Polka

Polka
Kulturološki korijeni	Češka iz 1830-ih, Poljski folklor

Polka je živahan ples i muzički žanr u dvočetvrtinskom taktu (2
4) koji je nastao u austrijskoj Bohemiji u 1830-im godinama. Polka vuče korjene iz poljske pučke tradicije, ali je u 19. vijeku stekla vrlo plemenitu umjetničku tradiciju. Danas je jedan od osnovnih plesova u balfolku, dok se kao muzički žanr smatra podvrsta folklorske muzike odnosno muzike folk.

Polka je narodni ples u 2/4 taktu (2
4) u brzom tempu.

Spada u takozvana „kola” (što se plešu oko ovala dvorane) i pleše se u paru. Prednost ovog plesa je mogućnost kombiniranja koraka sa plesovima iste vrste i sa velikim brojom figura. Može se plesati tako da plesač stoji s lijeve strane plesačice, a ruke su im prekrižene ispred. U slučajevima kada se polka pleše u zatvorenoj poziciji, koraci plesačice oponašaju pokret koji je obratan od pokreta njezinog partnera.

Polka-mazurka je varijacija polke u metru mazurke (3
4), dakle spoj ritma mazurke i plesnih figura polke.

Tradicionalna polka se obično izvodi sa tubom, bubnjevima, violinom, harmonikom i/ili koncertinom. U ranijim muzičkim sastavima glavni oslonac je činila violina. U komornoj koncertnoj verziji, instrumenti za polku su najčešće glasovir i gudači.

Porijeklo polke nije sasvim jasno, prema etnografu Čeňeku Zíbrtu^{[α 1]}, mlada seljanka Anna Slezáková^{[α 2]} je oko 1830. izmislila polku za češku narodnu pjesmu „Strejček Nimra”,^[1] za vrijeme kada je služila u Kostelcu nad Labem kod građanina Klásterskýja.^[2] Izvorno se ovaj ples zvao „madera”^[3], ali je preimenovan na češkom u „půlka” prema svom poluritmu (polunota, pola takta, polukorak). Taj je naziv kasnije promijenjen na češkom u „Polka” (Poljakinja), vjerojatno kao izraz simpatije prema Poljacima potlačenim u pobuni iz 1830. Stoga, nekoliko izvora tvrdi da polka vuče korijene iz poljskog folklora, odnosno narodnog plesa. Drugi izvor tvrdi da prva polka nastaje kada je František M. Hilmar^{[α 3]} skladao „Polku Esmeraldu” u čast poljske pjevačice Esmeralde^?, što je i prva tiskana polka, a zatim su nastale „Polka Prachovská” i „Polka Anenská”.

Do 1835. godine ples je se proširio na plesne dvorane u Pragu. Odatle se do 1839. proširio u središte klasične muzike Beč,^[4] polka se brzo našla na plesnim podijima europskih gradova, posebno u poljskim, njemačkim i italijanskim, a u to vrijeme smatrana je vrlo skandaloznim plesom i to zbog vrlo prisnog načina na koji su partneri držali jedno drugo za vrijeme plesa. Polka je bila jedini zaista animirani ples u to vrijeme i išla je uz sentimentalne melodije valcera, odgovarajući na potrebu za novim, energičnijim i slobodnijim oblicima plesa. No, više od reakcije na valcer, polka je bila samostalna pojava, koja je išla svojim paralelnim putem i nije bila u otvorenom kontrastu sa ostalim plesovima na svodu. Ono što je polku učinilo popularnom u Europi i diljem svijeta bio je njezin snažan ritam u 2/4. Taj briljantan tempo, šarm pokreta koji je spajao okrete valcera sa koreografskim figurama galopa i radost koju je pobuđivala muzika predstavljali su odgovor na potrebu da se ples doživi na spontaniji način. Svi zasvođeni parovi i dalje su bili podvrgnuti svojevrsnoj cenzuri i upravo je taj element izazvao skandal. Godine 1840. Johann Raab^{[α 4]}, praški instruktor plesa, uveo ju je u Pariz.^[5][6] Polka je bila tako dobro primljena u Parizu da je se počelo pričati o „polkamaniji”^{[α 5]}. Ples je se ubrzo proširio u Engleskoj, gdje se smatrao vrlo modernim. Jules Perrot^{[α 6]} bio je prvi koreograf koji je donio polku na pozornicu: njegov balet „Polka” izveden je u Londonu 1844. godine. Zatim polka je stigla u Americi,^[5] gdje će postati popularan dvoranski ples, posebno sa rastućim imigrantskim skupinama iz srednje, sjeverne i istočne Europe sve do kasnog 19. stoljeća.^[7]

Tko danas želi biti popularan, piše polku, a tko želi dobro zaraditi, objavi polku. Gospodo, nemojte nam više davati vaše nesretne polke koje će vam (iskreno se nadam) istrunuti na policama.^{[α 7]}

– Jozef Sikorski^{[α 8]}, Gazeta Codzienna, Varšava, 1855.

Prag je pritom posjetio i Johann Strauss stariji, otac valcera, koje je, opčinjen ritmom polke, počeo skladati nekoliko komada u novom ritmu polke, na primer „Sperl-Polka” (1842), „Wiener Kreutzer Polka” i „Piefke und Pufke Polka”. Prvi koji je polku razvio u klasičnom smjeru bio je boemski skladatelj Bedřich Smetana, ravnatelj orkestra Narodnog kazališta u Pragu od 1866. godine. Njegova muzička produkcija bila je uglavnom za klavir: isprva je pisao veliki broj polki za plesne orkestre, kasnije je proizveo nekoliko melodija putem kojih je, prema mišljenju muzičkih kritičara, otkrio svoju ambiciju da sa polkom učini ono što je Chopin učinio sa mazurkom. Među njegovim polkama najpoznatije su „Salonpolkas” (1850-e), „Tři poetické polky”, „Erinnerungen an Böhmen in Form von Polkas” i „Böhmische Tänze” (1877-1879). Polku je uključio također u operi „Prodaná nevěsta” (1866), posebno u prvom činu djela.^[8][9] Smetana je bio prvi boemski muzičar koji je u potpunosti razvio koncept muzičkog nacionalizma, shvaćenog kao oporavak tradicije i kao autentični izraz nacionalnog duha. Želio je stvoriti muzički jezik koji bi bio blizak njegovoj zemlji i njegovom narodu, pa iz toga razloga je polka našla toliko prostora u njegovoj proizvodnji. Stoga, uspio je suprotstaviti banalnost finoći svojih pjesama nasuprot banalnosti uobičajenih ritmova.

Osim njega, Johann Strauss mlađi, kralj valcera, posvetio je se skladanji nekoliko polki. Najpoznatije su „Explosions-Polka” (1847), „Diplomaten-Polka” (1893), brza „Tritsch-Tratsch-Polka” (1858) i „Pizzicato-Polka” (1869) koju je skladao zajedno sa bratom Josephom. Joseph Strauss, međutim, u potpunosti shvaćajući želju za obnovom koja se sredinom devetnaestog stoljeća osjećala u Beču u vezi sa pitanjem ženskih prava, dokumentirao je svoju predanost skladanjem polke-mazurke „Die Emanzipierte”.

Interes za ovu muziku je trajao dugo nakon mode plesa. Dovoljno je reći da je muzički kritičar Edwin Evans^{[α 9]} u 1920-im zapisao:

Bila su tri skladatelja koja su zajedno radili na pisanju jedne polke, Sokolov, Glazunov i Ljadov. Preporučio sam Karsavini da uvrsti tu polku u divertismanu koji je predstavljala u Koloseumu i doživjela je veliki uspjeh. No, nisam joj rekao da je Djagiljev bijesan jer ju nisam ranije njemu preporučio.

Jacques Offenbach ju uključuje u mnoge svoje opere bouffe. Zatim, polke su skladali i Georges Bizet, Gioachino Rossini^{[α 10]}, Bohuslav Martinů, Joseph Lanner. Drugi skladatelji koji će pisati muzike u stilu polke bit će Jaromír Weinberger^{[α 11]}, Dmitrij Šostakovič i Igor Stravinski.

U Amerikama jake narodne tradicije se nalaze u Sjedinjenim Državama (Ohio, Južna i Sjeverna Dakota, Nebraska, Kansas, Oklahoma, Texas)^[10][11] i u Meksiku. Elementi polke pomiješali su se sa muzikom Kariba i Južne Amerike, stvarajući nove žanrove.

U Europi je tradicija i dalje jaka u svim zemljama podrijetla polke (Njemačka, Austrija, Češka, Poljska), ali postoji čitav niz oprečnih tradicija, poput sjeverne Italije (Emilija i Romanja) ili Slovenije.^[12]

Počevši od kraja Drugog svjetskog rata polka je ubrzo morala podleći valu novih ritmova koji su dolazili iz Sjedinjenih Država.

• 
  Ilustracija iz 1848.
• 
  Ilustracija iz 1840-ih
• 
  Polka na svečanim balovima u Stockholmu (1844)
• 
  Straussova polka „Éljen a Magyar!” (1869)
• 
  Muzička partitura za jednu Straussovu polku u opereti Prinz Methusalem (1877)
• 
  Predstavljanje polke na društvenom događaju iz 1923. godine u Charlottesvillu u Virginiji
• 
  Iz westerna The Old Barn Dance (1938)
• 
  Američki nacionalni festival polke (2011)
• 
  Bavarska polka
• 
  Plesačko takmičenje polke
• 
  Nastup plesnog ansambla polke
• 
  Mlađi plesači

• The Texas Polka Music Museum
• Polka Beat, stranica posvećena polci

Polka na Wikimedijinoj ostavi