Stieg Larsson

Ovo je članak o autoru trilogije Millennium. Za članke o osobama sa sličnim ili istim imenom pogledajte Stig Larsson.

Karl Stig-Erland „Stieg” Larsson (Skelleftehamn, 15. kolovoza 1954. – Stockholm, 9. studenog 2004.) bio je švedski novinar, pisac i antifašistički aktivist. Najpoznatiji je po trilogiji Millennium, kriminalističkim romanima koji su objavljeni nakon njegove smrti.

Stieg Larsson je rođen u gradiću Skelleftehamn, na sjeveru Švedske. Njegov otac i djed radili su u tamošnjoj željezari. Zbog trovanja arsenom, otac je morao napustiti posao, te se sa suprugom i mlađim sinom preselio u Stockholm. Mladi Stieg je do svoje osme godine živio s djedom i bakom. Nakon djedove smrti, obitelj se seli u sveučilišni grad Umeå.^[1] Kada je imao osamnaest godina, na protestu protiv Vijetnamskog rata je upoznao Evu Gabrielsson, koja će mu postati životna suputnica.^[2] Nakon izvršenja vojnog roka, tijekom 1977. godine, boravio je u Africi.^[3] Nakon povratka u Švedsku je, uz razne sitne poslove radio i kao slobodni novinar. Od 1977. do 1999. godine bio je zaposlen prvo kao grafički dizajner, a kasnije kao novinar u Tidningarnas Telegrambyrå, švedskoj novinskoj agenciji. 1982. godine je postao skandinavski izvjestitelj za britanski antifašistički časopis Searchlight, za koji je pisao sve do svoje smrti.^[3][4] Jedan je od osnivača časopisa Expo 1995. godine, a od 1999. godine pa sve do smrti je bio njegov glavni urednik i predsjednik zaklade Expo.^[3]

Stieg Larsson je za svoj dvanaesti rođendan na poklon dobio pisaći stroj na kojem je provodio noći tipkajući.^[1] Njegovi prvi pokušaji pisanja fikcije bili su u žanru znanstvene fantastike. Bio je strastveni čitatelj znanstvene fantastike, a 1972. godine je su-uređivač fanzina Sfären (Sfera). Tijekom 1970-ih je objavio više od 30 fanzina. Nakon odlaska u Stockholm, postaje aktivan u Skandinavisk Förening för Science Fiction (Skandinavska udruga za znanstvenu fantastiku). Bio je član uprave 1978. i 1979. godine, a predsjednikom udruge postaje 1980. godine.^[5]

U lipnju 2010. godine u Švedskoj kraljevskoj knjižnici (Kungliga biblioteket) su pronađena dva ZF rukopisa pripisana Stiegu Larssonu, napisana kada je imao oko 17 godina.^[6]

Larssonovo prvo ime bilo je Stig, što je uobičajeni oblik u Švedskoj. U svojim ranim dvadesetima je promijenio ime da bi izbjegao zabunu sa Stigom Larssonom koji je postao poznati pisac prije njega.^[7] Oba se imena jednako izgovaraju.

Stieg Larsson je počeo istraživati teme rasizma i političkog ekstremizma još u školi, prilikom rada na školskom projektu 1972. godine i od tada pa sve do smrti to mu je bila glavna preokupacija.^[4] Sredinom 1970-ih bio je aktivni član Kommunistiska Arbetareförbundet (Komunistička radnička unija), uređivao je trockistički časopis Fjärde Internationalen (Četvrta Internacionala) i iznimno se interesirao za rat u Vijetnamu.^[4][8] Osim toga, dio 1977. godine je proveo u Eritreji, gdje je obučavao pripadnice EPLF-a.^[9] Sredinom 1980-ih sudjelovao je u izradi projekta Stoppa Rasismen (Stop rasizmu), a zajedno s novinarkom Annom-Lenom Lodenius 1988. godine započinje jednu od najvećih istraživanja rasizma ikada provedenih u Švedskoj. Njihov rezultat je objavljen u knjizi Extremhögern (Ekstremna desnica) 1990. godine, dok je drugo izdanje izašlo 1994. godine.^[3] Larsson se smatrao i feministom.^[10] Osim istraživanja ekstremne desnice, istraživao je i osuđivao ubojstva zbog časti u Švedskoj.^[3] Ipak, o njegovom feminizmu ne postoji konsenzus.^[11][12]

Stieg Larsson je umro 9. studenog 2004. u dobi od 50 godina od posljedica srčanog udara nakon penjanja na sedmi kat zgrade u kojoj se nalaze uredi Expoa, jer dizalo nije bilo u funkciji. ^[13] Pokopan je na groblju Högalid, u Stockholmu.^[14]

Nakon Larssonove smrti započela je kontroverza oko vlasništva nad njegovom ostavštinom. Iako su živjeli zajedno 32 godine, Larsson i Eva Gabrielsson nikada se nisu vjenčali. Razlozi su bili sigurnosne prirode jer po švedskom zakonu parovi koji se žele vjenčati moraju objaviti svoju adresu.^[13][15] Naime, zbog istraživanja ekstremne desnice u Švedskoj, Larsson je često bio meta prijetnji, a zabilježeno je nekoliko pokušaja napada. Jednom prilikom ga je grupa skinheada čekala ispred ureda, ali im je uspio pobjeći kroz stražnja vrata.^[13][4] Nakon objavljivanja knjige Extremhögern u jednim neonacističkim novinama objavljene su fotografije, adrese i telefonski brojevi autora.^[4][10] Nakon što je jednom novinaru podmetnuta bomba u automobil 1999. godine, Larssonu je dojavljeno da ga jedna ekstremistička grupa prati, pa su on i Eva Gabrielsson bili pod policijskom zaštitom.^[16]

Budući da švedski zakon ne priznaje zajednički život kao osnovu za nasljeđivanje,^[10] a i zbog činjenice da nije ostavio valjanu oporuku (2008. je pronađena jedna iz 1977. godine, ali je proglašena nevažećom jer nije bilo svjedoka)^[17] sva njegova ostavština, uključujući i buduće tantijeme od prodaje knjiga, pripala je njegovom ocu Erlandu i bratu Joakimu,^[10] za koje Gabrielsson tvrdi da nikada nisu bili u dobrim odnosima niti su dijelili njegove političke stavove.^[13][16] Jedna od stvari koje im Gabrielsson zamjera su i promijenjeni naslovi romana u lošem engleskom prijevodu kao i to da je slika stvorena o Stiegu Larssonu netočna odnosno nepotpuna.^[16]

Podrobniji članak o temi: Trilogija Millennium

Prva knjiga iz trilogije Millennium objavljena je ubrzo poslije autorove smrti, 2005. godine. Larsson je prvi roman napisao tijekom ljeta 2002., a planirao ih je napisati deset.^[18] Glavne teme su trgovanje ljudima, nasilje nad ženama, ekstremni desničarski pokreti, patnje malih ljudi upletenih u zakulisne igre moćnika i tajnih službi i sl. Glavna junakinja trilogije je Lisbeth Salander – asocijalna djevojka alternativnog stila, hakerica, koja je pretrpjela puno nepravde i boli. Bori se protiv muškaraca koji mrze žene, a pronalazi ih među švedskom elitom − kapitalistima, aristokracijom, odvjetnicima i političarima, što Larssonovu trilogiju čini provokativnom.^[15]

Prvi roman iz serije je dobio nagradu “Stakleni ključ” za najbolji nordijski kriminalistički roman 2006., a treći roman je dobio istu nagradu 2008. Knjige su postigle veliki uspjeh prvo u Švedskoj, zatim u ostalim skandinavskim zemljama, a kasnije i u cijeloj Europi i SAD-u. Također, Larsson je prvi pisac koji je prodao više od milijun e-knjiga preko Amazona.^[19] U Hrvatskoj je prva knjiga iz serije objavljena 2008. godine pod naslovom Muškarci koji mrze žene, druga 2009. pod naslovom Djevojka koja se igrala vatrom i posljednja 2010. pod naslovom Kule u zraku.

Prema romanima su 2009. u međunarodnoj koprodukciji snimljena tri filma (prvoga je režirao Niels Arden Oplev, a druga dva Daniel Alfredson). Prema prvom romanu je 2011. snimljen američki film u režiji Davida Finchera.^[20]

• 1991. − Extremhögern, Stieg Larsson, Anna-Lena Lodenius
• 2001. − Sverigedemokraterna: den nationella rörelsen, Stieg Larsson, Mikael Ekman
• 2004. − Debatten om hedersmord: feminism eller rasism, Stieg Larsson, Cecilia Englund
• 2004. − Sverigedemokraterna från insidan, Richard Slätt, Maria Blomquist, Stieg Larsson, David Lagerlöf m.fl.

Trilogija Millennium:

• 2005. − Män som hatar kvinnor: Muškarci koji mrze žene (2008., prijevod Željka Černok)
• 2006. − Flickan som lekte med elden: Djevojka koja se igrala vatrom (2009., prijevod Željka Černok)
• 2007. − Luftslottet som sprängdes: Kule u zraku (2010., prijevod Željka Černok)

ZF fanzini:

• 1972. – 1973. − Sfären (s Runeom Forsgrenom), 4 broja
• 1974. – 1977. − FIJAGH! (s Runeom Forsgrenom), 9 brojeva
• 1973. – 1976., 1983. − Långfredagsnatt, 5 brojeva
• 1978. − Memorafiac, 2 broja
• 1979. – 1980. − Fanac (s Evom Gabrielsson), 7 brojeva
• 1980. − The Magic Fan (s Evom Gabrielsson), 2 broja

Ostalo:

• 1999. – 2002. − Svartvitt med Expo
• 2002. – 2004. − Expo

• Službena stranica švedskog izdavača (engl.)
• Stieg Larsson na stranicama časopisa Expo  Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. kolovoza 2013. (Wayback Machine) (šved.)
• Stieg Larsson na IMDb (engl.)
• Gradski muzej Stockholm – Millennium tura (engl.)