Venecuela

Na području Venecuele 1522. osnovana je jedna od prvih španskih naseobina u Južnoj Americi, a nešto kasnije većina venecuelske teritorije uključena je u sastav potkraljevstva Nove Granade, a manji, istočni dio priključen je Novoj Andaluziji.

 

Godine 1498., tokom svog trećeg putovanja u Ameriku, Kristofor Kolumbo otplovio je blizu delte rijeke Orinoco i ukotvio u zaljevu Paria. Zapanjen velikom morskom strujom slatke vode koja je skrenula njegov put prema istoku, Kolumbo je u svom pismu španskim vladarima Izabeli I i Ferdinandu II napisao da je imao osjećaj da je došao do zemaljskog raja:

Veliki znaci su tu da je ovo zemaljski raj, jer je mjesto u skladu sa mišljenjem svetih i mudrih teologa koje sam ranije spomenuo. Isto tako, i drugi znaci su veoma dobro usklađeni, jer nikada nisam čitao ili čuo da se tako velika količina svježe vode nalazi u takvoj neposrednoj blizini slane vode. Veoma blaga temperatura to također potvrđuje, a ako voda o kojoj govorim ne dolazi iz raja onda je to još veće čudo, jer ne vjerujem da je tako velika i duboka rijeka ikada bila poznata da postoji na ovom svijetu.

 

Španija je kolonizovala kontinentalnu Venecuelu još 1522. godine, osnivajući svoje prvo stalno naselje u Južnoj Americi u današnjem gradu Cumaná. U 16. vijeku, Venecuela je data pod ugovor kao koncesija španskog kralja njemačkoj bankarskoj porodici Welser, koja je teritoriju današnje Venezuele nazvala Klein-Venedig (bosanski, Mala Venecija) i bila je njemačka kolonija od 1528–1546. Starosjedilačke vođe (cacique) kao što su Guaicaipuro (oko 1530–1568) i Tamanaco (umrli 1573) pokušali su da se odupru upadima u Španaca, ali su ih pridošlice na kraju pokorile. Tamanaco je pogubljen po nalogu osnivača Caracasa, Diega de Losade.^[4]

U 16. vijeku za vreme španske kolonizacije starosjedilački narodi, kao što su mnogi Mariči, koji su i sami bili potomci naroda Kaline, prešli su na katoličanstvo. Neki od plemenskih vođa koji su se opirali kolonijalnim osvajačima spominju se u imenima gradovaa kao što su: Caracas, Chacao i Los Teques. Rana kolonijalna naselja bila su uglavnom usredsređena na sjevernu obalu, ali sredinom 18. vijeka, Španci su napredovali dalje u unutrašnjost duž toka rijeke Orinoko. Ovdje je Ye'kuana (tada poznati i kao Makiritare) organizovala ozbiljan otpor 1775. i 1776. godine.

Istočna venecuelanska naselja su pod vlast Španije bila uključena u provinciju Nova Andaluzija. Pod vlašću Kraljevske Audijencije Santo Domingo iz ranog 16. vijeka, većina Venecuele je postala dio Vicekraljevstva Nova Granada početkom 18. vijeka, a zatim je reorganizovana kao autonomna Generalna Kapetanija Venecuela od 1777. godine. Grad Caracas koji je bio osnovan u središnjem priobalnom području 1567. godine. Bio je dobro postavljen da postane ključno naseljeno mjesto, u blizini obalnog pristaništa La Guaira dok se i sam nalazio u dolini ispod planinskog lanca, pružajući dobru zaštitu protiv pirata, te plodniju i zdraviju klimu.

 

Nakon niza neuspješnih ustanaka Venecuela je pod vodstvom Francisca de Mirande, venezuelanskog maršala koji se borio u američkoj revoluciji i francuskoj revoluciji, proglasila nezavisnost od Španije 5. jula 1811.^[5] Ovim je započeo rat za nezavisnost Venecuele. Razorni zemljotres koji je pogodio Caracas 1812. godine, zajedno sa pobunom venecuelanskih pastira (lanerosa), pomogao je da se sruši prva Venecuelanska republika. Druga Venecuelanska Republika, koja je proglašena 7. augusta 1813. godine, trajala je nekoliko mjeseci prije nego što je bila slomljena.^[6]

 

Pod vođstvom Simóna Bolívara, borba za samostalnost potrajala je deset godina. Suverenitet je postignut tek nakon što je Simón Bolívar, uz pomoć tadašnjih političkih i vojnih vođa Joséa Antonia Páeza i Antonia Joséa de Sucre, pobijedi u bici kod Caraboba 24. juna 1821. [47] 24. jula 1823. Vojskovođe José Prudencio Padilla i Rafael Urdaneta su pomogli da se venecuelanska nezavisnost osigura njihovom pobjedom u bici na jezeru Maracaibo.^[7] Kongres Nove Granade dao je Bolivaru kontrolu nad granadskom vojskom koju je predvodio, te oslobodio nekoliko zemalja i osnovao Veliku Kolumbiju.

Antonio José de Sucre, koji je osvojio mnoge bitke pod komandom Simona Bolivara, otišao je da oslobodi Ekvador, a kasnije je postao drugi predsjednik Bolivije. Venecuela je ostala dio Velike Kolumbije sve do 1830. godine, kada je pobuna koju je predvodio José Antonio Paez omogućila proglašenje nove nezavisne Venecuele, a Paez postao prvi predsednik nove republike. Na taj način došlo je do raspada unije s Ekvadorom i Kolumbijom godine 1830.^[8] Između jedne četvrtine i jedne trećine stanovništva Venecuele poginulo je tokom ove dvije decenije ratovanja,^[9] koje je do 1830. godine procijenjeno na oko 800.000.^[10]

Boje venecuelanske zastave su žuta, plava i crvena: žuto označava zemljišno bogatstvo, plavo za more koje razdvaja Venecuelu od Španije i crveno za krv prolivenu od strane heroja nezavisnosti.^[11]

 

Ropstvo u Venecueli je ukinuto 1854. godine. Veliki dio historije Venecuele iz 19. vijeka bio je okarakterisan političkim previranjima i diktatorskom vladavinom. Najbolji primjer za ovu tvrdnju je vođa nezavisnosti José Antonio Páez, koji je tri puta stekao mjesto predsjednika i služio ukupno 11 godina u periodu između 1830. i 1863. godine. Vrhunac ovakvih događaja je dostignut tokom Saveznog rata (1859–1863). Tokom ovog građanskog rata stotine hiljada ljudi je poginulo u zemlji koja nije imala više od milion stanovnika. U drugoj polovini 19. vijeka, Antonio Guzmán Blanco, još jedan vojni i politički vođa (caudillo), služio je ukupno 13 godina između 1870. i 1887. godine, s još tri predsjednika. Godine 1895. dugogodišnji spor s Velikom Britanijom oko teritorije Guayana Esequiba, koju je Britanija preuzela kao dio Britanske Gvajane, a Venecuela je smatrala venecuelanskom teritorijom, uzrokovala je izbijanje venecuelanske krize 1895. godine. Ovaj spor je ubrzo prerastao u diplomatsku krizu, kada je vecuelanski lobista William L. Scruggs pokušao dokazati da je britansko ponašanje u vezi s tim problemom prekršilo američku Monroeovu doktrinu iz 1823. godine i iskoristio svoj utjecaj u Washingtonu DC, da se pozabavi tim pitanjem. Nakon toga je tadašnji američki predsjednik Grover Cleveland usvojio široko tumačenje doktrine, koja nije samo zabranjivala nove evropske kolonije, već i američku zainteresiranost za bilo kakve događaje koji se dešavaju u zapadnoj hemisferi. Britanija je na kraju prihvatila arbitražu, ali je u pregovorima oko njenih uslova uspjela da ubijedi SAD u mnoge detalje. Sudski tribunal se sastao u Parizu 1898. godine kako bi odlučio o tom pitanju, a 1899. dodijelio je najveći dio sporne teritorije Britanskoj Gvajani.^[12]

Godine 1899. Cipriano Castro je uz pomoć svog prijatelja Juana Vicentea Gómeza, zauzeo vlast u Karakasu, marširajući sa vojskom iz svoje baze u andskoj državi Táchira. Castro nije ispunio značajne dužničke obaveze Venecuele prema stranim zemljama, te je odbio da plati odštetu strancima koji su bili uhvaćeni tokom građanskih ratova u Venecueli. To je dovelo do krize u Venecueli 1902–1903, u kojoj su Britanija, Njemačka i Italija nametnule pomorsku blokadu nekoliko mjeseci prije nego što je dogovorena međunarodna arbitraža na novom Stalnom arbitražnom sudu u Den Haagu. Godine 1908. izbio je još jedan spor sa Holandijom, koji je riješen kada je Castro otišao na liječenje u Njemačku, nakon čega ga je odmah sa vlasti zbacio Juan Vicente Gómez (1908–1935). Nakon smrti autoritarnog vođe Juana Vicentea Gómeza godine 1935. započela je demokratska preobrazba zemlje koja je dovela do konačnog povlačenja vojske iz političkog života 1958. godine. Iskorištavanje nalazišta nafte povećalo je nacionalno bogatstvo.

 

Otkriće velikih nalazišta nafte u jezeru Marakaibo tokom Prvog svjetskog rata^[13] pokazalo se ključnim za Venecuelu i izmijenilo je osnovu njene privrede iz velike ovisnosti o izvozu poljoprivrednih proizvoda. To je dovelo do privrednog procvata koji je trajao od 1880-ih do 1935. godine, a bruto domaći proizvod Venecuele po glavi stanovnika bio je najviši u Latinskoj Americi. Predsjednik Juan Vincente Gomez je imao koristi od toga, jer je korupcija bila u porastu, ali u isto vrijeme, novi izvor prihoda mu je pomogao da centralizuje venecuelansku državu i ojača svoj autoritet.

On je ostao najmoćniji čovjek u Venecueli do svoje smrti 1935. godine, iako je povremeno ustupao predsjedništvo drugima. Sistem diktature "gomezista" (1935–1945) uglavnom se nastavio pod Eleazarom Lópezom Contrerasom, ali je od 1941. godine, za vrijeme vladavine Isaías Medina Angarita bio opušten. Angarita je odobrila niz reformi, uključujući i legalizaciju svih političkih stranaka. Nakon Drugog Svjetskog Rata, imigracija iz Južne Evrope (uglavnom iz Španije, Italije, Portugala i Francuske) i siromašnijih latinoameričkih zemalja izrazito je obogatila demografsku sliku venezuelanskog društva.

 

Godine 1945., putem civilno-vojnog prevrata sa vlasti je svrgnuta Medina Angaritu i uveden je trogodišnji period demokratske vladavine (1945–1948). Tada je zemljom upravljala narodna stranka Demokratska akcija, koja je prvobitno bila pod vođstvom Rómulom Betancourtom, sve dok Rómulo Gallegos nije pobijedio na predsjedničkim izborima Venecuele (generalno se vjeruje da su to bili prvi slobodni i pošteni izbori u Venecueli). Gallegos je vladao do rušenja vojne hunte koju je predvodio trijumvirat Luis Felipe Llovera Péez, Marcos Pérez Jiménez i ministar odbrane Gallegosa, Carlos Delgado Chalbaud, u državnom udaru iz 1948. godine.

Najmoćniji čovjek u vojnoj hunti (1948–1958) bio je Pérez Jiménez (iako je Chalbaud bio njegov titularni predsjednik) i bio je osumnjičen da stoji iza smrti u uredu Chalbauda, koji je umro u neuspjeloj otmici 1950. godine. Izgubio je izbore 1952. godine, ali je ignorisao rezultate. Pérez Jiménez je bio postavljen za predsjednika, a na toj dužnosti je ostao do 1958. godine. Širenje venecuelanske privrede u ovom periodu temeljilo se na zaduženosti venecuelanske nacije i to je bio jedan od uzroka ekonomske krize u Venecueli 1960-ih godina,^[14] kada su paralizovani važni projekti kao što je urbani centar El Recreo de Marcel Brauer na Avenida Casanova u okrugu Sabana Grande.^[15]

Tokom godina uprave Pereza Jiméneza, država je intervenirala u privrednim oblastima koje su tradicionalno bile u rukama privatnih kompanija. Vladu Pereza Jiméneza karakterisao je državni kapitalizam, a ne ekonomski liberalizam i bila je prethodnica populističkog i paternalističkog ekonomskog režima kasnijih demokratskih režima.^[16] Nacionalno privatno preduzetništvo je sve manje imalo prostora za razvoj i napredak. Država je bila veliki kapitalista u Venecueli od vremena vladavine Péreza Jiméneza i bila je najveći nacionalni dioničar velikih hotelskih lanaca, kao što je Sheraton.^[17]

 

Dana 6. decembra 1998. na izborima za predsjednika Venecuele, sa 56 % glasova bio je izabran populist Hugo Chávez i osnivač Movimiento Quinta Republica (Pokret za petu republiku). Bio je potpukovnik padobranstva i glavni organizator neuspješnog pokušaja državnog udara protiv tadašnjeg predsjednika Carlosa Andresa Péreza u februaru 1992. Čavez je bio zagovornik Bolivarske revolucije, a njegovi ciljevi su bili borba protiv korupcije, stvaranje i jačanje direktnog demokratskog učešća u političkom sistemu i garancija i odbrana nacionalne i ekonomske nezavisnosti Venecuele. Nakon izrade novog bolivarskog ustava Venecuele i njegovog usvajanja na referendumu, Chávez je proveo opsežne reforme političkog sistema, te ojačao socijalnu državu s ciljem poboljšanja životnih uslova najsiromašnijih slojeva. Istovremeno, zahladio je odnose sa SAD-a, zastupajući istovremeno inicijative za regionalno povezivanje i sarađujući s komunističkom Kubom. Na izborima za predsjednika 2000. godine potvrđen je na mjestu predsjednika većinom glasova (60%), čak i više nego 1998. godine. Ime države Venecuele od tada je "Bolivarska Republika Venecuela" i često se naziva "Peta republika" (quinta república). Njegova je politika izazvala protivljenje venecuelskih privrednika i sindikata, ali je ostao popularan među stanovništvom zemlje, osobito siromašnijima. Godine 2002. protiv Chavezovog režima je izveden državni udar, ali je pod pritiskom narodnih masa Chavez vrlo brzo vraćen na vlast. Međutim, vođe državnog udara koji su ranije bili osuđeni na nižem sudu, a među njima i tri vojnika visokog ranga, bili su oslobođeni od strane Vrhovnog suda.^[18][19] Prevratu su prethodili štrajkovi ili blokade udruženja poslodavaca. Petróleos de Venezuela (PDVSA), državna naftna kompanija, čiji viši radnici i uprava su učestvovali u sabotažama i neovlašćenom odsustvu sa posla. Pošto štrajk nije bio ni koordiniran unutar sindikata, Međunarodna organizacija rada ga nije priznala kao štrajk. Postojao je i takozvani porezni štrajk bogatih slojeva stanovništva.

Opozicija u Venecueli je 2004. godine prikupila potpise za referendum o svrgavanju Chaveza. Nakon što je nadležni izborni organ upravo dostigao potreban broj potpisa (oko 2,5 miliona), Čavez je rekao da će se suočiti sa ovim referendumom. Zbog iznimno velikog broja glasova na dan glasanja (73%), Čavez je potvrđen na mjestu predsjednika visokim odzivom sa 59,25% (nešto manje od pet miliona birača). Opozicija ga je optužila za izborne prevare, ali je ponovno glasanje koje je ona pokrenula i koje je provela Organizacija američkih država i nevladina organizacija Centar Carter potvrdili izborne rezultate.

 

Dana 3. decembra 2006. Chavez je ponovo izabran na predsjedničkim izborima sa 62,89% glasova na dužnost predsjednika Venecuele. Na izborima je bilo ukupno 18 kandidata. Protivnik socijaldemokrata Rosales, vođa opozicije Čavezu, dostigao je 36,85 odsto glasova. Odziv birača, oko 75%, bio je najveći od 1988. Posmatrači koje je poslala Evropska Unija smatrali su da su izbori protekli bez problema. Međutim, zvanični izvještaj je kritikovao, između ostalog, jaku institucionalnu propagandu uglavnom u korist predsjednika i kandidata Čaveza i neuravnoteženo izvještavanje u javnim i privatnim medijima. Pored toga, bilo je pritisaka na državne službenike da glasaju za Chaveza ili da učestvuju u izbornim kampanjama za njegovo ponovno biranje. Ovo je prema evropskim posmatračima bilo kršenje međunarodnih principa slobodnog glasanja.^[20]

U septembru 2010. godine održani su izbori za Narodnu skupštinu. Stranke PSUV i PCV dobile su 98 mjesta sa 48,13% glasova, Demokratsko jedinstvo (Mesa de la Unidad) osvojila je 65 mjesta sa 47,22% glasova, a Patria Para Todos je dobila 2 mjesta za 3,14. % glasova. Kasnije je stranka Patria para Todos objavila da će biti dio stranke Demokratskog jedinstva MUD-a.

Međutim, Narodna skupština koja je podnijela ostavku donijela je zakon koji je omogućio Chavezu kao predsjedniku da tokom 18 mjeseci donese posebne zakone bez odobrenja parlamenta.

Dana 7. oktobra 2012. godine, Hugo Chávez je ponovo izabran za predsjednika po treći put,^[21] i na tom mjestu je ostao do svoje smrti 5. marta 2013. Nakon toga, potpredsjednik Nicolás Maduro je preuzeo dužnost predsjednika, iako je odlukom Ustavnog suda Diosdado Cabello u svojstvu predsjednika parlamentao trebao da preuzme tu dužnost.^[22]

Poslije smrti Huga Chaveza 5. marta 2013., održani su novi izbori 14. aprila 2013., na kojima je Nikolas Maduro osvojio 50,78% od ukupnog broja glasova.

 

Venecuela se nalazi na sjeveru Južne Amerike, a geološki njeno kopno počiva na južnoameričkoj ploči. Ima ukupnu površinu 916.445 km² i kopnenu površinu od 882.050 km², što Venecuelu čini 33. najvećom zemljom na svijetu. Teritorija ove zemlje leži između geografskih širina 0 ° i 13 ° sgd. i dužine 59 ° i 74 ° zgš. Oblik ove države je otprilike kao trokut. Venezuela ima oko 2,800 km dugu obalu na sjeveru, s brojnim otocima u Karipskom moru, dok se na sjeveroistoku izlazi na Atlanski ocean. Na zapadu oko jezera Maracaibo i u središnjem dijelu zapadno od rijeke Orinoco reljef je nizinski. Na krajnjem zapadu zemlje uz kolumbijsku granicu, zatim duž većeg dijela obale, te između spomenutih nizina pružaju se najsjeverniji ogranci Anda. Tu se nalazi i najviši vrh Venecuele Pico Bolívar (Bolivarov vrh), čija visina doseže 4979 metara. Istočno od rijeke Orinoco reljef se uzdiže prema jugu i istoku i tvori zapadni dio Gvajanskog gorja u kojem se nalazi Anđeoski vodopad, najviši na svijetu (pad vode je 979 m).

Tepuije su velike stolu-slične planine. Središnji dio ove zemlje karakterišu llanosi, velike ravnice koje se protežu od kolumbijske granice na zapadu do delte rijeke Orinoco na istoku. Orinoco, sa svojim bogatim aluvijalnim zemljištem, predstavnja najveći i najvažniji riječni sisstem u zemlji. On nastaje u jednom od najvećih slivova Latinske Amerike. Caroní i Apure su druge velike rijeke. Venezuela graniči s Kolumbijom na zapadu, Gvajanom na istoku te Brazilom na jugu. Karipski otoci, kao što su Trinidad i Tobago, Grenada, Curaçao, Aruba i Privjetrinski Antili leže blizu venezuelanske obale. Venezuela ima teritorijalne sporove sa Gvajanom (ranije Ujedinjenim Kraljevstvom), uglavnom oko teritorija Essequibo, i s Kolombijom oko Venezuelanskog zaljeva. Godine 1895., nakon višegodišnjih diplomatskih pokušaja da se razriješe granični sporovi oko rijeke Essequibo, došlo je do povećanja napetosti između 2 zemlje. Problem je razmatrala „neutralna“ komisija (osnovana od strane britanskih, američkih i ruskih predstavnika, i bez direktnog učešća predstavnika Venezuele), koja je 1899. donijela odluku uglavnom protiv venezuelanskih zahtjeva.^[23]

Najznačajniji prirodni resursi su nafta i prirodni plin, željezna ruda, zlato i drugi minerali. Zemlja također raspolaže velikim područjima s obradivim tlom i vodom.

 

Venezuela se u cijelosti nalazi u tropskom pojasu, mada zbog geografske raznovrsnosti klima zna biti prilično promjenljiva. Tako se prosječna temperatura u vlažnim nizinama zna popeti i do 35 °C, dok je u planinskim predjelima prosječna temperatura samo 8 °C. kojih u polusušnim područjima na sjeverozapadu zna biti samo 430 mm, dok je prosječna količina oko delte i na jugu zemlje čak 1,000 mm.

Najviša izmjerena temperatura bila su 42 °C u Machiquesu,^[25] dok je najniža iznosila −11 °C, a izmjerena je na nenastanjenom području na planini Pico Piedras Blancas;^[26] iako postoje izvještaji o čak i nižim temperaturama na određenim područjima, iste nisu službeno evidentirane.

Slično je i s padavinama, gdje godišnja količina padavina varira od 430 mm u polusušnim predjelima na sjeverozapadu, do preko 1000 mm oko delte Orinoca na krajnjem istoku i amazonskoj džungli na jugu. Nivo padavina je niži u periodu od augusta do aprila. Ovi periodi se nazivaju vruće-vlažne i hladno-suhe sezone. Druga karakteristika klime u Venecueli je temperaturna i padavinska razlika u cijeloj zemlji zbog postojanja planinskog lanca "Cordillera de la Costa" koji se proteže preko cijele zemlju od istoka prema zapadu. Većina stanovnika živi u ovim planinama..^[27]

•  
  Tropska savanska klima (Aw), Los Llanos
•  
  Tropska monsunska klima (Am), Sur del Lago
•  
  Ekvatorska klima (Af), delta Orinoca
•  
  Vruća pustinjska klima (BWh), Nacionalni park Medanos de Coro
•  
  Vruća polupustinjska klima (BSh), Los Roques
•  
  Umjerena okeanska klima bez sušnih razdoblja (Cfb), Auyan Tepui
•  
  Umjerena okeanska klima sa sušnim razdobljima (Cwb), Cordillera de Mérida
•  
  Alpska tundra (ETH), Cordillera de Mérida
•  
  Alpska tundra (ETH), Sierra La Culata
•  
  Klima vječnog mraza (EFH), Pico Humboldt

Venezuela je formalno savezna, predsjednička, ustavna republika na čijem je čelu izabrani predsjednik. Predsjednik se bira na općim izborima na šestogodišnji mandat, a broj uzastopnih mandata je neograničen. Predsjednik je istovremeno i šef države i predsjednik vlade. Zadužen je za imenovanje potpredsjednika i članova kabineta, potonje uz sudjelovanje parlamenta. Predsjednik ima i ovlast da odbije dati saglasnost na određeni zakon i vrati ga parlamentu na ponovno odlučivanje. Međutim, dovoljna je obična parlamentarna većina da bi ova odluka bila zanemarena; također, može tražiti od parlamenta da mu se dodjele izvanredna ovlaštenja na osnovu kojih bi vladao pomoću uredbi, za što je potrebna dvotrećinska većina. Od 1959. godine, šestorica predsjednika su dobila takva ovlaštenja.

Zakonodavnu vlast predstavlja jednodomna Narodna skupština. Broj zastupnika je promjenljiv - svaka savezna država daje tri stalna člana, dok se broj ostalih članova određuje u omjeru prema ukupnom broju stanovništva; tri mjesta su rezervisana za predstavnike starosjedilačke indijanske manjine. Zastupnički mandat traje pet godina. Unatoč postojanju brojnih stranaka, sistem u Venezueli je u suštini dvostranački, što je situacija koja traje još od 1958. godine, s tim da su se najjače stranke mijenjale kroz godine.^[28] Aktivno biračko pravo stječe se sa 18 godina, a glasanje nije obvezno.^[29]

Pravni sistem u Venezueli pripada tradiciji kontinentalnog prava. Najviše sudsko tijelo je Vrhovni sud pravde, čije se sudije biraju u parlamentu na jedinstveni dvogodišnji mandat.^[30] Trenutno ima 2 glavna bloka političkih stranki u Venecueli: vladajući ljevičarski blok kojeg čine Ujedinjena socijalistička partija Venecuele (PSUV) i njeni većinski saveznici Otadžbina za sve i Komunistička partija Venecuele i opozicioni blok kojeg predvode Nova era zajedno sa svojim bliskim strankama Projekat Venecuela, Pravda na prvom mjestu, Pokret za socijalizam i ostale.

Veći dio opozicije bojkotuje parlamentarne izbore koji su se održavali 2005. Prema tome partija Hugo Chaveza MVR je osvajao svih 167 mjesta u Narodnoj Skupštini. Potom MVR glasa da se raspusti ta stranka i pridružuju se Velikoj Socijalističkoj partiji Venecuele, dok Chavez zahtjeva od svojih savezničkih stranki da se također pridruže u nju. Narodna skupština 2 puta glasa da se Hugu Chavezu dodijeli mogućnost vladanja po naredbi, nekoliko mjeseci u nekoliko široko definiranih područja prvo 2000. pa potom ponovo 2007. Ova vlast je bila rijetko odobrena prethodnim upravama i onda samo u vanrednim okolnostima i za kratko vrijeme. Chavez je u to vrijeme uspostavio savezništvo s nekoliko zemalja Latinske Amerike u kojima su izabrane ljevičarske vlade kao što su Argentina, Bolivija, Brazil, Ekvador, Gvatemala, Nikaragva, El Salvador, Honduras i Paragvaj.

 

 

Tokom većeg dijela 20. vijeka Venecuela je održavala prijateljske odnose sa većinom latinoameričkih i zapadnih zemalja. Odnosi između Venecuele i vlade Sjedinjenih Država pogoršali su se 2002. godine, nakon pokušaja Venecuelskog državnog udara 2002. godine, tokom kojeg je američka vlada priznala kratkoročno predsjedavanje Pedra Carmone. Godine 2015. bivši američki predsjednik Barack Obama je proglasio Venecuelu prijetnjom za nacionalnu sigurnost.^[31][32][33] U skladu s tim, Venecuela je ojačala veze sa raznim zemljama Latinske Amerike i Bliskog istoka koje nisu povezane sa SAD. Naprimjer, palestinski ministar vanjskih poslova Riyad al-Maliki izjavio je 2015. da je Venecuela bila "najvažniji saveznik" njegove zemlje.^[34]

Venecuela se zalaže za alternativno objedinjavanje zemalja zapadne hemisfere kroz prijedloge kao što su Bolivarska alternativa za američki trgovinski prijedlog i novootvorena pan-američka televizijska mreža TeleSUR. Venecuela je jedna od pet zemalja na svijetu (zajedno sa Rusijom, Nikaragvom, Nauruom i Sirijom) koje su priznale nezavisnost Abhazije i Južne Osetije. Venecuela je bila zagovornik odluke Organizacije američkih država da usvoji svoju Konvenciju o borbi protiv korupcije^[35] i aktivno radi u trgovinskom bloku Mercosur kako bi potaknula rast trgovine i energetske integracije. Globalno, ona traži "multipolarni" svijet zasnovan na ojačanim vezama među nerazvijenim zemljama.

Venecuela je 26. aprila 2017. objavila svoju namjeru da se povuče iz Organizacije američkih država.^[36] Ministar vanjskih poslova Venecuele Delcy Rodríguez izjavio je da predsjednik Nicolás Maduro planira javno odustati od članstva Venecuele 27. aprila 2017. Nakon 2 godine Venecuela je i službeno istupila iz ove organizacije.^[37][38] Venecuela je također uključena i u dugogodišnje neslaganje oko teritorijalnog suvereniteta nad područjem Guayana Esequiba.

 

Bolivarske nacionalne oružane snage Bolivarske Republike Venecuele (Fuerza Armada Nacional Bolivariana, FANB) su sveobuhvatne vojne snage Venecuele. U svom vojnom sastavu imaju više od 320.150 muškaraca i žena. Prema članu 328. ustava Venecuele, bolivarske nacionalne oružane snage podijeljene su u 5 komponenti: Kopnene snage Venecuele, Venecuelanska mornarica, Venecuelanska avijacija, Venecuelanska nacionalna garda i Venecuelanska narodna milicija.

Od 2008. godine, dodatnih 600.000 vojnika uključeno je u novu vojnu grupu, poznatu kao Rezervni oružani sastav. Predsjednik Venecuele je vrhovni komandant nacionalnih oružanih snaga. Glavne uloge oružanih snaga su odbrana suverene nacionalne teritorije Venecuele, vazdušnog prostora i ostrva, borba protiv trgovine drogom, traganje i spašavanje, te u slučaju prirodne katastrofe, civilna zaštita. Svi muški građani Venecuele imaju ustavnu dužnost da se registruju za vojnu službu u dobi od 18 godina, koja je smatra punoljetnošću u Venecueli.

Vojna doktrina oružanih snaga Venecuele sve do 2004. godine uglavnom se ugledala na vojnu doktrinu SAD-a. Tadašnji predsjednik Hugo Chavez u svom govoru 27. decembra 2005. (pred vojnicima u Fuerte Tiuna najvećoj kasarni u Caracasu) najavio je novu vojnu doktrinu u skladu sa revolucionarnim idejama Simona Bolivara. U to vrijeme oružane snage Venecuele počele su pripremama za "asimetrična ratna dejstva" pripremajući strategije odbrambenog ratovanja protiv nadmoćne vojne sile poput vojske SAD-a. Predsjednik Venecuele predložio je da Bolivarske oružane snage budu "suštinski patriotske, narodne i antiimperijalističke". Između ostalih odgovornosti, oružane snage će primijeniti principe odbrane vezane za "narodni odbrambeni rat", te pomoći u održavanju "unutrašnjeg reda", kao i sudjelovati u planovima ekonomskog razvoja.

Venecuela je administrativno podijeljena na 23 savezne države (estados), regiju glavnog grada (distrito capital) koja se poklapa sa glavnim gradom države Caracas i Federalne zavisne teritorije. Osim toga, podijeljena je na 335 općine (municipios) koje se sastoje o više od 1000 parohija. Savezne države su grupisane u 9 administrativnih regija (regiones administrativas), koje su uspostavljene predsjedničkim dekretom iz 1969. godine.

Privredom dominira industrija nafte s jednom trećinom BDP-a, 80% izvoznih prihoda i više od polovine ukupnih proračunskih prihoda. Najveći problemi venecuelanske privredu su ovisnost o cijenama nafte na svjetskom tržištu, visoka nezaposlenost i inflacija.

BDP je za 2004. procijenjen na 5.800 USD po stanovniku, mjereno po PPP-u.

 

Stanovnici Venecuele porijeklom su Španci, Američki Indijanci, crni Afrikanci, zatim Italijani, Portugalci, Arapi, Nijemci i drugi. Dvije trećine stanovnika su mestici i mulati, a oko 20% bijelci. Venecuela je jedna od najurbaniziranijih zemalja u Latinskoj Americi. Velika većina stanovništva živi u gradovima na sjeveru zemlje, dok njih čak 73% živi u pojasu unutar 100 km od morske obale.^[39] Na teritoriju južno od rijeke Orinoco živi tek 5% stanovništva, iako ono površinom sačinjava gotovo polovinu državne teritorije.

Struktura stanovništva prilično je dobro raspoređena. Najviše stanovnika sačinjava radno sposobno stanovništvo (14-65 godina), njih čak 65%, dok na djecu do 14 godina otpada 29%; stanovnika preko 65 godina je nešto manje od 6%.^[40] Unutar prve dvije grupe, broj muškaraca i žena je prilično ravnomjeran, dok se u onoj najstarijoj dobnoj grupi pokazuje izraženija razlika u korist žena. Prosječna očekivana životna dob je 75 godina.^[41]

Uz španski, govore se i mnogi indijanski jezici. Oko 96% stanovnika pripada rimokatoličkoj crkvi.

Kultura Venecuele je mješavina tri različite grupe stanovništva: starosjedilačkog, afričkog i španskog. Prve dvije navedene kulture su se razlikovale prema plemenima. Akulturacija i asimilacija, tipična za kulturni sinkretizam, prouzrokovali su dolazak na sadašnje stanje u venecuelanskoj kulturi, sličnu u mnogim pogledima sa ostatkom Latinske Amerike, iako prirodna sredina pridonosi u postojanju važnih razlika.

Utjecaj domorodaca ograničen je na nekoliko riječi u svakodnevnoj upotrebi, gastronomiji i mnogim imenimaa naseljenih mjesta. Afrički utječe na isti način, pored muzičkih instrumenata poput bubnjeva. Španski utjecaj je bio preovladavajući (zbog procesa kolonizacije Amerike i društveno-ekonomske strukture koja je time stvorena), a posebno je došao iz područja Andaluzije i Ekstremadure, mjesta porijekla većine naseljenika na Karibima tokom kolonijalne ere. Primjer za to su zgrade, muzika, katolička religija i jezik.

Španski utjecaji su očigledni u borbama s bikovima i određenim karakteristikama gastronomije. Venecuelu su obogatili i drugi utjecaji indijskog i evropskog porijekla u 19. vijeku, posebno iz Francuske. U najnovijoj fazi u većim venecuelanskim gradovima i regijama utjecajem SAD-a dolaskom novog talasa imigracije španskog, italijanskog i portugalskog jezika, povećavajući već složeni kulturni mozaik. Naprimjer, iz Sjedinjenih Država dolazi utjecaj sportskog ukusa za bejzbol, brze hrane u američkom stilu i najnoviji arhitektonski stil.

• Mérida

 

Commons ima datoteke na temu: Venecuela

 

WikiAtlas ima mape na temu: Venecuela

• Venecuela Arhivirano 24. 11. 2015. na Wayback Machine na CIA World Factbook
• Venezuelan Military Doctrine, na globalsecurity.org