Engleski parlament
| Engleski parlament (en) Parliament of England | |
|---|---|
 | |
 | |
| Vrsta | |
| Vrsta | jednodomni (1215. - 1341. / 1649. -1657.) dvodomni (1341. -1649. / 1657. -1707.) |
| Historija | |
| Osnovano | 15. jun 1215. |
| Raspušteno | 1. maj 1707. |
| Mjesto zasjedanja | |
Westminsterska palača London, Engleska | |
Engleski parlament (engleski: Parliament of England) je ime parlamenta Kraljevine Engleske koji je egzistirao od oko 1215. do 1707. kad ga je naslijedio Parlament Ujedinjenog Kraljevstva.
Korijeni engleskog parlamenta, kao mjesta za raspravu sežu do anglosaksonskog Witansa, ali je on tek u 13. vijeku počeo dobijati oblik parlamenta kakav danas znamo.[1] Monarsi su se oduvijek oslanjali na savjete učenijih ljudi, koje su okupljali na svojim dvorovima, u 13. vijeku, kralj je još uvijek najmoćniji subjekt, ali uz njega egzistira i njegov savjet, koji se redovno sastaje. U njemu sudjeluju lordovi, biskupi i opati, na taj način stvoren je forum za raspravu o glavnim problemima zemlje, koji je postao temelj za kasniji Dom lordova.[1]
Negdje od 1265. i obični građani, počinju bivati zastupljeni u odlučivanju o sudbini kraljevstva, unatar grofovija njihovi reprezenti bili su vitezi okruga, a po gradovima su to izabrani gradonačelnici i vijećnici. Oni su se sastajali odvojeno od Doma lordova, pa je tako nastao rani oblik Doma komuna (Commons).[1]
Važan faktor u razvoju autoriteta parlamenta dao je Edward I (1272.-1307.) - peticijama. Njih su mogli podnositi pojedinci i organizacije, kao što su gradske vlasti ili trgovačke gilde - zahtjevajući pravdu ili zadovoljštinu od parlamenta. Na taj način je on dobio novu ulogu i više posla kojim su se podjednako bavili i Gornji i Donji dom. Iako su kralj i njegov savjet i nadalje bili jezgro parlamenta, ipak je efikasno razmatranje peticija parlamentu donijelo status visokog suda pravde. Taj proces je nakraju doveo do tog da upravo on postane mjesto u kome se kreiraju zakoni.[1]
Na kraju 13. vijeka, ideja da parlament mora dati suglasnost za izmjene i zahtijeve koje kralj želi provesti, postala bitan dio sistema odobravanja oporezivanja. Kraljevi su isprva zahtijevali poreze kad bi im ponestalo novaca u blagajni, ali su za vladavine Edwarda I njegovi troškovi gotovo konstantnog ratovanja - toliko narasli, da je on bio primoran pitati parlament (kao autoritet) da mu odobri povisiti poreze. Rezultat tog čina bio je povezivanje poreza i zastupanja - odnosno pristanak naroda za to. To je i formalizirano zakonom iz 1362. [1]
U 14. vijeku parlament je počeo sve više uključivati tri staleža zemlje (lordove, visoke crkvene prelate i zastupnike grofovija i gradova/commons). U vrijeme nestabilne vladavine Edwarda II 1312., grupa lordova, na čelu sa Thomasom, grofom od Lancastera, tvrdila je da predstavlja cijelu zemlju, pa je izradila i zakonik kojim se ograničavala kraljeva i moć njegovih loših savjetnika. U tom zakoniku se ne spominje volja crkvenih prelata kao ni glas običnih građana (Commons). Zbog tog je 1322. parlament ukinuo zakonik, jer on nije izglasan od strane svih u parlamentu, već samo u Domu lordova. Od tog vremena sve glavne političke teme zemlje su se promišljale, odobravale i formirale u parlamentu, na temelju dogovora između kralja i svih staleža kraljevstva.[1]
Nakon izbijanja Stogodišnjeg rata 1337. osnažena je važnost parlamenta, jer se moralo ubirati puno više poreza za borbu protiv Francuza i Škota. Fokus cijele zemlje pored uzdržavanja vojske na frontovima, okrenuo se i prema katastrofi koju je donijela pandemija Crna smrt - (1348. - 1350). Tadašnji lideri zemlje iskoristili su parlament da očuvaju svoj visoki društveni položaj, jer je tad zbog enormnog pada broja stanovnika, po prvi put naglo narasla ekonomska moć seljaštva. Zbog tog je parlament donio čitav niz važnih zakona vezanih uz vlasništvo na zemljom, prava na lov, i cijene koje radnici mogli naplatiti za svoj rad. Kako je postao sredstvo preko kojeg je aristokracija ostvarila svoje interese, i parlament je odigrao važnu ulogu u stvaranju uvjeta koji su doveli do Seljačkog ustanka 1381.[1]
Pravo parlamenta da kritizira monarha i njegov izbor ministara jače se razvilo krajem 14. vijeka. Tako je takozvani Dobri parlament 1376 kritizirao dvor za poteze koje je provodio tokom regenstva u ime Edwarda III. On je bio i prvi koji se pozabavio pitanjem ostavke.[1]
Nakon 1399., kad je Henry Bolingbroke uzurpirao tron kao Henry IV, parlament se pretvorio u sredstvo u borbi za krunu između potomaka Edwarda III. Kako je Henry bio svjestan nesigurnih temelja na kojima mu kruna počiva, parlament je bio u mogućnosti izvući od njega brojne ustupke. Tako je 1401. Donji dom inzistirao na pravu da uvođenje novih poreza mora proći izglasavanje u njihovom domu, pa je - 1407. to i zakonski propisano da odobrenja za oporezivanje daje Donji dom. Do 1414. i prve godine vladavine Henrya V - Donji dom stekao je ravnopravnost u donošenju novih zakona sa Gornjim domom, što je bila važna faza u priznanju volje naroda (većine).[1]
Od 1450-ih do 1520-ih parlament je pomogao da se otkriju pravne i političke posljedice Ratova dviju ruža. Sposobnost svemoćnih feudalaca da potkopaju kraljevsku vlast - dovela je do pravne manipulacije oko pitanja nasljedstva i vlasništva nad zemljom. U tom periodu je po prvi put dokumentiran pokušaj utjecaja na izbore. Da se podmićivanjem i zastrašivanjem - postavi u Donji dom što više svojih simpatizera.[1]
Vladari kasnog srednjeg vijeka i oni iz Dinastije Tudor pokušali su koristiti parlament kao forum u kojem se njihove osobne želje pretvaraju u zakon. Izbor prijateljski naklonjenog predsjednika Donjeg doma bio je dovoljan da se osigura dovoljan broj glasova za izglasavanje željenih zakona. Istom metodom poslužio se i Richard III - 1484. kad je njegov bliski saveznik William Catesby, bio predsjednik Donjeg doma. On je iskoristio autoritet parlamenta da podrži rušenje s trona Edwarda V.[1]
Za vladavine Henryja VIII, zakoni koje je tad donio parlament pomogli su u oblikovanju moderne Engleske. Parlament je bio taj koji je donio čitav set mjera, koje su dovele do raspada samostana i osnivanje Anglikanske crkve.[1]
Ipak kao rezultat desio se i veliki protest i buna, znan kao Hodočašće milosti koji je buknuo po sjevernim grofovijama - 1536. Uz to u vrijeme Henryjeve vladavine desile su se i krupne političke promjene. Zakoni o uniji iz 1536. - 1543 uveli su Wales u kraljevinu, pa su nove velške grofovije prvi put predstavljene u parlamentu 1536.[1]
Tokom vladavine Dinastije Tudor počelo se sa arhiv]]iranjem rada parlamenta, pa se tako danas zna za slučajeve Georga Ferrera iz 1543. i Williama Stricklanda 1571., koji su branili prava i povlastice zastupnika parlamenta, protiv intervencije kralja, a isto tako se zna i da su izbori iz 1586. bili sporni.[1]
Iako je sjednice parlamenta i dalje sazivao monarh, parlament je postao odlučan da čuva svoju nezavisnost od krune. Kad je James I sam tražio povećanje poreza za slanje vojne pomoći 1621., - Donji dom iskoristio je tu priliku da raspravlja o tom pitanju protiv kraljevi želje - pozivajući se na svoje drevne pravo na raspravu o bilo kojoj temi, bez kraljeve intervencije.[1]
