Amir Taheri

Amir Taheri
Biografske informacije
Rođenje	9. 6. 1942. Ahvaz, Huzestan,  Iran
Nacionalnost	Iranac; Britanac
Obrazovanje
Zanimanje	novinar, pisac
Opus
Znamenita djela
• Spirit of Allah: Khomeini and the Islamic Revolution, • Holy Terror: Inside the World of Islamic Terrorism, • Cauldron: The Middle East Behind the Headlines, • Nest of Spies: America's Journey to Disaster in Iran, • Crescent in a Red Sky: The Future of Islam in the Soviet Union, • Unknown Life of the Shah, • Persian Night: Iran under the Khomeinist Revolution

Amir Taheri (perz. امیر طاهری, Ahvaz, Iran, r. 9. 6. 1942.) je iransko-britanski konzervativni^[1] novinar i pisac s prebivalištem u Evropi. Autor je brojnih radova s temama o Bliskom Istoku, Iranskoj revoluciji, Muhamed-Rezi Pahlaviju, Ruholahu Homeiniju, islamizmu, islamu i terorizmu. Taheri je bio predmetom višestrukih kontroverzi zbog fabrikacija u njegovim pisanjima među kojima je najpoznatija ona o navodnom iranskom sumptuarnom zakonu iz 2006. godine. Član je Instituta Gatestone koji još okuplja Alana Dershowitza, Roberta Spencera i Harolda Rhodea.

Amir Taheri rođen je 1942. u Ahvazu, gradu u Huzestanu na jugozapadu Irana. Obrazovan je u Teheranu, Londonu i Parizu. Tokom 1970-ih godina u vrijeme vladavine Muhamed-Reza Pahlavija obnašao je više visokih funkcija – od 1972. bio je izvršnim urednikom izrazito prošahovskog časopisa Kajhan^[2][3], te od 1973. članom odbora vjerovnika Iranskog instituta za internacionalne i ekonomske studije u Teheranu^[3]. Godine 1979. u Iranu izbija narodna revolucija čime Taheri gubi sve stečene funkcije i emigrira u Evropu gdje se aktivira kao gorljivi autor protiv revolucije i Homeinija. Tokom 1980-ih prvo je pisao za londonski Sunday Times (1980. – 1984.)^[3], potom je bio glavnim urednikom pariškog časopisa Jeune Afrique (1985. – 1987.), a povremeno je surađivao i za časopise kao što su britanski The Daily Telegraph, The Guardian, The Times i The Daily Mail, te pakistanski Daily Times. Od 1984. do 1992. bio je i članom izvršnog odbora International Press Instituta.

Časopisi za koje je pisao kao kolumnist još 1990-ih i 2000-ih uključuju saudijski Asharq Al-Awsat i Arab News, američki International Herald Tribune, The Wall Street Journal, The New York Times, The Los Angeles Times, Newsday, The Washington Post, New York Post i National Review, njemački Die Welt, Der Spiegel i Focus, francuski L'Express, Politique internationale i Le Nouvel Observateur, španski El Mundo, te italijanska La Repubblica. Taheri je radio i kao komentator za CNN, BBC i RFI, a potpisuje i nekoliko TV-dokumentaraca s temama Bliskog Istoka. Intervjuirao je više svjetskih lidera među kojima su američki predsjednici Richard Nixon, Gerald Ford, Jimmy Carter, Ronald Reagan i Bill Clinton, saudijski kralj Fahd, sovjetski vođa Mihail Gorbačov, egipatski predsjednik Anwar Sadat, kineski premijer Zhou Enlai, indijska premijerka Indira Gandhi i njemački kancelar Helmut Kohl.

Taheri je objavio nekoliko knjiga koje su prevedene u dvadesetak svjetskih jezika. Godine 1988. Publishers Weekly iz New Yorka proglasio je njegov rad Holy Terror: Inside the World of Islamic Terrorism jednom od najboljih knjiga godine. Druga njegova knjiga Cauldron: The Middle East Behind the Headlines korištena je kao obavezna literatura na nekim univerzitetima u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Njegova najnovija knjiga Persian Night: Iran under the Khomeinist Revolution iz 2009. raspravlja o modernoj iranskoj historiji, politici i geopolitičkim ambicijama.

Šaul Bahaš, iransko-jevrejski historičar za blistoistočne studije sa američkog univerziteta George Mason^[2], napisao je 1989. recenziju knjige Nest of Spies (sh. „Gnijezdo špijuna“) u kojoj navodi da se Taheri koristi teorijama zavjere i da se opetovano referencira na knjige i dokumente u kojima slične informacije jednostavno ne postoje^[4]. Bahaš navodi da je Nest of Spies knjiga koja „modernu historiju dovodi na loš glas“^[4][5].

Jedan od najpoznatijih citata koji je Taheri pripisao Ruholahu Homeiniju glasi^[2]:

We do not worship Iran, we worship Allah. For patriotism is another name for paganism. I say let this land [Iran] burn. I say let this land go up in smoke, provided Islam emerges triumphant in the rest of the world.

U prijevodu:

Mi ne slavimo Iran, mi slavimo Alaha. Patriotizam je drugo ime za poganstvo. Ja kažem neka ova zemlja [Iran] gori. Ja kažem neka ova zemlja ode u dim, samo nek' se islam pobjednički uzdigne nad ostatkom svijeta.

Ovaj citat kojim je Taheri Homeinijevoj politici pokušao pripisati totalni anacionalni i radikalni panislamski karakter redovito je ponavljan u američkim i drugim medijima (npr. Norman Podhoretz u PBS NewsHouru i Michael Ledeen u National Reviewu), a aktivno je korišten i prilikom američke predsjedničke kampanje Rudyja Giulianija iz 2008. godine. Historičar Šaul Bahaš navodi da se Taheri za navedenu izjavu poziva na knjigu koja ne postoji ni u američkim bibliotekama, ni izvornim kolekcijama Homeinijevih govora na perzijskom jeziku^[2].

Godine 2005. Taheri je u New York Postu iranskog ambasadora pri UN-u Džavada Zarifa identificirao kao jednog od aktera talačke krize iz 1979. prilikom koje je zauzeta američka ambasada u Teheranu^[4]. Ove prozivke negirao je američki profesor Dwight Simpson koji je objasnio da je Džavad Zarif u to vrijeme bio jedan od njegovih studenata i asistenata na Državnom univerzitetu u San Franciscu^[4]. Politolog Kaveh L. Afrasiabi s prebivalištem u SAD-u tražio je od glavne urednice Eliane Benador da se lažne prozivke povuku iz medija, no to nije učinjeno^[4].

Prilikom turneje Muhameda Hatamija po Sjedinjenim Državama u septembru 2006. godine, Taheri je u New York Postu oštro napao bivšeg iranskog predsjednika optuživši ga za represiju, netoleranciju i lažno predstavljanje^[6]. U recenziji njegovog medijskog članka politolog Kaveh L. Afrasiabi pronalazi niz netočnosti, iskrivljenih prijevoda i objašnjava da je Hatami liberalni političar što je i stav svih zapadnjačkih autora moderne iranske historije^[6].

Najveća kontroverza koju je izazvao Taheri dogodila se 18./19. 5. 2006. kada je u kanadskom časopisu National Post objavio članak A colour code for Iran's 'infidels'^[7] (sh. „Obojeni dres-kod za iranske 'nevjernike'“) u kojem je tvrdio da je „iranski parlament prihvatio sumptuarni zakon o pravilima odijevanja za nemuslimane“ prema kojem će „Jevreji nositi žute značke, kršćani crvene i zoroastrijci svjetloplave“, s ciljem vizualne distinkcije odnosno „ograničavanja utjecaja nevjernika na iransku mladež“^[7][8]. Taherijev članak ubrzo su prenijeli mediji širom svijeta, često uz analogije s nacizmom^[9][10] kao što su retorička pitanja „Pretvara li se Iran u nacističku Njemačku?“^[7]. Istog dana kanadski premijer Stephen Harper osudio je Iran na temelju navedenih vijesti, a američko-jevrejska organizacija Simon Wiesenthal podnijela je pritužbu UN-ovom generalnom sekretaru Kofiju Annanu^[11].

Opovrgavanje vijesti o navodnom iranskom zakonu počelo je svega par sati nakon objave Taherijevog članka i to u samom National Postu^[12]:

• Hormoz Gahremani, glasnogovornik iranske ambasade u Ottawi, kategorično je odbacio vijest navodeći da se radi o „klevetničkim optužbama koje su dio prljave kampanje protiv Irana“^[12].
• Sam Kermanijan, dužnosnik Iransko-američke jevrejske federacije iz Los Angelesa, izjavio je da je kontaktirao Jevreje u Iranu (uključujući parlamentarca) koji su potpuno opovrgli takve tvrdnje^[12].
• Maurice Motamed, jevrejski zastupnik u iranskom parlamentu, nazvao je vijest potpuno lažnom i dodao da je ona „uvreda za sve religijske manjine Irana“^[9].
• Meir Džavdanfar, izraelski stručnjak za Iran i Bliski Istok porijeklom iz Teherana, opisao je vijest besmislenom^[10] i dodao da „niti jedan njegov izvor iz Irana nije čuo za takvo nešto“ i da „ne zna odakle dolaze te priče“^[12].
• Menaše Amir, također izraelski stručnjak za iranska pitanja, isto tako je negirao vijest^[9].
• Marša B. Cohen, američko-jevrejska politologinja s Internacionalnog univerziteta u Floridi, izjavila je da su takve vijesti formirane s ciljem povezivanja Ahmadinežada s Hitlerom^[9].
• Detaljno opovrgavanje otpužbi prenio je i izraelski list Haaretz^[10].

Konačno, dana 24. 5. 2006. glavni urednik National Posta Douglas Kelly objavio je ispriku čitateljima zbog lažne vijesti i naveo da je „sada sigurno da priča nije istinita“^[13]. Usprkos svim negiranjima Taheri je stao iza svog članka i nastavio tvrditi da je vijest „istinita“^[14], a u obrani mu se pridružila i njegova nadređena Eliana Benador koja je ustvrdila da „predočena šira slika nije pogrešna“ odnosno da je „pogrešno stati na stranu terorista“^[4].

U julu 2015. godine, nekoliko dana nakon što je potpisan sporazum između Irana i velesila, Taheri je na Twitteru objavio da je "14-godišnji Akbar Zargarzade obješen nakon što ga je lokalni mula iz isfahanskog kampa optužio da je gej". Slučaj je istražio američki LGBT aktivist Scott Long i nakon informiranja kod iranskih queer organizacija uspostavljeno je da se radi o obmani.^[15]

• 1986. The Spirit of Allah: Khomeini and the Islamic Revolution.^[16]

  Bethesda: Adler & Adler. ISBN 0-917561-04-X, ISBN 978-0-917561-04-7.

• 1987. Holy Terror: Inside the World of Islamic Terrorism.^[17]

  Bethesda, Maryland: Adler & Adler. ISBN 0-917561-45-7, ISBN 978-0-917561-45-0.

• 1988. The Cauldron: The Middle East Behind the Headlines.

  London: Hutchinson. ISBN 0-09-173729-X, ISBN 978-0-09-173729-0.

• 1989. Nest of Spies: America's Journey to Disaster in Iran.^[5][18][19]

  New York: Pantheon Books. ISBN 0-394-57566-0, ISBN 978-0-394-57566-7.

• 1989. Crescent in a Red Sky: The Future of Islam in the Soviet Union.

  London: Hutchinson. ISBN 0-09-173463-0, ISBN 978-0-09-173463-3.

• 1991. The Unknown Life of the Shah.

  London: Hutchinson. ISBN 0-09-174860-7, ISBN 978-0-09-174860-9.

• 2009. The Persian Night: Iran under the Khomeinist Revolution, ISBN 1-59403-240-8