Morlaci

Morlaci (Mavrovlasi, Morovlasi ili Crni Vlasi; na grčkom: Μαυροβλάχοι, što znači "Crni Vlasi"; iz latinskih dokumenata: Nigri Latini) vlaška nomadska etnička skupina u jadranskom zaleđu nastala stapanjem rimskih kolonista i autohtonih balkanskih naroda poput Ilira i Tračana. Morlaci, čije ime označava u hrvatskom jeziku crne Vlahe, svoje ime dobivaju po odjeći od crnoga sukna, po kojoj su odmah bili prepoznatljivi. Grčki naziv Μαυροβλάχοι (Morovlahi), kasnije će se pretvoriti u latinski oblik Morlachus ili Murlachus, i talijanski Morlacco (La Morlacca je tal. naziv za Dalmatinsku zagoru). Morlaci su nomadski stočari, a rani izvještaji ih spominju kao ljude što kao stočari i nomadi žive u planinskom zaleđu južne jadranske obale, u području Hercegovine, Dalmacije i na jug do Crne Gore. Morlaci su se održali negdje do 15. stoljeća, kada vjerojatno pred pojavom Turaka migriraju na sjever, te dolaze na otok Krk, otuda se prebacuju u Istru, gdje još nešto njihovih potomaka, s očuvanim jezikom (istrorumunjskim) žive pod imenom Ćića ili Ćiribiraca. Nestankom Morlaka ovim imenom stanovništvo uz obalu počet će nazivat različite pridošle skupine što žive podalje od mora, a taj naziv kasnije će bit zamijenjen nazivom Vlah ili Vlaj bez etničkog značenja, a u Osmanskom Carstvu taj se naziv upotrebljavao u podrugljivom smislu za sve kršćane, posebno one pravoslavne vjere. Ove nove skupine takozvanih Vlaha, koje to u etničkom smislu nisu, različiti autori komentiraju:

»Danas shvaćanje naziva Morlak, odnosno Vlah, gotovo i ne postoji, ali je ono bilo živo još na početku ovog (XX-oga) stoljeća, kada su dalmatinski primorci i otočani nazivali tim imenom sve Dalmatinske zagorce od reda, tj. svo ono stanovništvo koje je nastavalo krajeve koji su bili s onu stranu gorja koje obrubljuje primorje. »Vlah« (talijanski »Morlacco«) bio je za dalmatinskog primorca i otočanina svaki zagorac, pa nazivao on sebe Hrvatom ili Srbinom, bio on katoličke ili pravoslavne vjere. Vlah je bio geografski, a ne nacionalni pojam, otprilike onako kao danas Slavonac, Ličanin, Bosanac, Hercegovac i sl. Ali dok danas postoji i Slavonija kao naziv za izvjestan kraj Hrvatske i Lika isto tako, ili Bosna za točno označen dio našega teritorija, nikada nije postojala na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka ni Vlaška ni Morlakija, kao naziv za točno ograničen kraj, mada se često i jedan i drugi naziv upotrebljavao za pojam nekog širokog, ali ne i točno ograđenog prostora u dalmatinsko-ličko-hercegovačkom kraju. Morlaci (Vlasi) gledani s mletačke strane : Zbornik za narodni život i običaje - Knjiga 45 / Grga Novak / 1971«

»Nema sumnje da je u ovo vrijeme za pisare u bosanskoj i srpskoj dvorskoj kancelariji »Vlah« bio isto što i »Latin«. Sačuvao nam se i latinski prijevod prve isprave, i to iz XIII vijeka, i u prijevodu se na mjestu »Vlah« kaže »Raguseus«.Prvi se put spominje ime »Morlak« (Morlachi) 1352 godine, 24. lipnja, u pogodbi po kojoj zadarsko vijeće prodaje sol Veneciji, gdje Zadar zadržava dio soli koju Morlaci i drugi izvoze, kopnenim putem. Listine o odnošajih Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, JAZU, Zagreb, III, 1872, 237.«

»Budući da spisi onog vremena nazivaju cjelokupno pučanstvo uz tursko-mletačku granicu u Dalmaciji imenom Morlaci, smatrao sam potrebnim razjasniti ovaj pojam. To mi se učinilo tim nužnije što mnogi povjesničari, ponajviše srpski, običavaju naziv Morlak prevoditi jednostavno sa Srbin. Mile Bogović, Katolička crkva i pravoslavlje u dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, 1993. str. 4-5^[1]«

Literatura

Alberto Fortis: "Viaggio in Dalmazia" (1774.)
Ivan Lovrić: "Bilješke o Putu po Dalmaciji" (1776.)

Izvori

Morlaci (Vlasi) Gledani s Mletačke strane^{[neaktivna poveznica]}, Grga Novak, summarized from Zbornik za narodni život i običaje, book 451971.
Danubian Europe: Maurovalachia
Britannica Encyclopaedia from 1911

↑ Mile Bogović, Katolička crkva i pravoslavlje u dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, 1993. str. 4-5

Vanjske poveznice

[1] Mile Bogović, Katolička crkva i pravoslavlje u dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, 1993. str. 4-5

[1]