Nothing Special   »   [go: up one dir, main page]

Prijeđi na sadržaj

Ivan Mažuranić

Izvor: Wikipedija
Ivan Mažuranić
Mažuranićev spomenik na zagrebačkom Zrinjevcu, rad Rudolfa Valdeca iz 1911.g.

Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. - Zagreb, 4. kolovoza 1890.) je bio hrvatski pjesnik, jezikoslovac i političar (prvi ban pučanin). Jedan od najuticajnijih pisaca ilirskog pokreta.

Životopis

[uredi | uredi kod]

Najznačajnija je kreativna ličnost Hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban). Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. Osnovnu školu pohađao je u Novom, gimnaziju na Sušaku, studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i mađarskom Szombathelyju. Po svršetku studija radio kao gimnazijski profesor, potom kao odvjetnik u Karlovcu.

Mažuranić je bio jedan od potpisnika bečkog književnog dogovora hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista 1850. godine kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku. Službuje u Saboru od 1861. godine, 1862. potaknuo je osnivanje Stola sedmorice. Predsjednik je Matice ilirske 1858.-1872., bansku dužnost vršio je od 1873 - 1880. godine.

Književni i lingvistički rad

[uredi | uredi kod]

Mažuranić se ozbiljno spremao za svoje veliko djelo. Od prvih stihova (Vinodolski dolče, da si zdravo!) koje piše 16-godišnji đak Sušačke gimnazije kao pozdrav svome zavičaju, do dopune Gundulićeva “Osmana” (1844.), dug je i strm put; ali u trenutku kad se latio toga posla, on je taj put već svladao: i razjašnjenje metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, i vergilijanski ep s iskustvom koje iz njega proizlazi, a tiče se odnosa povijesti i poezije. U “Danici” je, od samoga početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pjesnika, a kao čovjek neobično uman, temeljite naobrazbe i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih intencija i nijansi.

Kao lingvist ostvario je prvi uistinu moderan hrvatski rječnik: zajedno s Josipom Užarevićem, sastavio je djelo od 40.000 riječi u kojemu je, osim apsorpcije starijega nazivlja iz rječnika Mikalje i Stullija, skovao hrvatsko pojmovlje za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku.

Njegov pjesnički ugled bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njeno prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; poslije njega nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s cjelinom Gundulićeva djela. Uspjeh je i u javnosti bio tolik da ga je, karlovačkog odvjetnika, šurjak Dimitrija Demetra, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah “Iskra” napiše nešto novo. To novo bio je spjev “Smrt Smail-age Čengića”, koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz. U svome danas već klasičnom djelu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umjetnina hrvatske riječi, opjevao je stvarni događaj, ali ga je on, ne držeći se svih povijesnih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojbenom provincijalnom događaju-ubojstvu lokalnoga tiranina na prijetvorno-mučki način), pjesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli-vodilje cijeloga našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde.

Djela

[uredi | uredi kod]

Već u početnim stihovima pokazuje osobitu originalnost. Želeći provjeriti snagu i mogućnost hrvatskog jezika na poeziju pokušava primijeniti različite poetske oblike i stilove: elemente klasičnog metra (Sapfina strofa, elegijski distih), piše stihove koji su često porođene, formalno i sadržajno, za narodno pjesmom, te se okušao u trubadurskoj poeziji.

Dopuna Osmana je Mažuranića predstavilo kao erudita i snažnog umjetničkog potencijala. Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini, ali tu iskazuje neke originalne hrvatske konciznosti, metaforiku i refleksije što vidimo u njegovom spjevu Smrt Smail-age Čengića.

Pjesme:

  • Primorac Danici (1835.);
  • Danici ilirskoj (1836.);
  • Vjekovi Ilirije (1838.);
  • Javor (1839.- 1840.);
  • Peru (1840.);
  • Iz dopune Osmana;
  • Pozdrav Vinodolu (1830.);

Poveznice

[uredi | uredi kod]