Perejaslavski sporazum
| Perejaslavski sporazum Переяславська рада | |
|---|---|
 | |
| Država |  Ukrajina
|
Perejaslavski sporazum (ukrajinski: Переяславська рада. ruski: Переяславская радa) je ime za sporazum koji su potpisali predstavnici kozačke vojske i ruskog cara 18. januara (8. januara po starom kalendaru) 1654.)[1]
Tim sporazumom je Ukrajina podpala pod rusku vlast, a bio je i casus belli za izbijanje Rusko-poljskog rata (1654. - 1667.)[1]
Bogdan Hmeljnicki hetman Zaporoških kozaka, poveo je još od 1648. pobunu protiv tadašnjih poljskih vladara koji su vladali Ukrajinom.[1] Njegova ratna sreća okrenula se 1651., kad su ga napustili dotadašnji saveznici - Krimski Tatari, a Poljaci pojačali vojni pritisak. Kako zapravo nije imao kud, Hmeljnicki se obratio za pomoć ruskom caru Alekseju I. da uključi Ukrajinu u svoje carstvo kao autonomni Kozački Hetmanat.[1] Rusi su načelno bili zainteresirani ući u takav savez, ali se ništa nije dogodilo sve do oktobra 1653. kad je ruski Zemski Sobor (skupština) odobrio zahtjev, a car Aleksej poslao delegaciju na čelu sa boljarom Vasilijem Vasiljevičem Buturlinom kod Kozaka.[1]
Čak i nakon što su u decembru 1653. pretrpjeli katastrofalni vojni poraz, - Kozaci odnosno njihova Rada još uvjek nije htjela primiti moskovsku delegaciju u Perejaslavu i službeno predati svoju sudbinu u carske ruke. [1]Ali su dva mjeseca kasnije u martu 1654., detalji ujedinjenja ispregovarani i dogovoreni u Moskvi. Kozacima je dan veliki stupanj autonomije, načelno isti koji su uživali i pod poljskom vlašću, kao i što su svom ostalom stanovništvu Ukrajine obećana ista prava koja su dotad uživali.[1]
Ali ujedinjenje Ukrajine sa Rusijom nije bilo prihvatljivo Poljsko Litavskoj Uniji, koja je tradicionalno imala aspiracija na taj prostor, pa je ubrzo nakon tog izbio Rusko-poljski rat (zvan i Trinaestgodišnji rat), koji je završio Andrusovskim primirjem i podjelom Ukrajine između Poljske i Rusije.[1]
Sporazum je vremenom postao predmet brojnih kontroverznih političko-pseudohistorijskih rasprava, teza i knjiga. Danas kad je to zbog političke situacije postalo en vogue - pojedini autori idu toliko daleko, pa sumnjaju da se radi o (ruskom) falsifikatu.[2]
Brojni današnji ukrajinski historičri iznose kojekakve teze, od toga da je Hmeljnicki izigran od Rusa, pa da se kasnije razočaran htio udružiti sa Šveđanima i Osmanskim Carstvom, i tako vratiti (izgubljenu) autonomiju.
Po nekima on je i uzrok današnjeg (nepovoljnog) položaja Ukrajinske pravoslavne crkve.