Novogrčka književnost
|
| Ovaj članak dio je niza o književnosti |
| Povijest književnosti |
|
Antička književnost |
| Književni rodovi |
| Književne vrste |
|
autobiografija • životopis |
| Književnosti po jezicima |
|
albanska • arapska • armenska • austrijska • azerska |
Novogrčka književnost jest razdoblje grčke književnosti koje je počelo 1453. godine, kada je pao Carigrad, a traje i danas. Slijedi nakon razdoblja bizantske književnosti. Djela ovoga razdoblja pisana su ili na pročišćenu književnom jeziku (katarevusa) ili na živu, narodnome jeziku (dimotiki). Od 1976. dimotiki je službeni jezik.
Mnogo je polemika o podjeli novije grčke književnosti, a i o njezinu samom početku: predloženo je da se za početak uzme 1453. godina, ali većina učenjaka danas drži da se začetci mogu potražiti još u 11. stoljeću s epskom pjesmom Digenes Akritas.[1] U srednjim se školama trenutačno uči da počinje i ranije, u 10. stoljeću, a povijest se dijeli u četiri razdoblja:
- Prvo razdoblje: od 10. st. do pada Carigrada 1453.
- Drugo razdoblje: do osmanskog osvojenja Krete 1669.
- Treće razdoblje: godine pred proglašenje samostalnosti Grčke 1830.
- Četvrto razdoblje: vrijeme moderne grčke države (do danas)
Druga je često rabljena podjela:[2]
- 9. st. – 1453.
- 1453. – 1669.
- 1669. – 1821. (početak Grčkog rata za neovisnost)
- 1821. – 1880. (početci Nove atenske škole)
- 1880. – 1930. (početci generacije 1930-ih)
- 1930. – danas
Digenis Akritas smatra se početkom moderne grčke književnosti jer je pisana jezikom koji je razumljiviji modernim Grcima. Ova i još neke pjesme zapravo su prvi pokušaji upotrebe govornoga grčkog jezika u književnosti.[1] Pisane su političkim stihom koji je vjerojatno bio glavni oblik izražavanja polupismenih i nepismenih pripadnika bizantskoga društva,[3] a govore o herojskim djelima čuvara istočnog kraja Bizanta poznatih pod imenom akritai. Ove pjesme dolaze iz svih krajeva grčke, a neki pretpostavljaju da najstarije dolaze s Cipra, iz Male Azije i Ponta.[4]
U 12. stoljeću bizantski su pisci vratili antičku grčku romantičnu literaturu pa su u sljedećim stoljećima nastali mnogi takvi romani. Najpopularniji je možda bio Livitros i Rodamni koji je napisao demotski psac s Cipra ili Krete.[2] Drugi uključuju Hysimine i Hysimines Eustathiosa Makrembolitesa, Rodanthe i Dosikles Theodorea Prodromosa te Kallimahos i Hrysorrhoe i Belthandros i Hrysantsa koje su napisali nepoznati autori. Mihael Glykas napisao je pjesme političkim stihom u kojima rabi i klasični i uobičajeni rječnik.
Još je jedna grupa ranih modernih grčkih tekstova ona alegoričkih i didaktičkih pjesama. Priča o Ptoholeonu jedna je od najranijih takvih pjesama, a istočnjačkog je podrijetla, moguće je da je indijska. Pjesma koja je sadržavala moralne savjete za mlade muškarce, Spaneas, često je kopirana.[5] Popularne su bile i priče o životinjama. U ranom 14. stoljeću govorni je jezik postao prihvaćen medij fikcije svih vrsta.[5]
Nakon što je grčki teritorij pao pod Osmansko Carstvo, književnost se pretežno oblikovala na otocima pod vlašću zapadnih zemalja poput Roda, Cipra i Krete. Književnost se razvijala na otočnim narječjima pod talijanskim utjecajem, a osobito na Kreti u epu, drami i idili: epski roman u stihovima Erotokritos iz prve polovice 17. stoljeća Vikantiosa Kornarosa, tragedija u stihu Erofili s početka 17. st. Georgiosa Hortacisa i dr. Na osmanskim prostorima očuvalo se gotovo samo narodno pjesništvo, epika i lirika. Ona je u 19. stoljeću utjecala na grčki romantizam.[6]
U 18. stoljeću fanarioti su predvodili prosvjetiteljstvo koje se proširilo i u središta grčke dijaspore poput Trsta, Beča i Odese. Osnivali su škole i objavljivali djela namijenjena širenju pismenosti i kulture, prevodili su strana djela i općenito razvijali moralističku i didaktičku književnost. Adamantios Korais izdavao je mnogobrojna klasična djela grčkih autora i stvorio je katarevusu. Rigas Velestinlis ili Ferajos bio je revolucionar i domoljubni pjesnik.[6]
Nakon ostvarenja neovisnosti 1829. godine učeni su krugovi nastojali nametnuti katarevusu kao književni jezik. Predstavnici tzv. atenske škole, braća Aleksandros i Panajotis Sucos, uveli su roman u grčku književnost pišući na njoj, a u poeziju su unijeli utjecaje francuskoga romantizma. Ističe se pjesnik Aleksandros Rizos Rangavis, a od prozaika Dimitros Vikelas i Emanuil Roidis. U tzv. jonskoj školi autori su od 1820-ih pisali o ratu za neovisnost. Tu se ističu Dionisios Solomos, branitelj pučkoga jezika i pisac nacionalne himne, Andreas Kalvos koji je pisao na osebujnoj inačici katarevuse, inače pisac domoljubnih oda, i Aristotelis Valaoritis, pjesnik koji se borio za ujedinjenje Jonskih otoka s Grčkom.
Od 1880-ih u književnost sve više prodire pučki jezik, Pokretu dimotikizma temelju su postavili Georgios Hadzidakis, Janis Psiharisa i Nikolaos Politis. Psiharisova knjiga Moje putovanje označuje početak tzv. druge atenske škole. Georgios Viziinos, Aleksandros Papadiamandis, Andreas Karkavicas, Konstandinos Teotokis i Grigorios Ksenopulos pisci su proze, Grigorios Ksenopulos i Spiros Melas bili su dramatičari, a od pjesnika se ističu Angelos Sikelianos i Aleksandrijanac Konstandinos Kavafis koji je u tek u drugoj polovici 20. stoljeća prepoznat kao jedan od velikih europskih pjesnika. Tu je i marksistički pjesnik Kostas Varnalis.
Nakon rata s Turskom koji je završio porazom (1922.) zemlju je zahvatio pesimizam, ali naraštaj pisaca koji se javio 1930-ih unio je nov duh povezivanjem europskih utjecaja s grčkom tradicijom. Ovdje se ističu dva pjesnika nobelovca: Jorgos Seferis i Odiseas Elitis. Važni su i pjesnik ljevičar Janis Ricos, pjesnik i prozaik Nikos Kazandzakis (poznat po romanu Doživljaji Aleksisa Zorbe), Stratis Mirivilis, Ilijas Venezis, Jorgos Teotokas, Angelos Terzakis, Pandelis Prevelakis i drugi.
Poslije Drugoga svjetskog rata bitni su pjesnici Miltos Sahturis i Manolis Anagnostakis, a prozaik Kostas Tahcis.
Suvremeni su pjesnici Titos Patrikios, Katerina Angelaki-Rooke, Dios Siotis, Jorgos Markopulos i drugi. Od prozaika to su Andonis Samarakis, Vasilis Vasilikos, Jorgos Himonas, Lia Megalu-Seferiadi, Maro Duka i drugi.[6]
-
editio princeps (prvo tiskano izdanje) djela Erofili
-
Adamantios Korais
-
Aleksandros Rizos Rangavis
-
Jorgos Seferis
- ↑ a b Greece : books and writers. Ethniko Kentro Vivliou. National Book Centre of Greece, Ministry of Culture. Athens. 2001. ISBN 960-7894-29-4. OCLC 48709647CS1 održavanje: others (link)
- ↑ a b Merry, Bruce. 2004. Encyclopedia of modern Greek literature. Greenwood Press. Westport, Conn.. ISBN 978-1-4294-7286-9. OCLC 145519156
- ↑ Jeffreys, Michael J. 1974. The Nature and Origins of the Political Verse. Dumbarton Oaks Papers. 28: 141. doi:10.2307/1291358
- ↑ Alexiou, Margaret. 2001. After antiquity : Greek language, myth, and metaphor. Cornell University Press. Ithaca. ISBN 0-8014-3301-0. OCLC 46366312
- ↑ a b Beaton, Roderick. 1996. The medieval Greek romance 2nd ed., rev. and expanded izdanje. Routledge. London. ISBN 0-415-12032-2. OCLC 32821715
- ↑ a b c Grci | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 20. lipnja 2022.
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
