Oratorijanci
| |||
Kratica naziva: | C.O. | ||
Godina osnivanja: | 1575. | ||
Godina reorganiziranja: | |||
Reorganizator: | - | ||
Mjesto osnivanja: | Rim | ||
Filippo Neri | |||
utemeljitelj: | Filippo Neri | ||
krilatica: | |||
Službeni jezik: | |||
Sjedište: | Via di Parione 33, Rim | ||
Generalni prokurator: | Mario Avilés | ||
čelni čovjek: | Generalni prokurator | ||
Roditeljski red: | |||
Redovi nastali iz ovog reda: | |||
Podredovi: | |||
Broj pripadnika: | 550 | ||
Poznati pripadnici: | |||
Odijelo: | |||
Oratorijanci (latinski: Confederatio oratorii S. Philippi Nerii - Konfederacija oratorija sv. Filipa Nerija[1], akronim: C.O.) je manji katolički crkveni red nezaređenih svećenika i laika, poznat po radu na obrazovanju mladih.[1]
Tu kongregaciju osnovao je 1564. Filippo Neri u Rimu, a odobrio 1575. papa Grgur XIII. bulom Copiosus in misericordia Deus i potvrdio papa Pavao V 1612.[2]
Tako je nazvana jer su članovi svoje prve sastanke održavali u rimskom oratoriju San Girolamo. Oratorijanci su relativno brzo širili po talijanskim, francuskim, španjolskim i engleskim gradovima, kao potpuno nezavisne organizacije, pa su se 1942. ujedinili u konfederaciju.[3]
Francusku filijalu reda osnovao je Pierre Bérulle 1611. pod imenom - Société de l'Oratoire de Jésus et de Marie Immaculée (latinski: Congregatio Oratorii Iesu et Mariæ), najčešće zovu samo Francuski Oratorijanci ili Berulijanci. Njen rad odobren je 1613., a nakon čitavog niza rekonstrukcija ponovno 1925.[1]
Glavni cilj te francuske zajednice je obrazovanje mladih svećenika.[1]
Prvi oratorij u Engleskoj osnovao je 1848. kardinal John Henry Newman.[1]
Prva Oratorijinska zajednica po uzoru na orginalnu rimsku počela je djelovati u Splitu tokom 18. vijeka.[3]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 „Oratorians” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 31. 3. 2018.
- ↑ „Benvenuti” (talijanski). Procura Generale della Confederazione dell'Oratorio di San Filippo Neri. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-22. Pristupljeno 31. 3. 2018.
- ↑ 3,0 3,1 „Oratorijanci” (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 31. 3. 2018.