Nothing Special   »   [go: up one dir, main page]

Idi na sadržaj

Hibridni rat

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Hibridni rat je teorija vojne strategije, koju je prvi predložio Frank Hoffman,[1] koji koristi termin politički rat i miješa konvencionalno ratovanje, neregularno ratovanje i ciberratovanje[2] [3] s drugim metodima uticaja, kao što su lažne vijesti,[4] diplomatija, zakonska zaštita i strana izborna intervencija.[5][6] Kombinujući kibernetičke operacije sa subverzivnim naporima, agresor namerava da izbegne pripisivanje ili odmazdu.[7] Koncept hibridnog ratovanja kritizirali su brojni akademci i praktičari zbog njegove navodne nejasnoće, njegovih spornih konstitutivnih elemenata i navodnih historijskih izobličenja.

Definicija

[uredi | uredi izvor]

“Svako doba ima svoju vrstu rata, svoje ograničavajuće uslove i svoje posebne predrasude.“

Ne postoji univerzalno prihvaćena definicija hibridnog ratovanja; raspravlja se da li je termin uopće koristan. Neki tvrde da je termin previše apstraktan i da je samo najnoviji termin da se odnosi na neregularne metode da bi se suprotstavio konvencionalno superiornoj sili. Apstraktnost termina znači da se često koristi kao sveobuhvatni termin za sve nelinearne prijetnje.[9][10][11][12]

Hibridni rat je rat koji uključuje neke, dijelove ili sve sljedeće aspekte:

  • Nestandardni, složeni i fluidni protivnik. Hibridni protivnik može biti državni ili nedržavni. Na primjer, u Ratu između Izraela i Hezbolaha 2006. i Sirijskom građanskom ratu, glavni protivnici su nedržavni entiteti unutar državnog sistema. Nedržavni akteri mogu djelovati kao proksi za zemlje, ali imaju i nezavisne agende. Na primjer, Iran je sponzor Hezbolaha, ali je Hezbolahova, a ne iranska agenda rezultirala otmicom izraelskih trupa koja je dovela do rata između Izraela i Hezbolaha. S druge strane, Rusko učešće u Ukrajini može se opisati kao tradicionalni državni akter koji vodi hibridni rat (pored korištenja lokalnog hibridnog proksija), iako Rusija poriče umiješanost u sukob u Ukrajini 2014.[10][11][13]
  • Upotreba kombinacije konvencionalnih i neregularnih metoda. Metodi i taktike mogu uključivati konvencionalne sposobnosti, neregularne taktike, neregularne formacije, diplomatiju, politiku, terorističke akte, neselektivno nasilje i kriminalne aktivnosti. Hibridni protivnik također može koristiti tajne radnje kako bi izbjegao pripisivanje ili odmazdu. Metodi se koriste istovremeno u cijelom spektru sukoba uz jedinstvenu strategiju. Nedavni primjer su transnacionalne težnje Islamske Države, kombinovane taktike, strukturirane formacije i okrutna upotreba terorizma kao dijela njenog arsenala.[9][10][13][14][15][16]
  • Fleksibilan i brz odgovor. Naprimjer, odgovor Islamske države na kampanju zračnog bombardovanja SAD-a bio je brzo smanjenje upotrebe kontrolnih punktova, velikih konvoja i mobilnih telefona. Militanti su se raspršili i među civilnim stanovništvom. Civili kao kolateralna šteta od zračnih napada mogu se koristiti kao efikasan alat za regrutaciju.[10][17]
  • Upotreba naprednih sistema naoružanja i drugih disruptivnih tehnologija. Takvo oružje se sada može kupiti po povoljnim cijenama.[18][19] Štaviše, druge nove tehnologije se prilagođavaju bojnom polju, kao što su mobilne mreže. Godine 2006. Hezbolah je bio naoružan oružjem visoke tehnologije, kao što su precizno navođeni projektili, koje nacionalne države obično koriste. Hezbolahove snage su oborile izraelske helikoptere, teško oštetile patrolni čamac bojevim projektilom i uništile teško oklopljene tenkove, ispaljivanjem vođenih projektila iz skrivenih bunkera. Također je koristio letalne bespilotne letjelice za prikupljanje obaveštajnih podataka, komunicirao šifrovanim mobilnim telefonima i posmatrao kretanje izraelskih trupa pomoću termalne opreme za noćno osmatranje.[11][13]
  • Upotreba masovne komunikacije za propagandu. Rast mreža masovne komunikacije nudi moćne alate za propagandu i regrutaciju.[9][16] Upotreba web-stranica lažnih vijesti za širenje lažnih priča mogući je element hibridnog ratovanja.[20][21]
  • Tri različita bojna polja. To su konvencionalno bojno polje, autohtono stanovništvo zone sukoba i međunarodna zajednica.[14][22]

Ostale definicije

[uredi | uredi izvor]

Načelnik štaba američke vojske definirao je hibridnu prijetnju kao protivnika koji uključuje "raznovrsne i dinamične kombinacije konvencionalnih, neregularnih, terorističkih i kriminalnih sposobnosti."[10] Komanda združenih snaga SAD definira hibridnu prijetnju kao "svakog protivnika koji istovremeno i prilagodljivo koristi prilagođenu mješavinu konvencionalnih, neregularnih, terorističkih i kriminalnih sredstava ili aktivnosti u operativnom borbenom prostoru. Umjesto jedan entitet, hibridna prijetnja ili izazivač može biti kombinacija državnih i nedržavnih aktera."[10]

Vojska SAD definirala je hibridnu prijetnju 2011. godine kao "raznovrsnu i dinamičnu kombinaciju regularnih snaga, neregularnih snaga, kriminalnih elemenata ili kombinaciju ovih snaga i elemenata koji su svi ujedinjeni radi postizanja obostrano korisnih efekata."[10] NATO koristi termin da opiše "protivnike sa sposobnošću da istovremeno koriste konvencionalna i nekonvencionalna sredstva prilagodljivo u postizanju svojih ciljeva."

Bivši načelnik američke vojske George W. Casey Jr. govorio je o novoj vrsti rata koja će postati sve češća u budućnosti: "Hibrid neregularnog i konvencionalnog ratovanja."[11] Prema inaugurisanom 2017. Evropski centar izvrsnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji, "hibridne prijetnje su metode i aktivnosti koje su usmjerene na ranjivosti protivnika" gdje je "opseg metoda i aktivnosti širok".[23]

Odnos prema sivoj zoni

[uredi | uredi izvor]

Koncept sukoba u sivoj zoni ili ratovanja razlikuje se od koncepta hibridnog ratovanja,[24] although the two are intimately linked as in the modern era states most often apply unconventional tools and hybrid techniques in the grey-zone.[25] Međutim, mnogi od nekonvencionalnih alata koje koriste države u sivoj zoni, kao što su propagandne kampanje, ekonomski pritisak i korištenje nedržavnih entiteta, ne prelazeći prag formalizirane agresije na državnom nivou.[26]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Hoffman, Frank (2007). Conflict in the 21st Century: The Rise of Hybrid Wars. Arlington, Virginia: Potomac Institute for Policy Studies.
  2. ^ Nyagudi Nyagudi (31. 3. 2022). "Election Shenanigans Kenya Hybrid Warfare". Figshare. Pristupljeno 31. 3. 2022.
  3. ^ "Menacing Malware Shows the Dangers of Industrial System Sabotage". Wired.
  4. ^ "It's the (Democracy-Poisoning) Golden Age of Free Speech". Wired.
  5. ^ Standish, Reid (18. 1. 2018). "Inside a European Center to Combat Russia's Hybrid Warfare". Foreign Policy (jezik: engleski). Pristupljeno 31. 1. 2018. [...] hybrid warfare: the blending of diplomacy, politics, media, cyberspace, and military force to destabilize and undermine an opponent’s government.
  6. ^ "Defense lacks doctrine to guide it through cyberwarfare". nexgov.com. Arhivirano s originala, 3. 3. 2012. Pristupljeno 17. 9. 2010.
  7. ^ "Deterring hybrid warfare: a chance for NATO and the EU to work together?". NATO Review.
  8. ^ von Clausewitz, Carl (1989). Howard, Michael; Paret, Peter (ured.). On War. Princeton, NJ: Princeton University Press. str. 593.
  9. ^ a b c Jasper, Scott; Moreland, Scott (2. 12. 2014). "The Islamic State is a Hybrid Threat: Why Does That Matter?". Small Wars Journal. Small Wars Foundation. Pristupljeno 5. 8. 2015.
  10. ^ a b c d e f g Fleming, Brian P. (19. 5. 2011). "Hybrid threat concept: contemporary war, military planning and the advent of unrestricted operational art" (PDF). United States Army Command and General Staff College. Arhivirano (PDF) s originala, 20. 3. 2017. Pristupljeno 5. 8. 2015.
  11. ^ a b c d Grant, Greg (1. 5. 2008). "Hybrid Wars". Government Executive. National Journal Group. Arhivirano s originala, 20. 9. 2015. Pristupljeno 5. 8. 2015.
  12. ^ Burkle, Frederick (24. 3. 2022). "Bastardizing Peacekeeping and the Birth of Hybrid Warfare". Prehospital and Disaster Medicine (jezik: engleski). 37 (2): 147–149. doi:10.1017/S1049023X22000425. PMID 35322776 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć). S2CID 247617444 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć).
  13. ^ a b c Deep, Alex (2. 3. 2015). "Hybrid War: Old Concept, New Techniques". Small Wars Journal. Small Wars Foundation. Pristupljeno 5. 8. 2015.
  14. ^ a b Pindják, Peter (18. 11. 2014). "Deterring hybrid warfare: a chance for NATO and the EU to work together?". NATO Review. Arhivirano s originala, 6. 12. 2015. Pristupljeno 5. 8. 2015.
  15. ^ Hoffman, Frank (2007). Conflict in the 21st Century: The Rise of Hybrid War. Arlington: Potomac Institute for Policy Studies. str. 24.
  16. ^ a b Standish, Reid (18. 1. 2018). "Inside a European Center to Combat Russia's Hybrid Warfare". Foreign Policy. Pristupljeno 22. 1. 2018.
  17. ^ El Mawy, Reda (30. 9. 2014). "Islamic State 'adapting to US-led air strikes'". BBC News. Arhivirano s originala, 13. 7. 2015. Pristupljeno 5. 8. 2015.
  18. ^ Whitney, Craig R. (decembar 2012). "Ruling Arms". World Policy Journal. 29 (4): 86–93. doi:10.1177/0740277512470932. Arhivirano s originala, 28. 12. 2012. Pristupljeno 17. 6. 2016.
  19. ^ Schroeder, Matt & Lamb, Guy (2006). "The Illicit Arms Trade in Africa" (PDF). African Analyst. Arhivirano s originala (PDF), 21. 2. 2007. Pristupljeno 17. 6. 2016.
  20. ^ Lucian Kim, Russia having success in hybrid war against Germany), Reuters (February 7, 2016).
  21. ^ Sean Sullivan, A Joint Centre To Combat Hybrid Warfare Threats Arhivirano 23. 1. 2018. na Wayback Machine, F-Secure (November 24, 2016).
  22. ^ McCuen, John J. "Hybrid Wars" (PDF). Military Review. 88 (2): 107.
  23. ^ "HYBRID THREATS – Hybrid CoE". Hybrid CoE (jezik: engleski). Pristupljeno 31. 1. 2018.
  24. ^ Stoker, Donald; Whiteside, Craig (Winter 2020). "Blurred Lines: Gray-Zone Conflflict and Hybrid War—Two Failures of American Strategic Thinking". Naval War College Review. 73 (1): 1–37.
  25. ^ Carment, David; Belo, Dani. "Gray-zone Conflict Management: Theory, Evidence, and Challenges". www.airuniversity.af.edu. Air Force University. Pristupljeno 18. 2. 2021.
  26. ^ Belo, Dani; Carment, David. "Grey-Zone Conflict: Implications for Conflict Management". www.cgai.ca. CGAI. Pristupljeno 24. 2. 2021.

Dopunska literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]