Nothing Special   »   [go: up one dir, main page]
Prijeđi na sadržaj

Hipertenzija

Izvor: Wikipedija
Hipertenzija
lat.
Hypertonia arterialis
SpecijalnostOpšta medicina, hypertensiology
Klasifikacija i eksterni resursi
ICD-10I10 I11 I12
I13 I15
ICD-9401.x
OMIM145500
DiseasesDB6330
MedlinePlus000468
eMedicinemed/1106 ped/1097 emerg/267
MeSHD006973

Hipertenzija (HTN), povišeni krvni tlak, ili arterijska hipertenzija (ponegdje se naziva i hipertonija), jest kronična bolest pri kojoj je krvni tlak u arterijama povišen. Uslijed ovog povišenja, a kako bi se održao normalni protok krvi kroz krvne žile, potreban je snažniji rad srca. Prilikom mjerenja vrijednosti krvnog tlaka, mjeri se sistolički i dijastolički tlak, a koji se razlikuju po tome da li se srčani mišić stišće (kontrahira), što se naziva sistola, ili opušta između dvije kontrakcije, što se naziva dijastola. Normalne vrijednosti sistoličkog (gornjeg, tzv. srčanog) krvnog tlaka u mirovanju nalaze se u rasponu od 100–140 mmHg dok se vrijednosti dijastoličkog (donjeg) krvnog tlaka kreću u rasponu od 60–90 mmHg. Hipertenzijom se smatra stanje kod kojega su vrijednosti krvnog tlaka trajno na razini od/iznad 140/90 mmHg.

Pojam hipertenzija u se najčešće koristi kada se govori o arterijskoj hipertenziji, stanje povišenog krvnog tlaka u arterijama sustavnog krvotoka, zbog učestalosti bolesti u populaciji, iako hipertenzija može označavati i npr. povišenje krvnog tlaka u plućnom krvotoku, tada se takvo stanje naziva plućna hipertenzija ili u sustavu portalnog krvotoka, što se naziva portalna hipertenzija.

Hipertenzija se dijeli na primarnu, esencijalnu hipertenziju i sekundarnu hipertenziju. U "primarnu hipertenziju" spada oko 90–95% slučajeva, što znači da je do povišenja krvnog tlaka došlo bez jasne podležeće bolesti.[1] Preostalih 5–10% slučajeva, koji nastaju kao posljedica bolesti bubrega, arterija, srca ili endokrinog sustava smatra se sekundarnom hipertenzijom.

Hipertenzija predstavlja glavni čimbenik rizika za razvoj moždanog udara, infarkta miokarda (srčanog udara), zatajenja srca, aneurizme arterija (na pr.aneurizme aorte), arterioloskleroze i nekih oblika kroničnog oštećenja bubrega. Čak je i umjereno povišenje krvnog tlaka povezano sa skraćenim očekivanim trajanjem života. Promjene u načinu prehrane i načinu života mogu pomoći pri nadzoru nad vrijednostima krvnog tlaka i umanjiti opasnost od s njime povezanih komplikacija. Međutim, u bolesnika kod kojih su navedene promjene neučinkovite ili nedovoljne, potrebno je liječenje lijekovima.

Klasifikacija

[uredi | uredi kod]
Klasifikacija (JNC7)[2] Sistolički tlak Dijastolički tlak
mmHg kPa mmHg kPa
Normalne vrijednosti 90–119 12–15.9 60–79 8.0–10.5
Prehipertenzija 120–139 16.0–18.5 80–89 10.7–11.9
Hipertenzija stadija 1 140–159 18.7–21.2 90–99 12.0–13.2
Hipertenzija stadija 2 ≥160 ≥21.3 ≥100 ≥13.3
Izolirana sistolička
hipertenzija 		≥140 ≥18.7 <90 <12.0

Odrasli

[uredi | uredi kod]

U osoba životne dobi 18 godine ili više, hipertenzijom se smatraju vrijednosti sistoličkog i/ili dijastoličkog tlaka koje su trajno veće od prihvaćenih normalnih vrijednosti (trenutno, vrijednosti sistoličkog tlaka od 139 mmHg, a dijastoličkog od 89 mmHg: vidi tablicu — Klasifikacija (JNC7)). Ukoliko se provede 24-satno trajno mjerenje (tzv. holterom), normalnim se smatraju nešto niže vrijednosti (135 mmHg za sistolički, 85 mmHg za dijastolički tlak).[3] Kako bi se ukazalo na kontinuum povišenog rizika i unutar razreda normalnih vrijednosti, u osoba u kojih su ove vrijednosti veće, te su kategorije navedene i u nedavnim međunarodnim smjernicama. JNC7 (2003)[2] rabi naziv prehipertenzije i pri vrijednostima krvnog tlaka u rasponu sistoličkog tlaka 120–139 mmHg i/ili dijastoličkog tlaka 80–89 mmHg, dok se u smjernicama od strane ESH-ESC (2007)[4] and BHS IV (2004)[5] rabe optimalne, normalne i visoke normalne kategorije, uz pod-podjelu vrijednosti sistoličkog tlaka ispod 140 mmHg, i dijastoličkog tlaka ispod 90 mmHg. Jedna od podjela hipertenzije prema JNC7 je i ona na hipertenziju stadija 1, hipertenziju stadija 2 i izoliranu sistoličku hipertenziju. Izolirana sistolička hipertenzija je ona kod koje je povišen samo sistolički tlak, dok je dijastolički normalnih vrijednosti, a česta je u starijih osoba.[2] U smjernicama ESH-ESC-a (2007)[4] and BHS IV (2004),[5] naveden je i treći stadij hipertenzije (stadij III), u koji spadaju vrijednosti sistoličkog krvnog tlaka iznad 179 mmHg ili dijastoličkog tlaka iznad 109 mmHg. Ukoliko se liječenjem lijekovima ne uspije smanjiti vrijednosti krvnog tlaka do onih normalnih, hipertenzija se klasificira kao "rezistentna".[2]

Novorođenčad i dojenčad

[uredi | uredi kod]

Hipertenzija u novorođenčad i je rijetkost, i otkriva se u oko 0.2 do 3% novorođene djece. U zdrave novorođenčadi se rutinsko mjerenje krvnog tlaka ne provodi.[6] Hipertenzija je učestalija u visoko rizične novorođenčadi. Pri prosuđivanju da li je u novorođenčeta krvni tlak normalan ili ne treba uzeti u obzir niz čimbenika, poput gestacijske dobi, postkoncepcijske dobi i porođajne mase.[6]

Djeca i adolescenti

[uredi | uredi kod]

U djece i adolescenata je hipertenzija prilično česta (2–9%, ovisno o dobi, spolu i etničkoj pripadnosti),[7] te je povezana s dugoročnim povišenim rizikom od zdravstvenih poremećaja.[8] U današnje vrijeme se preporučuje izmjeriti krvni tlak djeci u dobi iznad tri godine pri svakoj rutinskoj zdravstvenoj kontroli ili pregledu. Prije postavljanja dijagnoze hipertenzije u djeteta, potrebno je nalaz potvrditi višestrukim kontrolama.[8] Vrijednosti krvnog tlaka se u djetinjstvu povećavaju s dobi, te se u djece hipertenzijom smatra nalaz prosječne vrijednosti sistoličkog ili dijastoličkog krvnog tlaka koje su prilikom tri ili više mjerenja jednake ili veće od 95. percentila za spol, dob i visinu djeteta. Prehipertenzijom se u djece smatra prosječna vrijednost sistoličkog ili dijastoličkog krvnog tlaka koja je jednaka ili veća od 90. percentila, ali manja od 95. percentile za dob.[8] Predloženo je da se u adolescenata dijagnoza hipertenzije i prehipertenzije postavlja na osnovi kriterija koji vrijede za odrasle osobe.[8]

Simptomi i znakovi

[uredi | uredi kod]

Hipertenzija se rijetko očituje simptomima, te se obično otkriva pomoću probira, ili kad bolesnik zatraži pomoć zbog neke druge zdravstvene tegobe. Neki ljudi s povišenim krvnim tlakom opisuju glavobolju (osobito u području zatiljka, i u jutarnjim satima), kao i omaglicu, vrtoglavicu, tinitus (zujanje ili šum u ušima), promjene vida ili sinkopu (iznenadnu nesvjesticu).[9]

Prilikom tjelesnog pregleda, na hipertenziju se može posumnjati zbog nalaza hipertenzivne retinopatije otkrivene pregledom očnog fundusa, odnosno očne pozadine pomoću oftalmoskopa.[10] Izraženost promjena hipertenzivne retinopatije se stupnjuje od I do IV, premda uz slabije razvijene promjene razlučivanje ovih stupnjeva može biti otežano.[10] Oftalmoskopski nalaz također može ukazivati na duljinu trajanja hipertenzije u bolesnika.[9]

Sekundarna hipertenzija

[uredi | uredi kod]

Neki dodatni znakovi i simptomi mogu ukazati na sekundarnu hipertenziju, a koja je posljedica bolesti nekog organa ili organskog sustava, poput bubrega ili endokrinog sustava. Centripetalna gojaznost u području trupa, intolerancija glukoze, lice poput punog mjeseca (engl/lat. moon facies) "buffalo hump" (zadebljanje poput grbe u području spoja vrta i leđa), te strije na koži ukazuju na Cushingov sindrom.[11] Bolest štitnjače i hipofize (na koju ukazuje akromegalija) također mogu uzrokovati hipertenziju, uz karakteristične simptome i znakove.[11] Šum koji se čuje prilikom auskultacije abdomena može ukazivati na stenozu bubrežne arterije (suženje arterija koje opskrbljuju bubrege). Sniženi krvni tlak u nogama, kao i odgođeni ili oslabljeni pulsevi nad femoralnim arterijama mogu ukazivati na koarktaciju aorte (prirođeno suženje aorte blizu njezinog izlaska iz srca). Hipertenzija koja se pojavljuje u napadima, praćena glavoboljom, palpitacijama, bljedilom i znojenjem treba pobuditi sumnju na feokromocitom.[11]

Hipertenzivna kriza

[uredi | uredi kod]

Izrazito povišenje krvnog tlaka (jednako ili veće od sistoličkog tlaka vrijednosti 180 ili dijastoličkog tlaka vrijednosti 110, a koje se ponekad naziva malignom (zloćudnom) ili ubrzanom hipertenzijom) smatra se "hipertenzivnom krizom ili kao rak krvnog pritiska." Smrtnost od raka krvnog pritiska je preko 60% obolelih. Vrijednosti krvnog tlaka iznad navedenih vrijednosti ukazuju na visoki rizik od komplikacija. Osobe čije su vrijednosti krvnog tlaka tako visoke ne moraju imati simptome, ali češće od opće populacije navode glavobolje (92% slučajeva)[12] i slabost.[9] Drugi simptomi hipertenzivne krize mogu biti slabljenje vida ili zaduha zbog popuštanja srca, ili opći osjećaj malaksalosti zbog zatajenja bubrega.[11] U većine osoba s hipertenzivnom krizom od prije je poznato postojanje hipertenzije, no dodatni poticaji mogu izazvati iznenadno povišenje krvnog tlaka.[13]

"Hipertenzivna hitnoća", prije nazivana "malignom hipertenzijom (Kancer krvnog pritiska) ", je stanje kada postoji dokaz neposrednog oštećenja jednog ili više organa uslijed izrazito povišenog krvnog tlaka. U ova oštećenja spada hipertenzivna encefalopatija, uzrokovana edemom i disfunkcijom mozga, a obilježena glavoboljama i promijenjenim stanjem svijesti (konfuzijom ili pospanošću). Drugi znak oštećenja ciljnog organa (oka) je edem papile optičkog živca te krvarenja i eksudat na očnoj pozadini. Bol u prsištu može ukazivati na oštećenje srčanog mišića (koje može uznapredovati do infarkta miokarda) ili ponekad do diskecije aorte, razdora unutarnjeg sloja stijenke aorte. Zaduha, kašalj i iskašljavanje sukrvavog sadržaja karakteristični su znakovi plućnog edema. Ova promjena predstavlja nakupljanje tekućine u plućima zbog zatajenja lijeve srčane kljetke, odnosno nemogućnosti lijeve kljetke srca da na odgovarajući način ispumpava krv iz pluća u arterijski sustav.[13] Također može doći do naglog pogoršanja funkcije bubrega (akutnog oštećenja bubrega) , mikroangiopatske hemolitičke anemije i Leukemije (uništenja eritrocita i povecanje leukocita unutar malih krvnih žila).[13] U takvim okolnostima nužno je hitno smanjiti krvni tlak, kako bi se zaustavilo dodatno oštećenje organa.[13] Nasuprot tome, nema dokaza za potrebom brzog snižavanja krvnog tlaka u hitnim hipertenzivnim stanjima u kojih ne postoje znakovi oštećenja ciljnih organa, jer pretjerano agresivno sniženje krvnog tlaka nije bezopasno.[11] U hitnim hipertenzivnim stanjima bez znakova oštećenja ciljnih organa, savjetuje se postupno snižavanje krvnog tlaka tijekom 24 do 48 sati peroralnom primjenom lijekova.[13]

Trudnoća

[uredi | uredi kod]

Hipertenzija se pojavljuje u oko 8–10% trudnoća.[11] Većina trudnica s hipertenzijom, od prije trudnoće boluje od primarne hipertenzije. Visoki krvni tlak u trudnoći može biti prvi znak preeklampsije, ozbiljnog poremećaja u drugoj polovici trudnoće i u nekoliko tjedana nakon porođaja.[11] Za postavljanje dijagnoze preeklampsije osim povišenog krvnog tlaka treba postojati nalaz bjelančevina u mokraći (proteinurija).[11] Preeklampsija se razvija u oko 5% trudnoća i odgovorna je za oko 16% maternalnog mortaliteta u svijetu.[11] Uz preeklampsiju se rizik od smrti djeteta podvostručuje.[11] Preeklampsija je obično bez simptoma i otkriva se rutinskim probirom. Kad se pojave simptomi preeklampsije, najčešće su to glavobolja, smetnje vida (često "bljeskovi"), povraćanje, bol u epigastriju i edem (oticanje). Preeklampsija ponekad može napredovati do po život opasnog stanja - eklampsije. Eklampsija je hipertenzivna hitnoća i ima nekoliko ozbiljnih komplikacija. To su gubitak vida, edem mozga, toničko-klonički grčevi ili konvulzije, zatajenje bubrega, plućni edem i diseminirana intravaskularna koagulacija-DIK (poremećaj zgrušavanja krvi).[11][14]

Dojenčad i djeca

[uredi | uredi kod]

U dojenčadi i male djece s hipertenzijom može biti povezano sporije napredovanje, konvulzije, razdražljivost, letargija te otežano disanje[15] U starije dojenčadi i djece, hipertenzija može uzrokovati glavobolju, neobjašnjivu razdražljivost, zamor, slabije napredovanje, zamagljenje vida, epistaksu (krvarenje iz nosa) i Bellovu kljenut ličnog živca.[6][15]

Komplikacije

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Komplikacije hipertenzije
Dijagram koji prikazuje glavne komplikacije trajno povišenog krvnog tlaka.

U svjetskim razmjerima, hipertenzija je najvažniji čimbenik rizika od prijevremene smrti koji se može prevenirati.[16] Ona povećava opasnost od ishemijske bolesti srca[17] moždanog udara,[11] periferne vaskularne bolesti,[18] i drugih bolesti krvožilnog sustava, uključujući zatajenje srca, aneurizmu aorte, generaliziranu aterosklerozu i plućnu emboliju.[11] Hipertenzija također predstavlja čimbenik rizika za razvoj kognitivnog oštećenja (spoznajnog oštećenja) demencije i kroničnog oštećenja bubrega.[11] Ostale komplikacije su:

Uzroci

[uredi | uredi kod]

Primarna hipertenzija

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Primarna hiperetenzija

Primarna (esencijalna) hipertenzija je najučestaliji oblik hipertenzije, i čini 90–95% svih slučajeva hipertenzije.[1] U skoro svim suvremenim društvenim zajednicama, vrijednosti krvnog tlaka se povisuju sa starenjem, uz znakovitu opasnost od razvoja hipertenzije u kasnijoj životnoj dobi.[20] Hipertenzija nastaje uslijed složenog međudjelovanja genskih i okolišnih čimbenika. Otkriveni su brojni geni s malenim učinkom na krvni tlak[21] kao i neki geni s velikim učinkom na tlak, koji su rijetkost[22], no točna genska osnova hipertenzije nije još razjašnjena. Na krvni tlak utječe i nekoliko okolišnih čimbenika. Čimbenici povezani s načinom života koji snižavaju krvni tlak su smanjeni unos soli hranom,[23] i prehrana bogatija voćem i namirnicama s niskim udjelom masti ((DASH dijeta)). Tjelovježba,[24] smanjivanje tjelesne težine [25] i smanjena konzumacija alkohola također pomažu pri snižavanju krvnog tlaka.[26] Moguća uloga drugih čimbenika, poput stresa,[24] konzumacije kofeina,[27] i manjka vitamina D[28] nije tako jasna. Smatra se da razvoju hipertenzije doprinosi i inzulinska rezistencija, koja je česta uz gojaznost, i koja je sastavnica metaboličkog sindroma (X sindroma).[29] Nedavna su istraživanja ukazala i na ulogu zbivanja tijekom ranih razdoblja života (na pr. niske porođajne mase, pušenja majke i izostanka dojenja) kao na moguće čimbenike za razvoj esencijalne hipertenzije u odrasloj dobi.[30] Međutim, mehanizmi koji povezuju te rane čimbenike rizika s hipertenzijom u odrasloj dobi još uvijek nisu jasni.[30]

Sekundarna hipertenzija

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Sekundarna hipertenzija

Sekundarna hipertenzija nastaje uslijed poznatog uzroka. Najčešći uzrok sekundarne hipertenzije su bubrežne bolesti.[11] Hipertenziju mogu uzrokovati i bolesti endokrinog sustava poput Cushingova sindroma, hipertireoze, hipotireoze, hiperpituitarizma, Connova sindroma ili hiperaldosteronizma, hiperparatiroidizma i feokromocitoma.[11][31] Drugi uzroci sekundarne hipertenzije su gojaznost, apneja u snu, trudnoća, koarktacija aorte, prevelika konzumacija likvoricije i neki lijekovi, biljni pripravci i droge.[11][32]

Patofiziologija

[uredi | uredi kod]
Dijagram koji objašnjava čimbenike koji utječu na arterijski krvni tlak

U većine osoba s utvrđenom esencijalnom (primarnom) hipertenzijom, visoki je tlak uzrokovan povećanim otporom protoku krvi (ukupni periferni otpor), uz normalni rad srca.[33] Postoje i dokazi da je u nekih mlađih osoba s prehipertenzijom ili “graničnom hipertenzijom” rad srca pojačan, uz ubrzani rad srca i normalni periferni otpor. Takvo se stanje naziva hiperkinetskom graničnom hipertenzijom.[34] U kasnijoj životnoj dobi, kako se sposobnost rada srca smanjuje, a periferni otpor raste, dolazi do razvoja tipične esencijalne hipertenzija.[34] Dvojbeno je da li se u svih osoba s hipertenzijom ona razvija na opisani način.[35] U razvijenoj hipertenziji, povišenje perifernog otpora se pripisuje ponajprije suženju malih arterija i arteriola.[36] Povećanju perifernog otpora također može doprinijeti i smanjenje broja ili gustoće kapilara u tkivu.[37] Hipertenzija je također povezana sa smanjenom elastičnošću perifernih vena,[38], što može povećati količinu krvi koja se vraća u srce i povećati opterećenje srca (kardiologija), dovodeći u konačnici do dijastoličke disfunkcije. Nije razjašnjeno da li aktivna konstrikcija krvnih žila ima neku ulogu u već razvijenoj esencijalnoj hipertenziji.[39]

U starijih osoba s hipertenzijom često je povišen pulsni tlak (razlika između sistoličkog i dijastoličkog krvnog tlaka). Pri tome sistolički tlak može biti izrazito povišen, dok dijastolički ostaje normalan ili nizak. Ovakvo stanje se naziva izolirana sistolička hipertenzija.[40] Visoki pulsni tlak u starijih osoba s hipertenzijom ili izoliranom sistoličkom hipertenzijom se objašnjava očvršćenjem stijenke arterija aterosklerozom, koja tipično prati starenje, a može se pogoršati uz hipertenziju.[41]

Za porast otpora u arterijama pri hipertenziji odgovornima su smatrani brojni mehanizmi. Većina prikupljenih dokaza ukazuje na jedan ili oba od sljedećih::

Ovi se mehanizmi međusobno ne isključuju, i vjerojatno oba u određenoj mjeri doprinose razvoju većine slučajeva esencijalne hipertenzije. Također je ukazano da endotelna disfunkcija (disfunkcija sloja stanica koje iznutra oblažu krvne žile) i upala žila mogu doprinijeti povećanju perifernog otpora i oštećenju žila kod hipertenzije.[44][45]

Dijagnoza

[uredi | uredi kod]
Tipične pretrage pri hipertenziji
Organski sustav Pretrage
Bubrezi Sediment mokraće, proteinurija, serumska razina dušikovih spojeva|blood urea nitrogen|BUN i/ili kreatinina
Endokrini sustav Serumska razina natrija, kalija, kalcija, tiroid stimulirajućeg hormona|TSH Metaboličke oralni test tolerancije glukoze (OGTT), ukupni kolesterol, HDL i LDL, trigliceridi
Ostalo Hematokrit, elektrokardiogram i rendgen prsišta
Izvori: Harrison's principles of internal medicine[46] ostali[47][48][49][50][51]

Dijagnoza hipertenzije se postavlja kada bolesnik ima trajno povišeni krvni tlak. Za potvrdu hipertenzije, uobičajeni je kriterij[3] nalaz povišenog krvnog tlaka prilikom tri mjerenja sfingomanometrom u razmacima od po mjesec dana.[52] Početna medicinska obrada hipertenzivnih bolesnika obuhvaća potpunu anamnezu i tjelesni pregled. Dostupnost neprekidnog 24-satnog mjerenja holterom i tlakomjerom za kućanstva omogućila je razlučivanje pravih bolesnika od onih kod kojih je posjeta liječniku dovodila do porasta krvnog tlaka, a time i do promjena protokola za postupanje. U Velikoj Britaniji, trenutno je savjetuje pratiti osobu kod koje je jednom izmjeren povišeni tlak neprekidnim mjerenjem, odnosno nošenjem holtera. Također moguć, premda manje točan način praćenja je mjerenje krvnog tlaka kod kuće u razdoblju od sedam dana.[3]

Kad je jednom dijagnoza hipertenzije postavljena, pokušava joj se pronaći uzrok, i to na osnovi čimbenika rizika i drugih simptoma, ukoliko oni postoje. Sekundarna hipertenzija je učestalija u djece prije adolescencije, i u većini je slučajeva posljedica bubrežne bolesti. Primarna ili esencijalna hipertenzija je učestalija u adolescenata, i prati višestruke čimbenike rizika u koje spadaju gojaznost i postojanje hipertenzije u obitelji.[53] Kako bi se utvrdili mogući uzroci sekundarne hipertenzije, kao i da li je došlo do oštećenja srca, vida i bubrega mogu se učiniti laboratorijske pretrage. Dodatne pretrage na dijabetes i dislipidemije se izvode jer ova stanja predstavljaju čimbenik rizika za razvoj oštećenja srca zbog čega ih treba dodatno liječiti.[1]

Razina serumskog kreatinina se mjeri kako bi se utvrdilo postojanje oštećenja bubrega, a koje može biti kako uzrokom, tako i posljedicom hipertenzije. Nalaz vrijednosti serumskog kreatinina kao jedinog pokazatelja, može dovesti do precjenjivanja brzine glomerularne filtracije. Nedavne smjernice za procjenu brzine glomerularne filtracije (eGFR) preporučuju korištenje prediktivnih formula poput formule modifikacije prehrane kod bubrežnih bolesti (MDRD).[2] Pomoću eGFR također se omogućuje procjena početne funkcije bubrega, a uz pomoć koje se može nadzirati neželjene učinke nekih antihipertenzivnih lijekova na bubreg. Kao sekundarni pokazatelj oštećenja bubrega također služi i pretraga uzoraka mokraće na proteinuriju (sadržaj bjelančevina). Kao pokazatelj opterećenja srca uslijed hipertenzije služi elektrokardiogram (EKG). Njime se također može dokazati zadebljanje stijenke lijeve kljetke srca (hipertrofija lijeve kljetke) kao i da li je srce već prije pretrpjelo neko oštećenje, poput neprepoznatog srčanog udara. U potrazi za znakovima povećanja srca ili njegovog oštećenja služi i rendgen prsišta ili ehokardiogram.[11]

Prevencija

[uredi | uredi kod]

Mnogi ljudi boluju od hipertenzije, ali toga nisu svjesni sve dok ona ne postane znakovita.[54] Kako bi se smanjile posljedice visokog krvnog tlaka i potreba za liječenjem antihipertenzivnim lijekovima potrebno je provođenje javnozdravstvenih mjera. Za snižavanje krvnog tlaka, a prije početka liječenja lijekovima preporučuju se promjene u načinu života. U svrhu primarne prevencije hipertenzije, smjernice od strane Britanske udruge za hipertenziju (British Hypertension Society) iz 2004.[54] naglasile su smjernice od strane US National High BP Education Program-a iz 2002.[55] kako slijedi:

  • Održavanje normalne tjelesne mase (na pr. indeksa tjelesne mase u rasponu 20–25 kg/m2).
  • Smanjenje unosa natrija hranom na <100 mmol/ dan (<6 g natrijeva klorida ili <2.4 g natrija dnevno).
  • Bavljenje redovitom aerobnom tjelovježbom poput brzog hodanja (≥30 min dnevno, većinu dana u tjednu).
  • Ograničenje konzumacije alkohola na najviše 3 jedinice/dan za muškarce i 2 jedinice/dan za žene.
  • Prehranu bogatu voćem i povrćem (na pr. barem pet obroka dnevno).

Učinkovite promjene načina života mogu sniziti krvni tlak u jednakoj mjeri kao i pojedini antihipertenzivni lijekovi. Kombinacijom dvaju ili više promjena u načinu života mogu se postići još bolji rezultati.[54]

Liječenje

[uredi | uredi kod]

Promjene načina života

[uredi | uredi kod]

Prvi način liječenja hipertenzije jednak je preporučenim preventivnim mjerama o promjenama načina života[56] i obuhvaćaju promjene prehrambenih navika[57] tjelovježbu i smanjenje tjelesne mase. Dokazano je da sve ove promjene znakovito smanjuju krvni tlak u osoba s hipertenzijom.[58] Promjene načina života preporučuju se i kada je hipertenzija tako izražena da je od početka potrebno liječenje lijekovima. Za smanjenje hipertenzije oglašavaju se različiti programi s ciljem smanjenja stresa, poput biofeedbacka, relaksacije ili meditacije. Međutim, znanstvena istraživanja općenito ne potvrđuju njihovu učinkovitost, jer su takva istraživanja općenito loše kvalitete.[59][60][61]

Promjene u prehrani poput dijete siromašne natrijem imaju povoljan učinak. U bijele rase je dugotrajna (dulja od 4 tjedna) dijeta siromašna natrijem učinkovita u smanjenju krvnog tlaka, kako u osoba s hipertenzijom, tako i u osoba s normalnim krvnim tlakom.[62] DASH dijeta, bogata orašastim plodovima, punozrnatim žitaricama, ribom, piletinom, voćem i povrćem, koju promiče National Heart, Lung, and Blood Institute, snižava krvni tlak. Okosnica prehrane je ograničenje unosa natrija, premda je dijeta također bogata kalijem, magnezijem, kalcijem i proteinima.[63]

Lijekovi

[uredi | uredi kod]

Za liječenje hipertenzije trenutno postoji nekoliko skupina lijekova koji se nazivaju antihipertenzivi. Prilikom propisivanja lijeka u obzir se uzima individualni rizik od kardiovaskularnih bolesti (uključujući infarkt miokarda i moždani udar) i vrijednosti krvnog tlaka.[64] Za početak liječenja lijekovima National Heart, Lung, and Blood Institute's Seventh Joint National Committee on High Blood Pressure (JNC-7)[2] preporučuje da liječnik nadzire odgovor na liječenje i procijeni bilo koji nepoželjni učinak lijeka. Sniženje krvnog tlaka za 5 mmHg može smanjiti opasnost od moždanog udara za 34%, a opasnost od ishemijske bolesti srca za 21%. Sniženje krvnog tlaka može također umanjiti vjerojatnost razvoja demencije, popuštanja srca i smrti uslijed kardiovaskularnih bolesti.[65] Cilj liječenja treba biti smanjenje krvnog tlaka ispod 140/90 mmHg (u većine bolesnika), a za bolesnike s dijabetesom i oštećenjem bubrega na još niže vrijednost. Neki stručnjaci preporučuju zadržavanje vrijednosti ispod 120/80 mmHg.[64][66] Ako se ove ciljne vrijednosti ne mogu postići, potrebno je dodatno liječenje.[67]

Smjernice za izbor lijekova i njihov najbolji izbor unutar različitih skupina bolesnika su se tijekom vremena mijenjale, a i različite su u različitim zemljama. Stručnjaci još nisu postigli dogovor o tome koji je lijek najbolji.[68] Cochrane collaboration, Svjetska zdravstvena organizacija i smjernice u SAD-u kao najbolje početno liječenje zagovaraju malu dozu tiazidskog diuretika.[68][69] Za osobe u dobi od 55 godina i više, te za osobe čija je obitelj porijeklom iz Afrike ili sa Kariba, smjernice iz Velike Britanije preporučuju blokatore kalcijskih kanala (engl. calcium channel blockers - CCB). Za početno liječenje mlađih osoba ove smjernice zagovaraju primjenu inhibitora angiotenzin konvertaze (ACEI).[70] U Japanu je prihvaćeno početno liječenje bilo kojom od šest skupina lijekova, uključujući CCB, ACEI/ARB, tiazidske diuretike, beta blokatore, i alfa blokatore. Kao mogući lijekovi prvog izbora, u Kanadi su prihvaćeni svi prije nabrojani osim alfa blokatora.[68]

Kombinacije lijekova

[uredi | uredi kod]

Za nadzor nad hipertenzijom, mnogim bolesnicima je potrebno više od jednog lijeka, JNC7[2] pa smjernice od strane ESH-ESC-a[4] zagovaraju početno liječenje s dva lijeka u slučajevima kad je vrijednost krvnog tlaka za više od 20 mmHg iznad vrijednosti sistoličkog ili za više od 10 mmHg dijastoličkog tlaka koji se želi postići. Kombinacije kojima se daje prednost su inhibitori reninsko-angiotenzinskog sustava i blokatori kalcijskih kanala, ili inhibitori reninsko-angiotenzinskog sustava i diuretici.[71] U prihvatljive kombinacije spadaju još i:

  • Inhibitori kalcijskih kanala i diuretici
  • Beta blokatori i diuretici
  • Dihidropiridinski inhibitori kalcijskih kanala i beta blokatori
  • Dihidropiridinski inhibitori kalcijskih kanala uz, ili verapamil ili diltiazem

Neprihvatljive kombinacije su:

  • Ne-dihidropiridinski inhibitori kalcijskih kanala (poput verapamila ili diltiazema) i beta blokatori
  • Lijekovi koji na dvostruki način blokiraju reninsko–angiotenzinski sustav (na pr. inhibitor angiotenzin konvertirajućeg enzima + blokator angiotenzinskih receptora)
  • Inhibitori reninsko-angiotenzinskog sustava i beta blokatori
  • Beta blokatori i antiadrenergički lijekovi.[71]

Uslijed velike opasnosti od akutnog zatajenja bubrega, kad god je to moguće treba izbjegavati kombinaciju ACE inhibitora ili antagonista receptora angiotenzina II, diuretika i NSAID-a (uključujući selektivne COX-2 inhibitore i lijekove koji se kupuju bez recepta, poput ibuprofena). Ova je kombinacija u australskoj znanstvenoj literaturi poznata pod nazivom “trostruke kletve”.[56] Postoje tablete koje sadrže nepromjenjivu kombinaciju dvaju antihipertenziva. Premda su spretne za primjenu, najbolje ih je propisivati na individualnoj osnovi.[72]

Starije osobe

[uredi | uredi kod]

U osoba u dobi od 60 godina i više, liječenje umjerene do teške hipertenzije smanjuje stopu smrtnosti i nepovoljnih učinaka na krvožilni sustav.[73] Čini se da u osoba starijih od 80 godina liječenje ne smanjuje znakovito ukupnu stopu smrtnosti, ali smanjuje opasnost od bolesti srca.[73] Preporučuje se postizanje ciljne vrijednosti tlaka ispod 140/90 mm Hg, s u Americi najomiljenijim tiazidskim diuretikom.[74] U revidiranim smjernicama Velike Britanije, prednost se daje blokatorima kalcijskih kanala a ciljna vrijednost koja se želi postići je ispod 150/90 mmHg, dok je ona mjerena pomoću holtera ili kod kuće manja od 145/85 mmHg.[70]

Rezistentna hipertenzija

[uredi | uredi kod]

Rezistentna hipertenzija je ona kod koje vrijednosti krvnog tlaka ostaju iznad ciljnih vrijednosti koje se žele postići liječenjem, usprkos istovremenoj primjeni tri antihipertenzivna lijeka koji pripadaju različitim skupinama antihipertenziva. Smjernice za liječenje rezistentne hipertenzije objavljene su u Velikoj Britaniji[75] i SAD-u.[76]

Učestalost

[uredi | uredi kod]

Prema podacima iz 2000. godine, skoro milijarda ljudi, ili oko 26% odraslog svjetskog stanovništva ima hipertenziju.[77] Jednako je učestala u razvijenim (333 milijuna) i nerazvijenim (639 milijuna) zemljama.[77] Stope se međutim znakovito razlikuju u različitim dijelovima svijeta, uz niske poput 3.4% (u muškaraca) i 6.8% (u žena) u ruralnim dijelovima Indije, do 68.9% (u muškaraca) i 72.5% (u žena) u Poljskoj.[78]

Godine 1995. je procijenjeno da u SAD-u od hipertenzije boluje, ili lijekove protiv nje uzima 43 milijuna ljudi. Ova brojka predstavlja skoro 24% odrasle populacije SAD-a.[79] Stopa učestalosti hipertenzije u SAD-u se povećava, te je 2004. dosegla 29%.[80][81] Godine 2006. hipertenziju je imalo 76 millijuna odraslih osoba u SAD-u (34% populacije), a u Amerikanaca Afričkog podrijetla stopa učestalosti hipertenzije je među najvećima na svijetu i iznosi 44%.[82] Hipertenzija je učestalija u američkih Indijanaca, a rjeđa u bijelaca i Amerikanaca podrijetlom iz Meksika. Stope se povećavaju s dobi i najveće su na jugoistoku SAD-a. Hipertenzija je češća u muškaraca nego u žena (premda se nakon menopauze ta razlika smanjuje) i u osoba niskog socioekonomskog statusa.[1]

Djeca

[uredi | uredi kod]

Hipertenzija u djece je u porastu.[83] Većina slučajeva dječje hipertenzije, osobito u preadolescentnoj dobi je sekundarna, uslijed neke druge bolesti. Osim gojaznosti, u djece su najčešći uzroci hipertenzije bolesti bubrega (60–70%). Adolescenti obično boluju od primarne ili esencijalne hipertenzije, koja čini 85–95% slučajeva.[84]

Povijest

[uredi | uredi kod]
Prikaz vena iz Harveyeve Exercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in animalibus (“Anatomska studija o radu srca i krvi u živih bića”)

Suvremena saznanja o krvožilnom sustavu započela su radom liječnika Williama Harveya (1578–1657). Harvey je krvni optok opisao u svojoj knjizi De otu ordis ("O radu srca i krvi"). Engleski svećenik Stephen Hales po prvi puta je objavio rezultate mjerenja krvnog tlaka 1733. godine.[85][86] Hipertenziju su, među ostalima, opisali, Thomas Young 1808. i Richard Bright 1836.[85] Prvo izvješće o povišenom krvnom tlaku u osobe bez znakova bubrežne bolesti objavio je Frederick Akbar Mahomed (1849–1884).[87] Međutim, klinički pojam hipertenzije zaživjeo je 1896, izumom tlakomjera sfingomanometra, koji je izumio Scipione Riva-Rocci, godine 1896.[88] Ovaj je izum omogućio mjerenje krvnog tlaka u zdravstvenoj ustanovi. Godine 1905. Nikolai Korotkoff je poboljšao metodu mjerenja opisom Korotkoffljevih zvukova koji se čuju auskultacijom arterije pomoću stetoskopa, tijekom ispuhivanja manžete tlakomjera.[86]

Tijekom povijesti, liječenje bolesti koja se nazivala "bolešću jakog pulsa" sastojalo se od smanjenja količine krvi puštanjem krvi ili pomoću pijavica.[85] Puštanje krvi su zagovarali Žuti car Kine, Cornelius Celsus, Galen i Hipokrat.[85] U 19. i 20. stoljeću, prije nego što je postojalo učinkovito liječenje hipertenzije lijekovima, primjenjivane su tri metode, sve s brojnim nuspojavama. To su bile strogo ograničenje natrija u prehrani (na pr. rižina dijeta[85]), simpatektomija (kirurško odstranjanje dijelova simpatičkog živčanog sustava) i primjena pirogena (unošenje injekcijom tvari koje uzrokuju vrućicu i na taj način posredno smanjuju krvni tlak).[85][89] Prvi kemijski spoj za liječenje hipertenzije, natrij tiocijanat, primijenjen je 1900., ali je imao brojne nuspojave te nije bio omiljen.[85] Nakon drugog svjetskog rata najpopularniji i relativno učinkoviti bili su tetrametilamonij klorid i njegov derivat heksametonij, hidralazin i rezerpin (porijeklom iz biljke Rauwolfia serpentina). Glavnina napretka postignuta je otkrićem prvih, dobro podnošljivih lijekova koji su se mogli uzimati peroralno (na usta). Prvi je bio klortiazid, prvi tiazidski diuretik, razvijen iz antibiotika sulfanilamida koji je postao dostupan 1958.[85][90] On je djelovao na povećanje izlučivanja soli, sprječavajući nakupljanje vode u tijelu. Randomizirana kontrolirana studija pod pokroviteljstvom Veterans Administration usporedila je kombinaciju hidroklorotiazid, rezerpina i hidralazina s učincima placeba. Njezino provođenje ubrzo je prekinuto jer su osobe u skupini koja nije primala lijekove imale puno više komplikacija od liječenih bolesnika, te se smatralo neetičnim da im se uskrati liječenje. Istraživanje je nastavljeno u osoba s nižim krvnim tlakom, te je pokazalo da liječenje, čak i u osoba s blagom hipertenzijom, smanjuje opasnost od smrti uslijed krvožilnih komplikacija za više od polovice.[91] Godine 1975., nagrada Lasker Special Public Health Award je dodijeljena timu koji je razvio spoj klorotiazid.[89] Rezultati ovih istraživanja potaknuli su javnozdravstvene kampanje kako bi se povećala svijest ljudi o hipertenziji i promaknulo mjerenje i liječenje visokog krvnog tlaka. Čini se da su poduzete mjere barem djelomice doprinijele opaženom smanjenju moždanog udara i ishemijske bolesti srca u razdoblju od 1972. do 1994.[89]

Društvo i kultura

[uredi | uredi kod]

Svijest o bolesti

[uredi | uredi kod]
Grafikon prikazuje usporedbu četiri istraživanja NHANESprevalencije svijesti o hipertenziji, liječenju i kontroli [80]

Svjetska zdravstvena organizacija je objavila kako je hipertenzija ili povišeni krvni tlak, vodeći uzrok mortaliteta od kardiovaskularnih bolesti. The World Hypertension League (WHL), čeona organizacija 85 nacionalnih udruga i liga, objavila je da više od 50% osoba s hipertenzijom nije svjesno svoje bolesti.[92] Pokušavajući riješiti taj problem, WHL je2005. godine započela svjetsku kampanju s ciljem podizanja svijesti ljudi o hipertenziji, te je proglasila 17. svibnja Svjetskim danom hipertenzije (WHD). Tijekom protekle tri godine, sve više nacionalnih udruga se pridružuje WHD-u, te nastoje na nove načine prenijeti ljudima saznanja o hipertenziji. Godine 2007. WHL je zabilježio rekordno sudjelovanje od 47 zemalja. Tijekom Svjetskog dana hipertenzije, sve su one, zajedno s lokalnim vlastima, stručnim udrugama, nevladinim organizacijama i privatnim poduzetnicima promicale svijest o hipertenziju putem masovnih medija i javnih tribina. Putem masovnih medija poput interneta i televizije, poruka je doprla do više od 250 milijuna ljudi. Budući da se kampanja svake godine sve više zahuktava, u WHL-u smatraju da bi mogli doprijeti do skoro svih milijardu i pol ljudi za koje se smatra da boluju od hipertenzije.[93]

Ekonomski učinci

[uredi | uredi kod]

U SAD-u je povišeni krvni tlak najčešći kronični zdravstveni problem koji navodi bolesnike na odlaske liječniku primarne zdravstvene zaštite. American Heart Association je procijenila da su posredni i neposredni troškovi liječnja hipertenzije u 2010. godini iznosili 76.6 milijardi $.[82] U SAD-u je 80% osoba s hipertenzijom svjesno svoje bolesti, a 71% se liječi nekim od antihipertenziva. Međutim, samo 48% bolesnika s hipertenzijom koji su svjesni svoje bolesti, na odgovarajući način kontroliraju bolest.[82] Inadequacies in diagnosis, treatment, or control of high blood pressure can compromise the management of hypertension.[94] Zdravstveni radnici su suočeni s brojnim preprekama pri osiguranju redovite kontrole krvnog tlaka, uključujući i otpor bolesnika prema uzimanju više lijekova odjednom kako bi se postigle ciljne vrijednosti tlaka. Bolesnicima je teško pridržavati se redovitog uzimanja lijekova i promjena u načinu života. Ipak, dostizanje ciljeva je moguće. Snižavanje krvnog tlaka znakovito smanjuje troškove naknadnog liječenja komplikacija.[95][96]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Carretero OA, Oparil S (January 2000). „Essential hypertension. Part I: Definition and etiology”. Circulation 101 (3): 329–35. DOI:10.1161/01.CIR.101.3.329. PMID 10645931. 
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Chobanian AV, Bakris GL, Black HR, et al. (December 2003). „Seventh report of the Joint National Committee on Prevention, Detection, Evaluation, and Treatment of High Blood Pressure”. Hypertension 42 (6): 1206–52. DOI:10.1161/01.HYP.0000107251.49515.c2. PMID 14656957. 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 National Clinical Guidance Centre (August 2011). „7 Diagnosis of Hypertension, 7.5 Link from evidence to recommendations”. Hypertension (NICE CG 127). National Institute for Health and Clinical Excellence. str. 102. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-23. Pristupljeno 22. 12. 2011. 
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 Mancia G, De Backer G, Dominiczak A, et al. (September 2007). „2007 ESH-ESC Practice Guidelines for the Management of Arterial Hypertension: ESH-ESC Task Force on the Management of Arterial Hypertension”. J. Hypertens. 25 (9): 1751–62. DOI:10.1097/HJH.0b013e3282f0580f. PMID 17762635. 
  5. ↑ 5,0 5,1 Williams B, Poulter NR, Brown MJ, et al. (March 2004). „Guidelines for management of hypertension: report of the fourth working party of the British Hypertension Society, 2004-BHS IV”. J Hum Hypertens 18 (3): 139–85. DOI:10.1038/sj.jhh.1001683. PMID 14973512. 
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 Dionne JM, Abitbol CL, Flynn JT (January 2012). „Hypertension in infancy: diagnosis, management and outcome”. Pediatr. Nephrol. 27 (1): 17–32. DOI:10.1007/s00467-010-1755-z. PMID 21258818. 
  7. ↑ Din-Dzietham R, Liu Y, Bielo MV, Shamsa F (September 2007). „High blood pressure trends in children and adolescents in national surveys, 1963 to 2002”. Circulation 116 (13): 1488–96. DOI:10.1161/CIRCULATIONAHA.106.683243. PMID 17846287. 
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 „The fourth report on the diagnosis, evaluation, and treatment of high blood pressure in children and adolescents”. Pediatrics 114 (2 Suppl 4th Report): 555–76. August 2004. PMID 15286277. 
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 Fisher ND, Williams GH (2005). „Hypertensive vascular disease”. u: Kasper DL, Braunwald E, Fauci AS, et al.. Harrison's Principles of Internal Medicine (16th izd.). New York, NY: McGraw-Hill. str. 1463–81. ISBN 0-07-139140-1. 
  10. ↑ 10,0 10,1 Wong T, Mitchell P (February 2007). „The eye in hypertension”. Lancet 369 (9559): 425–35. DOI:10.1016/S0140-6736(07)60198-6. PMID 17276782. 
  11. ↑ 11,00 11,01 11,02 11,03 11,04 11,05 11,06 11,07 11,08 11,09 11,10 11,11 11,12 11,13 11,14 11,15 11,16 11,17 O'Brien, Eoin; Beevers, D. G.; Lip, Gregory Y. H. (2007). ABC of hypertension. London: BMJ Books. ISBN 1-4051-3061-X. 
  12. ↑ Papadopoulos DP, Mourouzis I, Thomopoulos C, Makris T, Papademetriou V (December 2010). „Hypertension crisis”. Blood Press. 19 (6): 328–36. DOI:10.3109/08037051.2010.488052. PMID 20504242. 
  13. ↑ 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 Marik PE, Varon J (June 2007). „Hypertensive crises: challenges and management”. Chest 131 (6): 1949–62. DOI:10.1378/chest.06-2490. PMID 17565029. 
  14. ↑ Gibson, Paul (30. 7. 2009.). „Hypertension and Pregnancy”. eMedicine Obstetrics and Gynecology. Medscape. Pristupljeno 16. 06. 2009. 
  15. ↑ 15,0 15,1 Rodriguez-Cruz, Edwin; Ettinger, Leigh M (6. 4. 2010.). „Hypertension”. eMedicine Pediatrics: Cardiac Disease and Critical Care Medicine. Medscape. Pristupljeno 16. 06. 2009. 
  16. ↑ „Global health risks: mortality and burden of disease attributable to selected major risks.”. World Health Organization. 2009. Pristupljeno 10. 2. 2012. 
  17. ↑ Lewington S, Clarke R, Qizilbash N, Peto R, Collins R (December 2002). „Age-specific relevance of usual blood pressure to vascular mortality: a meta-analysis of individual data for one million adults in 61 prospective studies”. Lancet 360 (9349): 1903–13. DOI:10.1016/S0140-6736(02)11911-8. PMID 12493255. 
  18. ↑ Singer DR, Kite A (June 2008). „Management of hypertension in peripheral arterial disease: does the choice of drugs matter?”. European Journal of Vascular and Endovascular Surgery 35 (6): 701–8. DOI:10.1016/j.ejvs.2008.01.007. PMID 18375152. 
  19. ↑ Zeng C, Villar VA, Yu P, Zhou L, Jose PA (April 2009). „Reactive oxygen species and dopamine receptor function in essential hypertension”. Clinical and Experimental Hypertension 31 (2): 156–78. DOI:10.1080/10641960802621283. PMID 19330604. 
  20. ↑ Vasan, RS; Beiser, A, Seshadri, S, Larson, MG, Kannel, WB, D'Agostino, RB, Levy, D (2002-02-27). „Residual lifetime risk for developing hypertension in middle-aged women and men: The Framingham Heart Study.”. JAMA: the journal of the American Medical Association 287 (8): 1003-10. PMID 11866648. 
  21. ↑ The International Consortium for Blood Pressure Genome-Wide Association Studies. Genetic variants in novel pathways influence blood pressure and cardiovascular disease risk. Nature 2011; 478: 103–109 doi:10.1038/nature10405
  22. ↑ Lifton, RP; Gharavi, AG, Geller, DS (2001-02-23). „Molecular mechanisms of human hypertension.”. Cell 104 (4): 545-56. PMID 11239411. 
  23. ↑ He, FJ; MacGregor, GA (2009). „A comprehensive review on salt and health and current experience of worldwide salt reduction programmes.”. Journal of human hypertension 23 (6): 363-84. PMID 19110538. 
  24. ↑ 24,0 24,1 Dickinson HO, Mason JM, Nicolson DJ, Campbell F, Beyer FR, Cook JV, Williams B, Ford GA. Lifestyle interventions to reduce raised blood pressure: a systematic review of randomized controlled trials. J Hypertens. 2006;24:215-33.
  25. ↑ Haslam DW, James WP (2005). „Obesity”. Lancet 366 (9492): 1197–209. DOI:10.1016/S0140-6736(05)67483-1. PMID 16198769. 
  26. ↑ Whelton PK, He J, Appel LJ, Cutler JA, Havas S, Kotchen TA et al. (2002). „Primary prevention of hypertension: Clinical and public health advisory from The National High Blood Pressure Education Program”. JAMA 288 (15): 1882–8. DOI:10.1001/jama.288.15.1882. PMID 12377087. 
  27. ↑ Mesas AE, Leon-Muñoz LM, Rodriguez-Artalejo F, Lopez-Garcia E. The effect of coffee on blood pressure and cardiovascular disease in hypertensive individuals: A systematic review and meta-analysis. Am J Clin Nutr. 2011;94:1113–26.
  28. ↑ Vaidya A, Forman JP (November 2010). „Vitamin D and hypertension: current evidence and future directions”. Hypertension 56 (5): 774–9. DOI:10.1161/HYPERTENSIONAHA.109.140160. PMID 20937970. 
  29. ↑ Sorof J, Daniels S (October 2002). „Obesity hypertension in children: a problem of epidemic proportions”. Hypertension 40 (4): 441–447. DOI:10.1161/01.HYP.0000032940.33466.12. PMID 12364344. Pristupljeno 2009-06-03. 
  30. ↑ 30,0 30,1 Lawlor, DA; Smith, GD (2005). „Early life determinants of adult blood pressure.”. Current opinion in nephrology and hypertension 14 (3): 259-64. PMID 15821420. 
  31. ↑ Dluhy RG, Williams GH. Endocrine hypertension. In: Wilson JD, Foster DW, Kronenberg HM, eds. Williams Textbook of Endocrinology. 9th ed. Philadelphia, Pa: WB Saunders; 1998:729-49.
  32. ↑ Grossman E, Messerli FH (January 2012). „Drug-induced Hypertension: An Unappreciated Cause of Secondary Hypertension”. Am. J. Med. 125 (1): 14–22. DOI:10.1016/j.amjmed.2011.05.024. PMID 22195528. 
  33. ↑ Conway J (April 1984). „Hemodynamic aspects of essential hypertension in humans”. Physiol. Rev. 64 (2): 617–60. PMID 6369352. 
  34. ↑ 34,0 34,1 Palatini P, Julius S (June 2009). „The role of cardiac autonomic function in hypertension and cardiovascular disease”. Curr. Hypertens. Rep. 11 (3): 199–205. PMID 19442329. 
  35. ↑ Andersson OK, Lingman M, Himmelmann A, Sivertsson R, Widgren BR (2004). „Prediction of future hypertension by casual blood pressure or invasive hemodynamics? A 30-year follow-up study”. Blood Press. 13 (6): 350–4. PMID 15771219. 
  36. ↑ Folkow B (April 1982). „Physiological aspects of primary hypertension”. Physiol. Rev. 62 (2): 347–504. PMID 6461865. 
  37. ↑ Struijker Boudier HA, le Noble JL, Messing MW, Huijberts MS, le Noble FA, van Essen H (December 1992). „The microcirculation and hypertension”. J Hypertens Suppl 10 (7): S147–56. PMID 1291649. 
  38. ↑ Safar ME, London GM (August 1987). „Arterial and venous compliance in sustained essential hypertension”. Hypertension 10 (2): 133–9. PMID 3301662. 
  39. ↑ Schiffrin EL (February 1992). „Reactivity of small blood vessels in hypertension: relation with structural changes. State of the art lecture”. Hypertension 19 (2 Suppl): II1–9. PMID 1735561. 
  40. ↑ Chobanian AV (August 2007). „Clinical practice. Isolated systolic hypertension in the elderly”. N. Engl. J. Med. 357 (8): 789–96. DOI:10.1056/NEJMcp071137. PMID 17715411. 
  41. ↑ Zieman SJ, Melenovsky V, Kass DA (May 2005). „Mechanisms, pathophysiology, and therapy of arterial stiffness”. Arterioscler. Thromb. Vasc. Biol. 25 (5): 932–43. DOI:10.1161/01.ATV.0000160548.78317.29. PMID 15731494. 
  42. ↑ Navar LG (December 2010). „Counterpoint: Activation of the intrarenal renin-angiotensin system is the dominant contributor to systemic hypertension”. J. Appl. Physiol. 109 (6): 1998–2000; discussion 2015. DOI:10.1152/japplphysiol.00182.2010a. PMC 3006411. PMID 21148349. 
  43. ↑ Esler M, Lambert E, Schlaich M (December 2010). „Point: Chronic activation of the sympathetic nervous system is the dominant contributor to systemic hypertension”. J. Appl. Physiol. 109 (6): 1996–8; discussion 2016. DOI:10.1152/japplphysiol.00182.2010. PMID 20185633. 
  44. ↑ Versari D, Daghini E, Virdis A, Ghiadoni L, Taddei S (June 2009). „Endothelium-dependent contractions and endothelial dysfunction in human hypertension”. Br. J. Pharmacol. 157 (4): 527–36. DOI:10.1111/j.1476-5381.2009.00240.x. PMC 2707964. PMID 19630832. 
  45. ↑ Marchesi C, Paradis P, Schiffrin EL (July 2008). „Role of the renin-angiotensin system in vascular inflammation”. Trends Pharmacol. Sci. 29 (7): 367–74. DOI:10.1016/j.tips.2008.05.003. PMID 18579222. 
  46. ↑ Loscalzo, Joseph; Fauci, Anthony S.; Braunwald, Eugene; Dennis L. Kasper; Hauser, Stephen L; Longo, Dan L. (2008). Harrison's principles of internal medicine. McGraw-Hill Medical. ISBN 0-07-147691-1. 
  47. ↑ Padwal RS, Hemmelgarn BR, Khan NA i dr.. (May 2009). „The 2009 Canadian Hypertension Education Program recommendations for the management of hypertension: Part 1 – blood pressure measurement, diagnosis and assessment of risk”. Canadian Journal of Cardiology 25 (5): 279–86. DOI:10.1016/S0828-282X(09)70491-X. PMC 2707176. PMID 19417858. 
  48. ↑ Padwal RJ, Hemmelgarn BR, Khan NA i dr.. (June 2008). „The 2008 Canadian Hypertension Education Program recommendations for the management of hypertension: Part 1 – blood pressure measurement, diagnosis and assessment of risk”. Canadian Journal of Cardiology 24 (6): 455–63. DOI:10.1016/S0828-282X(08)70619-6. PMC 2643189. PMID 18548142. 
  49. ↑ Padwal RS, Hemmelgarn BR, McAlister FA i dr.. (May 2007). „The 2007 Canadian Hypertension Education Program recommendations for the management of hypertension: Part 1 – blood pressure measurement, diagnosis and assessment of risk”. Canadian Journal of Cardiology 23 (7): 529–38. DOI:10.1016/S0828-282X(07)70797-3. PMC 2650756. PMID 17534459. 
  50. ↑ Hemmelgarn BR, McAlister FA, Grover S i dr.. (May 2006). „The 2006 Canadian Hypertension Education Program recommendations for the management of hypertension: Part I – Blood pressure measurement, diagnosis and assessment of risk”. Canadian Journal of Cardiology 22 (7): 573–81. DOI:10.1016/S0828-282X(06)70279-3. PMC 2560864. PMID 16755312. 
  51. ↑ Hemmelgarn BR, McAllister FA, Myers MG i dr.. (June 2005). „The 2005 Canadian Hypertension Education Program recommendations for the management of hypertension: part 1- blood pressure measurement, diagnosis and assessment of risk”. Canadian Journal of Cardiology 21 (8): 645–56. PMID 16003448. 
  52. ↑ North of England Hypertension Guideline Development Group (2004-08-01). „Frequency of measurements”. Essential hypertension (NICE CG18). National Institute for Health and Clinical Excellence. str. 53. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-14. Pristupljeno 2011-12-22. 
  53. ↑ Luma GB, Spiotta RT (May 2006). „Hypertension in children and adolescents”. Am Fam Physician 73 (9): 1558–68. PMID 16719248. 
  54. ↑ 54,0 54,1 54,2 Williams, B; Poulter, NR, Brown, MJ, Davis, M, McInnes, GT, Potter, JF, Sever, PS, McG Thom, S, British Hypertension, Society (2004). „Guidelines for management of hypertension: report of the fourth working party of the British Hypertension Society, 2004-BHS IV.”. Journal of human hypertension 18 (3): 139-85. PMID 14973512. 
  55. ↑ Whelton PK et al. (2002). „Primary prevention of hypertension. Clinical and public health advisory from the National High Blood Pressure Education Program”. JAMA 288 (15): 1882–1888. DOI:10.1001/jama.288.15.1882. PMID 12377087. 
  56. ↑ 56,0 56,1 „NPS Prescribing Practice Review 52: Treating hypertension”. NPS Medicines Wise. 2010-09-01. Pristupljeno 2010-11-05. 
  57. ↑ Siebenhofer, A; Jeitler, K, Berghold, A, Waltering, A, Hemkens, LG, Semlitsch, T, Pachler, C, Strametz, R, Horvath, K (2011-09-07). Siebenhofer, Andrea. ur. „Long-term effects of weight-reducing diets in hypertensive patients”. Cochrane database of systematic reviews (Online) 9: CD008274. DOI:10.1002/14651858.CD008274.pub2. PMID 21901719. 
  58. ↑ Blumenthal JA, Babyak MA, Hinderliter A i dr.. (January 2010). „Effects of the DASH diet alone and in combination with exercise and weight loss on blood pressure and cardiovascular biomarkers in men and women with high blood pressure: the ENCORE study”. Arch. Intern. Med. 170 (2): 126–35. DOI:10.1001/archinternmed.2009.470. PMID 20101007. 
  59. ↑ Greenhalgh J, Dickson R, Dundar Y (October 2009). „The effects of biofeedback for the treatment of essential hypertension: a systematic review”. Health Technol Assess 13 (46): 1–104. PMID 19822104. 
  60. ↑ Rainforth MV, Schneider RH, Nidich SI, Gaylord-King C, Salerno JW, Anderson JW (December 2007). „Stress Reduction Programs in Patients with Elevated Blood Pressure: A Systematic Review and Meta-analysis”. Curr. Hypertens. Rep. 9 (6): 520–8. DOI:10.1007/s11906-007-0094-3. PMC 2268875. PMID 18350109. 
  61. ↑ Ospina MB, Bond K, Karkhaneh M i dr.. (June 2007). „Meditation practices for health: state of the research”. Evid Rep Technol Assess (Full Rep) (155): 1–263. PMID 17764203. 
  62. ↑ He, FJ; MacGregor, GA (2004). „Effect of longer-term modest salt reduction on blood pressure.”. Cochrane database of systematic reviews (Online) (3): CD004937. PMID 15266549. 
  63. ↑ „Your Guide To Lowering Your Blood Pressure With DASH” (PDF). Pristupljeno 2009-06-08. 
  64. ↑ 64,0 64,1 Nelson, Mark. „Drug treatment of elevated blood pressure”. Australian Prescriber (33): 108–112. Pristupljeno 2010-08-11. 
  65. ↑ Law M, Wald N, Morris J (2003). „Lowering blood pressure to prevent myocardial infarction and stroke: a new preventive strategy”. Health Technol Assess 7 (31): 1–94. PMID 14604498. Arhivirano iz originala na datum 2011-03-04. Pristupljeno 2013-09-23. 
  66. ↑ Shaw, Gina (2009-03-07). „Prehypertension: Early-stage High Blood Pressure”. WebMD. Pristupljeno 2009-07-03. 
  67. ↑ Eni C. Okonofua; Kit N. Simpson; Ammar Jesri; Shakaib U. Rehman; Valerie L. Durkalski; Brent M. Egan (2006-01-23). „Therapeutic Inertia Is an Impediment to Achieving the Healthy People 2010 Blood Pressure Control Goals”. Hypertension 47 (2006;47:345): 345–51. DOI:10.1161/01.HYP.0000200702.76436.4b. PMID 16432045. Pristupljeno 2009-11-22. 
  68. ↑ 68,0 68,1 68,2 Klarenbach, SW; McAlister, FA, Johansen, H, Tu, K, Hazel, M, Walker, R, Zarnke, KB, Campbell, NR, Canadian Hypertension Education, Program (2010). „Identification of factors driving differences in cost effectiveness of first-line pharmacological therapy for uncomplicated hypertension.”. The Canadian journal of cardiology 26 (5): e158-63. PMID 20485695. 
  69. ↑ Wright JM, Musini VM (2009). Wright, James M. ur. „First-line drugs for hypertension”. Cochrane Database Syst Rev (3): CD001841. DOI:10.1002/14651858.CD001841.pub2. PMID 19588327. 
  70. ↑ 70,0 70,1 National Institute Clinical Excellence (2011). „1.5 Initiating and monitoring antihypertensive drug treatment, including blood pressure targets”. GC127 Hypertension: Clinical management of primary hypertension in adults. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-15. Pristupljeno 2011-12-23. 
  71. ↑ 71,0 71,1 Sever PS, Messerli FH (October 2011). „Hypertension management 2011: optimal combination therapy”. Eur. Heart J. 32 (20): 2499–506. DOI:10.1093/eurheartj/ehr177. PMID 21697169. 
  72. ↑ „2.5.5.1 Angiotensin-converting enzyme inhibitors”. British National Formulary. No. 62. 2011. Arhivirano iz originala na datum 2021-12-23. Pristupljeno 2011-12-22. 
  73. ↑ 73,0 73,1 Musini VM, Tejani AM, Bassett K, Wright JM (2009). Musini, Vijaya M. ur. „Pharmacotherapy for hypertension in the elderly”. Cochrane Database Syst Rev (4): CD000028. DOI:10.1002/14651858.CD000028.pub2. PMID 19821263. 
  74. ↑ Aronow WS, Fleg JL, Pepine CJ, et al. (May 2011). „ACCF/AHA 2011 expert consensus document on hypertension in the elderly: a report of the American College of Cardiology Foundation Task Force on Clinical Expert Consensus documents developed in collaboration with the American Academy of Neurology, American Geriatrics Society, American Society for Preventive Cardiology, American Society of Hypertension, American Society of Nephrology, Association of Black Cardiologists, and European Society of Hypertension”. J. Am. Coll. Cardiol. 57 (20): 2037–114. DOI:10.1016/j.jacc.2011.01.008. PMID 21524875. 
  75. ↑ „CG34 Hypertension - quick reference guide” (PDF). National Institute for Health and Clinical Excellence. 2006-06-28. Arhivirano iz originala na datum 2009-03-13. Pristupljeno 2009-03-04. 
  76. ↑ Calhoun DA, Jones D, Textor S i dr.. (June 2008). „Resistant hypertension: diagnosis, evaluation, and treatment. A scientific statement from the American Heart Association Professional Education Committee of the Council for High Blood Pressure Research”. Hypertension 51 (6): 1403–19. DOI:10.1161/HYPERTENSIONAHA.108.189141. PMID 18391085. 
  77. ↑ 77,0 77,1 Kearney PM, Whelton M, Reynolds K, Muntner P, Whelton PK, He J (2005). „Global burden of hypertension: analysis of worldwide data”. Lancet 365 (9455): 217–23. DOI:10.1016/S0140-6736(05)17741-1. PMID 15652604. 
  78. ↑ Kearney PM, Whelton M, Reynolds K, Whelton PK, He J (January 2004). „Worldwide prevalence of hypertension: a systematic review”. J. Hypertens. 22 (1): 11–9. PMID 15106785. 
  79. ↑ Burt VL, Whelton P, Roccella EJ i dr.. (March 1995). „Prevalence of hypertension in the US adult population. Results from the Third National Health and Nutrition Examination Survey, 1988–1991”. Hypertension 25 (3): 305–13. PMID 7875754. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-05. Pristupljeno 2009-06-05. 
  80. ↑ 80,0 80,1 Burt VL, Cutler JA, Higgins M i dr.. (July 1995). „Trends in the prevalence, awareness, treatment, and control of hypertension in the adult US population. Data from the health examination surveys, 1960 to 1991”. Hypertension 26 (1): 60–9. PMID 7607734. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-20. Pristupljeno 2009-06-05. 
  81. ↑ Ostchega Y, Dillon CF, Hughes JP, Carroll M, Yoon S (July 2007). „Trends in hypertension prevalence, awareness, treatment, and control in older U.S. adults: data from the National Health and Nutrition Examination Survey 1988 to 2004”. Journal of the American Geriatrics Society 55 (7): 1056–65. DOI:10.1111/j.1532-5415.2007.01215.x. PMID 17608879. 
  82. ↑ 82,0 82,1 82,2 Lloyd-Jones D, Adams RJ, Brown TM, et al. (February 2010). „Heart disease and stroke statistics--2010 update: a report from the American Heart Association”. Circulation 121 (7): e46–e215. DOI:10.1161/CIRCULATIONAHA.109.192667. PMID 20019324. 
  83. ↑ Falkner B (May 2009). „Hypertension in children and adolescents: epidemiology and natural history”. Pediatr. Nephrol. 25 (7): 1219–24. DOI:10.1007/s00467-009-1200-3. PMC 2874036. PMID 19421783. 
  84. ↑ Luma GB, Spiotta RT (May 2006). „Hypertension in children and adolescents”. Am Fam Physician 73 (9): 1558–68. PMID 16719248. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-26. Pristupljeno 2013-09-23. 
  85. ↑ 85,0 85,1 85,2 85,3 85,4 85,5 85,6 85,7 Esunge PM (October 1991). „From blood pressure to hypertension: the history of research”. J R Soc Med 84 (10): 621. PMC 1295564. PMID 1744849. 
  86. ↑ 86,0 86,1 Kotchen TA (October 2011). „Historical trends and milestones in hypertension research: a model of the process of translational research”. Hypertension 58 (4): 522–38. DOI:10.1161/HYPERTENSIONAHA.111.177766. PMID 21859967. 
  87. ↑ Swales JD, ur. (1995). Manual of hypertension. Oxford: Blackwell Science. str. xiii. ISBN 0-86542-861-1. 
  88. ↑ Postel-Vinay N, ur. (1996). A century of arterial hypertension 1896–1996. Chichester: Wiley. str. 213. ISBN 0-471-96788-2. 
  89. ↑ 89,0 89,1 89,2 Dustan HP, Roccella EJ, Garrison HH (September 1996). „Controlling hypertension. A research success story”. Arch. Intern. Med. 156 (17): 1926–35. DOI:10.1001/archinte.156.17.1926. PMID 8823146. 
  90. ↑ Novello FC, Sprague JM (1957). „Benzothiadiazine dioxides as novel diuretics”. J. Am. Chem. Soc. 79 (8): 2028. DOI:10.1021/ja01565a079. 
  91. ↑ Freis ED (1974). „The Veterans Administration Cooperative Study on Antihypertensive Agents. Implications for Stroke Prevention” (PDF). Stroke 5 (1): 76–77. DOI:10.1161/01.STR.5.1.76. PMID 4811316. 
  92. ↑ Chockalingam A (May 2007). „Impact of World Hypertension Day”. Canadian Journal of Cardiology 23 (7): 517–9. DOI:10.1016/S0828-282X(07)70795-X. PMC 2650754. PMID 17534457. 
  93. ↑ Chockalingam A (June 2008). „World Hypertension Day and global awareness”. Canadian Journal of Cardiology 24 (6): 441–4. DOI:10.1016/S0828-282X(08)70617-2. PMC 2643187. PMID 18548140. 
  94. ↑ Alcocer L, Cueto L (June 2008). „Hypertension, a health economics perspective”. Therapeutic Advances in Cardiovascular Disease 2 (3): 147–55. DOI:10.1177/1753944708090572. PMID 19124418. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-04. Pristupljeno 2009-06-20. 
  95. ↑ William J. Elliott (October 2003). „The Economic Impact of Hypertension”. The Journal of Clinical Hypertension 5 (4): 3–13. DOI:10.1111/j.1524-6175.2003.02463.x. PMID 12826765. 
  96. ↑ Coca A (2008). „Economic benefits of treating high-risk hypertension with angiotensin II receptor antagonists (blockers)”. Clinical Drug Investigation 28 (4): 211–20. DOI:10.2165/00044011-200828040-00002. PMID 18345711. 
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Hipertenzija&oldid=41688776