Misao

Misao i mišljenje su psihološke funkcije koje nam omogućuju da putem misaonih operacija određujemo svojstva pojava i otkrivamo odnose među njima.^[1]

Mišljenje (ili tok mišljenja) je mentalni proces koji se odlikuje rasuđivanjem i zaključivanjem, odnosno shvatanjem uzročno-poslijedičnih veza između različitih pojmova.^[2] Misao (odnosno sadržaj mišljenja) se redovno očitava u nekom sudu ili tvrdnji.

U filozofiji se obično pretpostavlja da su ljudi okarakterizirani racionalnošću, a najočiglednije ispoljavanje racionalnosti je sposobnost mišljenja. Zbog povezanosti sa emocionalnim i drugim faktorima razlikujemo: konkretno i apstraktno, logično i nelogično, magijsko i arhaično mišljenje.

Postoje različite teorije mišljenja koje imaju za cilj da obuhvate prepoznatljive karakteristike mišljenja. Teorije koje su ovdje navedene nisu isključive: neke je moguće kombinirati bez dovođenja u kontradikciju.

Prema platonizmu, mišljenje je duhovna aktivnost u kojoj se uočavaju i provjeravaju platonski oblici i njihovi međusobni odnosi. Ova aktivnost se shvata kao oblik tihog unutrašnjeg govora u kojem duša razgovara sama sa sobom. Platonski oblici se vide kao univerzalije koje postoje u nepromjenjivom području različitom od čulnog svijeta. Primjeri obuhvataju oblike dobrote, ljepote, jedinstva i istovjetnosti. Prema ovom gledištu, teškoća razmišljanja sastoji se u nesposobnosti da se dokuče platonski oblici i da se razlikuju kao originali od pukih imitacija koje se nalaze u čulnom svijetu, kao naprimjer, razlikovanje same ljepote od izvedenih slika ljepote. Jedan problem za ovo gledište je objasniti kako ljudi mogu naučiti i razmišljati o platonskim oblicima koji pripadaju drugom carstvu.^[3][4][5] Sám Platon pokušava riješiti ovaj problem kroz svoju teoriju sjećanja, prema kojoj je duša već ranije bila u kontaktu s platonskim oblicima i stoga je u stanju ih zapamtiti. Međutim, ovo objašnjenje zavisi od različitih pretpostavki koje se obično ne prihvataju u savremenoj misli.^[6]

Sljedbenici aristotelizma smatraju da je um u stanju da razmišlja o nečemu dopirući do suštine predmeta mišljenja.[22] Dakle, dok razmišljate o drveću, um dplazi do poimanja stabla. Ovo poimanje se ne dešava u materiji, kao što je slučaj sa stvarnim drvećem, već u umu, iako je univerzalna suština poimanja u oba slučaja ista. Za razliku od platonizma, ove univerzalije se ne shvataju kao platonski oblici koji postoje u nepromjenjivom umnom svijetu.[28] Umjesto toga, oni postoje samo u onolikoj mjeri u kojoj su shvaćeni. Um uči da razlikuje univerzalne vrijednosti kroz apstrakciju od iskustva. Ovo objašnjenje izbjegava razne prigovore iznesene protiv platonizma. Konceptualizam je usko povezan sa aristotelizmom i polazi od stanovišta da se mišljenje sastoji od mentalnih evociranja koncepata. Neki od ovih koncepata mogu biti urođeni, ali većina se mora naučiti apstrakcijom od čulnog iskustva prije nego što se mogu koristiti u mislima. .^[7]

Ovih stavovi danas se osporavaju zbog problema u tumačenju logičkog oblika mišljenja. Naprimjer, misliti da će padati ili kiša ili snijeg, nije dovoljno u poimanju suštine kiše i snijega ili podsjećati se na odgovarajuće koncepte. Razlog tome je što se disjunktivni odnos između kiše i snijega ne shvata na ovaj način. Drugi problem koji dijele ovakvi stavovi je teškoća davanja zadovoljavajućeg izvještaja o tome kako um uči poimanje suštine ili koncepta putem apstrakcije.^[8]

Teorije unutrašnjeg govora tvrde da je mišljenje oblik unutrašnjeg govora.^[9] Ovo gledište se ponekad naziva psihološki nominalizam. prema kojem u razmišljanje spada tiho evociranje riječi i njihovo povezivanje u mentalne rečenice. Znanje koje osoba ima o svojim mislima može se objasniti kao oblik preslušavanja vlastitog tihog monologa.^[10] Unutrašnjem govoru se često pripisuju tri centralna aspekta: on je u značajnom smislu sličan slušanju zvukova, uz upotrebu jezika i čini motorički plan koji bi se mogao koristiti za stvarni govor. Ova povezanost s jezikom potkrijepljena je činjenicom da je razmišljanje često praćeno mišićnom aktivnošću u govornim organima. Ova aktivnost može olakšati razmišljanje u određenim slučajevima, ali općenito nije neophodna. Prema nekim tvrdnjama, razmišljanje se ne dešava na uobičajenom jeziku, poput engleskog ili francuskog, već ima svoju vrstu jezika sa odgovarajućim simbolima i sintaksom. Ova teorija je poznata kao hipoteza o jeziku mišljenja.^[11][12]

Teorija unutrašnjeg govora ima snažnu početnu uvjerljivost budući da introspekcija sugerira da zaista mnoge misli prate unutrašnji govor. Ali njeni protivnici obično tvrde da to nije tačno za sve vrste razmišljanja.^[13][14] Tvrdilo se, naprimjer, da oblici sanjarenja čine nejezičku misao.^[15] Ovo pitanje je relevantno za pitanje da li životinje imaju sposobnost razmišljanja. Ako je mišljenje nužno vezano za jezik onda bi to sugeriralo da postoji važan jaz između ljudi i životinja, jer samo ljudi imaju dovoljno složen jezik. Međutim, postojanje nelingvističkih misli sugerira da ovaj jaz možda nije tako velik i da neke životinje zaista misle.^[16][17]

• Slobodoumlje
• Razum

Commons ima datoteke na temu: Misao