Rusini

Rusini (Rusnaci, Ruteni), maleni narod iz grupe Istočnih Slavena čija se stara postojbina nalazila u Zakarpatju, odnosno dijelu Ukrajine, na granici s Poljskom, Slovačkom, Mađarskom i Rumunjskom. Sjedište regije je grad Užgorod. Centri Rusina u "južnom dijelu Carstva" su Petrovci, kod Vukovara, u Hrvatskoj, te Ruski Krstur (Руски Керестур), kod Kule, u Bačkoj (Srbija). Rusini se sastoje od nekoliko manjih grupa. Na Karpatima to su Bojki (zapadni Karpati), Lemki u Beskidima (Poljska) i Huculi. Austro-Ugarska Monarhija, koja je dugo pod svojim okriljem držala zemlje naseljene Rusinima, kolonizirala je dio u današnju Vojvodinu i u zapadni Srijem, u okolicu Vukovara, gdje i danas žive.

Ukrajina službeno Rusine smatra dijelom svoga naroda, a naziv Rusyn (Rusin) u Ukrajini smatraju starijim etnonimom (korištenim na širem prostoru Ukrajine) koji je u povijesno političkim okolnostima zadržan kod dijela naroda koji gotovo stalno nije bio povezan sa svojom maticom odnosno ukrajinskim kulturnim preporodom. Poglavito Rusini u svijetu smatraju sebe zasebnom etničkom grupom^[1] i ne priznaju Ukrajinu matičnom zemljom, posebno u zapadnom svijetu te iz toga proizlaze dvije struje tumačenja tko su Rusini.

Postojbina i rasprostranjenost u svijetu migracijama

Rusnak je autohtoni naziv pripadnika naroda prepoznatljiv i pod imenom Rusini, Karpato-Rusin, ili Ruten. U različitim povijesnim razdobljima pojedini naziv je češće korišten. Rusini je ime koje se najčešće koristi u literaturi, ali u doba Austro-Ugarske isključivo se koristilo latinizirano ime Ruteni, u Americi Karpato-Rusin, a u najvećem dijelu postojbine Rusnak. Oko 1 500 000 članova ovoga naroda živi u kontinuitetu u postojbini u pet europskih država, raštrkani u raznim područjima Europe, te u Americi i Australiji.

Iz postojbine Zakarpatja i Karpata migracije Rusnaka u Potkarpatje počele su u 14. stoljeću. U 17. st. migrirali su u mađarska sela u ravnici, gdje je opao broj stanovnika. Uglavnom siromašni, da bi preživjeli, selili su se u gradove i susjedne države.

Prvi otoci Rusina bili su Bač, Bihor, Sabolč, Satmar, Zemplin. U Europi danas ih je najviše u karpatskom području, i to u jugozapadnoj Ukrajini u Potkarpatju, sjevernoj i sjeveroistočnoj Slovačkoj (Prešovska oblast), na sjevernim padinama Karpata, u jugoistočnoj Poljskoj (Lemkovska oblast) i raštrkanim naseljima u zapadnim Šleska), i sjevernim dijelovima zemlje, u dijelu sjeverne Rumunjske, u nekoliko sela južno od rijeke Tise u oblasti Maramures, te u nekoliko raštrkanih naselja sjeveroistočne Mađarske. Osim u postojbini, Rusini žive i u Vojvodini (Bačka), u zapadnom Srijemu i istočnoj Hrvatskoj, u Pragu i sjevernoj Moravskoj. Izvan Europe najviše ih je emigriralo u SAD, u sjeveroistočne industrijske oblasti, gdje su radili najteže poslove u željezarama, ljevaonicama, ili kemijskoj industriji. Tu i danas živi većina njihovih potomaka, u Ohiou (Barberton, Akron, Sharon i Cleveland), Pennsylvaniji (Pittsburgh i Greenville) i Michiganu (Detroit). Manji broj emigrirao je u Kanadu i Argentinu dvadesetih godina 20. stoljeća, a u Australiju sedamdesetih i osamdesetih.

Rusini nisu zakonski priznata nacionalna manjina u svim državama u kojima žive. Zato nije moguće znati njihov točan broj. Pretpostavlja se da ih u svijetu ima oko 1,5 milijuna.

Ovaj slavenski narod s karpatskoga gorja i njegovih obronaka, koji je živio u izolaciji, održao je svoj jezik i identitet zahvaljujući i grkokatoličkoj religiji. Dijeli se u nekoliko zasebnih skupina. U istočnim Karpatima žive Huculi, ponosan brdski narod čiji su pripadnici potomci pastira i razbojnika (njihovo ime navodno potječe od rumunjske riječi koja znači “razbojnik”). Oni sami tvrde da su potomci nepokorenih poljskih plemića iz kasnoga srednjega vijeka i početka novoga vijeka, kada je bijeg u brda bio dokaz beskompromisnoga poštenja. Posebno su poznati po rezbarenju u drvu i vezu (ženska pregača izrađuju se i po 10 godina).

Bojkovska zajednica živi zapadno od Hucula, u južnom dijelu Karpata, a u to područje je vjerojatno dospjela iz Galicije i Bukovine.

Lemkovska zajednica (Lemki) živi još zapadnije u Poljskoj. Tridesetih godina prošloga stoljeća poljska je vlada bila suočena s otvorenom pobunom u područjima naseljenim pretežno Ukrajincima. Vlasti su pokušale riješiti problem politikom ”podijeli pa vladaj”, potičući Lemke, a zatim ih raspršili po cijeloj zemlji. (Lemki je ustvari novo ime 20. stoljeća. Prije 20. st. koristili su ime Rusnaci.)

Pojam imena

Po etimologijskom rječniku P. Skoka, ime Rusnak, Rusin, polazi od riječi Rus. S dodatkom -in je Rusin, a s dodatkom -njak je Rušnjak. Na mađarskom je Rusznyak prema Rusnak u prikarpatskoj Rusiji. Ovo ime treba razlikovati od imena zemlje Rusija odakle proizlazi Rusijanac, a pridjev ove riječi je rusijski. Na mađarskom je orosz, turski urus. U finskom ruotsi je Švedska, a Miklošić misli da je Rus prvotno bilo ime švedskoga plemena, s kojim su Finci došli u vezu. Prema Nestorovoj kronici prenijeli su Vikinzi (Normani) to ime na Kijevsku Rus'. O podrijetlu imena postoji nedoumica. Tradicionalni zapadni znanstvenici također vjeruju da ime Rus potječe od staroga naroda skandinavskoga podrijetla od Varangiana, koji se preselio južno od baltičke obale i osnovao prvu državu među istočnim Slavenima, sa središtem u Kijevu. Grb Rusina ide u prilog ovoj teoriji. Crveni medvjed okrenut k plavim i zlatnim linijama (Švedska zastava je s plavo-žutim poljima) prvi put je prihvaćen kao službeni grb provincije Potkarpatska Rus u Čehoslovačkoj, 30. ožujka 1920. Prestao se koristiti poslije 1938., ali je prihvaćen kao službeni simbol “Zakarpatske oblasti” Ukrajine 18. prosinca 1990. Od tada ga je prihvatio i Svjetski Kongres Rusina.

Ruski pa i neki zapadni znanstvenici, smatraju da su Rusi južno-istočno slavensko pleme, koje je osnovalo plemensku ligu Kijevsku državu. Oni tvrde da je ta država bila tvorevina Slavena, napadnuta i zadržana samo kratko od Varangiana.

Vikinška teorija je bila prvi put predstavljena u 18. st. Predstavio ju je njemački povijesni filolog Gottlieb Siegfried Bayer(1694. – 1738.) i August Ludwig von Schlozer(1735. – 1809.). Bayer je bio član Petrogradske znanstvene akademije. Obojica su se oslanjala na Primarno ruski kronikl, napisan u 12. st., koji pokriva razdoblje 852. – 1110. Kronikl kaže da je Rus normanski narod, kojeg je lokalna populacija pozvala da dođe u Novgorod zaustaviti njihove feudalce. Rusi su produžili svoju vladavinu do Kijeva, koji im je postao glavno uporište obrane. Ova teorija je uznapredovala u 19. st., jer ju je podržao danski filolog Wilhelm Thomsen (1842. – 1927) i njemačko-ruski povijesni filolog Ernst Eduard Kunik (1814. – 1899.).

Iskapanja iz 9. i 10. st. potvrdila su nazočnost nordijskih ratnika u tom području oko jezera Ilmen blizu grada Novgoroda, i jezera Ladoga, iz kojeg izvire rijeka Neva. Ove baltičke regije indiciraju na podrijetlo imena Rus. Ruski znanstvenici su odbili Primarni ruski kronikl kao nepouzdan i inzistiraju na tome da su istočni Slaveni prije ulaska Varangiana, osnovali sofisticiranu feudalnu državu, usporedivu s Karolinškim carstvom na zapadu. Oni su mišljenja da je ime Rus, ime južno slavenskog plemena, koje je živjelo na rijeci Ros. Rus je praslavenski pridjev iz kojega kasnije proizlazi ime ruža, ružičnjak i sl., a po rječniku stranih riječi V. Anića i I. Goldsteina, pridjev rus znači crvenkast, riđ, rumen, rujan, a označava i nešto što je dobilo poseban okus (npr. jabuka držana u slami). Po Aniću i Goldsteinu Rusin je pripadnik rusinske nacije, asimilirane u današnjoj Ukrajini, koja se održala u Vojvodini, i izvorni je govornik rusinskoga jezika.

Po Enciklopediji Britanici latinizirana riječ RUS je Ruten. Odnosi se na narod, koji je u kasnom srednjem vijeku bio apsorbiran u teritorij Litve, koja se kasnije ujedinila s Poljskom.

Ištvan Udvari pod nazivom Rutenus podrazumijeva grkokatoličku vjeru i rusinsku narodnost. Iz ovoga proizlazi da su istočnoslavenska plemena u prvoj ruskoj državi Kijevska Rusija (882. – 1245.) primila naziv Rus (Rusin, Rusnak, Rusnjak, ruski), a u latinskim zapisima Rutenus. Tako su Karpati zvani Alpes Rutenorum.

U selu Ban na rijeci Krasna (lijeva pritoka Tise) 1213. god. jedan je stanovnik upisan kao “Chedur genere Rutenus” (Fedor iz roda Rusina). Zapravo je naziv Rusin službeni naziv koji se koristi u literaturi. U Potkarpatju i istočnoj Slovačkoj koristi se autohtoni naziv Rusnak, a jezik je rusinski. Naziv prvi put pismeno je zabilježen u 16. st. u Uljanskom ključu, što je u vezi s primanjem grkokatoličke vjere. Na Rutene u Galiciji, Bukovini i Karpatima vršen je proces asimilacije od strane država u kojima su živjeli. Seljaci su potonuli u veliko siromaštvo, a njihovi pravoslavni svećenici tražili su zaštitu Rima. Papa ih je prihvatio, i 6. – 10. listopada 1596. Brestska unija je ustanovila novu unijatsku crkvu. Kada naziv Rusin pokušavaju izjednačiti s nazivom Ukrajinac, radi se o pokušaju asimilacije. Mihajlo Lučkaj Rutenima naziva Ukrajince u Austro-Ugarskoj. Asimilirati su ih pokušavali Slovaci, Poljaci i drugi, pa zato danas ovaj narod, koji osjeća da ima zajednička obilježja sve češće koristi za svoj identitet izvorno ime Rusnak. ( Prijevod latinizirane riječi Ruten u Latinsko-hrvatskom rječniku Mirka Divkovića glasi “keltski narod u Galiji Akvitanskoj u sadašnjem Roverqueu”. Julije Cezar u 1. st. prije Krista spominje Provinciju Rutenorum, ali nova teorija o Keltima kao praslavenskom plemenu još nije prihvaćena. Ova teorija temelji se na toponimima rus/ros u V. Britaniji i Irskoj: Rousay-otoci na sj. Škotske, Ross-naselje u Engleskoj, rt Rossan u sjeverna Irskoj, Roscrea -mjesto u središtu Irske, Rosscarbery-mjesto u Irskoj, Roslare-mjesto u jugoistočnoj Irskoj. Moguće je da je keltsko pleme iz Galije Akvitanske doseljeno između 4. i 6. st. na teritorij Istočnih Slavena odakle proizlazi naziv Galicija, ali nije dokazano.)

Religija

Religija inače nije element za utvrđivanje identiteta, ali Rusinima je grkokatolička crkva sačuvala kulturni identitet. Kršćanstvo su primili od slavenskih apostola Ćirila i Metoda, koji su formirali eparhiju u Przemyslu (Peremišelj) u Lemkovskoj oblasti. Kada je došlo do raskola kršćanstva 1054. god., ostali su u okvirima istočne pravoslavne crkve, a njihovi susjedi Slovaci, Poljaci i Mađari- rimokatoličke. U religijskim obredima koristili su crkvenoslavenski jezik, svećenicima je dopušten brak, koristili su julijanski kalendar. Po nekim obredima i ritualima razlikovali su se od Ukrajinaca, Bjelorusa i Rusa, a po nekima su se približili katoličkim susjedima. U liturgijskoj glazbi dopušteno je pjevanje bez instrumenta. Pjevanje pod utjecajem lokalnih folklornih melodija poznato je kao karpatsko prostopinije. Unija u Brest-Litovsku 1596. ustanovila je novu unijatsku crkvu, u razdoblju protestantskoga reformatorstva i katoličke protureformacije, gdje su Rusini zadržali svoju slavensku liturgiju i većinu formi grčke pravoslavne crkve, dok priznaju duhovnu prevlast pape. Unijatska crkva uključila je i Lemkovsku oblast u Poljskoj, iako je dio vjernika ove regije u kasnom 18. st. potpao natrag pod rusku vlast. Mnogi od njih su vraćeni na pravoslavnu vjeru i poduzete su sve mjere kako bi se porusili.

Na južnoj strani Karpata Rusini su živjeli pod mađarskom vlašću od ranoga 14. st. Oni su u zajednici s Rimom od unije u Užgorodu 1646. Biskupija je bila u Mukačevu (rezidencija u Užgorodu), osnovana 1651., a druga u Prešovu 1818. Episkopija iz Przemysla se priključila crkvenoj uniji s Rimom 1692. Unijati su 1772. dobili naziv grkokatolici. (U SAD-u ih zovu bizantski katolici). Od 1773. i preostale rusinske parohije priključene su crkvenoj uniji s Rimom. Nezavisna grkokatolička eparhija je u Užgorodu od 1780. Biskupija u Prešovu osnovana je 1818.

Metropolitska biskupija osnovana je u Lavovu 1806. i dodani su joj sufragani u Przemyslu (jugoistočna Poljska) i Stanislavu, a 1877. na lavovskom sveučilištu osnovana je i rusinska katedra. Nakon 1. svjetskoga rata veliki broj Rusina potpao je pod čehoslovačku vlast, a dio su postali pravoslavni. Mađarska vlast uspostavljena je ponovno od 1939. do 1944. SSSR je anektirao prikarpatsku Rus i ukinuo biskupiju u Mukačevu 1949. i Prešovu 1950. U Čehoslovačkoj je ponovno osnovana grkokatolička crkva 1968., a u sovjetskom Prikarpatju 1989. Grkokatoličke eparhije u Mukačevu (Ukrajina), Prešovu (Slovačka), Hajdudorogu (Mađarska), Križevcima (Hrvatska) te nadbiskupija u Pittsburghu (SAD) samostalne su i pod izravnom upravom Vatikana. Na one koji su ostali vjerni grkokatoličkoj vjeri, proces asimilacije nema utjecaja. To ih povezuje bez obzira u kojoj su državi i stoga je religija ovdje odigrala važnu ulogu u očuvanju nacionalnoga i kulturnoga identiteta i sprječavala asimilaciju u Ukrajince, Poljake, Slovake, Mađare. Često su prepoznatljivi jedino po grkokatoličkoj vjeri. Zbog toga je komunistička vlast i ukidala grkokatoličke crkve. Neki Rusini su emigrirali u Mađarsku, gdje su su zajedno s onima iz istočne Rumunjske bili mađarizirani, i izgubili jezik. Mađarska katolička crkva ima jednu rusinsku biskupiju od 1912. u mjestu Hajdudorog, s rezidencijom u Nyiregyhazu, i jednu apostolsku eksharhiju (zamjenik patrijarha, biskup ispod patrijarha, a iznad metropolita), u Miskolcu od 1923., ali ih je vodio isti biskup. U kasnom 20. st. bilo je više od 550 000 rusinskih katolika u SAD-u i Mađarskoj.

Najstarija grkokatolička crkva je drvena crkva Sv. Jakova u lemkovskom (lavovskom) kraju izgrađena 1612. u selu Povoroznik-Nowy Sacz. Najstarija crkva Rusina grkokatolika tadašnje Hrvatske sagrađena je 1803. u Šidu (Srijem u sastavu Hrvatske). Misa se služila na rusinskom jeziku. Rusini su u Stare Jankovce počeli doseljavati od 1830. a u Petrovce od 1834. Na savjetovanju s križevačkim vladikom Gabrijelom Smičiklasom, Petrovci su izabrani za sjedište nove grkokatoličke župe 1836. Smičiklas je 1838. kupio kuću za stanovanje župnika, u kojoj je bila i bogomolja sve do 1893., kada je sagrađena župna crkva, proširena 1930. i i oslikana 1957.

Jezik i književnost

Lingvist Aleksandar Duličenko kvalificirao je rusinski jezik kao jedan od slavenskih literarnih mikrojezika. Rusinski jezik piše se ćirilicom. Kao i svi jezici, i on se mijenjao. Pripada istočnoslavenskoj grani indoeuropskih jezika. Budući Rusini žive u graničnim područjima Poljske, Slovačke, Mađarske i Ukrajine, leksik ovih jezika ima utjecaj na njihove dijalekte. Po tome se njihov govorni jezik razlikuje od ostalih istočnoslavenskih jezika, zbog utjecaja i s istoka i sa zapada, a brojni izrazi preuzeti su i iz crkvenoslavenskoga liturgijskoga jezika. Jezik je bogat i dijalekatskim riječima, osobenim samo Rusinima (riječ što se izgovara so, co ili ceper, pa su Cotaki, Sotaki ili Seperjaki). Rusnaci koriste rusinsko pismo s 56 znakova. S obzirom na prostor u kojem su živjeli i žive, pod utjecajem i vlašću različitih naroda, njihovo pismeno izražavanje je osim na rusinskom i na crkvenoslavenskom, ruskom (rusijskom), ukrajinskom, a katkad i mađarskom jeziku, a u 19. i 20. st. autohtoni jezik Rusina postaje sredstvo nacionalnoga identiteta. Najstariji pisani i tiskani tekstovi u Potkarpatju (Hornjica ) nastali su u razdoblju 12. – 14. st. To su Mukačevski i Imističivski odlomci iz Korolivskih evanđelja iz 1401. i Peresonickih evanđelja 1556. – 1561. Na pergamentu su bili napisani Mukačevski psaltir i Užgorodski pivustav, koji se čuvaju u Potkarpatskom povijesnom muzeju. Važnost ima i Ostrozska biblija, tiskana u L’vovu 1581. u tiskari Ivana Fedorova. Prva slavenskorusinska knjiga bila je tiskana 1491. u Krakovu. Nakon Užgorodske unije 1646. razvija se kultura i prosvjeta. Otvaraju se duhovne škole u Mukačevu, Krasnom Brodu, Barbareum u Beču, Studium Rutenum u L'vovu, a na selu djeluju trivijalne škole.

Josip de Kamelis (episkop iz Mukačeva) izdao je prvi katekizam za Ugrorusine 1698., a 1699. Bukvar jezika slavenskog, tiskan u Trnavi (Slovačka). Jedna od prvih narodnih pjesama Rusina u Potkarpatju je Štefan-Vojvoda; bila je tiskana u Češkoj gramatici Jana Blagoslova 1571. Sredinom 18. st. episkop mukačevski, Manujil Oljšavskiji, tiska 1746. u jezuitskoj tiskari u Kolozsvaru (Rumunjska-Cluj) knjige za školu na latinskom i rusinskom.Marija Terezija nije dopustila otvaranje tiskara u Mukačevu, ali je 1770. god. dopustila bečkom tiskaru Kurcbeku stvoriti tiskaru za slavenske narode, kako se više ne bi donosile knjige iz Ukrajine. Za Rusine grkokatolike su u razdoblju od 20 godina tiskane samo četiri knjige. Tek je 1863. osnovana tiskara na Hornjici.

Rusinski pisci pišu pripovijetke, drame, romane i pjesme. Pisac ”malog jezika” gleda kako njegov etnos i djelo njegova jezika nestaju u budućnosti, a najljepše riječi upućene svojoj djeci,ženi koju voli i svom narodu, šapće jezikom u izumiranju. Pisanu riječ u 18. st. širili su: Arsenij Kocak, izdavač slavenskorusinske gramatike, Petro Lodi, povjesničar, Ivan Pasteli, predavač na mukačevskoj bogosloviji, napisao je Povijest mukačevske eparhije, Karpatorusinska pismenost i Gregorij Tarkovič radio je kao cenzor slavenskih knjiga u tiskari u Budimu i zalagao se za izjednačavanje rusinske literature s ugarskom. Mihajlo Lučkaj izdao je prvu gramatiku 1830., Gramatica Slavo-Rutenica (jedan primjerak nalazi se u N. Sadu). Od 405 riječi Lučkajeva rječnika, 72 se koriste i u današnjem jeziku neizmijenjene, 133 imaju morfološku, a 223 fonološku adaptaciju. Također je iza sebe ostavio pet tomova Povijesti karpatskih Rusina u rukopisu. Novine Kelet (Istok) u Užgorodu uređivao je na mađarskom jeziku Kalman Žatković. U školama Rusina u Vojvodini i Hrvatskoj od 1850. do 1950. koristili su se udžbenici:

Duhnovič: Knjižica za čitanje za početnike -Budin 1850; Vrabelj: Bukvar 1898., Pal Henčij: Rusinska slova i prva čitanka 1904. i drugi.

Russkij solovij je zbornik pjesama, tiskan 1851. u Beču kao izdanje mahitarista (armenski monasi koji su primili katoličku religiju i na zapadu čuvali svoj jezik i kulturu). To je djelo Nikolaja Nađa (Nodja), koji je 1849. došao na parohiju sv. Varvara u Beču, gdje je bio kapelan, administrator, rektor bogoslovnoga seminara u Beču i pred smrt paroh. Knjižica sadrži 14 uglazbljenih pjesama. Čak je i predgovor u stihu, ali bez nota. Jedni misle da su to narodne pjesme, koje je Nodj zapisao u svojem užem zavičaju, a drugi da su to originalne pjesme i kompozicije Nodja (Gunther Wytrzens). Mihail Vrabelj objavio je knjigu Rusinski slavuj s narodnim pjesmama na raznim ugro-rusinskim narječjima i pjesmama A. Duhnoviča, Terezije Podhajecke, i Ane Kriger-Dobrjanske 1893. Sva imena, koja su Rusini koristili i kojima su ih drugi zvali: Karpato-Rus, Rusnak, Ruten,Ugro-Rusin ), povijesno ih povezuju s istočnoslavenskom nekadašnjom Kijevskom Rusi.

Aleksandar Duhnović (narodni buditelj iz 19. st.) je također upotrijebio naziv Rusin u prvom stihu nacionalne himne Bio sam, jesam i ostat ću Rusin koja je uglazbljena, i u stihu Potkarpatski Rusini probudite se iz dubokog sna. Školovao se u Užgorodu i Košicama, a radio je kao svećenik u Prešovu. Kao student filozofije počeo se zanimati za političku literaturu. Pisao je knjige za djecu i mladež, poeziju, priručnike. Bukvar na karpatorusinskom jeziku izdao je 1847. Kao prosvjetitelj demokrat poticao je borbu protiv socijalnoga i nacionalnoga ugnjetavanja svojega naroda u ugarskoj državi. Skupljao je folklorne materijale, osnivao muzeje, literarna društva, (Prešovsko književno društvo) i borio se za osnivanje tiskara. Poznat je kao autor etnografskih, filoloških, filozofskih, povijesnih radova i literarnih almanaha. Izdao je Povijest Prešovske eparhije i Istinu o povijesti Karpato-Rusina. Piše buntovne pjesme: Ne boji se Rusin vraga, Pjesma slobodi, Život Rusina i dr. Bio je protiv ugarske vlasti, ali i za sjedinjenje Slavena, koji 1848. traže ekonomsku, nacionalnu i političku slobodu u Austro-Ugarskoj. Pisao je u vremenu raspadanja panslavizma i stvaranja novih slavenskih nacija. Pisao je na karpatorusinskom, latinskom i mađarskom jeziku. Aleksandar Pavlovič se poput Duhnoviča i pisanim riječima borio za socijalnu i nacionalnu pravdu svoga naroda u Karpatima. O tome piše na narodnom jeziku u poemi o bijednom seljaku. Kroz tematiku sela razradio je domoljubne, političke i povijesne teme.

Prve karpatorusinske novine tiskane u postojbini Svit (Užgorod) izlaze 1867.

Ukrajinski etnolog Volodimir Mihajlovič Hnatjuk (1871. – 1926.) proučavao je rusinsku književnost. On postavlja početke “zakarpatske”književnosti u 16. i 17. st. zbog rukopisa duhovne poezije. Stvaraoci su bili školovani svećenici u Trnavi i Jagri, a prepisivači daroviti seljaci. Ugorske duhovne stihove objavio je Hnačuk 1902. godine. Hnačuk zaključuje da je “zakarpatska “ književnost 17. i 18. st. na višoj razini od 19. st. U potrazi za nosiocima usmene književnosti karpatske oblasti posjetio je 1897. Bačku. U Lavovu je 1900. na rusinskom jeziku objavio rusinsku usmenu poeziju(oko 360 pjesama), bajke, basne, legende, povijesne legende, novele i anegdote, koje su mu prenijeli pripovjedači. To je vrijeme osnivanja i dvaju udruženja. Rusinsko narodno prosvjetno društvo Prosvita formira se 1919., s ciljem razvoja rusinske narodnosti i njezinoga nacionalnoga, kulturnoga i književnoga života (vrijeme Havrilija Kosteljnika) i ima ukrajinsku i socijalističku orijentaciju, bori se protiv Moskve, budi nacionalnu svijest među Ukrajincima u Bosni, ali se ubacuje i među Rusine. Nezadovoljni radom Prosvite, Rusini osnivaju 1933. u Vrbasu Kulturno prosvjetni savez južnoslavenskih Rusnina "Zarja" (Zraka- Zora). Orijentiran je sveslavenski, ali uže i ruski i pravoslavno, s vjerskom tolerancijom. Pokret je bio na pozicijama idejnoga pokreta seljaštva, bez precizne socijalističke i nacionalne orijentacije.O tome između dvaju ratova pišu književnici Rusnini, oslanjajući se na borbe oko nacionalnih i kulturnih orijentacija prema pričama M. Kovača, M. Bujile i E. M. Kočiša.

Havrijil Kosteljnik je djelovao u doba Prosvite. Školovao se u Vinkovcima i Zagrebu. Od druge godine nastavlja studij teologije u L'vovu, a postdiplomski studij završava u Freiburgu. Živio je jedno vrijeme u L'vovu, djelujući kao profesor filozfije na Teološkoj akademiji. Pisao je na rusinskom, hrvatskom i ukrajinskom jeziku. Idilični vijenac Iz mog sela na rusinskom jeziku uvrstio ga je u književnike na razini vrijednosti A. Duhnoviča i A. Pavloviča. Njegova rusinska poezija počinje tamo gdje je bila hrvatska poezija krajem 19. st. Pjesme mu izrastaju iz poezije hrvatskoga narodnoga preporoda. Na hrvatskom jeziku napisao je Romanse i balade s posvetom: ”Slavnom hrvatskom pjesniku, mom velikodušnom dobrotvoru, prof. dr. Franji pl. Markoviću posvećuje autor.” Napisao je prvu gramatiku rusinskog jezika Gramatika bačko-rusinskog govora (Srijemski Karlovci, 1923.).

Časopis Rusinska zarja uređivao je pjesnik Eugenij Kočiš. U njegovim pjesmama prisutan je problem nacionalnoga određenja Rusina u Hrvatskoj i Vojvodini. Želio ih je rastaviti od Ukrajinaca i u okviru panslavizma priključiti Karpatorusinima. U pjesmi Telerhofskim mučenicima izražava divljenje žrtvama Maramures-sigetskoga procesa u Potkarpatju, u kojem je 94 seljaka osuđeno na progonstvo iz domova zbog odupiraja mađarizaciji.

Havrijil Nađ pisao je tekstove o problemima jezika Rusina i uspoređivao ga s gramatikom slavenskih jezika i ukazivao na pravce razvoja rusinskoga jezika. Napisao je prvi sonetni vijenac na rusinskom.

U Ukrajini danas književnost Rusina proučavaju kao ukrajinsku, a odnos standardnoga rusinskog jezika prema standardnom ukrajinskom je odnos gotovo dvaju stranih jezika. Ukrajinci razmišljaju da se može od više nacija stvoriti jedna nacija koja ne koristi jedan jezik. Duličenko rusinskom jeziku daje regionalno značenje. Zakarpatska komunistička organizacija u prvoj polovici 20. st. bila je na pozicijama rusinizma te smatrala da su stanovnici ”Zakarpatja” (Potkarpatja) poseban “ruski”narod s posebnim rusinskim jezikom.

Od revolucije 1989. počeo je karpatorusinski nacionalni preporod u svim zemljama gdje žive i uloženi su veliki napori, naročito u Poljskoj i Slovačkoj, za stvaranje standardnoga karpatorusinskoga književnoga jezika, za korištenje u školama i u publikacijama. Rusini u Vojvodini i Hrvatskoj koriste književni jezik u školama i medijima od 20. st. Rusinska književna tradicija počela je u 17. st., iako su autori pisali osim na rusinskom, katkad na crkvenoslavenskom ili drugim jezicima. U njihovim književnim djelima je opisan način života Rusina, njihov mentalitet, bojažljivost naroda kome je suđeno da njime upravljaju sile prirode i tuđinske vlasti, nad kojima pojedinac ima slabu moć i utjecaj.

Svaka rusinska oblast ima svoga književnoga utemeljivača: Aleksander Duhnovič (1803. – 1865.) i Aleksander Pavlovič (1819. – 1900.) za Prešovsku oblast i Potkarpatje; Volodimir Hiljak (1843. – 1893.) za Lemkovsku oblast; Havrijil Kosteljnik (1886. – 1948.) za Hrvatsku i Bačku. Rusini na svom jeziku tiskaju časopise i knjige gotovo u svakoj zemlji u kojoj žive. Najstarija organizacija Rusina u SAD-u Ujedinjenje grkokatoličkih rusinskih bratstava 1892. izdaje novine Američki rusinski vjesnik, novine lemkovskih Rusina Lemko izlaze 1911. (Nowy Sacz), prve novine vojvođanskih Rusina Ruski novini izlaze u Novom Sadu 1924., a hrvatskih Rusina Dumka za mladež 1938. godine. Od 1971. ponešto mogu tiskati u časopisu Nova Dumka i Venčik, koji izdaje tadašnji Savez Rusina i Ukrajinaca u Republici Hrvatskoj. Profesionalno kazalište Rusina je u Prešovu, poluprofesionalno u Ruskom Krsturu i Novom Sadu, i amatersko kazalište Udruženja Lemka u Legnici.

Prva katedra za rusinski jezik i književnost osnovana je na Sveučilištu u Budimpešti 1911. Književnost Rusina proučava se još na sveučilištima Užgorod, Uppsala, Tartu, Novi Sad, Kijev, Moskva, Minsk. (Interes za jezik povećan je nakon knjige A. D. Duličenka Slavenski literarni mikrojezici izdane u Tallinnu 1981.).

Prvi kongres rusinskoga jezika održan je u Bardejovskim Kupeljima 1992. god. Tom prigodom švedski slavist Sven Gustavson održao je referat naslovljen Slavenski literarni jezici, u kojem dokazuje da svi slavenski jezici imaju zajednički korijen. Kao primjer navodi inzistiranje Srba na jedinstvu standardnoga jezika, i Hrvata za nezavisnost varijante. Poslije 1. svjetskoga rata postalo je jasno da pisani jezik Zagreba i Beograda ima dvije varijante zbog velike razlike u povijesti i kulturi između Srba i Hrvata. Od tada je pitanje jezika postalo dio političke borbe među ovim narodima. U istom referatu navodi mišljenje A. D. Duličenka da samo neki slavenski mikrojezici imaju karakteristike standardnoga ili literarnoga jezika, a ne slaže se s nazivom “mikrojezik”. Literarni jezik mora imati normu (na osnovi kolektivne suglasnosti skupine), kodifikaciju (norma se kodificira u gramatici), polivalentnost (koristi se u crkvi, školi, administraciji) i stilsku varijaciju. Jezik Rusina u Bačkoj, Srijemu i Slavoniji, koji Duličenko smatra mikrojezikom, s gledišta Svena Gustavsona je ”makrojezik”. Ima normu, kodificiran je, polivalentan i prisutne su stilističke varijacije, pa je punopravni literarni jezik kao i bjeloruski. Neki su ga smatrali jugozapadnim dijalektom ukrajinskoga jezika, a po mišljenju Gustavsona prije ga se može smatrati istočnoslovačkim. Genetika rusinskoga jezika i nije tako važna ako razmotrimo status literarnoga jezika. Neki dijalekt može dobiti status literarnoga jezika u određenom trenutku, ako ljudi koji njime govore imaju osjećaj jedinstva (povijest, srodstvo, opća kultura, religija, zajednički prostor). Institut za rusinski jezik i kulturu osnovan je u Prešovu 1993. Rusinski književni jezik je kodificiran i priznat u Slovačkoj 1995. od državne vlade i akademika u Bratislavi.

Suvremeni pisci koji pišu na rusinskom jeziku su: Volodimir Fedinišinec, Dmitro Kešelja, Ivan Petrovcij i Vasilj Petrovaj iz Ukrajine; Ana Halgašova, Mikolaj Ksenjak, Marija Maljcovska, Štefan Suhij i politički satiričar Fedor Vico iz Slovačke; Olena Duc-Fajfer, Volodimir Graban, Stefanija Trohanovska i Petro Trohanovski iz Poljske; Osif Kostelnik, Mitro Nađ, Silvo Erdelji, Vesna Papuga, Ljupka Falc i dr. iz Hrvatske; Natalija Dudaš, Irina Hardi Kovačević i Đura Papharhaji iz Vojvodine; Gabrijel Hatinger Kljebaško iz Mađarske. Nacionalna književnost mora imati kontinuitet tradicije nacionalnoga jezika. Rusinska književnost to ima kroz djela ruralne strukture, do modernije književnosti kroz ubrzani razvoj, koji slijedi iskustvo svjetske književnosti. ”U Europi i izvan nje je trend da se kulturni život manjina “defolklorizira”, a to je zadatak intelektualnog potencijala iz redova manjina. Potrebno je formirati širu kulturološku svijest o vlastitom identitetu. Tako bi na primjer bilo potrebno kritički vrednovati književnost pisanu na rusinskom jeziku, sagledati koliko korespondira sa suvremenom književnošću i kakve su mogućnosti da bude prepoznata i prihvaćena i izvan svoje uže sredine”(Vinko Zidarić).

Glazba

Rusini su sačuvali visoku narodnu kulturu koja je na osobit način izražena u narodnim pjesmama i narodnoj glazbi. Filaret Kolessa, prvi glazbeni etnograf Rusina, izdao je dva zbornika: Lemkovske narodne pjesme (zapisano je 820 melodija s tekstom, Lavov, 1929.) i Narodne pjesme Potkarpatja (159 pjesama, Užgorod, 1938.). Najstarije pjesme Rusnaka zapisane su i u glazbeno etnografskim zbirkama dr. S. Ljukeviča, Plosajkevič-Senčika, V. Verhovincja, M. Lisenka, dr. Šuheviča i drugih.

Dr. Vinko Žganec izdao je 1946. god. u Zagrebu zbirku 116 rusinskih pjesama, a u skupljanju pjesama pomogao mu je rusinski narodni učitelj Mihajlo Kovač iz Bikič Dola. Pjesme su zapisane od narodnih pjevača, ili od pjevača u Grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu. Ove pjesme svojim duhom i građom podsjećaju na međimurske popijevke. Zato su vjerojatno zainteresirale i Varaždinca, hrvatskoga zborovođu prof. Marijana Zubera, koji je s rusinskim pjesmama nastupao na koncertima u Zagrebu, Varaždinu, Istri, Dalmaciji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Americi.

Svećenik Onufrij Timko proučavao je rusinsku usmenu poeziju i rusinski folklorni zapis s melodijskom osnovom. Izdao je četiri zbirke pjesama Rusina iz Bačke, Srijema i Slavonije. Prva zbirka izašla je 1953. u Novom Sadu, a integralno izdanje 1989. Svaka pjesma u zbirci je s notnim zapisom, a pjesme prvih triju zbirki su svrstane u četiri skupine: prenesene doseljenjem (1740. – 1840.), prenesene iz Karpata poslije 1850., nastale u Panoniji, i one koje nisu samo rusinske. Ove posljednje Bela Bartok nazvao je “pastirske”, a dr. F. Kolessa “putujuće”. Poljski etnograf dr. Jan Stanisław Bystroń objasnio je da su ove pjesme prenosili Huculi. Napasajući stoku karpatskim vijencem od istoka na zapad, stizali su i do Šleske. Iz svoga kraja donosili su pjesme, a slušali su i pjesme naroda koje su susretali. Svoje pjesme su ostavljali, a tuđe prenosili u svoj kraj. Zato su ove pjesme zajedničke.

Onufrij Timko je od narodnih pjevača u razdoblju 1926. do 1980. zapisao i puno narodnih pjesama bez glazbe (melodija je zaboravljena ili se prestala upotrebljavati). On je mišljenja da pjesma oživi kad dobije melodiju i kaže: ”Etnoglazbena znanost mi je dala znanje i smjelost,pa sam jednu po jednu pjesmu studiozno uglazbio”. Uglazbljene narodne pjesme su u četvrtoj zbirci.

Nove narodne tvorevine, obilježene pečatom nove okoline, sačuvale su osnovne umjetničke osobitosti starinske narodne popijevke. (Isti je slučaj i s popijevkama gradišćanskih Hrvata.) U prve tri zbirke zapisano je 310 pjesama, a u četvrtoj još 123.

Selo Orjabina u okrugu Stara Lubovna (istočna Slovačka), najčešće je mjesto gdje se obavljaju istraživanja o Rusinima. Zbirka Narodne pjesme sela Orjabine s 320 pjesama, od kojih je 126 zapisao V. Hnačuk 1899., a 130 M. Hirjak i A. Derevjanik 1982. i drugi zapisivači, izdana je 1986. Uz 70 tekstova priložena je i melodija (53 melodije zapisao je Derevjanikov ).

Ostali oblici kulture Rusina

Tijekom prve polovice 20. stoljeća Rusini su stvorili specifičnu školu slikara Podkarpadski Barbizon kojoj pripadaju Josif Bokšaj, Adalbert Erdelji, Fedir Manojlo i Ernest Kondratović. U isto vrijeme način života Lemka prikazan je na platnima slikara naivca Nikifora Drovnjaka. U novije vrijeme poznati slikari su: Anton Kašaj, Andrij Koc, Volodimir Mikita, Orest Dubaj, Štefan Hapak, Deziderij Milij i kipar Mihajlo Belen. Postoji i nekoliko muzeja sa stalnim postavkama narodne umjetnosti ikona i slika. Najznačajnije kolekcije se nalaze u Svidniku i Užgorodu, a specijalizirani muzeji u Bardejovu i Novom Saczu (ikone), Zyndranowi (o Lemkima), u Medzilaborcima (moderna umjetnost)i u Ruskom Krsturu (o Rusinima). Etnografski muzeji na otvorenom (“Skanzen”), s tradicionalnom domaćom arhitekturom nalaze se u Svidniku i Užgorodu. Slični muzeji su i u Bardejovu, Humennom i Sanoku. U arhitekturi Karpato-Rusina karakterističan je stil drvenih crkava iz 18. i 19. stoljeća. Lemkovska sela (na galicijskoj strani Karpata) su cestovnoga tipa. Kuće su s prozorom u dvorištu na sunčanoj strani (do ulice nema prozora), pokrivene drvetom ili raženom slamom. Zid je bijel, a vrata i prozori obojeni plavo ili zeleno.

U odijevanju i običajima Lemka, Bojki i Hucula prisutne su forme starih Slavena, od konoplje i lana u crvenoj i bijeloj boji. Huculska odjeća je najbogatija, a lemkovska najjednostavnija. U odijevanju dominiraju muške tunike preko širokih gaća ljeti, a zimi od zgusnutoga sukna. Nose i katanku (kožuh). Ženske bluze izrađene su od konoplje za radni dan, i lana za svečne prilike, uz suknje, pregače i marame koje se nose preko leđa. Dominira crvena i bijela boja. Nošnja se vremenom mijenjala pod utjecajem kraja u kojem su živjeli (u Panoniji se u odijevanju vidi utjecaj Mađara i Nijemaca), pa se tako kasnije nosi svilena odjeća i svilene marame vezene svilenim koncem s motivom crvenih makova i različaka. Djevojke kosu pletu u pletenice i ukrašavaju je baršonjom, a udane žene nose kapu (fičulu). Obuću od valjane vune (zepe) zamjenjuje kožna, a muškarci nose hlače, bijelu košulju, prsluk s blistavim dugmetima, šešir.

Osim navedenih oblika narodne kulture, karakterističan je vez te šaranje uskrsnih jaja voskom pomoću igle, koje potječe iz lemkovskoga kraja.

Povijest

Od 11. st. do 1918 .teritorij koji su naseljavali Rusini južno od Karpata (Potkarpatska Rus i Prešovska oblast) bio je dio Kraljevine Mađarske. Lemkovska oblast sjeverno od Karpata bila je do 14. st. podijeljena između Kraljevine Galicije i Kraljevine Poljske. Od 1340. do 1772. Lemkovska oblast potpuno je pripadala Poljskoj. Od 1772. pripada Austriji i Austro-Ugarskoj do 1918. Za vrijeme revolucije 1848. vršen je pritisak na Habsburšku Monarhiju za ujedinjenje Rusina u Austro-Ugarskoj, ili barem Kraljevini Mađarskoj (Adolf Dobrjanski).

Prva mađarska vlada nakon 1918. stvorila je autonomni teritorij Potkarpatska Rus (latinizirani naziv Rutenija) koji je trajao od 1919. do 1938. i imao svoga guvernera i ograničen stupanj autonomije. Od 1919. je pod Čehoslovačkom. Sjeverna Bukovina pripala je Rumunjskoj, a Lemkovska oblast Poljskoj. St.Germaine-skim (Sen Žermenskim) dogovorom 1919. priznato je ujedinjenje Rusina južno od Karpata s Čehoslovačkom. Dobili su punu autonomiju 1938. koja je trajala oko 6 mjeseci, do 15.ožujka 1939. Prvi vladar bio je Andrej Brodij, a zatim Augustin Vološin, pod čijom je upravom pokrajina promijenila ime u Karpatska Ukrajina. Autonomija je trajala oko 6 mjeseci ,do 15.ožujka 1939., kada je Njemačka okupirala Čehoslovačku. Nezavisna Karpatska Ukrajina bila je republika jedan dan, jer je Mađarska okupirala Potkarpatsku Rus(Bečka arbitraža). Potkarpatsku Rus zaposjela je sovjetska vojska 1994., proglasila republiku Zakarpatska Ukrajina u sastavu SSSR-a, koja je 1946. priključena Ukrajini kao Zakarpatska oblast bez ikakva posebnoga statusa. Posljedica sovjetske vladavine u “Zakarpatju” i njezin utjecaj na susjednu Poljsku i Čehoslovačku je ukrajinizacija. Zakonom je zabranjeno izjašnjavanje nacionalnosti Rusin / Rusnak, a priznavao se samo ukrajinski identitet.

Padom komunizma i sovjetske vladavine 1989. do 1991. ideja o autonomiji je ponovno prisutna. Na referendumu za ukrajinsku nezavisnost održanom 1. prosinca 1991. 78% stanovništva Potkarpatske oblasti glasovalo je za autonomiju unutar Ukrajine. Ukrajinska vlada je odbila odobriti autonomiju (do tada je i ukrajinskoj naciji s oko 43 milijuna pripadnika osporavano pravo na vlastitu državu). To je dovelo do uspostavljanja privremene vlade Republike Potkarpatska Rus u Užgorodu 1993. Od ljeta 1994. diskusija o autonomiji se vodi u nacionalnom parlamentu (51 član), a među članovima ima onih koji podržavaju regionalnu samoupravu.

Od 1989. god. i pada komunizma u Slovačkoj, Poljskoj i Mađarskoj, Rusini traže kulturnu autonomiju. Od 1990. – 1991. osnovana je nova kulturna organizacija u svakoj zemlji gdje Rusini žive kao manjina: Rusinska obroda u Slovačkoj, Udruženje Lemka u Poljskoj, Udruženje Rusina u Mađarskoj, Prijatelji Potkarpatske Rusi u Češkoj, Ruska matka u Jugoslaviji. U Hrvatskoj, nažalost, udruženje nije samostalno i zove se Savez Rusina i Ukrajinaca RH, što je u suprotnosti s onim za što se zalažu Rusini u ostalim zemljama u kojima žive. (Do 1968. Rusini su u okviru prijašnjih Jugoslavija doseljeni prije 250 god. imali svoja samostalna udruženja, a 1968.god osniva se Savez Rusina i Ukrajinaca, koji danas čine: Kulturno-prosvjetno društvo Rusina i Ukrajinaca -Zagreb, Kulturno prosvjetno društvo Ukrajinaca Karpati-Lipovljani, Kulturno-prosvjetno društvo Ukrajina-Slavonski Brod, Kulturno društvo Rusina i Ukrajinaca -Vinkovci, Kulturno-umjetničko društvo Rusina i Ukrajinaca -Osijek, Kulturno-umjetničko društvo Osif Kostelnik -Vukovar, Kulturno-umjetničko društvo Jakim Hardi -Petrovci, Kulturno -umjetničko društvo Jakim Govlja Mikluševci.

Stoga je u Petrovcima kraj Vukovara 20. svibnja 2003. održana osnivačka Skupština društva Rusnak- društvo Rusina u Republici Hrvatskoj, s ciljem uključivanja u rad Svjetskoga kongresa Rusina.

U svijetu postoji petnaestak udruženja Rusina / Rusnaka (popis na kraju teksta), koja se bore za priznavanje nacionalnosti i kodificiranje jezika u svim zemljama u kojima žive Rusini. O povijesti ovoga naroda pisali su i pripadnici drugih nacija: Orest Sabo, Hiador Stripski (Mađarska), Antal Hodinka o mađarskoj Slavistici, ruski znanstvenik A. Petrov, Aldo Dami s ciriškog univerziteta na francuskom jeziku, Aleksandar Bonkala (piše pod utjecajem ruske agitacije). Kod sovjetskih autora primjećuje se ukrajinifikacija povijesti Potkarpatskoga teritorija. Kolomijec 1950. dijeli “Zakarpatsku” povijest na “našu”(pravoslavna ) i “tuđu” (unijatska). Od 1995. postoji nekoliko baza podataka na internetu. Jedna od većih je “The Carpatho-Rusyn Knowledge Base” www.carpatho-rusyn.org. Već oko 25 god.Sven Gustavson(slavist) piše o kulturi Rusina, a u Švedsku enciklopediju ubacio je riječi : Rusin, Rusinski jezik, Rusinska književnost. U Hrvatskoj o ovoj temi piše Vinko Zidarić, koji je živio u Petrovcima od 1941. do 1948. god. i u časopisu Misli s Dunava objavljuje članke na hrvatskom jeziku. Informiranost i način predstavljanja nacionalnih manjina u sredstvima javnoga informiranja ne smije biti samo permanentni festival folklora, već treba pokazati spremnost za interkulturalni dijalog s ostalim kulturama,koji otvara mogućnost za ravnopravnost i razbijanje marginalizacije i beskonfliktni pristup prema životu u široj zajednici.

Enciklopedijski opis Rusina

U Njemačkom leksikonu iz 1906. god. pod nazivom Rutenen (Rusinen,Rusniaten) opisani su kao Slaveni koji žive s obje strane Karpata (etnografska karta Austro-Ugarske). Pripadaju unijatskoj grkokatoličkoj crkvi. Sami sebe nazivaju Rusnacima. Stanovnici planina,Bojki i Huculi, tjelesno se odlikuju ovalnim oblikom lica i vitkim stasom, pored nabijenih Podolaka, odlučno tatarskog tipa (po Aniću pridjev rustičan znači jednostavan, u izradi grub i snažne konstrukcije). Ruten je snažan, srednje visine, a ako ne i mišićav, onda svakako izdržljiv, iskreno privržen svojoj crkvi, pun poštovanja prema umrlima. Prema strancima je uljudan, ali zatvoren, u kućnom životu ceremonijalan. Kroz pjesme se proteže sjetna nota. Glavno zanimanje im je poljoprivreda. U planinama su uzgajivači stoke, drvosječe, rudari i bave se kućnom radinošću. Zbog stalnoga komadanja tla povećao se seoski proletarijat, siromaštvo i alkoholizam. Ne posjeduju pravi građanski stalež, ali imaju brojan inteligentni stalež činovnika i vrlo cijenjene duhovne vođe, koji su političko vodstvo. Za obrazovanje djeluju udruženja Prosvita i Ševčenko. Od 1848. razvija se jezik i književnost stoljećima potiskivani od poljske aristokracije. Raspolažu s više časopisa, jednim kazalištem, više srednjih škola i katedri na sveučilištima Lemberg i Czernovitz. O mađarskim Rutenima pisao je Biderman(Innsbruck 1862. – 68.); Szujski je objavio Poljaci i Ruteni u Galiciji (Teschen, 1882.);Kupczanko Sudbine Rutena (Leipzig, 1887.);Kopernicki O Huculima u Galiciji (Krakov, 1889.); Kaindl i Vanastyrski Ruteni u Bukovini (Czernovitz, 1890.); Kaindl, Huculi (Beč, 1893.).

Rusini u Republici Hrvatskoj

Podrobniji članak o temi: Rusini u Hrvatskoj

Asimilacija

S obzirom na to da nemaju svoju državu, Rusini su više od drugih naroda bili izloženi procesu asimilacije. Oni koji su krenuli u emigraciju često su mijenjali i autohtona prezimena, koja najčešće završavaju na -čak -čik ,- ik, -ko, npr.: Kačak, Hopko, Timko, Šarik, Holik, Kostelnik i sl. Autohtona prezimena koja sadrže oblike imena su: Fedorčak, Havrilak, Ivančo, Onufrijak, Semančik, Stefančik, a nastala od imena sela ili gradova su: Jarabinec, Čukalovčak (od Čukalovce, Zemplin), Krenickyj(Krynica u Lemko regiji), Zavačan (od Zavadka, Spiš).
Utjecajem mađarizacije izmijenjena prezimena su Vereš, Ujfaluši, Segedi, Oros. Asimilacija u Mađarskoj je uzela toliko maha, da su na svom jeziku sačuvali samo poneku pjesmu ili molitvu. U 19. st. je bila pojačana asimilacija, uvođenjem državnoga jezika u crkve i škole u Mađarskoj i Slovačkoj. U Mukačevskoj eparhiji bilo je vjernika koji su slušali misu na dva jezika. Popis iz 1806. god. daje preciznu poraznu sliku o stanju škola na narodnom jeziku Rusina. Od 724 grkokatoličke parohije, samo je 95 nacionalnih. Na 8 parohija postoji po jedna škola na narodnom jeziku, a tamo gdje su Rusini najbrojniji (Šariš 98,66% i Ugoča 91,01%), niti jedna. Primjer odupiranja asimilaciji od 18. st. su bački Rusini. Za očuvanje identiteta veliku ulogu imala je Grkokatolička Crkva, bogati folklor i literarni jezik u školama.( U jeziku ima njemačkih i slovačkih riječi, kao i hungarizama, na što su ukazali V. Hnatjuk, H. Kostelnik, M. Kočiš i J. Ramač: banovac, leginj, pohar, hasen).

U Potkarpatskoj oblasti Ukrajine živi najveći broj Rusina / Rusnaka, a Ukrajina ne priznaje postojanje ove nacije.
Za Lemke poljski nacionalisti tvrde da su dio poljskoga naroda, a jezik im je dijalekt poljskoga jezika. Zapadnu Ukrajinu zovu Mala Poljska, a Ukrajince Malopoljaci. Lemke su poslije Drugoga svjetskoga rata protjerali. Jedan dio se vratio u Karpate, neki žive u raštrkanim krajevima Šleske, a neki na sjeveru zemlje.

U Čehoslovačkoj su Rusini od 1950. god. bili deklarirani kao Ukrajinci. Oni koji su to odbili, bili su deklarirani kao Slovaci. Kulturne institucije Rusina su morale promijeniti ime u ukrajinske, (etnografskom muzeju Rusina na otvorenom Skanzen promijenio je ime u “ukrajinski”, I. Udvari je pisao o zbirkama ovoga muzeja, o spiškom narodnom liječenju Rusnaka, o A. Duhnoviču i A. Pavloviču iz Zemplina, te je jasno o čijem je muzeju riječ), a prestalo je i korištenje jezika kao službenoga. Rusini su bili denacionalizirani, prihvatili su slovački identitet i orijentaciju, te slovački jezik u školama. Danas nakon pada komunizma od 1989. Rusini u Slovačkoj ponovno mogu biti Rusini. Imaju svoje tjedne novine, časopise, radioprogram iz Prešova, muzeje, dramski teatar u Prešovu, gdje prikazuju klasične i nove drame na svom jeziku, a od 1997./98. šk. god. neke osnovne škole u gradovima i selima imaju nastavu i na svom jeziku, uz slovački službeni. Rusini se bore vratiti sve ono što su izgubili godinama zbog denacionalizacije i asimilacije u dominantnoj slovačkoj nacionalnosti.

U Hrvatskoj pokušaji denacionalizacije Rusina / Rusnaka i tihe ukrajinske asimilacije počinju još 1909.god. Prvo se osniva Prosvita u Prnjavoru u Bosni i Hercegovini, a zatim je Ukrajinsko društvo Prosvita osnovano 1923. i u Zagrebu. Članovi Prosvite su bjegunci iz istočne Galicije i Volinske, nakon njihove okupacije od Poljaka, dijelom ukrajinski emigranti pobjegli ispred boljševika nakon poraza Ukrajinske Narodne Republike, i dijelom Rusini, studenti, iz Bačke i Srijema. Zadatak Prosvite je bio objedinjavanje svih Ukrajinaca i Rusina u Jugoslaviji, gdje je 1934. prvi put upotrijebljen naziv Ukrajinac-Rusin, obrazlažući da je naziv Rusin zbog svojih interesa podržavala Austro-Ugarska. Grkokatolička Crkva bila je protiv Prosvite.

Savez Rusina i Ukrajinaca osnovan je 1968. (Ukrajinci su oko 1900. god. počeli doseljavati u posavsku Slavoniju i sjevernu Bosnu). Jasno je da u Hrvatskoj više nacionalnih manjina mora imati jednoga saborskoga zastupnika, ali oni time ne postaju jedna nacija. Ne postoje Čehoslovaci, pa niti rusinsko-ukrajinska nacija. U brošuri Rusini i Ukrajinci u Republici Hrvatskoj 1991. – 1994. npr. piše: ”Rusini i Ukrajinci imali su svoja autohtona naselja Petrovce i Mikluševce”(po popisu stanovništva 1991. u Mikluševcima je živjelo : 493 Rusina, 76 Srba, 75 Mađara, 49 Hrvata, 7 Ukrajinaca).

Poznato je da je 1991.god. u Slovačkoj održan Prvi svjetski kongres Rusina u Medzilaborcima; 1992. održan je Prvi kongres rusinskog jezika u Bardejovskim Kupeljima (Slovačka); 1993. osnovan je Institut za rusinski jezik i kulturu u Prešovu, (Slovačka), a 1995. rusinski jezik je kodificiran i priznat u Slovačkoj od strane državne vlade i akademika u Bratislavi. Zašto se Ukrajina bori asimilacijom za povećanje neznatnoga broja ukrajinskoga stanovništva u Europi? Osjeća li ugroženost nedovoljnog broja stanovnika? Je li asimilatorska politika nekih zemalja prisutna i izvan njezinih granica?

Omjer Rusina prema Ukrajincima na vukovarskom području pokazuju sljedeći podaci:

nacionalnost	Rusnaci	Ukrajinci
Vukovarsko područje ukupno	2284	793
Grad Vukovar	974	522
Petrovci	737	230
Mikluševci	493	7

U Petrovcima npr.Hrvati (68) i Srbi (163) broje zajedno 231 stanovnika, a toliko je i Ukrajinaca.

Poznati Rusini u svijetu i Republici Hrvatskoj

Većina emigranata Rusina došla je u SAD između 1880. i 1914. Neki od njih postali su poznati u različitim područjima: glumice Sandra Dee i Lizabeth Scott, glumac Robert Urich (pola Rusin, pola Slovak), umjetnik Andy Warhol, boksač Pete Latzo, marinac Michael Strank, koji je podigao američku zastavu u Iwo Jimi, kompozitor Peter Wilhousky, hokejaš Washington Capitolsa Peter Bondra, u Hrvatskoj glumci Irena Kolesar i Vlado Štefančić.

Pravo na identitet

Ime Rusin / Rusnak obilježava poseban osjećaj povijesnoga nikad zatomljenoga identiteta. Povezuje ih zajednički jezik, osjećaj zajedničke pripadnosti, kultura i dr. Nemaju svoju nacionalnu državu, ali nemaju je niti Škoti ni Velšani u Velikoj Britaniji, Bretonci i Korzikanci u Francuskoj, Katalonci i Galicijanci u Španjolskoj, Baski u Pirenejima u Španjolskoj i jugozapadnoj Francuskoj i Kurdi većim dijelom na tromeđi Irana, Iraka i Turske. Nacije se ne mogu stvarati umjetno. Naciju tvori sam narod tisućama godina, a izraz postojanja je svijest. Stvaranje novih država na istoku i jugoistoku Europe zahtijeva rješavanje pitanja nacionalnih manjina u duhu europske tradicije. Buđenje povijesnih identiteta poništava dugogodišnji trend potapanja malih naroda u velikim državama. Povijesni identiteti bujaju ako su ugroženi zatiranjem i gušenjem ili homogenizacijom. Proces globalizacije stvara veću mogućnost uspoređivanja pojedinih dijelova svijeta, te se pojavljuje povećana osviještenost pojedinaca i društvenih zajednica o vlastitom položaju u okviru država kojima pripadaju. Tako postaje razvidnije ostvarivanje ljudskih prava u pojedinim državama. Gdje ona nisu ostvarena, javlja se nezadovoljstvo, te loše socijalno i gospodarsko stanje.

Prema najsuvremenijim gledanjima UNESCO-a, Vijeća Europe, Europske unije i ostalih međunarodnih organizacija, najvažniji je interkulturalizam za ravnopravni dijalog različitih nacija. On polazi od očuvanja nacionalnoga i kulturnoga identiteta i borbe protiv svih oblika asimilacije i diskriminacije. Jednakost ljudi temelji se na jednakosti prava na dostojanstvo, na slobodu, na osobnost, prava etničkih i nacionalnih zajednica na samoodređenje, na jednakost i prava bilo koje vrste. Tako i Rusini / Rusnaci koji svoje ime čuvaju 800 godina, imaju pravo na samoodređenje etničkoga identiteta, bez obzira na državljanstvo ili asimilacijske težnje političara. Etnički identitet je nešto što nitko ne može dati niti uzeti. Zato može biti politikom zabranjen, ali ne i zatomljen.