet	1892 putnika
Posada	1040

RMS Queen Elizabeth 2 (također QE2) je bivši britanski prekooceanski brod. Izgrađen je 1967. u brodogradilištu John Brown and Company u Škotskoj za kompaniju Cunard Line, a povučen je iz prometa 2008., nakon 40 godine službe što ga čini jednim od najdugovječnijih putničkih brodova u povijesti pomorstva. Bio je glavni brod Cunard Linea 1969. – 2004., korišten za transatlantske prelaske i krstarenja. Nakon povlačenja iz aktivne službe bit će preuređen u ploveći hotel u Dubaju.^[5]

Sredinom 1960-ih zračni putnički promet preoteo je brodarskim kompanijama većinu interkontinentalnog putničkog prometa. Veliki transatlantici kao Queen Mary i Queen Elizabeth postaju sve teže isplativima i neovisno o tome, zastarjelima. Unatoč tome Cunard Line nije se želio odreći tradicije velikih oceanskih brodova. S prijeratnim "krajicama" neminovno na zalasku karijere, odlučuje se na gradnju novog, 80 milijuna dolara vrijednog broda, koji je morao uz iste brzine i dimenzije stvarati znatno manju potrošnju goriva, opće troškove održavanja, i zadovoljiti mogućnost konverzije u brod za krstarenje. Kobilica je u škotskom brodogradilištu John Brown and Company, u Clydebanku položena 5. rujna 1965., porinut je 20. rujna 1967., a pokusne vožnje započele su 19. studenoga 1968.^[6] 22. travnja 1969. isplovljava na neslužbeno prvo putovanje za Las Palmas de Gran Canaria.^[6]

Na službeno prvo putovanje Southampton - New York, isplovio je 2. svibnja 1969.^[6] 1971. sudjelovao je u spašavanju 500 putnika iz gorućeg francuskog broda Antilles.^[6][7] 17. svibnja 1972. dojava o postavljenoj bombi, koja se pokazala lažnom, inspirirala je 1974. snimanje filma Juggernaut, redatelja Richarda Lestera. Iduće godine sudjelovao je u Izraelu na proslavi 25 godina osnivanja te zemlje.

Po izbijanju falklandskog rata 1982., QE2 je modificiran za prevoz trupa. Između ostaloga ugrađeni su helidromi i sistem za nadolijevanje goriva u vožnji. Do Južne Georgije, s 3000 vojnika, plovio je bez radara i modernih navigacijskih pomagala da izbjegne otkrivanje.^[7][8] 7. kolovoza 1992. teško je oštećen nasukavanjem kod otoka Cuttyhunk, blizu Martha's Vineyard, država Massachusetts, SAD. 1994. za vrijeme dokovanja u Hamburgu, prolazi potpunu obnovu interijera. U Southamptonu 1999. obilježava 30 godina službe. U tri desetljeća obavio je 1159 putovanja, preplovio 4 648 050 nautičkih milja (8 605 209 km) i prevezao preko 2 milijuna putnika. 1990. i 1999. prolazi veće obnove interijera i eksterijera. Uvođenjem u promet novog broda Cunard Linea, Queen Mary 2, s tradicionalne transatlantske rute preusmjeren je u krstarenja, ali nastavlja i s godišnjim putovanjima oko svijeta. 5. studenoga 2004. postao je najdugovječniji brod u povijesti kompanije Cunard, prestigavši 35 godina službe transatlantika RMS Aquitania.

U Sydneyu, 20. veljače 2007., susreće se s Queen Mary 2, događaj koji je izazvao veliko zanimanje u tom gradu. Nakon oproštajne plovidbe oko britanskih otoka, 11. studenoga 2008., uz veliki vatromet i pratnju mnoštva manjih plovila, ispraćen tisućama ljudi na obali posljednji put isplovljava iz Southamptona. Ukupno je u karijeri preplovio 6 milijuna milja, prevezao 2,5 milijuna putnika i 806 puta preplovio Atlantik.

Iako su se gradovi Southampton i Clydebank ponudili primiti brod nakon povlačenja iz prometa, Queen Elizabeth 2 prodan je za 100 milijuna dolara investicijskoj kompaniji Istithmar iz Dubaja, koja će bivši britanski transatlantik preurediti u plutajući hotel i turističku atrakciju u Dubaju.^[3]

Za razliku od Queen Mary i Queen Elizabeth, čiji se izgled čak i u vrijeme njihove izgradnje smatrao staromodnim, posebno u odnosu na francuske transatlantike Normandie iz 1935. i France iz 1962., Cunard je za novi brod tražio od projektanata moderan dizajn, u skladu s estetikom 1960-ih, kao i najnovija dostignuća u pogledu hidrodinamike. Jedan od inovativnih dijelova broda bio je dimnjak čija je konstrukcija strujanje zraka preusmjeravala na svoje bokove što je ispusne plinove udaljavalo od paluba. Kontroverznom se smatrala bijelo-crna boja dimnjaka, u sukobu sa stoljetnom tradicijom Cunardovih crvenih dimnjaka. 1983. dimnjak je ipak obojen u crveno, a nakon promjene strojeva 1986. – 1987. zamijenjen je novim radi većeg broja ispusnih cijevi.

Konfiguraciju interijera karakterizirao je vodoravni raspored raznih klasa, umjesto okomitog na starijim brodovima, te pozicija prve klase ispod turističke. Originalni dizajn interijera bio je inspiriran tehničkim dostignućima i popularnom kulturom kraja 1960-ih: Prvim letom Concordea, misijama Apolla na mjesec, filmom 2001: Odiseja u svemiru, te su uglavnom korišteni moderni materijali kao plastika, aluminij, pleksiglas, modularni namještaj, a prostori su dekorirani apstraktnom umjetnošću. Također su korišteni tradicionalni materijali kao drvo, posebno u hodnicima i luksuznim apartmanima. Tijekom 40 godišnje službe izvedeno je više renoviranja interijera. Više umjetničkih djela i predmeta iz bogate Cunardove povijesti krasilo je interijere.

Pri izgradnji nadgrađa obilno je korišten aluminij, radi uštede na težini i potrošnji goriva, ali to je stvorilo probleme u spajanju aluminijskih i čeličnih dijelova broda, problem riješen posebnom vezivnom smjesom. Nisko talište aluminija bilo je izvor zabrinutosti za vrijeme falklandskog rata, u aspektu mogućeg argentinskog raketnog napada.

Prilikom izgradnje brod je bio opremljen s tri Foster Wheeler E.S.D II parna kotla, koji su pokretali dvije turbine Brown-Pametrada^[9] ukupne snage 110 000 Ks, i dva šesterokraka propelera nepromjenjivog nagiba.

Potrošnja od 600 tona goriva dnevno i generatori pare bili su izvor problema od samih početaka. S napretkom tehnologije održavanje pogonskih strojeva pokazalo se sve težim, te je nakon 17 godina plovidbe Cunard Line odlučio potpuno promijeniti pogon. Za vrijeme remonta 1986. – 1987. stari turbinski pogon je uklonjen iz strojarnice i na njegovo mjesto instalirani su novi diesel-električni strojevi. Novi pogon sastojao se od devet MAN L58/64 9-cilindrična, 120 tona teška diesel motora^[4] koji pokreću devet G.E.C.^[10] generatora električne energije, svaki snage 10,5 MW., ukupno 94,5 MW, količina dovoljna za svu brodsku potrošnju i dva glavna pogonska elektromotora, svaki težak 400 tona. Standardna brzina od 28,5 čvorova mogla se održavati i uz samo 7 diesel-električnih garnitura, a ukupna snaga novog pogonskog stroja bila je 130 000 Ks.^[11] uz 35% manju potrošnju goriva. Istom prilikom propeleri su zamijenjeni novim, s promjenivim nagibom listova.

• 
  Trondheim 2006.
• 
  Québec City 2006.
• 
  Southampton 2000.
• 
  Southampton 1976.

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi RMS Queen Elizabeth 2

• Sajt QE2 Org
• www.greatoceanliners.net
• Neslužbena stranica  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. siječnja 2009. (Wayback Machine)
• Tehnički podaci i fotografije o promjeni pogona 1986. - 1987.
• ocean-liners.com/
• roblightbody.com/liners/qe-2/  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. siječnja 2012. (Wayback Machine)