Zakon o prezimenu (Turska)
Zakon o prezimenu (tur. Soyadı Kanunu) je zakon Republike turske pod brojem 2525 koji svakom turskom državljaninu nameće obvezu da nosi jedno prezime. Zakon je usvojen 21. juna 1934., objavljen u turskim Narodnim novinama (tur. Resmi Gazete) 2. jula 1934., a na snagu je stupio 2. januara 1935. Zakon je zahtijevao da turski državljani usvoje prezime ako ga već nisu imali. Kršćanski i židovski Turci su već obično koristili prezimena, dok ga muslimani nisu predviđali u svojoj onomastičkoj tradiciji. Nakon usvajanja, prezime je postalo sastavni dio identiteta ljudi u Turskoj. Soyadı Kanunu spada među Ataturkove reforme na društvenom polju.
Dakle u januaru 1935. svi muškarci su bili dužni prijaviti u općini prezime koje su odabrali za sebe i za svoju porodicu u skladu sa zakonskim propisima.
Prema zakonu, prilikom izgovaranja i pisanja, ime prethodi prezime po pravilnom redu. Nisu dopuštena prezimena koja su u suprotni pravopisu, koja su smiješna, neprimjerena i uvredljiva, imena plemena, stranih rasa i nacija, imena koja ukazuju na čin i na položaj, bilo to civilni ili vojni.
Zabranjena su prezimena povezana sa stranim etničkim skupinama. Glave obitelji morale su odabrati prezime, a supruga bi ih u tome mogla zamijeniti u slučaju odsutnosti, smrti ili nesposobnosti da razumiju i žele. Također je zabranjena uporaba »povijesnih« prezimena bez genealoških dokaza.
Zabranjeno je nositi prezimena koja sadrže reference ili poveznice sa stranim kulturama, plemenima, nacionalnostima i religijama, a nova prezimena morala su potjecati iz turskog jezika. Prezime bi moglo imati patronimski sufiks –oğlu, dok su bili zabranjeni strani sufiksi poput jermenskog –yan, slavenskih –of, –ov, –vić, –ic, grčki –is, –dis, –pulos, –aki, perzijski –zade, arapski –mahdumu, –veled i arapski prefiks bin. Imena sa stranom konotacijom poput Arnavutoğlu (sin Albanca) ili Kürtoğlu (sin Kurda) nisu mogla biti usvojena. Imena klana ili plemena također nisu dozvoljena. Nadalje, u istim okruzima nije moglo postojati duplikata imena, a u slučaju spora prezime je pripadalo obitelji koja ga je prva registrirala.
Kao rezultat toga, mnogi su Grci, Bugari, Albanci, Bosanci, Čerkezi, Židovi, Arapi, Jermenci, Asirci, Gruzijci i Kurdi koji borave u Turskoj bili prisiljeni usvojiti tursko prezime, ponekad prevodeći svoje izvorno prezime na turski jezik ili zamjenjujući njihov nasab sa turskim patronimnim sufiksom –oğlu (npr. Kazantzoğlu, Mitroğlu, Mouratoğlu).
Dužnost izbora prezimena imao je suprug, koji se smatrao glavom obitelji sve dok se građanski zakon nije promijenio 2003. godine.
Svrha zakona bila je ukloniti diskriminacije koje su uzrokovale vjerne, socijalne i obiteljske titule koje su često dodavane uz imena, te ukloniti zbrku u matičnim knjigama, u regrutiranju vojske, u školskim upisima i u vlasničkim listovima. Sljedom ovog zakona, sa zakonom br. 2590 donesenim 26. novembra, zabranjene su titule ağa, hacı, hafız, hoca, efendi, bey, beyefendi, hanım, hanımefendi, paşa, hazret.
Naravno, reforma o prezimenu predstavlja naglu cezuru između prošlosti i republikanskog političkog nacrta a potom je išla prema nacionalnoj usredotočenost, odnosno ujedinjenju.
Pet mjeseci nakon donošenja Zakona o prezimenu, predsjednik Mustafa Kemal dobio je prezime Atatürk sa zakonom označenim brojem 2587, koje je turska nacionalna skupština jednoglasno prihvatila 24. novembra 1934. Zakonom donesenim 17. decembra 1934. godine, drugim je osobama bila zabranjena uporaba ovog prezimena.
