Penobscot
Penobscot, pleme Algonquian Indijanaca iz skupine Istočnih Abenaka naseljeno uz istoimeni zaljevi uzvodno uz rijeku Penobscot u američkoj državi Maine. Penobscoti su bili članovi plemenskog saveza Abenaka, danas naseljeni na rezervatu Penobscot Indian island na Indian Islandu blizu Old Towna na rijeci Penobscot.
Značenje ovog imena je još pod debatom a navode se značenja 'it forks on the white rocks,' (Pānnawānbskek), 'it flows on rocks' (od Penaubsket; prema Vetromile). Ballard drži da im ime dolazi od 'penops' [penopsc] 'rock,' i 'cöt' [ot], lokativ, po jednoj stijeni (vidi) blizu Castine. Gerard nudi domorodački oblik 'Pěnobskât' , (=' plenty stones').
Agguncia, Asnela, Catawamtek, Kenduskeag, Mattawamkeag, Meecombe, Negas, Olamon, Oldtown, Passadumkeag, Pentagouet, Precaute, Segocket i Wabigganus.
U ranom 17. stoljeću Penobscoti žive u području zaljeva Penobscot i duž istoimene rijeke u Maineu. Francuzi su među njima 1688 utemeljili misiju na mjestu današnjeg Bangora, pa će kroz sve buduće ratove podupirati Francuze dok 1749. nisu sklopili mir s Englezima. Ovaj potez na štetu je abenačke konfederacije, jer su se ostala plemena (Androscoggin, Norridgewock, Sokoki i dr.) nakon poraza morala povući u Kanadu, i kasniji povratak im je zabranjen. Penobscoti za nagradu što su poptisali mirovni ugovor dobiše rezervat u Old Townu na Indian Riveru, gdje im i danas žive potomci.
Rana populacija (prema NAHDB-u) iznosila je oko 700 (1700.). Kasnije procjene daje Swanton, po kojemu ih je ilo 650 (1726.) i 700 (1765.), ali kasnije im broj opada na 350 (1786.) i kreće se na oko 300 sve do 1930. Sredinom druge polovice 20. stoljeća populacija Penobscota polako raste a 2000. prema Snowowlu, ima ih oko 2,000.
Penobscoti kulturno pripadaju šumskom području američkog Sjeveroistoka. Oni su kanu-Indijanci i stanovnici šume koji žive od lova i ribolova. Veliki značaj za njihovu materijalnu kulturu ima brezova kora koja služi za izradu, kanua, košara i wigwama. Tijekom zime napuštali su sela i odlazili na vlastita obiteljska lovačka područja, da bi se u sela ponovno vraćali proljeće. Zimi su se kretali na krpljama i za transport se koristili tobogganima. -Žene su nosile duge kožne haljine s rukavima koji su se mogli otkloniti, a muškarci pregače i leggingse (nogavice). Nosile su se i kabanice sa šiljastim kukuljicama i naravno mokasine. Luk i strijela i drvena ratna kijača glavno su oružje kojim su se služili u ratu ili u lovu. -Prema nekim izvještajima koja navodi Eva Lips, poznavali su uzimanje trofeja glave.