Kabuki

Kabuki kazalište
UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
Japan
Regija:	Azija i Pacifik
Godina upisa:	2008.
Ugroženost:	-
Poveznica:	UNESCO:00163

Kabuki (jap. 歌舞伎, u značenju: „pjesma-ples-vještina” ili „neobično kazalište”^[1]) je vrsta tradicionalnog japanskog kazališta u obliku igrane drame; nastalo krajem 16. i početkom 17. stoljeća (razdoblje Edo); oslikava tadašnje političke i društvene promjene u zemlji, povijesne događaje, moralne konflikte u ljubavnim odnosima i sl. Nasuprot starijim umjetničkim oblicima kao što je noh kazalište, koji su bili rezervirani za aristokraciju, kabuki je bio popularan među siromašnijim stanovništvom u gradovima. Od 2008. godine kabuki kazalište je upisano na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.^[2]

Najpoznatije kabuki kazalište je Kabukiza u Tokiju.

Kabuki je nastao početkom 17. stoljeća kada je Izumo no Okuni, vjerojatno miko (šamanska šinto svećenica) u hramu Izumo-taisha, počela izvoditi nove plesove i pjesme u presuhlim koritima rijeke Kyoto.^[3] Prvotno su u kabikiju glumile samo žene, ali im je kasnije to zabranjeno i otada ženske uloge glume muškarci.

Kada je Tokugawa Ieyasu 1603. godine dobio titulu šoguna, u Japanu je otpočelo razdoblje jake vojno-centralizirane države i potpune izolacije. Ipak, japanski umjetnici su uspjeli iskoristiti takvo stanje za razvijanje umjetnosti, u kazalištu se razvija kabuki i bunraku drame, a u slikarstvu ukiyo-e (drvorez u boji). Kada se Japan 1868. god. otvorio svijetu, kabuki glumci nastojali pojačati ugled ovog kazališta među gornjom klasom građana i prilagoditi tradicionalne stilove modernom ukusu. Danas je kabuki najpopularniji oblik tradicionalnog japanske drame.^[2]

Izvorno su u kabuki kazalištu glumile samo žene, ali su s vremenom muške uloge preuzeli muškarci, a kasnije i sve ženske, što je ostalo do danas. Glumci koji su se specijalizirali za ženske uloge se nazivaju onnagata. Ostale dvije značajne vrste glumaca su aragoto (grubi stil glume) i wagoto (nježni stil). Glumci koriste staromodni jezik koji sve teže razumiju čak i današnji Japanci. Pri tome govore monotonim glasom, praćeni tradicionalnim japanskim instrumentima. Pozornica je opremljena s nekoliko sprava kao što je pješački most (hanamichi) koji se može pružiti u gledalište.

Kabuki drame se bave povijesnim događajima i moralnim ljubavnim sukobima. Njegove osobitosti su jedinstvena glazba, kostimi, kazališne naprave i pomagala, kao i specifične drame, jezik i načini glume kao što je mie u kojemu glumac mora držati određenu pozu koja utvrđuje njegov karakter. Keshÿ, posebna vrsta snažne šminke, pruža element lako prepoznatljivog stila, čak i onima koji nisu upoznati s ovim umjetničkim oblikom.^[2] Tako je nastao izraz kabukimono (歌舞伎者) za osobe koje bi se odjevale bizarno i šepurile po ulici.

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Kabuki

• Kabuki - tradicionalno japansko kazalište

v • u Svjetska baština u Japanu Kulturna baština (20) Fuji (2013.) • Gusuku i drugi spomenici kraljevstva Ryukyu (2000.) • Dvorac Himeji (1993.) • Budistička čista zemlja Hiraizumija (2011.) • Budistički spomenici područja Horyu-ji (1993.) • Šintoistički hram Itsukushima (1996.) • Rudnici srebra Iwami Ginzan i njihov kulturni krajolik (2007.) • Prapovijesna mjesta Jōmon kulture u sjevernom Japanu (2021.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu1) (2016.) • Svetišta i hodočasnički putovi u brdima poluotoka Kii (2004.) • Povijesni spomenici starog Kyota (Kyoto, Uji i Otsu) (1994.) • Kofunguni Mozu i Furuichi: tumuli drevnog Japana (2019.) • Kupola atomske bombe u Hirošimi (1996.) • Mjesta Meiji industrijske revolucije (2015.) • Tajna kršćanska mjesta regije Nagasaki (2018.) • Povijesni spomenici stare Nare (1998.) • Hramovi i svetišta Nikka (1999.) • Sveti otok Okinoshima i pripadajuća mjesta Munakata (2017.) • Povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama (1995.) • Tomioka tvornica svile i pripadajući lokaliteti (2014.) Prirodna baština (5) Otoci Amami Ōshima, Tokunoshima, Iriomote i sjeverni dio otoka Okinawa (2021.) • Otoci Ogasawara (2011.) • Bukova šuma na planini Shirakami-Sanchi (1993.) • Shiretoko (2005.) • Šuma cedrova na Yakushimi (1993.) Nematerijalna svjetska baština (20) Tradicionalni ples Ainu (2009.) • Žetvena molitva Akiu no Taue Odori u gradu Akiu (2009.) • Kazalište lutaka Bunraku (2008.) • Ritualna izvedba Daimokutate u gradu Nara (2009.) • Festival Dainichido Bugaku (2009.) • Ples Gagaku (2009.) • Ritualni ples Hayachine Kagura u gradu Hanamaki (2009.) • Parada Hitachi Furyumono (2009.) • Ceremonija plutanja Yamahoko (2009.) • Kazalište Kabuki (2008.) • Novogodišnji festival Koshikijima no Toshidon (2009.) • Kumiodori, tradicionalno glazbeno kazalište na otoku Okinawi (2010.) • Mibu no Hana Taue, ritualno presađivanje riže u Mibu, Hirošima (2011.) • Nachi no Dengaku, vjerska umjetnost tijekom Nachi festvala vatre (2011.) • Kazalište Noh (2008.) • Poljoprivredni ritual Oku-noto no Aenokoto (2009.) • Proizvodnja tkanina ramie u pokrajini Uonuma, prefektura Niigata (2009.) • Sada Shin Noh, sveti ples u hramu Sada, Shimane (2011.) • Sekishu Banshi proizvodnja papira pokrajine Ivami (Shimane) (2009.) • Festival nove godine Chakkirako u gradu Miura, prefektura Kanagawa (2009.) • Yuki-tsumugi, tehnika proizvodnje svile (2010.) • Washi, vještina tradicionalnog ručno rađenog papira (2014.) • Washoku, tradicionalna božanska kultura Japanaca, posebice za proslavu Nove godine (2013.) 1  Svjetska baština više zemalja [1]