Rat u Sloveniji

Antibirokratska revolucija 1989. dovela je do ukidanja autonomije SAP Kosova i SAP Vojvodine, a njeni vođe su zamijenjeni ljudima vjernim Slobodanu Miloševiću. Isto se dogodilo i sa SR Crnom Gorom. Slovenija je potom počela odbacivati komunizam i 1990. raspisala prve slobodne izbore. Srbija je vodila "ekonomski rat" s tom državom. U decembru 1990. održan je slovenski referendum o nezavisnosti, a 88,5% stanovništva glasalo je za.

Redovitu rotaciju na čelu predsjedništva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesić, spriječio je srpsko-crnogorski blok, čime je ozbiljno uzurpiran jugoslavenski Ustav. Nakon što je srpsko vodstvo odbilo prijedlog Slovenije i Hrvatske o preustroju Jugoslavije u konfederaciju i zahtijevalo veću centralizaciju vlasti, a oružani incidenti se nastavili dnevnim ritmom, dvije republike su 25. juna 1991. proglasile nezavisnost.

Dva dana nakon proglašenja nezavisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat (od 27. juna do 6. jula) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom regrutima, ušle u sukob s jedinicama TO Slovenije kojom je zapovijedao Janez Janša kako bi spriječili nezavisnost te republike. Još 1990, JNA je pokušala razoružati slovensku Teritorijalnu odbranu (TO), ali je uspjela pokupiti samo 40 do 60% oružja.^{[nedostaje referenca]}

Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se novoj slovenskoj vojsci i njenoj policiji. Godine 1991. Srbi i Crnogorci činili su 38,8% stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70% udjela u činovnicima JNA.^{[nedostaje referenca]} Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema sa izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, 7.900 je dezertiralo ili odbilo ratovati. Slovenska vlada objavila je da se nalazi u "stanju rata" te zamolila međunarodnu zajednicu za pomoć. Već u martu 1991, slovenski regruti nisu se javljali federalnoj vladi.^{[nedostaje referenca]}

JNA je imala 44 do 65 poginulih vojnika, izgubila je 31 tenk i 230 borbenih vozila. Fond za humanitarno pravo navodi da je u ratu poginulo 23 državljana Srbije. A slovenska strana je imala 16 poginulih vojnika i 6 civila.

Milan Kučan svjedočio je 21. maja 2003. pred Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) protiv Miloševića. Naveo je da je Miloševićevo vodstvo 1989. umjesto ustavnih nametalo kadrovske promjene preko masovnih mitinga, na kojima su smijenjena vodstva u Vojvodini i Crnoj Gori, a planiran je i miting u Ljubljani. Opisao je i raskol na 14. kongresu SKJ, kada su, kako je rekao "legitimni i pravični prijedlozi Slovenije brutalno nadglasani". Milošević je rekao da su u ratu ubijena 44 pripadnika JNA, a 184 teško ranjena i ponudio sudu kao dokaz "bijelu knjigu" o zločinima slovenskih snaga. Kučan je precizirao da je u sukobu poginulo 37 vojnika JNA, te 18 slovenskih državljana – osam iz slovenske TO, četiri policajca, šest slovenskih civila – te još šest stranaca, a "bijelu knjigu" odbacio je kao "propagandnu brošuru" JNA. Raspravno vijeće nije prihvatilo taj dokument.

Uprkos sukobu, Srbija i Crna Gora nisu se protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.^{[nedostaje referenca]}

 

Commons ima datoteke na temu: Rat u Sloveniji

• Deset godina nakon rata
• Desetodnevni rat – rat za nezavisnost Slovenije