Joseph II od Svetog Rimskog Carstva

Josip II.
Georg Decker: Car Josip II
Ugarski i hrvatski kralj Austrijski nadvojvoda i Čeki kralj
Vladavina	29. studenog 1780. - 20. veljače 1790.
Prethodnik	Marija Terezija
Nasljednik	Leopold II.
Car Svetog Rimskog Carstva
Vladavina	18. kolovoza 1765. - 20. veljače 1790.
Krunidba	3. travnja 1764. Frankfurt, Njemačka
Prethodnik	Franjo I.
Nasljednik	Leopold II.
Supruge	Isabella od Parme Marija Josipa
Djeca	Marija Terezija Marija Kristina
Puno ime
Josef Benedikt August Johann Anton Michael Adam
Dinastija	Habsburg
Otac	Franjo Stjepan Lotarinški
Majka	Marija Terezija
Rođenje	13. ožujka 1741. Beč, Habsburška Monarhija (danas Austrija)
Smrt	20. veljače 1790. Beč, Habsburška Monarhija (danas Austrija)
Pokop	Imperijalna kripta, Beč
Vjera	katolicizam

Josef Benedikt August Johann Anton Michael Adam (Schönbrunn, Beč, 13.3. 1741. - Beč, 20.2. 1790.), rimsko-njemački car, ugarsko-hrvatski i češki kralj od 1780. do 1790. Josip II. bio je sin Marije Terezije i njezin suvladar od 1765., kada je umro njegov otac Franjo Stjepan Lotarinški.

Bio je sin cara Franje Stjepana Lotarinškog i kraljice Marije Terezije, rođen u palači Schönbrunn 13. ožujka 1741. Nakon što mu otac umire 1765., Josip II. (kao najstariji sin) postaje njegov nasljednik i car Svetog Rimskog Carstva, a austrijske nasljedne zemlje, Ugarsku s Hrvatskom, te Češku, nasljeđuje 1780. godine, iako je još od 1765. godine bio majčin suvladar. Iako je nekoliko majčinih reformi inicirano s njegove strane, znalo se da je njegova majka glavna, tako da Josip kao suvladar nije imao previše ovlasti i autoriteta. Iako je de facto vladao Ugarskom i Hrvatskom, pravna je valjanost te vlasti upitna jer se nikada nije okrunio krunom sv. Stjepana. Njegovo odbijanje krunidbe zapravo je bilo u skladu s njegovim reformama i ideji stvaranja jedinstvenog naroda.

Josip II. je bio jedan od prvih političara na Balkanu koji je u obzir dovodio ideju o stvaranju jedinstvenog naroda. Želio je sve narode Monarhije ujediniti u jedno i na taj način stvoriti snažnu (ujedinjenu) snagu. Ovo je jedan od razloga zbog kojih se odbio kruniti krunom sv. Stjepana, smatrajući kako jednistveni narod ne bi trebao praviti razlike vezane uz određene obrede koji se tiču samo jednog od sastavnih naroda te cjeline. Taj mu je potez donio veliku nepopularnost među Mađarima i probudio je mađarski nacionalizam, zbog čega će i izgubiti podršku istih.

Po dolasku na vlast, 1780. godine, Josip II. je počeo s brojnim i radikalnim reformama. Držao se načela prosvijećenog apsolutizma i na taj način provodio svoju vladavinu.^[1] Njegove reforme bile su izrazito radikalne i donijele su mu velik broj političkih oponenata, što je na koncu rezultiralo primoravanjem povlačenja gotovo svih reformi pred samu smrt.

Već 1781. godine donosi Patent o vjerskoj toleranciji koji je, po prvi puta, omogućio slobodu vjerovanja i dao je puno veća pravima svim nekatoličkim vjerama, a to se u velikoj mjeri odnosilo na židove, čiji je pravni status čak i u to toba bio mizeran. Ovim će ediktom dobiti puno veća prava. Iste godine donosi i Patent o ukidanju kmentstva kojim na cijelom austrijskom dijelu monarhije ukida kmetstvo. Sličan zakon biti će i u kolovozu 1785. donešen za područje Ugarske, a tako je postao važeći i za Hrvatsku (iako će u Hrvatskoj kmetstvo službeno biti ukinuto tek 25. travnja 1848. od strane bana Josipa Jelačića). Ukidanjem kmetsva zamjerio se plemićima koji su mo do tada pružali potporu.^[2] Na gospodarskom se planu držao načela fiziokratizma Françoisa Quesnayja, a kako bi se pokazao kao bolji vladar sam je često znao dolaziti kod seljaka i pomagati prilikom obrade zemlje.

Uvelike je oslabio moć i autoritet Crkve. Ukinuo je velik broj samostana diljem Monarhije (zemlju bi iskoristio za, npr. gradnju škola), ali je isto tako i oduzimao zemljišta Crkvi i iskorištavao ih u provjetiteljske svrhe (našto što će se raditi i nakon Francuske revolucije). Oduzeo je Crkvi primat nad obrazovanjem te je isto povjerio školama i svjetovnim profesorima. Ovi potezi oduzeli su mu potporu svećenstva, tako da je Josip II. u posljednjim godinama vladavine ostao bez ičije potpore u ključnim trenutcima.

Državna politika zasnivala mu se na stvaranju jedinstvenog naroda i provođenju sustavne germanizacije. Provođenje germanizacije imalo je (barem za one narode kojima je nametnuta) negativan učinak što se na koncu pokazalo porazno za cara Josipa II. Svim je časnicima dao rok od 3 godine da nauče govoriti njemački jezik. Provođenje ove reforme nije se pokazalo uspješnom te je Josipu donijelo više neprijatelja nego saveznika.

U posljednjim godinama svoje vladavine, Josip ulazi u Dubički rat, manji sukob Monarhije i Osmanlija održan u sklopu Rusko-turskog rata 1787. - 1792. Car nije imao previše uspjeha u tom ratu, zbog čega i jest potražio potporu onih koji su mu nekoć bili odani (plemstvo, Mađari, Crkva). No, naišao je ja odbijanje, odnosno na osvetu jer je svojim reformama "pogoršao" unutardržavno stanje. Kada je uvidio da mu nitko ne želi pomoći, Josip II. je "kupio" pomoć obećavši kako će povući sve svoje reforme - tada je stigla i pomoć. Josip II., veliki reformator, tako je morao povući sve svoje reforme, izuzev Patenta o vjerskoj toleranciji i Patenta o ukidanju kmetstva. Kako je većinu vremena proveo na bojištu u Dubičkom ratu, Josip II. je tamo bio otrovan od strane protivnika jezuita i razbolio se, po povratku u Beč, umro od posljedica trovanja 20. veljače 1790. Car tako nije doživio kraj rata kojeg je započeo (kao ni Franjo Josip I. stotinjak godina kasnije), a ovaj je završen već sljedeće godine, Svištovskim mirom iz 1791., kojega je potpisao Josipov brat, Leopold II.

U dvama brakovima, s princezama Izabelom Marijom od Bourbon-Parme (ženidbeni savez) i Marijom Josipom od Bavarske (nakon smrti prve supruge, Josip II. se više nije želio ženiti, ali je iz političkih razloga morao stupiti u drugi brak),^[3] imao je samo dvije kćeri koje su umrle još kao djevojčice.^[4] Naslijedio ga je njegov brat, Leopold II., koji je, povukavši ostatak bratovih reformi, vladao od 1790. do 1791.

Joseph II od Svetog Rimskog Carstva na Wikimedijinoj ostavi