Igor Marojević

Igor Marojević
Kao gost festivala Pesttext'21.
Biografske informacije
Rođenje	12. 7. 1968. (1968-07-12) (dob: 56) Vrbas
Opus
Znamenita djela
Šnit Beograđanke Ostaci sveta Sve za lepotu

Igor Marojević (Vrbas, 1968), srpski književnik.

Igor Marojević je rođen 12. 7. 1968. godine u vojvođanskom gradu Vrbasu.

Studirao je srpskohrvatski jezik i jugoslavensku književnost na Filoškom fakultetu u Beogradu, i tako stekao zvanje profesora srpskog jezika i književnosti. U Barceloni je upisao master iz Teorije svjetske književnosti ali ga nije dovršio. Takođe je preveo mnoge knjige sa španskog i katalonskoga^{[α 1]}.

Sada živi između Beograda i Barcelone. Član je srpskog (od 2001) i katalonskog PEN centra (od 2002) i jedan od osnivača Srpskog književnog društva (2001). Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja, među kojima Andrićeva i Nagrada Meše Selimović.

Od početka ratova devedesetih zastupa pomirbene stavove a od oslobađanja Srbije od Miloševićeve vlasti inzistira na izgradnji mostova između ex jugoslavenskih republika. Godine 2000. uzima učešća u prvom Međunarodnom književnom festivalu u Sarajevu, gdje je nastupio i 2004, a 2011. na književnoj koloniji Fra Grgo Martić. Tu prigodu rabi da kao i drugi učesnici održi književne večeri u Kreševu, Sarajevu i Tešnju a samostalno - uz sudjelovanje književnih kritičara Željka Grahovca i Elisa Bektaša - u Zenici. U BiH je nastupao i na Tjentištu, https://www.hocu.ba/indexphp/hocupriliku/promocije-knjiga-u-ok-book-zoni-nektar-ok-festa/ Surađivao je sa časopisima "Diwan" i "Sarajevske sveske". Od 2001. surađuje sa zagrebačkim "Quorumom" i drugim hrvatskim časopisima ("Libra libera", "Zarez", http://www.zarez.hr/system/issue/pdf/443/104.pdf, str. 20-21), te uzima učešća na Festivalu europske kratke priče 2003.

U Zagrebu nastupa još nekoliko puta http://www.monitor.hr/vijesti/igor-marojevic-je-jedan-od-najznacajnijih-pisaca-u-regiji/270487/ Arhivirano 2014-07-22 na Wayback Machine-u, http://www.hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/dogadanje/festival-knjizevnost-uzivo-literature-live-2007.-141^{[mrtav link]}. Nastupao je i u Osijeku, te na festivalu u Bolu na Braču. Godine 2003, dok je živio u Barceloni u koju se iz Beograda odselio 2001, a u koji se vratio 2006, objavljuje antologiju mlađih suvremenih srpskih pisaca, antoramu kako ju je sam nazvao kao smjesu antologije i panorame, "Oslobađanje lektire", za zagrebački "MD". Suradnik je i ljubljanske "Apokalipse" a 2015. je u Novom Mestu boravio skupnom potporom "Tradukija" i izdavača "Goga", gdje je, kao i u ljubljani 2003, imao zapažen nastup. U Novom Mestu je s njim govorio pjesnik, kritičar, prevoditelj i prozaik Jurij Hudolin koji je preveo njegov roman "Majčina ruka" a u Ljubljani filozof Tomo B. Ravbar. U Crnoj Gori je u XXI stoljeću nastupao u Baru, Budvi, Petrovcu, Nikšiću, Herceg Novom, Kotoru i Podgorici. Čileanski pisac Roberto Bolaño i on željeli su osnovati fanklub porno-glumice Moane Pozzi o kojoj je Bolaño pisao kao o Gianni Silvestri u romanu "Estrella distante" i knjizi priča "Llamadas telefónicas" a Marojević, dok nije znao Bolaña niti literarno niti osobno, pod punim imenom i prezimenom u pripovijestima "Vaš. Osvald" i "Rat za čast Moane Pozzi" u "Tragačima". Modificirana verzija "Rata za čast Moane Pozzi" svršila je i u "Mediteranima". Projekt osnivanja fankluba Moane Pozzi kao i mnoge druge, bitnije projekte dala je prekinuti smrt Roberta Bolaña. Marojević je jedan od ljudi čiji je osobni utjecaj na roman "Zona" francuski dobitnik Gonkurove nagrade Mathias Énard priznao na posljednjim stranicama "Zone". Igor Marojević je i jedan od bitnijih likova Enardovog ilustriranog romana "Tout sera oublié" ("Sve će biti zaboravljeno").

Marojevićevi javni istupi znadu biti relativno oštri, kritički i ironizirajući, osobito u doba kada je bio kolumnist u mnogim glasilima u Srbiji, regiji i inozemstvu (do 2014). U Srbiji je poznat kao polemičan i kontroverzan. U svakom je slučaju izdavaču i bivšemu funkcioneru Ministarstva za kulturu Republike Srbije Zoranu Hamoviću na TV StudioB više puta argumentirano rekao da laže https://www.youtube.com/watch?v=rO7wFBOSRU4 i napustio emisiju "Ćirilica" na "TV Happy" https://rutube.ru/video/40e3fb0541dac754092c5280c4968554/ i bio je jedan od najistaknutijih sudionika Bojkota NIN-ove nagrade, https://bljesak.info/kultura/knjige/igor-marojevic-bucan-spin-i-ignoriranje-sustine/301939

U noveli „Obmana Boga“ pisao je o samoubojstvu iz paranoidnog motrišta. Tiskana je u prijevodu na španjolskom^[1] i portugalskom, a njegovo kazališno djelo „Nomadi“ na katalonskom. Nova izdanja novele pretrpjela su izvjesne autorske izmjene teksta, kojima će Marojević podvrgnuti, u njihovim drugim odnosno trećim izdanjima, i romane „Dvadeset četiri zida“, "Žega" i "Šnit" ("Schnitt"), preveden na španjolski, https://trampaediciones.com/catalogo/corte/. U svome prvom romanu "Dvadeset četiri zida" govori o sidi, odnosno manjinama ugroženim osobito u srbijanskom društvu devedesetih godina XX stoljeća. Bavljenje individualcem ugroženim agresivnim kolektivom u biti jest glavna tema Marojevićeve proze, bilo da ga od kolektiva dijeli pripadnost zdravstvenoj ili manjini drugačijeg spolnog opredjeljenja kao u njegovu prvom romanu, ili ugroženost manjinskog ukusa za način života (roman "Parter", također preveden na španjolski,https://www.h2o.es/#/es/coleccion/121/platea) ili povlačenje u ratnim uslovima kao u romanu „Žega“ (kroz motrenje bolesnog i senilnog naratora koji pripovijeda o ratu zelenaša i bjelaša u Crnoj Gori) i „Šnit“, možda i njegovo najautentičnije djelo u kojem kroz simuliranje raznih novinskih formi piše o Zemunu u NDH, dok je jedan od glavnih junaka Hugo Boss, povijesno poznat po tomu što je izmislio i šio Waffen-SS i druge nacističke uniforme) pa i "Majčina ruka" (treće djelo iz predviđenog petoknjižja "Etnofikcija" u kojemu kroz motrište dječaka zaljubljenog istodobno u dvije Njemice pripovijeda o stradanju podunavskih Nijemaca u Vojvodini između 1944. i 1948. Knjiga je prevedena na slovenski i makedonski jezik). Zanimljivo je da je autoru, kao u priloženome tekstu,^[2] zamjeran utjecaj filma Inglorious Basterds na Schnitt, premda je "Šnit" prvotno objavljen dvije godine prije Tarantinova remekdjela. Po općem mišljenju kritike i mnoštvu nagrada koje je polučilo, njegovo najzrelije djelo jest roman "Ostaci sveta" u kojemu unosi posve novi postupak ulančanoga skaza kroz koji nudi postideološki road movie svoje vrsti kroz XX stoljeće i njegove krvave epizode poput Španjolskog građanskog rata, Jasenovca, Bleiburga, Srebrenice i NATO bombardiranja SR Jugoslavije. Junaci su opet individualizirane žrtve tih događaja, među kojima ima Španjolaca, Srba, Bošnjaka i Hrvata. U suvremenijim narativima Marojević piše o individualističkim junacima koji se u XXI stoljeću ne snalaze u međuljudskim, pretežno muško-ženskim odnosima. U takve narative potpadaju spomenuti roman „Parter“, knjiga priča "Tragači", a od kojih se najuspjelima doimaju knjige priča "Mediterani" i "Beograđanke" u kojoj Marojević govori iz motrišta osam junakinja. Knjiga je nagrađena sa dva priznanja ali, premda pisana u manje komercijalnom žanru pričozbirke, u samo pet mjeseci objavljena je kod "Lagune" u šest izdanja, drugim riječima u deset tisuća primjeraka. Opaženo je da "Odavno jedna zbirka pripovedaka nije privukla toliko pažnje kao što je pošlo za rukom Beograđankama Igora Marojevića".^[3] Prevedena na madžarski, ukrajinski, slovenski i makedonski jezik, to je naprevođenija Marojevićeva knjiga uopće. Marojevićeve pripovijesti uvrštene su u antologije srpske/bivše jugoslavenske/europske proze ili književnosti na njemačkom jeziku, španjolskom, talijanskom, češkom, poljskom i makedonskom i izborima na slovenskom, bugarskom, grčkom, rumunjskom, ukrajinskom i madžarskom. Priče i eseji objavljivani su mu i na engleskome i danskom jeziku. Zbirka "Sve za lepotu" je izbor njegovih pripovijesti, dopisanih, po autorovoj tvrdnji, gdje je trebalo, za pojam ljepote, pa je tako u pitanju neformalni roman o savremenosti čiji je glavni junak ljepota. Knjiga se ipak zatvara ciklusom istoriografskih pripoveijestia "Smrti poznatih", u kojoj se nalazi i "Slikopisanje", za koju je autor dobio "Andrićevu nagradu". Njegova poslkednja knjiga, "Granična stanja" se odvija dobrim dijelom na granicama, uglavnom država bivše Jugoslavije, i kroz junake kojim dijelom pate od psihijatrijskih stanja koja su na rubu psihoze i neuroze. I pored njene usmjerenosti na suvremenost, ima autora koja doživljavaju "Granična stanja" kao svojevrsno objašnjenje patologije i zla opisanih u dijelovima prethodne dvije knjige: "Sve za lepotu" i, prije svega, romanu "Ostaci sveta" te da sa ova dva naslova "Granična stanja" u tom smislu čine svojevrsnu trilogiju[2]. Osim toga, autor je svojom knjigom novela stvorio svojevrstan luk do svojih proznih početaka, objavljenih novelom "Obmana boga". Marojević je po nekim kritičarima začetnik tzv. krtog realizma a svakako jest etnofikcije, poetike nazvane po njegovu nastajućemu petoknjižju, čiji su pojedini dijelovi već utjecali na neke mlađe srpske autore. U svom najznačajnijemu romanu, "Konstantinovo raskršće", Dejan Stojiljković nudi sličan, a-historijski tretman povijesti koja po etnofikciji mora biti tek građa za prozne igrarije s poviješću koja u tome smislu mora služiti literaturi, bez da je vice versa. Stojiljkovićev roman donosi hommage Marojevićevu "Šnitu".^[4] Marojević je svakako jedan od začetnika digitalnoga realizma čije prvo djelo po trenutku objavljivanja jesu knjiga priča "Beograđanke" a drugo "PR" Aleksandra Ilića, koji je konačni tvorac pojma digitalni realizam. Uz Marojevićevu prozu se spominju i odrednice neorealizam, trans, snajperska proza i generacija mix.

Po njegovu prvome romanu igrana je istoimena kazališna adaptacija u Beogradskom dramskom pozorištu 2003. godine. Njegov prvi komad „Nomadi“, napisan izvorno na španjolskom kao Los nómadas izvođen je u Španjolskoj u produkciji barcelonskog Instituta za teatar 2004. na katalonskom a njegova srpska verzija, autorski prijevod komada, izvođena je pod naslovom „Tvrđava Evropa“ u produkciji BELEF - a 2008. Drugi autorov komad "Bar sam svoj čovek" (produkcija BDP, 2009-2011) doživio je uspjeh kod publike a redateljica dobila nagradu "Tatjana Lukanov".

• Dvadeset četiri zida (1998, 2010²)
• Žega (2004, 2008²)
• Šnit (2007, 2008², 2014³)
• Parter (2009)
• Majčina ruka (2011)
• Prave Beograđanke (2017)
• Tuđine (2018)
• Roman o pijanstvima (2019)
• Ostaci sveta (2020, 2022)

• Obmana boga (1997)
• Tragači (2001)
• Mediterani (2006, 2008)
• Beograđanke (2014^{[α 2]})
• Sve za lepotu^{[α 3]} (2021)
• Granična stanja (2023)

• Kroz glavu (sociokulturni, 2012)
• Preteče: pohvala pretencioznosti (književni, 2023)

• Nomadi (2023)

• Dvadeset četiri zida^{[α 4]} (2003-2004)
• Els nòmades^{[α 5]} (2004)
• Tvrđava Evropa^{[α 6]} (2008)
• Bar sam svoj čovek (2019-2011)

^{[1] [2] [3] [4]}

^{[5] [6] [7] [8] [9] [10]}

1. ↑ Biografija pisca na sajtu izdavačke kuće Laguna
2. ↑ [http:http://www.e-novine.com/kultura/kultura-knjige/98347-Beogradske-igrice.html Priča iz knjige "Beograđanke"]
3. ↑ Razgovor za zagrebačku "Lupigu"
4. ↑ Prijevod priče "Unutra" na slovenski
5. ↑ Interview sa Dejanom Stojiljkovićem
6. ↑ Interview sa Mićom Vujičićem
7. ↑ „Interview za "Popbox"”. Arhivirano iz originala na datum 2016-08-28. Pristupljeno 2016-08-28. 
8. ↑ Interview za "Blic"
9. ↑ Interview za B92
10. ↑ Interview za podgorički "Dan"