Sud (logika)

Svaka rečenica, kao skup znakovlja, može biti smislena ili ne smislena. Međutim, sud mora biti smislen, odnosno, njime se mora nešto tvrditi. Smislenost je preduvjet za sljedeću karakteristiku suda, u čemu se sud razlikuje od rečenice, a to je njegova istinosna vrijednost. Dakle, sud ima istinosnu vrijednost; može biti istinit ili lažan.

Od ranije smo utvrdili da je "pojam" elemenat suda, a sud skup pojmova (formalistička teorija pojma). Da li je svaki skup pojmova sud?

“Danas je sunčano”, “Život je težak”, “Komplicirana knjiga”, “Plavo nebo”. → NIJE!

Sud treba imati svoj smisao – da ga iskazuje. Zbog toga, da li je svaki smisleni spoj pojmova sud?

Danas+je+sunčano; Život+je+težak; Komplikovana+knjiga; Plavo+nebo. → NIJE! To je tvorba složenih pojmova.

Neki od spojeva pojmova ipak jesu sudovi!? Možda je sud i rečenica“?.

“U životu moraš učiti!”, “Prestani ponavljati”! Rečenica je jezični izraz suda, stava, zaključka, argumenta i sl. i za rečenicu nećemo reći da je sud.

“Sud je spoj pojmova kojim se nešto tvrdi ili poriče”.

Sud je svaka smislena izjava koja može biti samo istinita ili neistinita, odnosno lažna.^[1]

Svaka naša tvrdnja ili stav mora biti istinit/a ili neistinit/a. Sud je misao koja posjeduje neku istinosnu vrijednost. Sud može biti istinit ili neistinit. Suđenje je psihički proces, a sud je rezultat tog procesa. Suđenje je oblik ili vrsta mišljenja, a sud je oblik ili vrsta misli. Sud nije isto što i rečenica. Rečenicom se izražavaju sudovi, a rečenice se mogu kazati na različitim jezicima.

Svaki sud nužno sadrži dva pojma “subjekt i predikat”.

Primjeri :

• Učenici su vrijedni.
• Osman je visok.

Nije teško zapaziti da pored subjekta i predikata u sudu postoji i riječca je. Ova riječca povezuje subjekt i predikat i naziva se sponom ili kopulom. Riječca je naziva se afirmativnom kopulom, a nije negativnom kopulom (afirmativni oblici kopule: sam, si, je, smo, ste, su), (negativni oblici kopule: nisam, nisi, nije, nismo, niste, nisu).

Dakle, svaki sud se sastoji od tri pojma:

• Subjekt → Misao o onome o čemu nešto tvrdimo
• Predikat → Misao o onome što o subjektu tvrdimo
• Kopula – riječca koja povezuje subjekat i predikat. Kopula je sastavni dio predikata u sudu.

Četiri varijante predikatne teorije suda :

1. Teorija supsumcije
2. Teorija identiteta po opsegu
3. Teorija imanencije
4. Teorija identiteta po sadržaju

“Teorija po kojoj je bit svakog suda u podvođenju opsega subjekta pod opseg predikata naziva se teorijom supsumcije”.

“Čovjek je živo biće”.

Pojmovi subjekta i predikata su u odnosu vrste i roda. Čovjek je vrsni pojam jer pored čovjeka postoje i druga živa bića koja pripadaju svojim vrstama. Čovjek je samo jedna vrsta živih bića.

Živa bića → pojam koji je rodni i za čovjeka i za druge vrste živih bića. Ovdje je opseg subjekta podveden pod opseg predikata tako da je pojam čovjeka suboordiniran pojmu živa bića.

“Teorija po kojoj je bit svakog suda identifikacija opsega subjekta s opsegom predikata naziva se teorija identiteta po opsegu”.

“Neki ljudi su vjernici.”

Ako po uzoru na teoriju supsumcije uporedimo ovaj sud mogli bismo kazati da se i ovdje opseg subjekta podvodi pod opseg predikata. Međutim, to nije ispravno jer ljudi nisu vrsta vjernika nego su vrsta živih bića. Osobina vjernik može biti promjenljiva da bi se kao konstanta pripisivala ljudima, a osobina čovjeka da je živo biće je po definiciji nepromjenljiva i najmanje od čovjeka zavisi hoće li to biti ili ne. U ovom slučaju radi se o podudaranju (identificiranju) opsega subjekta s opsegom predikata, odnosno subjektom i predikatom mislimo na iste ljude (neke ljude koji su vjernici – vjernike koji su neki ljudi).

“Teorija po kojoj je bit suda u imanentnosti sadržaja predikata sadržaju subjekta naziva se teorija imanencije”.

“Zmija je otrovna”.

Sadržaj predikata je svojstven sadržaju subjekta. To da je zmija otrovna, mi ističemo samo jednu njenu prepoznatljivu osobinu. JE OTROVNA', to je oznaka iskazana predikatom u sudu, a kao takva jedna je i od oznaka , pored drugih koje pripadaju zmiji. Uz pojam zmije uvijek i uvriježeno ide oznaka otrovnica. Kao i “Jabuka je slatka”. Osobina slatka, je jedno od svojstava jabuke, pored veličine, boje, izgleda i sl.

“Teorija po kojoj je bit suda u identificiranju sadržaja subjekta i predikata naziva se teorijom identiteta po sadržaju.”

Svojstvena je sudovima koje čine po sadržaju identični pojmovi na pozicijama subjekta i predikata, pojmovi u sinonimskom odnosu.

“Kosa je kika”, “Trokut je trostrani geometrijski lik”.

Sudovi po strukturi mogu biti:

1. Relacijski → sudovi kojima se nešto tvrdi o međusobnom odnosu dva ili više predmeta
2. Predikatni → sudovi u kojima se uspostavlja odnos sadržaja i opsega dvaju pojmova koje nazivamo subjektom i predikatom. Dvije glavne vrste predikatnih sudova su atributne i klasne.
3. Egzistencijalni → sudom se tvrdi egzistencija ili neegzistencija subjekta ili se poriče subjekat.

Tradicionalna četvorostruka podjela sudova po:

1. Kvantiteti
   • univerzalni (Svi učenici su dobri.),
   • partikularni (Neki učenici su dobri.)
   • singularni (Tomislav je dobar.),
2. Kvaliteti
   • afirmativni (Škola je obrazovna ustanova.)
   • negativni (On nije marljiv.)
   • limitativni (Oni su neiskreni.)
3. Relaciji
   • kategorički (Krv je crvena!)
   • hipotetički (Ako budem učio, očekujem odličan uspjeh.)
   • disjunktivni (Petar ne razumije ili ne zna.) (Ili Marko ili Andrija, ne slušaju.)
4. Modalitetu
   • problematički (Ana vjerojatno nije dobro naučila.)
   • asertorički (Marija je dobra govornica.)
   • apodiktički (Čovjek mora umrijeti.)

Sudovi mogu biti u sljedećim odnosima:

1. Kontrarni

   Svi učenici su aktivni.

   Svi/nijedan učenici/učenik nisu/nije aktivni/aktivan.

2. Kontradiktorni

   Svi učenici su aktivni.

   Neki učenici nisu aktivni.

3. Subalternirajući i subalternirani

   Svi učenici su aktivni.

   Neki učenici su aktivni.

4. Subkontrarni

   Neki učenici su aktivni.

   Neki učenici nisu aktivni.