Pravo

Pravo (lat. jus), ono što je u skladu s idejom pravednosti, pravo, ispravno i opravdano i odgovara zahtjegima pravnog poretka, zakonskoga ili pozitivnog prava. Kao sistem pravila i društvenih normi koji apstraktno reguliraju odnose među pojedincima i društvenim skupinama, pravo te norme kodiicira i njihovo izvršenje osigurava zakonskim sankcijama kažnjavajući njihovo kršenje.

Svako pravo je izraz povijesne situacije i promjenjivih stanja raličitih sfera čovječjeg opstanka od ekonomije do filozofije, pa nije nikakvo čudo da je tim faktorima i suodređeno. Tko donosi ta pravila i kako ih primjenjuje varira u različitim društvenim grupama odnosno državama.

Pravo je nepobitan suverenitet nad određenom teritorijom. Ovaj suverenitet ima svoje izvore ili u moralu, kao etičkoj pojavi, ili u sili (policija, vojska), a najčešće se ostvaruje kao kombinacija oba elementa.

Izraz pravo ima više značenja, ali je ta mnogostrukost značenja reči "Pravo" više prisutna u pravnoj teorije i filozofiji prava nego u običnom životu. Zato je sasvim u pravu italijanski pravni filozof Đorđo del Vekio koji tvrdi da svi znaju šta je pravo ali ga teško mogu definisati.

Za pravnog teoretičara Hansa Kelzena pravo je sistem normi specifičnog logičkog značenja, osobeni prinudni poredak. On, kao i drugi zastupnici normativne teorije, pravo shvataju kao idejnu tvorevinu, sastavljenu od tvorevina ljudskog duha. Te duhovne tvorevine, skupovi uređenih sistematizovanih značenja, međusobno povezanih vezama, nemaju ni vremensku ni prostornu dimenziju.

Ovakvo shavatanje prava treba razlikovati od prirodno-pravnih shvatanja. Za njih je pravo prvenstveno etička pojava tj. sistem vrednosti.

U pravnoj teoriji i filozofiji pravo se određuje ne samo kao idealna, duhovna pojava, tj. kao skup misli, već i kao realna pojava. Realne pojave su one koje imaju i vremensku i prostornu dimenziju. Kao realna pojava, pravo je vezano za ljude i njihovu psihu, kao i za njihovo društvo.

Moguće je utvrditi tri različita pristupa određivanju pojma prava: Jusnaturalizam: za koji je pravo etička pojava. Legalizam i normativizam: pravo je skup normi kao psiholoških ili logičko-jezičkih pojmova. Socijalizam: Za koje je pravo socijalno-materijalna kategorija.

Neki pisci vide pravo kao volju vladajuće klase sa ciljem da se održi dati društveni poredak. Dok se u pogledu spoljnog elementa prava - državne sankcije - većina teoretičara slaže, dotle se oni ne slažu za unutarnji element tj. onaj koji izaziva takav spoljni element. Traženje unutrašnje suštine prava svodi se uglavnom na ispitivanje koje društvene odnose odn. radnje, ponašanja ljudi pravo reguliše. Neki te odnose određuju neposredno, a neki posredno na taj način što određuju tzv. cilj prava.

Prvo gledište koje razgraničava pravo od drugih društvenih normi po odnosima tj. ponašanju ljudi koje pravo reguliše smatra da pravo reguliše samo spoljne, telesne radnje, ponašanje ljudi dok unutrašnje, psihičke radnje reguliše moral.

Drugo gledište jeste da pravo reguliše slobodu čovekovog postupanja kada bih ta sloboda bila u sukobu sa slobodom drugog čoveka.

Sva ova gledišta se svode na jedno da pravo reguliše društvene odnose u kojima može doći do povrede opštedruštvenog interesa, zajedničih interesa svih članova društva. Ovi zajednički interesi prema jednima sastoje u redu, drugima u miru, a trećima u pravdi.

Postavlja se pitanje zašto bi bila potrebna državna prinuda ako pravo štiti opšte društvene interese. Spoljno obeležije prava je državna prinuda što ukazuje na njegovu unutrašnju suštinu. U društvenim odnosima koje pravo reguliše dolazi do nepomirljivih sukoba različitih klasa pa je prinuda jedini način regulisanja tih sukoba.

Volja jedne strane se potčinjava volji druge strane. Pravo se definiše i kao odbrambeni bedem društva. Pravo se može definisati i kao skup pravnih pravila ponašanja (normi). Pravna norma je pravilo ponašanja koje uređuje i sankcioniše(za nepoštovanje) država.

Pravo se po oblastima koje regulira obično dijeli na posebne grane:

• Upravno pravo, koja proučava djelovanje tijela državne uprave i drugih državnih tijela i pravnih osoba s javnim ovlastima.
• kanonsko pravo je skup pravila koja vrijede za određenu vjersku zajednicu. Tako npr. rimokatoličko kanonsko pravo, pravoslavno kanonsko pravo anglikansko kanonsko pravo i šerijatsko pravo.
• Građansko pravo, koje regulira odnose između privatnih fizičkih ili pravnih osoba .
• Privredno/trgovačko pravo koje regulira odnose između pravnih subjekata u privredi.
• Krivično/kazneno pravo koje propisuje najteže povrede pravnog poretka i regulira njihovo kažnjavanje.
• Radno pravo kojim se uređuje sklapanje i prestanak radnih odnosa, prava i obveze subjekata u radnom odnosu, te ostala važna pitanja i modaliteti u radnom odnosu i u vezi s njim.
• Međunarodno pravo koje uređuje odnose između subjekata međunarodnog prava: država, međunarodnih organizacija i pojedninaca (iako ne priznaju svi teoretičari pojedinca za subjekta ovog pravnog poretka)
• Proceduralno pravo koje uređuje postupanje sudova i drugih tijela, te prava i obveze stranaka

• Rimsko pravo
• Običaji
• Anglosaksonsko običajno pravo
• Teorija države i prava
• Materijalno pravo
• Formalno pravo
• Privatno pravo
• Javno pravo

Pravo na Wikimedijinoj ostavi

• The Australian Institute of Comparative Legal Systems Arhivirano 2011-01-28 na Wayback Machine-u
• WorldLII - The World Legal Information Institute
• WikiCities Legal Site
• Stanford Encyclopedia of Philosophy:
  • Law and Ideology
  • Law and Language
• The shared law Arhivirano 2017-12-06 na Wayback Machine-u in Jurispedia
• Definition of Law Arhivirano 2006-06-19 na Wayback Machine-u