Kineski jezik
Kineski jezik (ISO 639-3: zho) kolektivni je naziv za srodne jezike (makrojezik) u području Kine kojih je ukupno 13,[1] to su: gan [gan], hakka [hak], huizhou [czh], jinyu [cjy], mandarinski [cmn], min bei [mnp], min dong [cdo], min nan [nan], min zhong [czo], pu-xian [cpx], wu [wuu], xiang [hsn], yue [yue]. Dana 16. siječnja 2009. ovom makrojeziku pridodan je novi kodni element [lzh] (literarni kineski). Treba ga razlikovati od službenog jezika NR Kine, mandarinskoga, također zvanog Pǔtōnghuà, koji se temelji na pekinškom narječju, iako sadrži i elemente drugih kineskih jezika i narječja mandarinskoga.
| Kineski jezik | |
| 汉语 – Hànyǔ – 中文 – Zhōngwén | |
| Države |  NR Kina Hong Kong Makao Republika Kina Singapur Filipini Malezija Indonezija Tajland Vijetnam Mjanmar Kambodža Sjeverna Koreja Južna Korejai druge kineske zajednice |
| Regije | Azija i diljem svijeta |
| Govornici | > 1.3 milijarde (2023.) |
| Rang | 1. |
| Razredba | sinotibetski sinitski kineski |
| Službeni status | |
| Služben |  Ujedinjeni narodiMandarinski: NR Kina Republika Kina SingapurKantonski: Hong Kong Makao
|
| Ustanova | razne organizacije i ministarstva |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-1 | zh |
| ISO 639-2 | chi (B) / zho (T) |
| ISO 639-3 | zho |
| Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) | |
Reformom pisma u razdoblju dinastije Qin (221. – 206. g. pr. Kr.), koja je neovisne države ujedinila u carstvo, uklonjene su lokalne razlike u pismu te je ono postalo razumljivo u područjima s različitim jezicima. Danas mandarinskim kineskim, tj. kineskim iz sjeverne skupine jezika, govori najveći broj ljudi na svijetu.
Pismo
urediKinesko pismo je morfemografsko. Svaki grafem, odn. znak odgovara jednome slogu i predstavlja najmanju jedinicu značenja (morfem). Riječi se mogu sastojati od jednoga ili više morfema, pa se i pišu s odgovarajućim brojem znakova.
Najstarije kinesko pismo sačuvano je na natpisima na kostima, kornjačinu oklopu itd. Kinesko pismo ima 6 vrsta znakova. Najelementarniji znakovi su piktogrami, a najveći broj se sastoji od elementa koji približno iskazuje značenje (tzv. radikal) i elementa koji približno pokazuje izgovor (tzv. fonetik). U svakodnevici današnjice pojavljuje se ne više od 7000 znakova, ali s poznavanjem 3000 najosnovnijih moguće je većinom čitati novine. Latinična abeceda kineskoga zvana pinyin oblikovana je i odobrena 1958. godine, a sastoji se od 26 slova te ima ulogu pomoćnog pisma za bilježenje standardnog izgovora, a time nije zamjena za kinesko pismo. U pinyinu je zapis izgovora podosta drugačiji nego u hrvatskoj latinici.
Hrvatska jezična praksa
urediImena ljudi i zemljopisna imena pišu se po pinyinu (kao što dosljedno provodi Hrvatska enciklopedija), uz ustaljene iznimke kao što su Peking (Beijing), Sun Jat-sen, Čang Kaj-šek i Mao Ce-tung. Nažalost to se pravilo ne primjenjuje dosljedno. Imena kineskih autora i Kineza u inozemstvu pišu se kako ih oni sami pišu. Važna napomena: Kod Kineza prezime dolazi na prvome mjestu (u Mao Ce-tung, Mao je prezime). Kinezi u inozemstvu često okrenu poredak. I kineskim sportašima prezime se često stavlja na drugo mjesto, čak i u kineskim izvorima.
Jedan od najpoznatijih prevoditelja s kineskog na hrvatski jezik je hrvatski pjesnik Josip Sever.[2]
Gramatika
urediKineski jezik specifičan je po svojoj morfološkoj jednostavnosti – nema padeža, rodova, množina i jednina.
Prošlost se u mandarinskom kineskom standardu označava česticom le nakon glagola, a budućnost priložnim oznakama budućeg vremena. Sadašnjost je neobilježena. Uobičajen je red riječi u rečenici: subjekt – predikat – objekt.
Izvori
uredi- ↑ Ethnologue (16th)
- ↑ T-portal H: Prve 'Zagrebačke posvete' o Josipu Severu, 9. veljače 2009.