Decameron

Za ostala značenja, vidi Decameron (razvrstavanje).

Decameron
Korice izdanja iz 1492.
Autor(i)	Giovanni Boccaccio
Originalni naslov	Il Decameron, cognominato Prencipe Galeotto
Naslov prijevoda	Dekameron
Prevodilac	John Payne Richard Aldington James McMullen Rigg Mark Musa Peter Bondanella i drugi
Država	Italija
Jezik	talijanski
Žanr(ovi)	srednjovjekovna alegorija, komedija, satira
Izdavač	Filippo and Bernardo Giunti
Datum izdanja	1351.-1353.
Vrsta medija	tvrde i meke korice
Stranica	698
ISBN	9781442935761
OCLC broj	58887280
Dewey Decimal	853.1
LC klasifikacija	PQ4267

Dekameron (ital. Il Decamerone, Decameron) je zbirka od 100 novela koju je napisao italijanski autor Đovani Bokačo. Vjerovatno je započeta 1350, a zaršena 1353. godine. To je srednjevjekovni alegrijski rad čije priče imaju oblike od erotskih do tragičnih. Teme su ljubavne ili o lukavosti i raznim neslanim šalama. Iako je to veliko umjetničko djelo sa elementima zabavnog karaktera, ipak je to važan istorijski dokument života u 14. vijeku. Dekameron u prijevodu znači 10 dana.

Svaka priča je prožeta porukom da treba uživati u svakom trenutku, kao i kritikom lažnog morala. Sve priče su povezane jednom okvirnom koja govori kako su se sedam devojaka i tri mladića sklonili od kuge koja je harala Firencom na obližnjem imanju, gde su proveli 10 dana tako što je svaki dan svako ispričao po jednu priču. Posle svake priče se nalazi podatak kog dana je ispričana priča i koja je bila po redu toga dana. Bokačo je ovu zbirku pripovedaka posvetio svojoj dragoj Fjameti.

Dekameron se smatra jednim od najznačajnijih djela italijanske i evropske književnosti, djelom koje je utemeljilo italijansku prozu na narodnom jeziku.

• 1. dan - nema utvrđenu temu, kraljica je Pampinea
• 2. dan - neprilike sa srećnim krajem, kraljica je Filomena
• 3. dan - o domišljatim ljudima, kraljica je Nejfila
• 4. dan - o nesrećnim ljubavima, kralj je Filostrato
• 5. dan - o srećnim ljubavima, kraljica je Fiameta
• 6. dan - o onima koji su se veštom dosetkom osvetili ili spasili, kraljica je Eliza
• 7. dan - o ženama koje su prevarile muževe, kralj je Diones
• 8. dan - šale žena sa muškarcima i obratno, kraljica je Laureta
• 9. dan - slobodna tema, kraljica je Emelija
• 10. dan - nema utvrđenu temu, kralj je Pamfil

Ovaj članak sadrži sažetke i objašnjenja za 100 priča iz Dekamerona Đovanija Bokača.

Svaka priča/novela Dekamerona počinje sa kratkim uvodom koji objašnjava radnju priče. U J. M. Riggovom prijevodu na engleski jezik (1903.) koriste se zaglavlja za mnoge od tih sažetaka. Potom slijedi objašnjenje same priče.

Sedam devojaka i tri mladića sreću se stvaraju dogovor u kome će priča postati spasonosna sila koja pobeđuje smrt. Postoje mišljenja da su sedam devojaka Bokačove ljubavnice – od Pampineje, koju je prvu voleo, do Elize, koju je voleo kada je pisao delo. Međutim, Pampineja je bujna, Fijameta je raspevana, Emilija je laskavica, Laureta Petrarkina Laura, Neifila ponovo zaljubljena, i Eliza Vergilijeva Didona. Bar tako tvrdi de Sanktis. Devojaka ima koliko i dana u nedelji, planeta na nebu, teoloških vrlina (slobodnih veština).

Broj tri, koliko ima mladića, simbolizuje muško načelo i sveto trojstvo. Panfilo sav ljubav prepostavlja se da predstavlja nevernog Bokača, Filostrato pobeđen ljubavlju, predstavlja Bokača odgurnutog. Dioneo, na kraju je jedan od piščevih potpisa, te je ovaj pripovedač razvratnih priča na kraju dana, verovatno sam autor.

Pripovedanje novela samo je deo njihove aktivnosti, i oni od toga prave ritual – ceremoniju krunisanja, zadavanje teme i pravila pripovedanja. Maglovit okvir govori o još nekim njihovim stalnim aktivnostima kao što su šetnje. Poruka Dekamerona je možda, budimo velikodušni da bi tako ovekovečili svoje kratke živote.

Pripovedanje je podeljeno na četiri teme. Prva slobodna (1 dan), druga o fortuni (2 dana), o amoru (četiri dana) i o velikodušnosti (1 dan). Bokačo nije želeo da stil okvira puno odudara od stila novela pa je uveo i prelaze.

Pampinea je kraljica prvog dana, a nema utvrđene teme. U šest priča govori se o tome kako jedna osoba kudi drugu, a četiri su satire o katoličkoj Crkvi.

Ser Cepparello, poznat kao Ciapelletto, jedan zloglasno zao čovjek, zbog posla otputuje u tadašnju Burgundiju, gdje ga niko ne poznaje. Tamo se smrtno razboli, a dva firentinska brata koji su mu bili domaćini dovedu fratra iz obližnjeg samostana kako bi mu se Ciapelletto ispovijedio i dobio posljednju pomast. Ciappelletto laže fratru da je vodio vrlo pošten život, čemu fratar povjeruje i nakon njegove smrti napravi propovijed o njegovom životu. Građani koji su je čuli povjeruju da je on bio svet čovjek i dugo nakon njegove smrti smatraju ga svecem.

Panfil priča prvu priču u cijelom djelu, a to je i prva priča u kojoj se izruguje tadašnja praksa rimokatoličke Crkve. Najraniji izvor ove priče nalazi se u osmom poglavlju biografije Svetog Martina. Tu biografiju je oko 400. godine napisao Sulpicije Sever.

Abraham, jedan pariški je prijatelj Giannotta di Civignìja, koji ga godinama pokušava uvjeriti da pređe na Kršćanstvo. Jednog dana Abraham odlazi u Rim, rekavši Giannottu da želi vidjeti vođe Crkve - papu i kuriju - kako bi odlučio da li želi postati Kršćanin. Giannotto, znajući kako je kršćansko svećenstvo razvratno i dekadentno, boji se da Abraham, nakon što to vidi, nikada neće htjeti preći na Kršćanstvo. Abraham se vraća i prelazi na Kršćanstvo, a svoju odluku objašnjava time da, ako se Kršćanstvo i dalje širi iako je svećenstvo iskvareno, ono zaista mora biti Božja riječ.

Neifile priča drugu priču u ovom djelu i drugu antikatoličku priču. U ovoj oštroj priči, Židov prelazi na Kršćanstvo zato što logički zaključuje da samo religija koju podržava Bog može napredovati unatoč iskvarenosti njezinih vođa. Najraniji izvor ove priče je "Avventuroso Ciciliano" (Busone da Gubbio), koji je 1311. napisano na talijanskom. Ta priča pričala se i o muslimanima, među njima i Saladinu.

Moćni sultan Saladin otkriva da je njegova riznica prazna. Židov Melčizedek ima dovoljno novaca za pokrivanje nedostatka, ali Saladin smatra da je on previše škrt kako bi ga pošteno posudio. Saladin pokušava prevariti Melčizedeka pitavši ga jesu li zakoni Židovstva, Kršćanstva ili Islama prava riječ Božja. Melčizedek izbjegne zamku ispričavši priču o trgovcu koji je imao vrijedan prsten i tri dobra sina. Obećao je prsten (kao i imanje) svoj trojici, pa je napravio i dva jednako vrijedna primjerka i dao po jedan svakom sinu. Tako se nije moglo odrediti ko je pravi nasljednik. Isto se tako ne može odrediti koja je vjera istinita. Saladin se svidi Melčizedekova mudrost i on odluči biti iskren prema njemu. Na kraju Saladin pozajmi novac i otplati ga, a Melčizedek dobije Saladinovo poštovanje i poklone zbog svoje pameti.

Pripovjedač je Filomena, koja prikazuje glavnog lika kao mudrog i u pozitivnom svjetlu. Za razliku od ostalih srednjovjekovnih i renesansnih autora, Bokačo tretira židove s poštovanjem, pa moderni čitatelji ne osjećaju nelagodu. Moguće je da je Bokačo bio u kontaktu sa židovima dok je kao mladić živio u Napulju. Najstariji izvor te priče je djelo francuskog pisca Stephena Burbonskog The Seven Gifts of the Holy Spirit. Međutim, najvjerojatniji izvor je malo mlađa francuska pjesma (c. 1270.–1294.) Li dis dou vrai aniel. Ta priča je bila naročito popularna tijekom renesanse i može se naći u mnogim oblicima širom Evrope. Također je nazivaju "Priča o tri prstena" i "Legenda o tri prstena" i, prema riječima Carla Ginzburga, navedena je tijekom suđenja za herezu talijanskom mlinaru Menocchiu.^[1]

Jedan mlađi fratar zavede jednu djevojku neznajući da ih posmatra stariji opat. Međutim, fratar shvata da ga je opat vidio te ode, kazavši da mora obaviti neki posao, i dadne ključ svoje sobe opatu, koji potom ulazi u nju kako bi sam pogledao djevojku. Ona mu se svidi. Fratar, koji je sakriven posmatrao sve to, koristi situaciju kako bi izbjegao optužbu. Fratar i opat brzo izvedu ženu iz manastira, a ubuduće je obojica često.

Dioneo, koji je dobio na glasu kao najnepristojniji narator, pripovijeda ovu priču. Najraniji poznati izvor ove priče nalazi se u Cento Novelle Antiche, talijanskoj zbirci kratkih priča iz kraja 13. vijeka. Također je moguće da ju je Bokačo uzeo francusku priču "L'Evesque qui benit sa maitresse" ("Biskup koji blagosilja svoju gospođu").

Markiza od Montferrata, na banketu na kojem su se služe samo jela od kokoši, uguši ljubav koju francuski kralj gaji prema njoj.

Fiammetta je pripovjedač ove priče, koja potiče iz Hiljadu i jedne noći.

Jedan imućan čovjek hvali se da je njegovo vino "dovoljno dobro i za samoga Krista". Pohlepni inkvizitor dočuje to i optužuje ga. Nakon što je neko vrijeme prisustvovao pokori koja mu je nametnuta, on na misi čuje da "će dobiti stostruko i živjeti vječno". On se vraća inkvizitoru i opazi da se siromašnima daju velike količine neukusnog jela. Kaže inkvizitoru da će se ugušiti u tom jelu ako se u zagrobnom životu doista dobija stostruko. To razbjesni inkvizitora, ali on se i posrami zbog svoje pohlepnosti.

Emilia pripovijeda ovu, još jednu protusvečenićku priču, do sada četvrtu tog dana. Neki komentatori su identificirali inkvizitora kao Pietra della Aquila, koji je bio inkvizitor u Firenci tijekom 1345. godine. Međutim, čitatelj mora imati na umu da priča ne mora biti istinita samo zato što je lik u priči doista postojao.

Bergamino, pričom o Primassu (vjerovatno Hugues Primas) i opatu Clunyja, lukavo osudi iznenadnu škrtost kod Messer Can Grandea della Scala.

Filostrato je pripovjedač ove priče, koja govori o dobročinitelju Dantea Alighierija, kojeg on hvali u dijelu Božanstvene komedije pod nazivom "Raj", xvii, 68.

Guglielmo Borsiere oštrim odgovorom osudi škrtost kod Messer Ermina de' Grimaldija.

Kao i u tri prethodne novele, Laurettina novela govori o tome kako jedna osoba ukori drugu na neki lukav način. Izvor ove priče je nepoznat.

U ovoj priči može se također pronaći i jedna aluzija na Dantea, ovaj put na Pakao, xvi, 66. Danteov utjecaj se može naći posvuda u Dekameronu, od njegovog podnaslova (aluzija na Pakao, v) do njegovog fizičkog rasporeda i pažnje posvećene srednjovjekovnoj numerologiji. Osim toga, Bokačo često govori o životima ljudi čije je duše Dante susreo na svom epskom putovanju kroz zagrobni život.

Uvreda jedne gaskonjske dame dovede do stvaranja čvršćeg stava kod kiparskog kralja.

Elissa pripovijeda još jednu novelu vezanu za uvrede. Bokačo je tu priču direktno preuzeo iz Cento Novelle Antiche, u kojoj je muška ličnost iz priče također kiparski kralj.

Majstor Alberto da Bologna časno osramoti jednu damu, koja ga je htjela osramotiti zbog njegove ljubavi prema njoj.

Pampinea pripovijeda ovu, posljednju priču prvog dana, čija je tema prekoravanje neke osobe, kao i kod pet prethodnih priča.

Filomena je kraljica drugog dana i kao temu određuje nesretne dogodovštine koje su se ipak sretno završile.

Martellino se pretvara da je paralitik i glumi da je ozdravio nakon što ga stave na tijelo Svetog Arriga. Međutim, njegov trik biva otkriven, ljudi ga prebiju i uhite, on dođe u opasnost od vješanja, ali se ipak spasi.

Neifile pripovijeda ovu priču, koja se, kao i I, 1, izruguje katoličkoj tradiciji razaznavanja svetaca. Iako raniji izvor ove priče nije poznat, dio priče u kojem Martellina njegovi prijatelji prenose u krevetcu odnosi se na Evanđelje po Marku 2:2 i Evanđelje po Luki 5:19.

Ronaldo d'Asti bude opljačkan, stiže u dvorac Guglielmo gdje mu pomogne jedna udovica; njegovo vlasništvo mu biva vraćeno, lopovi uhvaćeni i obješeni, te se on sigurno vrati kući.

Izgleda da ova priča potiče iz Pančatantre, te je već bila stara 1500 godina prije nego što ju je Bokačo ponovo ispričao. Filostrato pripovijeda njegovu verziju priče.

Tri mladića proćerdaju svoje bogatstvo i postanu siromašni. Njihov nećak, vrativši se kući kao očajan čovjek, zaljubi se u jednu opaticu, za koju otkrije da je kćerka kralja Engleske. Ona se uda za njega, a on svojim ujacima vrati njihovo bogatstvo.

Pampinea je pripovjedač ove priče, za koju nije poznata ranija varijanta.

Landolfo Ruffolo osiromaši, postane gusar, zarobe ga Đenovljani, njihov brod se nasuka, Landolfo pobjegne na škrinji punoj dragulja i završi na obali Krfa, gdje ga jedna žena gostoljubivo primi, nakon čega se on vrati kući kao bogat čovjek.

Lauretta je pripovjedač ove priče.

Andreuccio da Perugia dođe u Napulj kako bi kupio konja, proživi tri avanture tokom noći, iz svake se izvuče sretno i vrati se kući sa rubinom.

Fiammetta pripovijeda ovu priču koja je zapravo kombinacija dvije ranije priče. Početak priče prvi je put zabilježio Courtois d'Arrass u svojem "Boivin de Provins" oko 1228. godine. Dio u kojem je Andreuccio zatočen u grobu nadbiskupa i kako pobjegne dolazi iz Efeških priča koje je napisao Xenophon iz Efeza oko 150. godine naše ere. Taj dio priče bio je toliko nezaboravan da se u gradovima i selima Evrope početkom 20. vijeka još uvijek prepričavao kao istinita priča.

Madam Beritola izgubi dva sina, bude pronađena sa dva laneta na jednom otoku i dođe u Lunigianu, gdje je jedan od njenih sinova u službi njezinog gospodara; on spava sa gospodarevom kćerkom, zbog čega završi u zatvoru. Sicilija se pobuni protiv Karla I Anžujskog, a majka prepozna svoga sina, koji se oženi gospodarevom kćerkom. Na kraju i njegov brat bude pronađen. Porodici se vraćaju njihove povlastice.

Emilia pripovijeda ovu novelu. Ona podsjeća na priču o Sir Isumbrasu, koja je napisana prije 1320. godine i bila je vrlo popularna u srednjovjekovnoj Engleskoj.

Babilonski sultan šalje jednu od svojih kćeri, Alatiel, preko mora kako bi se udala za kralja Algarvea. Tokom četiri godine ona proživi razne avanture i dođe u ruke devet muškaraca. Na kraju se uspije vratiti svom ocu, kojem slaže da je djevica, te je on ponovo pošalje kralju za kojeg se ona i uda.

Ovu skandaloznu priču pripovijeda Panfil. Postoji nesloga po pitanju njezinog porijekla, vjerojatno zbog izrazito eklektične prirode njezine fabule, pa je moguće da ju je Bokačo stvorio iz nekoliko različitih izvora. Neki smatraju da su Hiljadu i jedna noć i Efeške priče možda bile inspiracija autoru ove priče, ali ne postoji dovoljno dokaza da bi se i jedna od njih mogle smatrati izvorima.

Grof Antwerpena ode u egzil zbog lažnih optužbi. On ostavlja svoje dvoje djece u različitim mjestima u Engleskoj i ode raditi u Irskoj. Vrativši se u Englesku nepoznat, on pronalazi svog sina i svoju kćer, koji žive u blagostanju. On služi kao konjušar u vojsci francuskog kralja; dokaže se da je on nevin i vrate mu se sve povlastice.

Elissa pripovijeda tu priču, čija je tema (osveta žene zbog prezrivog odbijanja) zajednička sa mnogim starim pričama. Međutim, direktan izvor mogla bi biti istinita priča o Pierru de la Broce i francuskoj kraljici. Dante piše o njegovoj duši u Čistilištu, vi. Pisani izvor mogla bi biti provansalska romansa, koju je 1318. napisao Arnaud Vidal de Castelnaudary, a poznata je kao "Guillaume de la Barre." Međutim, ta tema bila je toliko česta da je teško odrediti glavni izvor.

Bernabò Ženovski, kojeg prevari Ambrogiuolo, izgubi svoj novac i naredi da njegova nevina supruga bude ubijena. Ona pobjegne, obuče se kao muškarac, te služi sultanu. Ona potom otkrije ko je prevario njenog muža, dovede Bernabòa u Aleksandriju, gdje varalice bude kažnjen. Ona potom ponovo odjene žensku odjeću i sa mužem se vrati u Ženovu bogata.

Filomena pripovijeda ovu priču, koja je engleskim čitateljima najpoznatija kroz Šekspirovo djelo Cimbelin. Najstarija poznata verzija te priče potiče iz francuske romanse iz 13. vijeka po imenu Roman de la Violette ou de Gerard de Nevers (Gilbert de Montreuil).

Paganino da Monaco otme ženu Messer Ricciarda di Chinzica, koji, po otkrivanju njihovog mjesta prebivanja, odlazi kod Paganina i na prijateljski način traži ženu nazad. Paganino se složi, ali samo u slučaju da se ona želi vratiti svom mužu; ona kaže da se ne želi vratiti. Messer Ricciardo umre, a ona se uda za Paganina.

U posljednjoj priči drugog dana Dioneo počinje svoj običaj pripovijedanja posljednje priče svakog dana, s čime nastavlja do kraja Dekamerona. Pouka ove priče - da se mlada žena treba udati za starijeg muškarca - vrlo je česta u srednjovjekovnoj literaturi.

Neifile je kraljica trećeg dana. Priče ovog dana govore o osobama koje su teško došle do nečega ili izgubile nešto, pa to isto i ponovo stekle.

Masetto da Lamporecchio glumi da je priglup, dobije posao vrtlara u ženskom manastiru i spava sa redovnicama.

Filostratova priča o zamislima na koje muškarac dođe da bi uživao u fizičkom društvu manastirskih redovnica također je prisutna i u Cento Novelle Antiche iz 13. vijeka.

Konjušar spava sa ženom kralja Agilulfa, koji to dozna i zadrži za sebe, pronađe konjušara i ošiša mu dio glave. Ostriženi konjušar ošiša sve ostale sluge, tako se spasivši.

Pampineina priča potiče bilo iz Pančatantre ili Herodotove Historije. Međutim, Bokačova verzija je jedinstvena po tome što kralj očuva i svoju i ženinu čast.

Pod plaštom ispovijesti i sasvim besprijekorne savjesti, jedna dama, koja se sviđa jednom mladiću, navede priglupog fratra na to da joj ne znajući omogući zadovoljenje sa tim mladićem.

Filomena pripovijeda ovu priču.

Dom Felice pouči fratra Puccia kako da dobije blagoslov putem pokore. Fratar Puccio izvrši pokoru, a za to vrijeme Dom Felice se zabavlja sa njegovom ženom.

Pripovjedač je Panfilo.

Zima dadne jahaćeg konja Messer Francescu Vergellesiju, koji mu zauzvrat dopusti da razgovara sa njegovom ženom. Budući da ona ne progovara ni riječi, on odgovara umjesto nje, te je ishod u skladu sa njegovim odgovorom.

Ta priča se prvobitno pojavila u zbirci priča na sanskritu, Hitopadesha. Međutim, moguće je da je Bokačo tu priču direktno preuzeo iz djela Sedam rimskih mudraca, koje je, unatoč svom orijentalnom porijeklu, uvelike kružilo na latinskom jeziku u vrijeme kada je Dekameron napisan. Pripovjedač je Elissa.

Ricciardo Minutolo voli ženu Filippella Fighinolfija, te, znajući da je vrlo ljubomorna, navede je na pomisao da će se njegova vlastita žena idućeg dana sresti sa Filippellom u jednom hamamu (turskom kupatilu); ona ode tamo, sa namjerom da otkrije nevjernost svog muža; ona legne sa muškarcem za kojeg smatra da je Filipello, pretvarajući sa da je ona žena sa kojom se trebao naći; međutim, ispostavi se da je to zapravo Ricciardo.

Fiammetta pripovijeda ovu priču, koja je, kao i prethodna, preuzeta iz djela Sedam rimskih mudraca.

Tedaldo, koji je u nenaklonosti dame u koju je zaljubljen, napusti Firencu. Nakon nekog vremena on se vrati prerušen u hodočasnika, ima razgovor sa tom damom i ukaže joj na to da je ona počinila grešku. Tedaldo spasi smrti njenog muža, optuženog za njegovo ubistvo, te ga pomiri sa braćom, nakon čega diskretno uživa u društvu dame koju voli.

Emilia je pripovjedač ove priče, čija ranija verzija ne postoji.

Nakon što uzme neki prah, Feronda sahrane misleći da je mrtav; iz groba ga izbavi opat koji spava sa njegovom ženom; opat ga smjesti u tamnicu i kaže mu da je mrtav i u čistilištu; on nakon toga "uskrsne" i odgaja dijete koje mu je opat napravio sa ženom kao vlastitog sina.

Laurettina priča o složenim lukavstvima kojih se opat lati kako bi dobio Ferondovu ženu vjerovatno je preuzeta iz francuske priče Le Vilain de Bailleul, koju je napisao Jean de Boves. Bokačo ne samo da koristi tu priču kako bi ismijao svećenike svog vremena, već i priglupost nekih svojih zemljaka.

Gillette izliječi fistulu kralja Francuske te kao nagradu traži da se uda za Bertranda de Roussillona; on se njome nevoljko oženi i u Firenci se udvara jednoj mladoj ženi; Gilette spava s njim umjesto nje i rodi mu dva sina; on joj poslije toga postane naklonjen i zamoli da mu opet bude žena.

Neifile pripovijeda ovu priču, koja se prvi put pojavila u djelu Abhijñānaśākuntalam (Priznanje Śakuntale) autora Kālidāse. Nije sigurno utvrđeno kada je Kālidāsa živio, ali neki smatraju da je to bilo u 5. vijeku. Moguće je da je Bokačo preuzeo tu priču iz francuske verzije koja se pojavila u 11. vijeku. Ta priča je osnova Šekspirovog djela All's Well That Ends Well.

Alibech odluči postati pustinjakinja, te je nakon odlaska u pustinju redovnik Rustico nauči kako se vrag tjera u pakao. Ona se potom ponovo nađe u društvu ljudi i postane žena Neerbalu.

Dioneo pripovijeda ovu, zasigurno najnepristojniju i najrazvratniju priču u Dekameronu. Naivna djevojka Alibech otputuje u pustinju kako bi se približila Bogu. Ona naiđe na redovnika Rustica koji ju obeščasti pretvarajući se da je uči kako da ugodi Bogu. Međutim, Alibech postane oduševljenija po pitanju tjeranja vraga u pakao nego Rustico. Za to vrijeme njena porodica je završila na lomači, pa je ona ostala jedini nasljednik cjelokupnog porodičnog blaga. Na Rusticovo olakšanje, a Alibechino nezadovoljstvo, Neerbale ju otme i natjera da se uda za njega. Noć prije vjenčanja druge ju žene ispituju na koji je način služila Bogu u pustinji, te nakon njenog objašnjenja kako se vrag tjera u pakao, one ju obavijeste da će joj Neerbale zasigurno znati pomoći da ponovo služi Bogu.

Zbog svoje prirode, ova priča često je ostavljana nepotpuno prevedena, kao što je slučaj sa prijevodom Johna Paynea, gdje je Alibechino spolno buđenje ostavljeno neprevedeno, zajedno sa sljedećom fusnotom: "Prevodioci žale za time što neupotreba u koju je čarolija zapala čini nemogućim prikazati tehničke pojedinosti te umjetnosti na podnošljivom engleskom; zbog toga su oni smatrali neophodnim ostaviti nekoliko dijelova na izvornom talijanskom."^[2] Nije poznata ranija verzija te priče.

Bokačo počinje ovaj dan obranom svoga djela budući da je do sada dobrim dijelom dovršeno. Iako on kaže da su dijelovi priča iz prethodnih dana kružili među pismenim građanima Toskane dok je njegovo djelo još bilo nedovršeno, u to se sumnja. Umjesto toga, Bokačo vjerojatno cilja potencijalne kritičare. Čitalac mora zapamtiti da domaća prozna belatristika nije bila cijenjena u Italiji u 14. vijeku i jedna od stvari koje Bokačo kritizira u uvodu četvrtog dana je često viđen stav prema toj književnosti. Ostale kritike odnosile su se na sam Dekameron.

Jedna od njih je da nije zdravo za muškarca Bokačovih godina - oko 38 - da se veže za mlade dame, za koje je ovo djelo navodno i napisano. Kako bi se obranio od te kritike (koja kritičarima tog doba zapravo i ne bi pala na pamet) Bokačo pripovijeda priču o tome kako je prirodno za muškarce da uživaju u društvu žena. U toj priči Filipo Balducci je pustinjak koji, nakon smrti svoje žene, sa svojim sinom živi na planini Asinaio i povremeno dođe u Firencu kako bi se opskrbio hranom. Jednog dana, njegov sin (kojem je sada 18 godina i nikada prije nije napustio planinu) pođe s njim, zato što je Filipo preslab da bi išao sam. Sina fasciniraju žene u gradu, mada ih nikada prije nije vidio, zbog čega Filipo zažali što ga je ikada poveo u Firencu.

To se često naziva 101. pričom Dekamerona. Ona potiče iz Ramayane, sanskritskog epa koji potiče iz vremena prije Kristovog rođenja. Ta priča bila je vrlo česta u srednjovjekovnom periodu - pojavila se u djelu Varlam i Joasaf (napisanom u 8. vijeku), u moralnoj anegdoti Jacquesa de Vitryja (13. vijek), u Cento Novelle Antiche (također 13. vijek), Sedam rimskih mudraca i talijanskoj zbirci bajki zvanoj Fiori di Virtu (14. vijek), u djelu "De heremita iuvene" (12. vijek) i u jednom francuskom "fabliau" (kratka, duhovita priča u u stihovima, 13. vijek). Posljednja dva djela su Bokačovi najvjerojatniji izvori, zato što u njima otac žene naziva guskama, dok ih u prijašnjim verzijama naziva demonima koji iskušavaju duše muškaraca.

Filostrat je kralj četvrtog dana, tokom kojeg pripovjedači pričaju priče o ljubavnicima čija veza nesretno završi. To je prvi dan kada je muški pripovjedač kralj.

Tancredi, princ Salerna i Ghismondin otac, ubije njezinog ljubavnika, Guiscarda, te joj pošalje njegovo srce u zlatnom peharu: Ghismonda u njega saspe otrov, popije ga, te umre.

Fiammetta pripovijeda tu priču, čiji je najraniji izvor francuski manuskript kojeg je napisao čovjek po imenu Thomas. Međutim, u ranom 12. vijeku se spominje u djelu Tristan i Izolda.

Fratar Alberto uvjeri jednu ženu da je u nju zaljubljen anđeo Gabrijel. Kako bi spavao s njom, fratar joj kaže da se anđeo Gabrijel može pojaviti u tjelesnom obliku. Nakon toga, u strahu od njezinih rođaka, baca se kroz prozor i skriva se u kući jednog siromaha. Idućeg dana ga taj siromah odvede na trg prerušenog u divljeg čovjeka, gdje ga prepoznaju, predaju ga drugim fratrima i utamniče.

Pampinea priča drugu priču četvrtog dana, koja je ujedno i vrlo stara. Smatra se da potiče od jednog događaja iz života Aleksandra Velikog. Ostali bitni zapisi te priče su Židovski antikviteti (Josip Flavije), Pančatantra i Hiljadu i jedna noć.

Tri mladića su zaljubljena u tri sestre i sa njima bježe na Kretu. Najstarija sestra ubije svog ljubavnika iz ljubomore. Druga spasi najstariju predavši se grofu Krete. Njezin ljubavnik je ubija i bježi sa najstarijom sestrom. Za ubistvo optuže treću sestru i njezinog ljubavnika, uhapse ih i oni priznaju zločin. Izbjegnu smrt potplativši stražare i osiromašeni bježe na Rod, gdje umru u siromaštvu.

Lauretta priča ovu priču.

Gerbino, u suprotnosti sa zavjetom odanosti koji je dao svom djedu, kralju Williamu II Sicilijanskom, napadne jedan kraljev brod koji se zaputio u Tunis kako bi spasio svoju kćer. Nju ubije posada tog broda, a kasnije i on njih, nakon čega bude obezglavljen.

Izvor Elissine priče je nepoznat.

Lisabettina braća ubiju njezinog ljubavnika; on joj se pojavi u snu i pokaže joj mjesto na kojem je zakopan; ona skine glavu sa njegovog tijela i zakopa je u ćup u koji posadi bosiljak; nad njim plače svaki dan. Ona umre nedugo nakon što joj braća otmu ćup.

Filomena je pripovjedač ove priče, jedne od najpoznatijih u Dekameronu, koja je također bila osnova za narativnu poemu Isabella, or the Pot of Basil autora Johna Keatsa.

Andreuola voli Gabriotta: ona mu ispriča san koji je nedavno imala; on joj ispriča svoj i iznenada umre u njezinom naručju. Nju i njezinu sluškinju uhapse dok one prenose njegovo tijelo u kuću. Ona ispriča šta se desilo, ali joj visoki službenici zaprijete nasiljem. Na kraju se ustanovi da je ona nevina pa je oslobode. Ona potom odluči postati časna sestra.

Pripovjedač ove priče je Panfil, prvi muški pripovjedač četvrtog dana.

Simona voli Pasquinoa; zajedno su u vrtu; Pasquino protrlja list kadulje o zube i umre; Simonu uhapse, a ona, želeći pokazati sudiji na koji je način Pasquino umro, protrlja list iste biljke o zube i također umre.

Pripovjedač je Emilia.

Girolamo voli Salvestru: popustivši majčinim molbama, on ode u Pariz; vrati se i otkrije da se Salvestra udala; on se ušunja u njenu kuću, legne u krevet pored nje i umre; odnesu ga u crkvu, gdje Salvestra legne pored njega i također umre.

Pripovjedač je Neifile.

Sieur Guillaume de Roussillon ubije ljubavnika svoje žene, Sieur Guillaume de Cabestainga, te joj da njegovo srce za večeru. Ona, shvativši šta se desilo, baci se sa prozora i pogine. Sahrane ju sa njenim ljubavnikom.

Filostrat je pripovjedač ove priče, koja je toliko slična priči IV, 1 da je moguće da su obje imale isti izvor.

Jedna žena sakrije svog ljubavnika, koji je slučajno uzeo opijum, u jedan kovčeg, kojeg dvojica lihvara potom odnesu svojoj kući. On se povrati i uhapse ga misleći da je on lopov; međutim, sluškinja žene koja ga je sakrila kaže sudiji da ga je ona sakrila u kovčeg, kojeg su lihvari potom ukrali. On izbjegne vješala, a lihvare kazne zbog krađe kovčega.

Dioneo, čije priče ne moraju biti u skladu sa zadanom temom određenog dana, priča ovu priču budističkog porijekla.

Tokom petog dana Fiammetta, čiji naziv znači maleni plamen, kao temu odredi priče u kojima su ljubavnici prošli kroz mnoge poteškoće prije nego što je njihova ljubav sretno završila.

Cimon na moru zarobi svoju buduću ženu, Ifigeniju, ali završi u zatočeništvu na Rodu. Spasi ga Lisimah; njih dvojica zatim zarobe Cassandru i Ifigeniju tokom njihovih vjenčanja. Oni pobjegnu na Kretu, tamo se ožene tim djevojkama i vrate se kući.

Čini se da Panfilova priča, kao i uvodna priča četvrtog dana, potiče iz priče o Varlamu i Joasafu.

Gostanza voli Martuccia Gomita i, čuvši da je mrtav, padne u očaj i sama krene ploviti u jednom čamcu, kojeg vjetar odnese do grada Sousse. Ona ga nađe živog u Tunisu i obznani mu svoje prisustvo, nakon čega se on, sada već bogat zahvaljujući svojoj službi kralju, oženi njome i vrati se s njom u Lipari.

Emilia pripovijeda ovu priču, čiji se jedan dio navodno zasniva na stvarnom događaju, prema hronici Giovannija Villanija. U Villanijevoj priči tatarski car Kassan je na taj način 1299. godine pobijedio egipatskog sultana.

Pietro Boccamazza bježi sa Agnolellom, te naiđe na grupu razbojnika; djevojka se sakrije u šumi i dođe do jednog zamka. Pietro završi u rukama razbojnika, ali im pobjegne i nakon nekoliko avantura završi u istom zamku, oženi se Agnolellom i sa njom se vrati u Rim.

Pripovjedač ove priče je Elissa.

Messer Lizio da Valbona otkrije Ricciarda Manardija sa svojom kćerkom, nakon čega se Ricciardo oženi njome i tako se pomiri sa njenim ocem.

Filostrato je pripovjedač te priče, za koju neki tvrde da je slična djelu "Lai du Laustic" poznate pjesnikinje iz 12. vijeka - Marie de France. Međutim, sličnosti nisu toliko izražene, pa je moguće da ju je Bokačo sam napisao ili da potiče iz usmene predaje.

Guidotto da Cremona umre ostavivši djevojčicu Giacominu da Paviji. Ona u Faenzi ima dva ljubavnika, Giannola di Severina i Minghina di Mingola, koji se bore za nju. Otkrije se da je ona Giannoleova sestra, pa ju on preda Minghinu da mu bude žena.

Neifile je pripovjedač te priče, za koju raniji književni izvor nije poznat.

Gianni di Procida, nakon što ga pronađu sa djevojkom u koju je zaljubljen, a koja je obećana kralju Fredericku, završi zavezan s njom na lomači koja će uskoro biti zapaljena. Prepozna ga Ruggieri dell'Oria, pa Gianni bude oslobođen i oženi se tom djevojkom.

Pripovjedač je Pampinea.

Messer Amerigo kupi Teodora kao roblje dok je ovaj još mali. Pokrste ga i odgoje zajedno sa Violente, kćerkom Messer Ameriga. Njih dvoje se zaljube i Violente mu na kraju rodi dječaka. Pod prijetnjom smrću ona svom bijesnom ocu prizna ko je djetetov otac, zbog čega Teodoro bude osuđen na smrt vješanjem. Amerigo kćerki naredi da bira između noža ili otrova i smrti djeteta. Putujući jermenski velikodostojnici prepoznaju osuđenog prema biljegu u obliku jagode. Tako se on i Violente spase smrti u zadnji čas. Oni dobiju blagoslov oca, vjenčaju se i žive sretno do svojih kasnih godina.

Pripovjedač je Lauretta.

Zbog svoje ljubavi prema mladoj dami iz porodice Traversari, Nastagio degli Onesti troši svoje bogatstvo, ali njegova ljubav ostaje neuzvraćena. Prijatelji ga mole da napusti grad, pa on otputuje u Chiassi, gdje vidi duha jedne djevojke kojeg progoni i na kraju ubije duh-konjanik, nakon čega je proždere čopor pasa. On sazna da se to dešava svake sedmice i da je ukleti konjanik zapravo bio u sličnoj poziciji kao i on i da je izvršio samoubistvo, dok je žena kasnije umrla ne pokajavši se zbog svoje uloge u njegovoj smrti. Nastagio zatim pozove svoje srodnike i damu u koju je zaljubljen na gozbu na tom istom mjestu. Desi se isto što i prethodni put, žena-duh bude rastrgana na komade na oči njegove drage, koja, u strahu da će završiti na isti način, prihvati Nastagia kao svog muža.

Filomenina priča možda potiče iz djela Chronicle of Helinandus (rani 13. vijek). Međutim, ta priča je u to vrijeme bila vrlo rasprostranjena, pa ju je Bokačo mogao preuzeti iz mnogo različitih izvora, ili čak iz usmene predaje.

Federigo degli Alberighi, koji voli, ali nije voljen zauzvrat, potroši sav svoj novac na udvaranje i ostane mu samo jedan sokol, kojeg on ponudi za jelo svojoj voljenoj tokom njene posjete, budući da joj nema šta drugo ponuditi; ona, saznavši za to, promijeni mišljenje, uzme ga za muža i učini ga bogatim.

Ta Fiammettina priča (ona je njezin pripovjedač, unatoč tvrdnjama nekoliko netačnih izvora) također se vezuje za legendarnog Hatima Taija, koji je živio u 6. vijeku i žrtvovao svog konja kako bi omogućio obrok poslaniku grčkog cara. Ta najranija verzija te priče perzijskog je porijekla.

Pietro di Vinciolo ode iz kuće vani na večeru; njegova žena dovede mladića u kuću da joj on pravi društvo; Pietro se vrati, a ona mladića sakrije ispod kokošinjca; Pietro izjavi da je u Ercolanovoj kući, u kojoj je on večerao, otkriven mladić kojeg je sakrila Ercolanova žena; Pietrova žena oštro prekori njezin postupak; na nesreću, magarac slučajno stane na prste mladića kojeg je sakrila pod kokošinjac i on vrisne od boli; Pietro tu dotrči, otkrije ga, shvati da ga je žena prevarila, ali joj ipak oprosti zato što smatra da je i on sam dijelom kriv za to što se desilo.

Kao i obično, Dioneo pripovijeda posljednju i najnepristojniju priču tog dana. Ta priča preuzeta je iz Apulejevog djela Zlatno magare (2. vijek).

Šestog dana kraljica družine je Elissa i kao temu bira priče u kojima je neka osoba izbjegla napad ili sramotu domišljatom primjedbom.

Mnoge priče šestog dana nemaju prijašnje verzije. Moguće je da je Bokačo izmislio mnoge od njih. Zasigurno je bio dovoljno oštrouman za stvaranje tih situacija i primjedbi.

Vitez Madonni Oretti priča priču kao da jašu na konju, ali to čini toliko loše da ga ona zamoli da joj dozvoli da siđe.

Filomena pripovijeda tu priču koja, prema mišljenjima mnogih, otkriva Bokačovo mišljenje po pitanju dobrog i lošeg pričanja priča, isto kao što i dijelovi Hamleta i Sna ljetne noći sadrže Šekspirovo mišljenje o tome šta čini dobrog, a šta lošeg glumca.

Pekar Cisti vještim govorom Messeru Geriju Spini dadne na znanje da je nesmotreno zatražio od njega ono što nije trebao.

Pripovjedač je Pampinea.

Monna Nonna de' Pulci spremnim odgovorom utiša nedoličnu šalu biskupa Firence.

Pripovjedač je Lauretta.

Chichibio, kuhar Currada Gianfigliazzija, spremnim odgovorom pretvori Curradovu ljutnju u smijeh i izbjegne zlu sudbinu koju mu je Currado bio namijenio.

Pripovjedač je Neifile.

Na povratku iz Mugella obrazovani pravnik, Messer Forese da Rabatta, i slikar Giotto ismijavaju jedan drugog zbog lošeg izgleda.

Pripovjedač je Panfil.

Michele Scalza nekolicini mladića dokaže da su Baroncijevi najbolji džentlmeni na svijetu i u Maremmi, te tako zasluži večeru.

Pripovjedač je Fiammetta.

Madonna Filippa, nakon što je muž pronađe sa njezinim ljubavnikom, bude izvedena pred sud, gdje se spremnim i oštroumnim odgovorom opravda i izazove promjenu zakona po kojem je optužena.

Filostrat je pripovjedač te priče, u kojoj sadašnji čitatelji mogu uživati jer nosi ideju jednakosti spolova.

Fresco savjetuje svoju nećakinju da ne gleda svoj odraz u ogledalu ako joj je, kako ona kaže, mučno gledati gadne ljude.

Narator je Emilia. Kažnjavanje uobraženosti je u srednjem vijeku bilo često.

Guido Cavalcanti odgovarajućom opaskom ukori određenu firentinsku gospodu koji su ga iskoristili u nezgodnoj prilici.

Pripovjedač je Elissa.

Fratar Cipolla seljacima obeća pokazati pero anđela Gabrijela (zapravo pero papagaja), ali neki šaljivdžije zamijene pero sa komedom uglja; fratar to prekasno otkrije, ali slaže da je to ugalj sa vatre na kojoj je spaljen sveti Lovro.

Dioneo je pripovjedač te priče koja ismijava obožavanje relikvija. Izvor te priče je iz zbirke priča na sanskritu, po imenu Canthamanchari. Radnja te priče se odvija u Certaldu, Bokačovom rodnom gradu (i mjestu na kojem će kasnije umrijeti). Ime "fratar Cipolla" zapravo znači "fratar luk", a Certaldo je u to vrijeme bio poznat po luku. U priči je prisutan određeni osjećaj ljubavi prema stanovnicima Certalda, iako ih Bokačo u isto vrijeme i ismijava.

Tokom sedmog dana Dioneo je kralj društva i kao temu odredi priče u kojima žene prevare svoje muževe.

Priče te vrste su tipične po mržnji prema ženama, koja je vladala tokom srednjeg vijeka. Međutim, u mnogim od tih priča žene su prikazane inteligentnijima od svojih muževa. Iako Boccaccio mnoge žene prikazuje u pozitivnom svjetlu, većina muškaraca su stereotipični srednjovjekovni/renesansni rogonje.

Gianni Lotteringhi tokom noći čuje kucanje na vratima; on probudi svoju ženu, a ona ga ubijedi da je u pitanju čudovište; oboje obave molitvu koju je žena osmislila kako bi otjerala "čudovište", zapravo svog ljubavnika; kucanje potom ubrzo prestane.

Emilia pripovijeda prvu priču sedmog dana. U njoj Bokačo navodi da ju je čuo od jedne starice koja je tvrdila da je ona istinita i da ju je čula kad je bila djevojčica. Iako nikada ne možemo znati da li ju je zaista čuo od starice ili ne (moguće je da jeste), ona sasvim sigurno nije istinita. Ona podsjeća na jednu raniju francusku priču Pierra Anfonsa, koja se zove "Le revenant". Osim toga, engleski opis čudovišta kao "vukodlaka" je netačan. Talijanska riječ fantasima označava nadnaravno stvorenje nalik na mačku i majmuna ili, jednostavnije, duha!

Nakon što joj se muž iznenada vrati kući, Peronella sakrije svog ljubavnika u bačvu; muž joj kaže da je našao kupca za nju, ali ona mu slaže da je to učinila još i prije njega i da je kupac upravo pregleda iznutra. Ljubavnik iskoči iz bačve i zatraži da ju Peronellin muž oriba; dok muž to radi, on se provodi sa njegovom ženom. Kasnije od muža zatraži da mu bačvu i donese kući.

Filostrat pripovijeda tu priču, koju je Bokačo zasigurno preuzeo iz Apulejevog djela Zlatno magare, koje je također izvor desete priče petog dana.

Fratar Rinaldo spava sa majkom svog kumčeta; međutim, njezin muž ih zatekne u sobi; oni ga potom uvjere da je fratar zapravo liječio dijete od crva pomoću čarolija.

Elissa pripovijeda tu priču, koja ima toliko sličnih verzija na francuskom, talijanskom i latinskom, da je nemoguće odrediti samo jednu kao potencijalni izvor. Veza između djetetovog kuma/kume i bioloških roditelja smatrala se toliko svetom da se na spolni odnos među njima gledalo kao na incest. Bokačo u jednoj od idućih priča ismijava to vjerovanje (VII, 10).

Tofano jedne noći zaključa svoju ženu izvan kuće: ona, shvativši da ju on ni na koji način neće pustiti unutra, odglumi da se bacila u bunar (a u njega je zapravo samo bacila velik kamen). Tofano izađe iz kuće i dotrči do bunara, a žena uđe u kuću, zaključa muža vani i grdi ga iz kuće.

Lauretta pripovijeda ovu vrlo staru priču. Njezin najraniji izvor je sanskrit Śukasaptati (Papagajevih sedamdeset priča), koji je napisan u 6. vijeku naše ere. Kasnija verzija se može naći u djelu Disciplina Clericalis iz 11. vijeka, koje je na latinskom napisao Petrus Alphonsi, židov koji se preobratio na kršanstvo. Ta priča bila je vrlo popularna i u to doba je postojala na mnogim dijalektima.

Ljubomorni muž se preobuče u svećenika i sasluša ispovijest svoje vlastite žene; ona mu kaže da voli jednog svećenika i da je on posjećuje svake noći. Muž se onda postavi pred vrata kako bi sačekao svećenika, a žena ga za to vrijeme uvede preko krova i zabavi se s njime.

Fiammettina priča najvjerovatnije vodi porijeklo od neke francuske priče ili moguće provansalske romanse, od kojih su obje zabilježene kratko prije nego što je napisan Dekameron.

Madonna Isabella se provodi sa Leonettom, kojeg je prihvatila kao ljubavnika, kada ih iznenadi Messer Lambertuccio, koji ju voli; nakon što se u otprilike isto vrijeme vrati i njezin muž, ona pošalje Lambertuccia iz kuće sa mačem u ruci, a njezin muž poslije odvede Leonetta kući.

Pampinea pripovijeda tu verziju jedne česte srednjovjekovne priče koja potiče iz indijske Hitopadeshe. Kasnije verzije ispričane su na perzijskom, francuskom, latinskom (Sedam rimskih mudraca - The Seven Wise Masters) i hebrejskom.

Lodovico otkrije Madonni Beatrice svoju ljubav prema njoj; ona pošalje Egana, svog muža, u vrt preodjevenog u sebe, a za to vrijeme se provodi s Lodovicom; on kasnije ode u vrt i prebije Egana.

Filomenina šaljiva priča vjerovatno potiče iz neke ranije francuske priče.

Jedan muž postane ljubomoran na svoju ženu i otkrije da ona noću, kada čeka svog ljubavnika, zaveže nit o nožni palac da bi znala kada on dolazi. Međutim, žena dozna šta se dešava i idući put stavi drugu ženu u svoj krevet. Muž je zatekne, ne znajući da je u pitanju druga žena, prebije je i odreže joj kosu. Potom ode i pozove braću svoje žene koji ga izgrde, vidjevši šta se desilo i misleći da laže.

Pripovjedač je Neifile. Ta priča potiče iz Pančatantre, a kasnije se javljala kao dio zbirki priča na sanskritu, arapskom, francuskom i perzijskom. Bokačo je vjerovatno koristio francusku verziju te priče.

Lidija, Nikostratova žena, voli Pira, a on od nje, da bi bio siguran da ga zaista voli, zatraži tri stvari od nje; ona ih sve uradi i uživa u njegovom društvu u Nikostratovom prisustvu, a onda ga uvjeri da je ono što je vidio bilo nestvarno.

Pripovjedač je Panfil. Bokačo je spojio dvije ranije narodne pripovijesti u jednu kako bi stvorio tu priču. Ispit vjernosti prije toga je zabilježen na francuskom (kratka priča) i latinskom (elegijska komedija Comoedia Lydiae), ali izvorno potiče iz Indije ili Perzije. Priča o kruškinom stablu, engleskim čitateljima najpoznatija iz Kenterberijskih priča, također potiče iz Perzije - iz djela Bahar-Danush u kojem se muž popne na stablo datulje umjesto kruške. Moguće je da je ta priča stigla u Evropu preko Hiljadu i jedne noći ili možda iz verzije u šestoj knjizi Mesnevije koju je napisao Dželaludin Rumi.

Dvojica muškarasa iz Siene vole jednu damu, a jedan od njih je kum njezinog djeteta; kum umre, obećavši da će se vratiti sa drugog svijeta i posjetiti svog druga; on to zaista i učini i ispriča mu kakav je život tamo.

Kao i obično, Dioneo pripovijeda posljednju priču dana. Pogledati komentar na treću priču sedmog dana (VII, 3) za informacije o odnosu između roditelja djeteta i njegovog kuma/kume.

Lauretta vlada tokom osmog dana pripovijedanja. Tokom tog dana pripadnici te skupine pripovijedaju priče u kojima su žene prevarile muževe ili obrnuto.

Gulfardo posudi novac od Guasparruola, koji je obećao dati Guasparruolovoj ženi, da bi mogao spavati s njom. On joj dadne novac i u njezinom prisustvu kaže Guasparruolu da je to učinio, a ona to i potvrdi.

Neifile pripovijeda. Ta (i iduća) priča potiču iz francuske priče koju je u 13. vijeku napisao Eustache d'Amiens. Također je poznata iz jedne Chaucerove priče. On ju je, kao i Bokačo, preuzeo iz istog izvora.

Svećenik Varlunga spava sa Monnom Belcolore; kod nje ostavi svoj ogrtač kao zalog, a od nje dobije avan. On joj vrati avan, a od nje zatraži ogrtač, koji mu ona vrati sa porugom.

Panfil pripovijeda tu priču, koja je druga varijanta priče VIII, 1.

Calandrino, Bruno i Buffalmacco krenu u potragu za heliotropom (krvavim kamenom) u blizini rječice Mugnone. Misleći da ga je pronašao, Calandrino se vrati kući pun tog kamenja. Žena ga izgrdi, nakon čega se on naljuti i prebije je, a svojim drugovima ispriča ono što oni znaju i bolje od njega.

Elissa pripovijeda tu priču, prvu u kojoj se javljaju Bruno i Buffalmacco. Njih dvojica su bili rani renesansni talijanski slikari. Međutim, obojica su bila poznatija po svojoj ljubavi prema šalama nego po svojem slikarskom umijeću. Bokačo je tu priču vjerovatno sam izmislio i iskoristio poznate šaljivdžije kao glavne likove.

Župnik Fiesole zaljubljen je u jednu udovicu, ali ona ne voli njega; namjeravajući da legne sa njom, on zapravo legne sa njezinom služavkom, sa kojom ga, uz pomoć udovičine braće, pronađe njegov biskup.

Emilijina priča potiče iz priče "Le Prestre et Alison" koju je napisao Guillaume Le Normand.

Tri mladića svuku hlače sudiji iz Marke za vrijeme suđenja.

Pripovjedač je Filostrat.

Bruno i Buffalmacco ukradu svinju od Calandrina i negovore ga da utvrdi kako će je vratiti pomoću tableta sa đumbirom i vinom. Dadnu mu dvije tablete, koje zapravo sadrže paprac i aloju; onda mu se učini da zapravo ima svinju kod sebe, te ga Bruno i Buffalmacco prinude da ih podmiti da njegovoj ženi ne kažu šta se desilo.

Filomena pripovijeda. Kao i Bruno i Buffalmacco, Calandrino je također bio talijanski renesansni slikar iz 14. vijeka. Međutim, Calandrino je među svojim suvremenicima bio poznat kao bedak. Moguće je da je ta priča zapravo istinita i da ju je Bokačo prvi zabilježio. Ispit kojem Bruno i Buffalmacco podvrgnu Calandrina je zapravo bio srednjovjekovni ispit iskrenosti, a priča je u skladu sa onim što znamo o karakteru ta tri slikara.

Jedan student zaljubljen je u jednu damu, zbog koje provede jednu zimsku noć vani, čekajući je u snijegu. On joj se kasnije osveti lukavštinom, zbog koje ona jedan cijeli julski dan ostane gola na tornju, izložena muhama, obadima i suncu.

Pampineina pripovijeda tu priču čija je tema osveta zbog prezrene ljubavi. Ona je imala veliki broj analoga u mnogim jezicima u periodima antike, srednjeg vijeka, renesanse i ranog modernog doba.

Jedan muškarac spava sa ženom drugog; taj drugi, svjestan toga šta se dešava, uz pomoć žene prvog muškarca zaključa ga u kovčeg; nakon toga ima spolne odnose s njom na istom kovčegu.

Pripovjedač je Fiammetta. Kao i mnoge druge priče osmog dana, ova ima temu koja je zajednička sa mnogim pričama iz antike i srednjeg vijeka pa stoga nije moguće istaći jedan izvor koji je Bokaču služio kao inspiracija.

Bruno i Buffalmacco uvjere liječnika Simonea da se tokom noći uputi na određeno mjesto gdje će ga primiti u društvo. Buffalmacco ga tamo baci u jarak ispunjen prljavštinom gdje ga on i Bruno i ostave.

Lauretta pripovijeda još jednu priču o Brunu i Buffalmaccu i njihovim šalama. Ona je vjerovatno bila samo sredstvo kojim je Bokačo dokazao svoju sposobnost stvaranja igre riječima, kao i priča VI, 10.

Jedna Sicilijanka trgovcu lukavo oduzme stvari koje je on donio u Palermo; on, praveći se da se vratio sa još više dobara, posudi novac od nje i u zamjenu za to joj ostavi vodu i kučinu.

Dioneo je pripovjedač te priče, koja se može naći i u Alfonsovom djelu Disciplina Clericalis i u Gesta Romanorum, od kojih su oba napisana na latinskom.

Emilia je kraljica devetog dana. Po drugi put ne postoji određena tema za priče (osim tada, to se desilo samo na prvi dan).

Madonna Francesca, koja ima dva ljubavnika (Rinuccija i Alessandra), a ne voli ni jednog, od jednog zatraži da legne u grob i glumi mrtvaca, a od drugog (koji ne zna da je to živ čovjek) zatraži da izvuče njegovo truplo iz groba; ni jedan ni drugi ne ispune njene zahtjeve te ih se ona na taj način vješto riješi.

Pripovjedač je Filomena.

Opatica se tokom noći probudi i požuri do sobe jedne časne sestre, sa namjerom da je iznenadi u krevetu sa ljubavnikom; misleći da je na glavu stavila veo, ona zapravo stavi gaće svećenika sa kojim je u odnosu. Časna sestra, upozorivši je na to čime je pokrila glavu, bude oslobođena i kasnije se sa mnogo manje problema nalazi sa svojim ljubavnikom.

Elissa je pripovjedač te priče, koja je ili preuzeta iz priče koju je Jean de Condé napisao između 1313. i 1337. godine, ili iz priče o Sv. Jeronimu u Zlatnoj legendi, koja je napisana oko 1260. godine. Međutim, vjerovatnije je da je prva priča bila izvor Bokačove.

Majstor Simone, na nagovaranje Bruna, Buffalmacca i Nella, uvjeri Calandrina da je trudan. Calandrino mu onda da novac i kopune za lijekove, nakon čega mu ovaj pomogne da ima bezbolan "pobačaj".

Filostrato pripovijeda tu humorističnu priču.

Cecco, sin Messer Fortarriga, izgubi sve što posjeduje kladeći se u Buonconventu, ali ne i novac Cecca, sina Messer Angiulierija; seljaci zbog Cecca Fortarriga obuzdaju Cecca Angiulierija, koji je potrčao za prvim samo u košulji vičući da ga je ovaj opljačkao; prvi Cecco zatim obuče njegovu odjeću, uzjaše njegovog konja i ostavi Cecca Angiulierija da ga slijedi u košulji.

Pripovjedač je Neifile.

Calandrino, koji se zaljubio u jednu gospođicu, od Brune dobije svitak kojim je, prema njegovoj tvrdnji, treba dodirnuti da bi ona krenula s njim; žena ga pronađe s njom i podvrgne ga jako teškom i tegobnom pregledu.

Fiammetta je pripovjedač te priče, jedine u kojoj se Bruno pojavi bez Buffalmacca.

Dva mladića odsjednu u gostionici; jedan legne sa domaćinovom kćerkom, a domaćinova žena slučajno legne s drugim. Onaj koji je legao sa kćerkom potom legne u krevet njezinog oca i sve mu ispriča, misleći da je to njegov prijatelj. Oni razmjene par riječi, nakon kojih domaćinova žena, shvativši šta se desilo, legne u krevet sa kćerkom i uz par zgodnih riječi uspostavi savršen red.

Panfilova priča potiče od priče "Gombert et les deus Clers" Jeana Bodela, koju je Chaucer također iskoristio za treću priču iz zbirke Kenterberijske priče.

Talano di Molese usni da vuk izgrize i iskida grlo i lice njegove žene; on sutradan upozori ženu na to, ali ona ga ne posluša i san se ostvari.

Pampinea je pripovjedač te priče, za koju se ne zna raniji izvor.

Biondello nadmudri Ciacca po pitanju doručka; Ciacco mu se za to lukavo osveti i Biondello bude sramotno prebijen.

Pripovjedač te novele je Lauretta.

Dva mladića traže Solomonov savjet; jedan ga upita kako da ga drugi zavole, a drugi ga upita kako da izađe na kraj sa neposlušnom ženom. Kralj prvom kaže da voli, a drugom da ode do Guščijeg mosta. Prvi počne davati ljubav drugima i drugi ga zaista zavole. Drugi na spomenutom mostu ugleda mazgu koja ne želi preći most, sve dok je vlasnik ne izudara. Vrativši se kući, on iskoristi istu taktiku sa svojom ženom; ona mu odbije napraviti večeru koju on želi, a on je prebije. On se probudi idućeg dana sa toplim doručkom, a kada se uvečer vrati kući, na stolu ga čeka omiljeno jelo.

Emilia je pripovjedač te priče, koja svoje porijeklo vjerovatno vuče iz Azije.

Dom Gianni, na Pietrovo insistiranje, koristi čaroliju kako bi pretvorio Pietrovu ženu u kobilu; međutim, kada dođe dio gdje se treba staviti rep, Pietro, rekavši da ne želi rep, poništi čaroliju.

Dioneova nepristojna priča potiče iz francuske priče "De la demoiselle qui vouloit voler en l'air."

Panfil je kralj posljednjeg dana pripovijedanja i odluči da se pripovijedaju priče o darežljivosti. Čini se da te priče rastu po količini darežljivosti dok taj dan (i čitavi Dekameron) ne dostigne svoj vrhunac u vidu priče o strpljivoj Griseldi.

Vitez u službi španskog kralja smatra se nedovoljno nagrađenim. Kralj mu zbog toga ubjedljivim dokazima dokaže da nije kriv on, već vitezova loša sudbina; nakon toga mu dadne vrijedan poklon.

Neifilina priča je jedna od najraspršenijih priča u cijeloj zbirci. Ona potiče iz dva izvora. Prvi dio (usporedba kralja sa mazgom) potiče iz djela "Fortunatus Siculus" (Busone de'Raffaelli da Gubbio), koja je na talijanskom napisana oko 1333. godine. Drugi dio (vezan za kovečege, također poznat iz Šekspirovog djela Mletački trgovac) potiče iz djela Barlam i Joasaf Joannesa Damascensusa, koje je oko 800. godine napisano na grčkom. Ipak, Bokača je najvjerovatnije inspirisalo djelo Gesta Romanorum.

Ghino di Tacco zarobi opata Clunyja, izliječi ga od stomačne bolesti i oslobodi ga. Opat ga, na povratku u Rim, pomiri sa papom Bonifacijem i učini ga nadstojnikom bolnice.

Pripovjedač je Elissa. Ghino di Tacco bio je talijanski ekvivalent engleskog Robina Hooda, s tom razlikom da je Di Tacco bio stvarna osoba čija su djela kao vođe grupe razbojnika prešla u legendu. Živio je u drugoj polovini 13. vijeka. Međutim, Bokačova priča je samo jedna od mnogih legendi koje su o njemu stvorene.

Mitridanes, koji ne voli Nathana zbog njegove uljudnosti, otputuje da ga pronađe i ubije; on sretne jednog čovjeka, nesvjestan da je to zapravo Nathan, koji mu objasni kako će ga lakše ubiti. Slijedeći njegov savjet, on ga pronađe u jednom šumarku, prepozna ga, posrami se i postane njegov prijatelj.

Pripovjedač je Filostrat.

Messer Gentile de' Carisendi (iz Modene) iskopa ženu u koju je bio zaljubljen, a koju su sahranili jer su mislili da je mrtva. Ona oživi i rodi dječaka; Messer Gentile je nakon toga, zajedno sa njenim sinom, vrati Niccolucciju Caccianimicu, njezinom mužu.

Lauretta pripovijeda tu priču koja nema jasan izvor.

Madonna Dianora od Messer Ansalda zatraži vrt koji će u januaru biti jednako lijep kao i u maju; Messer Ansaldo se poveže sa jednim prizivačem duhova i stvori joj taj vrt. Njezin muž joj dozvoli da zadovolji Messer Ansalda, što je ona obećala učiniti ako dobije taj vrt; međutim, Ansaldo je, saznavši za muževu odluku, oslobodi njezinog obećanja; prizivač duhova nakon toga prekine vezu s njim i odluči ne uzeti ništa.

Pripovjedač je Emilia. Ta priča nalazi se i u djelu Śukasaptati, ali i u nekoliko azijskih zbirki priča, na mnogim jezicima...

Kralj Karlo I. Anžujski zaljubi se u jednu djevojku, a kasnije se posrami svoje ludosti i dadne i nju i njezinu sestru odgovarajućim muževima.

Pripovjedač je Fiammetta.

Lisa se zaljubi u kralja Pedra i razboli se zbog toga; on sazna za to, utješi je i uda je za jednog mladog gospodina, te je poljubi u čelo i obeća biti njezin vitez do kraja života.

Pripovjedač je Pampinea. Izvor nije poznat.

Sofronija, iako sebe smatra Gisippovom ženom, zapravo je žena Tita Quintiusa Fulvusa i otputuje s njim u Rim; Gisipp tu dođe u siromaštvu i, smatrajući se prezrenim od strane Tita, da bi ostvario svoju smrt, tvrdi da je ubio čovjeka. Tit ga prepozna i, da bi spasio njegov život, izjavi da je zapravo on ubio tog čovjeka; međutim, onaj koji je tvrdio da je bio svjedok tog djela otkrije da je on sam bio ubojica. Oktavijan ih onda svu trojicu oslobodi, a Tit Gisippu dadne svoju sestru kao ženu i sa njim dijeli svu svoju imovinu.

Filomena pripovijeda tu priču, koju je Bokačo možda preuzeo iz Alfonsovog djela "Disciplina clericalis." Međutim, njezin krajnji izvor je na Istoku, ali nije tačno određeno mjesto i vrijeme porijekla.

Messer Torello ugosti sultana Saladina prerušenog u trgovca. Potom uslijedi Treći križarski rat i Messer Torello svojoj ženi odredi datum nakon kojeg ga više ne mora čekati i može se preudati; Saladin ga zarobi, on postane njegov sokolar, te ga sultan primijeti i prepozna. Saladin mu otkrije da je on zapravo bio onaj trgovac i ugosti ga. Messer Torello se razboli te ga čarolijom u roku od jedne noći vrate u Paviju, gdje se održava drugo vjenčanje njegove žene; međutim, ona ga prepozna te se on s njom vrati kući.

Pripovjedač te priče je Panfil.

Gualtieri, markiz Saluzza, pod pritiskom molbi svojih vazala pristane uzeti sebi ženu, ali, namjeravajući da bude zadovoljan kad je izabere, on uzme kćer jednog običnog čovjeka. Sa njom ima dvoje djece i oboje uzme i uvjeri ženu da ih je ubio. Nakon toga, praveći se da se umorio od nje i da će uzeti drugu ženu, istjera je iz kuće i dovede njezinu kćerku obučenu kao njegovu mladu; međutim, ona i to istrpi, te je on vrati kući, pokaže joj djecu (sada već odraslu) i ukazuje joj poštovanje, a ona zadobije i poštovanje drugih i postane markiza.

Dioneo pripovijeda posljednju (i vjerojatno najprepričavaniju) priču Dekamerona. Iako je Bokačo prvi zabilježio tu priču, zasigurno ju nije izmislio. Petrarka spominje da ju je čuo prije mnogo godina, ali ne od Bokača. Prema tome, ona je vjerojatno kružila u oralnoj tradiciji u vrijeme kada je Dekameron napisan. Petrarka je poslije prepričao tu priču na latinskom,^[3] što je vjerojatno faktor koji je najviše doprinjeo njezinoj ogromnoj popularnosti tijekom idućih vijekova.

Djelo završava naglo. Boccaccio, kao i u uvodu za četvrti dan, brani svoje djelo od klevetnika. Međutim, ovaj put to radi na humorističan i svetogrdan način.

Asketski duh koji vladao srednjovekovljem postavio je vrhunac savršenstva u ekstazu. Danteova alegorijska bića odraz su zamagljene vizije sveta, želje da se nešto kaže po ugledu na teokratsku literaturu, legende, misterije, vizije i alegorije. Nasuprot takvom svetu postoji početkom 14. veka živa trubadurska tradicija koja na svet gleda mnogo vedrije, postoje novele – priče o događajima od velikog značaja koji nam se dopadaju kao istiniti. Ipak, neplodnost dela koja su prethodila Dekameronu je nespecifičnost situacije, opštost likova, i to je polje na kome će Bokačo, učenjak, poznavalac Dantea i klasike, začeti svoj literarni svet. Oskudan, protokolaran okvir Dekamerona on ispunjava individualiziranim pričama, u kojima glavnu ulogu igraju dve pojave – ljubav i inteligencija. U odnosu na njih se čitav svet ponovo procenjuje.

Duh humanizma po čijim je stavovima i pesnik živeo, nameće mu da istakne u svom delu trijumf razuma i duha, prirodnog nagona, nad misticizmom klera. Dekameronom Bokačo uzdiže zemaljski život iz blata, a književni rod novele iz niskih u srednje staleže. Njegovo oružje je vesela karikatura. Kako ona funkcioniše? Karikatura je realno prikazivanje predmeta uz isticanje njegove slabe i smešne strane, i upravo je to sredstvo poslužilo Bokaču da stvori svoj novi svet – koji je prirodan, a ne duhovan. Unutrašnji duhovni život pun misterije i fanatizma koji nalazimo kod Dantea – ovde je potisnut nagonom – silovitom reakcijom na sopstvenu suprotnost. U tom svetu Bog i proviđenje su samo imenovani, dok svetom i ljudskim sudbinama upravlja slepi slučaj – Fortuna, koja se može pobediti samo uz pomoć inteligencije. Natprirodnog nema, može se pojaviti samo kao šala i prevara, dok se bajka javlja samo u dve novele poslednjeg dana u pričama o čarobnom vrtu i velikodušnosti. Legenda je izložena parodiji, viteški ideali se hvale, ali u sklopu renesansnog zanosa zaštite prirodnog ponošanja, lične inicijative i domišljatosti.

Zbog takvih karakteristika Bokačovo je delo nazvano Ljudskom komedijom, čistoj suprotnosti Božanstvenoj komediji, a ovaj termin upotrebljava i De Sanktis. Ovo definiše poetski svet u kome je telo suprotstavjleno strogosti klera, u kome profani svet karikira svoje gospodare. Zlobno društvo neznalica se suprotstavlja inteligentnom društvu. Komični motiv Dekamerona proističe iz inteligentnog, a ne moralnog sveta. Lukavi duh stalno trijumfiuje nad neukim.

Takav pogled prema intelektu dolazi iz kulta lepe forme, lepe reči i najezde antičkog nasleđa koji dolaze posle Dantea. Umetnike interesuje lepa odeća stvarnosti, a u proučavanju ih vodi erudicija. Javlja se naturalizam i realizam praktičnog života. Međutim, Bokačov svet nije čisto realističan. Pre svega zato što njegov cilj nije da predstavi precizno svet kakav jeste, već da pronađe čudesne i izuzetne slučajeve i da ih predstavi na duhovit način. Novele su samo prividno, površno raspoređene na teme i lelujaju od krajnosti do krajnosti; tragično i komični, visoko i nisko, mešaju se kao odraz šireg pogleda na svet.

Autor i slušalac su superiorni nad pričom – nalaze se visoko iznad nje, nepredvidivi, posmatraju svoj predmet kritički, zabavljaju se i naslađuju njime na elegantan način. Vrsta čudesnoga koja iz toga izvire je sasvim nova – ljudska dela u hiru slučaja koja pobeđuju pretpostavke razuma. Zato De Sanktis Dekameron naziva i Karavanom mašte u kome su ljudi oslobođeni svih veza naočigled smrti – pozornica ljudskih dela kojima upravlja slučaj. Pošto je interes Dekamorona u neobičnosti uzroka i posledica događaja, moralno je potpuno uklonjeno – vrlina je takođe književna – prerađena iz viteških romana i svetovne literature. Gospoda pokazuju svoju vrlinu time što se ne služe zlo svojom silom već se pokazuju darežljivi i uslužni. Vrlina tako više nema teološki i mističan karakter – i stvara se osećaj vedrine. Srećne i tužne priče plivaju u lepom okviru sve utopljene u tu vedrinu. Opisi, razgovori i refleksije razblažuju i rasplinjuju svaku tugu i kob – negativne, ali i pozitivne emocije postaju sasvim površne.

Uslovljen istorijskim okolnostima (pobedom gibelina, miru, povratku antičkom nasleđu) intelekt se razmnožio, stvorio svoju klasu (humaniste) i tako se izdvojio od ostatka sveta. Siguran znak učenosti u tom soju postalo je smejanje grešnom, neukom svetu. Čak i propovednici više nisu bili sumorni već su nastojali da dosetkama, ogovaranjima i šalama zabave slušaoce. Zato i Bokačo sebi dozvoljava da u Dekameronu svetovni ljudi prilikom ispovesti (Ćapeleto) magarče glupe i tupe sveštenike.

Ali šta to vidimo u prelazu, Bokačovom izumu – Pamfilo počinje pripovetku da će se raditi o tome da svaku stvar treba raditi u ime Boga, jer on uzima u obzir čistotu molioca, a ne njegovo neznanje, niti to što je možda u paklu.

Zatim se ocrtava čovek koji uživa u grehu, koji sa zadovoljstvom i svesno čini zlo. U Burgundiji se ponaša drugačije, kao ljubazan i blag. Zelenaši se, kad Ćapeleto oboli, brinu da im njegova smrt u njihovoj kuće ne naškodi za posao, jer su italijanski zelenaši. Iako bi ga otac pustio sa ispovesti brže, matorom Italijanu je stalo da što više slaže, jer u laži uživa, a ovo mu je poslednja. "Jednom sam pljunuo u božijem hramu", kaže na kraju Ćapeleto, a sveštenik mu odgovara: "Nema veze, svi mi tamo pljujemo po ceo dan." Čak i prevaranti su zgranuti i razveseljeni Ćapeletovim bezočnim laganjem.

Pošto je Ćapeleto postao svetac, Bokačo zaključuje da nije važno kakvom se svecu molimo dok god je naša misao čista i iskrena. Iako je pripovedač u ovoj priči moralno neopredeljen zbog štoga što ne procenjuje svetsku pravdu, već svoje mogućnosti, i odnos sa bogom – on postavlja jednu komičnu situaciju – oduševljenog fratra i lažljivog Ćapeleta – i iz rušenja jedne od misterija hrišćanstva – poslednje ispovesti – navir komika.

U istom maniru, čuda svetaca (Martelino, Fra Alberto) prikazana su sa komičnom veselošću. U priči o Martelinu, tri lakrdijaša dolaze da vide umrlog sveca Ariga. Da bi ušli u punu crkvu, Martelino se pravi oduzetim. Štos bi mu upalio, ali ga je neko prepoznao i onda su ga pretukli. Da bi ga spasili, prijatelji ga optužuju za krađu, od čega se on brani, ali je barem spašen od batina zbog glume hendikepiranosti. Svu trojicu spašava i nagrađuje uslužni Sandro, predstavnik plemićke vrline. Priča o Martelinu je zabavna priča, bez oštre poente, koja se igra sa motivom svetosti.

Još bezobraznija je priča o Fra Albertu koji je ubedio ženu da se u nju zaljubio Anđeo Gavrilo. Niko ne potencira da je važno to što je on loše završio – važna je priča, koja je prijatna, fluentna i drži pažnju. Tako i Pampineja počinje priču – želi da ispriča novelu koja će sve da nasmeje, ali da se ne udalji suviše od teme pripovedanja. Priča je takođe o prevarantu koji postaje sveštenik preselivši se iz Imole u Veneciju. U ovoj priči Fra Alberto zastupa intelekt, koji se zlo služi svojom moći nad priglupim svetom. Iz toga takođe izbija vrcava komika, posebno kada joj kaže da ga je anđeo prebio i zatražio da se izvini što je kudio njenu lepotu – Lizeta se toliko nadula od uzbuđenja da joj košulja nije prekrivala zadnjicu. Namere fra Alberta su potpuno telesne, ali i smešne. Tu dolazi do onog momenta koji Auerbah navodi kao primer za Bokačovo tretiranje stvarnosti razgovor glupe Lizete i neke žene oko Arhanđela Gavrila, vrhunac komičnog u ovoj noveli. Sa psihološkom rafiniranošću on oslikava prijino ustezanje i tobož verovanje Lizeti da bi joj ona ispričala celu priču. Posle toga su mnoge peripetije – skakanje u kanal Grande, svetkovina na kojoj se Alberto prerušava u divljeg čoveka da bi pobegao od devera.

Život predstavljen u Dekameronu je velika slika sveta nad kojom se dižu Danteove paklene Malebolge. Kulturan i uglađen svet u njemu je refleks viteških romana (Federico degli Albriđi). Utisak je da se u novelama nalazimo u površnom i lakomislenom svetu, okrenutom ka spolja, ka uživanju, sudbinama nošenim tamo-'vamo vihorima slučaja i sreće.

Kultura u prvom cvatu ruga se nekulturi nižih slojeva. Osnovni karakter koji daje radost Dekameronovim prizorima je priprostost neukih ljudi. Pripovedači Bokača su renesansni ljudi – oni provode veseo, ali pristojan život, zazivaju Boga i poštuju Crkvu i religiozne forme – međutim oni se smeju glupanima i lukavcima bez težnje da svet isprave u moralnom smislu ili da ga reformišu – nalik Kralju Liru na krahu Šekspirove drame, kada drži Kordeliju u naručju, mrtvu. Ta neposrednost smrti je kuga, kod Bokača.

Radosnoj atmosferi pripovedaka u mnogome doprinosi njihov okvir – jer su i njihovim pripovdačima one samo sredstvo da se vreme provede ugodno, i da se ne misli na svakodnevne opasnosti. Ono što ih čini zanimljivim jeste Bokačova umetnost lokalizacije – pričanja priče kao da je jedinstvena, kao da se odigrala samo jedan put. Bio je poznat po tome da je do preciznosti hirurga obrađivao predanja sve dok ne bi bile samo njegove priče. (Paklena devojka V, 8).

Tu Bokačo priča jednu običnu priču o tome kako žena precenjuje svoju lepotu i kudi druge, ali zbog načina pričanja, pametne dosetke njenog strica i još nekih detalja, priča izgleda kao da se dogodila samo jednom u Čelatiku (shvatila je Freskove istinite reči onako kako bi ih razumela ovca).

Bokačove inovacije u formi novele bile su uvođenje individualnih crta karaktera, umesto opštih tipova, uvođenje ambivalentnih likova, ograničavanje dejstva Fortune... Njegova kompoziciona struktura sa druge strane pratila je ranu novelističku tradiciju, sa tom specifičnošću što je Bokačova zbližavala razne žanrovske izvore. Bokačova shema u najvećem broju pripovedaka izgleda ovako:

1) Motivacija ili priprema situacije

2) Izlaz iz situacije pomoću aktivne samoinicijativnosti

3) Humanistička lekcija iz morala

Uz to, postoje i nerešive situacije sa tragičnim krajem, izuzetni slučajevi i bajke (radnje sa karakterom iskušenja). Dešava se da postoje i složenije strukture – da zadovoljenje želje jednog lika vodi šteti drugog; ili sintagmatska serija sa dva toka – sticanje onoga što se želi i izbegavanje nastale pretnje.

Bokačova sredstva, su, za razliku od legendi, retorička, a ne čisto narodska. On polaže veliki deo uživanja na dramski efekat rasprava i argumentacija. Kada se koristi vulgarizmima on to čini da ocrta npr. posustajanje duše u ženi (madam Lizeta razgovara sa prijom).

Sočnost kratkih novela je u zaključku, baš kao i kod soneta. Taj zaključak je često nenadan i u suprotnosti je sa premisama – te izreke, dosetke, epigrame i šale stvorila je škola trubadura ili "vesele nauke". Međutim, zabavna karikatura je Bokačov zanat, a poenta je uopštena, zabavna stvar koja proizilazi iz raskošnog zapleta situacija i misli.

• Brown University's Decameron Web
• Lee, A. C., The Decameron: Its Sources and Analogues, 1903
• Boccaccio, Giovanni. The Decameron. New York City, New York: Penguin Group, 1982. Print.

• Digitalna kopija knjige
• Povijesni kontekst Dekamerona
• Dekameron (film, 1971) na sajtu IMDb