Zgošćanski stećak

Zgošćanski stećak po svojoj veličini, umjetničkoj obradi i ornamentici, predstavlja jedan od najreprezentativnijih primjera pronađenih stećaka.

Pronađen je na nekropoli Crkvina u Donjoj Zgošći kod Kaknja, gotovo podjednako udaljene od dviju kraljevskih rezidencija u Sutjesci i na Bobovcu. U Zemaljski muzej stećak je prenesen 1913. godine zajedno sa jednim stupom sa istog lokaliteta,^[1] nakon što je Ćiro Truhelka izvršio rekognosciranje. Konzervatorski radovi su rađeni u periodu austrougarske uprave, zatim nakon Drugog svjetskog rata. Rekonstrukcija oštećenih dijelova, kao i sastavljanje prelomljenog sljemenjaka urađen je cementom. Posljednjih 15–20 godina stećak je samo održavan pranjem. I dalje je bez zaštite i izložen stalnom propadanju.^[2]

Izrađena je i replika Zgošćanskog stećka koja je postavljena na Trgu Bosne i Hercegovine ispred zgrade Parlamentarne skupštine BiH i Vijeća ministara BiH, te replika zgošćanskog stupa koja je postavljena u centralnoj gradskoj jezgri Kaknja.^[3] Multidisciplinarna istraživanja na lokalitetu Donje Zgošće obavljena su 2011. i početkom 2012. godine.

Danas se stećak nalazi u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, kao dio zbirke sa 33 kamenih spomenika iz srednjeg vijeka. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 26. juna 2019. godine, donijela je odluku da se zbirka proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.^[4][5] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Amir Pašić (predsjedavajući), Goran Milojević i Radoje Vidović.

Dimenzije stećka oblika sljemenaka sa pločom su: sarkofag 248 cm x 136 cm x 142 cm, ploča 310 cm x 204 cm x 34 cm. Težina je oko 14 tona.^[5]

Bogatstvo ukrasa stećka ogleda se na sve četiri strane sljemenjaka ornamentisane ljudskim i životinjskim figurama, biljnom i geometrijskom ornamentikom i Arhitektura|arhitektonskim motivima.

Posebnu pažnju privlači istočna čeona strana spomenika, vanredno likovno zanimljiva. Podijeljena je u tri horizontalne zone, s tim da se između prve, odnosno prizemne i druge zone nalazi traka sa floralnim motivima koji se ritmički smjenjuju. Tako se dvije gornje zone vizualno povezuju i svojim sadržajem odvajaju od donje zone.

Na gornjoj zoni prikazan je na strmoj stijeni grad sa kapijom, do nje dvije visoke kule, a na uglovima po dvije manje kule. Pred gradom sjedi osoba na prijestolu, a do nje lijevo i desno stoje dvije osobe. Na jednoj od kula sjedi na otvorenom balkonu osoba i gleda napolje. U donjoj zoni prikazana su su dva konjušara koji osedlana konja spremna da ih gospoda uzjašu.

Sjeverna bočna strana je u vidu biljne stilizacije, horizontalnom širom trakom podijeljena na dva dijela: u gornjem dijelu prikazano je pet vitezova na konjima, koji jašu jedan za drugim prema istočnoj čeonoj strani. Vitezovi su u oklopu, imaju šljem sa čelenkom, u denoj ruci koplje.

Zapadna čeona strana spomenika je u vidu biljne stilizacije, horizontalnom užom trakom, podijeljena na dva dijela kao i sjeverna bočna strana. U gornjem dijelu prikazane su četiri arkade, u kojima su prikazana po četiri koluta u dva niza sa šesterolistom u kolutu. U donjem dijelu su prikazane također četiri koluta, u čijoj unutrašnjosti je prikazan šesterolist. Prostor oko koluta ukrašen je manjim cvjetovima, 28 primjeraka.

Sa južne bočne strane istovjetna je podjela na dva polja. U gornjem polju nalazi se osam rozeta i Drvo života, a u donjem pet konjanika sa ustremljenim kopljima. Četiri viteza su okrenuta prema čeonoj istočnoj strani, a peti je okrenut prema zapadnoj čeonoj strani, odnosno prema prva četiri viteza.^[5]

Historičar Đorđe Stratimirović u Glasniku Zemaljskog muzeja (XXXVIII iz 1926. godine), tvrdi da je stećak nadgrobni spomenik na grobu Stjepana II Kotromanića koji je umro 1353. godine. Stratimirović je smatrao da četiri ljudske figure na pročelju pripadaju banu Stjepanu, njegovoj ženi i kćerci Elizabeti udatoj za mađarskog kralja Ludovika I i banovom sinovcu i nasljedniku Tvrtku.^[6] Svoju tvrdnju zasnivao je na dvije pločice sa natpisom. Danas pločice nisu u muzeju.

Ćiro Truhelka je stećak pripisao banu Prijezdi.

Najtačniji opis ovoga stećka daje Šefik Bešlagić u monografiji o stećima centralne Bosne (1967.), ali bez ikakvih objašnjenja ili tumačenja. Stubac i sljemenjak datira u XV. stoljeće.

Marian Wenzel (1999.) ističe da bi ispod stupca mogao biti sahranjen Vuk ili Vojislav Hrvatinić koji obojica nestaju iz pisanih izvora 1401. godine, a sve to na osnovu duktusa slovâ iz dokumenata i rezbarija nastalih oko 1400. godine iz vremena kralja Ostoje, podudarnih s natpisom sa stupa. Po njenom tumačenju onda ne bi bilo nemoguće da je sljemenjak bio nadgrobnik Hrvoja Vukčića.

Dubravko Lovrenović je mišljenja da ne postoje dokazi za tvrdnje o pripadnosti bilo kojoj ličnosti, ali se slaže da četiri ljudske figure predstavljaju članove jedne od feudalnih porodica srednjovjekovne Bosne.

Ema Mazrak se osvrće na sva dosadašnja istraživanja i tumačenja likovnog repertoara stećka te iznosi tumačenja ikonografske i likovne analize sljemenjaka kao cjeline. Detaljna analiza se odnosi na simboliku religijskih motiva knjige Otkrivenja i bazira se na srednjovjekovne rukopise Bosne i iluminacije Hvalovog zbornika, Mletačkog Radosavljevog zbornika, te Nikoljskog evanđelja i Giljferdingovog Apostola. Njen zaključak je:

• sljemenjak je posvećan dvojici visokih bosanskih vlastelina, koji su u krvnom srodstvu, s tim da je jedan od njih bio višeg društvenog ranga.
• analizom rozeta koje u osnovi imaju šesterolist, sljemanjak bi mogao pripadati nekome iz dinastije Kotromanića ili nekome veoma bliskom njima. Tome u prilog idu i slijedeće činjenice:
  • određenim emisijama novca Stjepana II. Kotromanića se u štitu kao grb pojavljuje šesterolisna rozeta,
  • od arheoloških nalaza iz crkve svetog Nikole u Milima kod Visokog (grobnice Kotromanića) je prsten pečatnjak sa šesterolisnom rozetom,
  • šesterolist se nalazi na nekim od pečata kralja Tvrtka I. i Tvrtka II.
• stećak je iz druge polovine XIV i početka XV stoljeća na osnovu tipova oružja, odjeće, šljemova/kaciga te načina izvedbe,
• likovna prezentacija sljemenjaka potekla je iz krila Crkve bosanske (Krist Sudac, Nebeski Jerusalem)
• stećak je zasigurno rad jednog umjetnika^[6]

Posljednju sveobuhvatnu analizu Zgošćanskog stećka uradila je Ema Mazrak 2021. Njeno je mišljenje da se vjerodostojno tumačenje ovog stećka mora bazirati na stanju prije nego što su premješteni u Zemaljski muzej i:

• kako su stećci bili grupirani na nekropoli Crkvini u odnosu na crkvu
• kako su bili orijentisani

U tom smislu autorica konstatuje da je stupac pozicioniran u središnjem dijelu nekropole. Ovaj je podatak za daljnje analize veoma važan iz dva razloga: 1. To je jedini uspravni stećak na ovom lokalitetu koji se svojom visinom izdvaja; 2. U njegovu se vrhu na sve četiri strane nalazi epitaf. Veliki sljemenjak (Zgošćanski stećak) pročeljem je bio okrenut prema crkvi, a stupac svojim pročeljem (zapadna strana) prema sljemenjaku. Stupac se svojom visinom i ikonografskom topografskom postavkom u vidu materijalne "zemaljske" i duhovne "nebeske" sfere, u čijem vrhu stoji "najvažniji" epitaf, nameće kao primarni spomenik koji određuje hijerarhijsku ulogu svih preminulih.

Transkript epitafa Eme Mazraka na stupu, oslanjajući se na rezultate istraživanja Ćire Truhelke i Lejle Nakaš glasi ovako:

1.red

сʜє ʌ(єжʜ стѣпɑ)ɴ(ь) (Бɑɴь Босьɴѣ) ʜ Б(ρ)ɑть мɣ (Б)г(ом)д(ɑɴь) ʜ дρɑгʜшɑ

2.red

(κɴє)ʒ(ɑ) Бɑтɑʌɑ (ʜ κɴє)ʒ(ɑ) ст(ɑɴьцɑ) ʜ твρь(тκо)s (с)дρɣжʜʌь^[1]

Njen zaključuk je da je ove spomenike posthumno podigao Tvrtko II banu Stjepanu I. Kotromaniću i njegovom bratu banu Prijezdi II, svom pradjedu i njegovu bratu, kao istaknutim ličnostima dinastije Kotromanića, ali u skladu s ukusom i stilom koji je bio prisutan s početka 15. stoljeća. Svjedok je bio Batalo, vlastelin i tepčija sa kraljevskog dvora. Ličnost Stanka nije moguće odrediti.

• Ema Mazrak - Stećak sljemenjak iz Donje Zgošće kod Kaknja – novo ikonografsko tumačenje - Katedra za historiju i teoriju umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Sarajevo

Commons ima datoteke na temu: Zgošćanski stećak

Portal Bosna i Hercegovina