Schengenski sporazum

Schengenski sporazum je 14. lipnja 1985. potpisalo pet europskih država: Belgija, Francuska, Njemačka, Luksemburg i Nizozemska. Sporazum je potpisan na brodu "Princeza-Mari Astrid", na rijeci Mozel, pored Schengena, malog mjesta u Luksemburgu. Prema Schengenskom sporazumu, državljani država u Europskoj uniji mogu se slobodno kretati po drugim članicama (bez putovnice, osobne iskaznice).

Schengenski sporazuma konačno je stupio na snagu 26. ožujka 1995., a razlog kašnjenja bilo je i ponovno ujedinjenje Njemačke. Belgija, Njemačka, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Portugal tog su dana ukinule graničnu kontrolu. Amsterdamskim ugovorom, koji je na snagu stupio 1999. godine, Schengenski sporazum integriran je u zakonodavstvo Unije, što je značajno doprinijelo ostvarenju slobodnog kretanja robe i ljudi, jednom od najvažnijih načela zajedničkog unutarnjeg tržišta.^[1]

Do danas su ovaj sporazum prihvatile 25 zemalja članica Europske unije, kao i 4 zemlje članice EFTA-e, te 4 mikro-države Europe.

• 14. lipnja 1985. – Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka
• 27. studenog 1990. – Italija
• 25. lipnja 1992. – Portugal i Španjolska
• 6. studenog 1992. – Grčka
• 28. travnja 1995. – Austrija
• 19. prosinca 1996. – Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska
• 1. svibnja 2004. – Cipar (neimplementirano), Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija
• 26. listopada 2004. – Švicarska¹
• 1. siječnja 2007. – Rumunjska i Bugarska (djelimično implementirano)
• 28. veljače 2008. – Lihtenštajn
• 1. srpnja 2013. – Hrvatska

¹Iako je postala članica Schengenskog sporazuma Švicarska nije ukinula carinarnice prema državama Europske unije, nego je samo ukinula kontrolu putnika, dok će se kontrole robe i dalje provoditi, što nije slučaj s ostalim članicama gdje su carinarnice na granicama u potpunosti ukinute.

• 26. ožujka 1995. – Belgija, Francuska, Njemačka, Luksemburg, Nizozemska, Portugal i Španjolska
• 26. studenog 1997. – Italija
• 1. prosinca 1997. – Austrija
• 26. ožujka 2000. – Grčka
• 25. ožujka 2001. – Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska
• 21. prosinca 2007. – Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija
• 12. prosinca 2008. – Švicarska^[2]
• 19. prosinca 2011. – Lihtenštajn
• 1. siječnja 2023. – Hrvatska
• 31. ožujka 2024. - Rumunjska i Bugarska (djelimični članovi)

Državljani Andore, Monaka, San Marina i Vatikana, kao i teritorija Grenlanda i Farskih otoka mogu se slobodno kretati po državama potpisnicama Schengenskog sporazuma.

Cipar je u procesu pristupanja (potpisao sporazum, ali ga još nije implementirao).

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Schengenski sporazum

Nedovršeni članak Schengenski sporazum koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.