Diplomatski imunitet

Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi. Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.

Moguće je da članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku. Pod ovim se podrazumijevaju afrikati, pravopis, pisanje riječi u skladu sa standardima, te način pisanja članaka.

Diplomatski imunitet je oblik pravnog imuniteta koji osigurava diplomatama siguran prolaz i smatra se da nisu podložni tužbama ili krivičnom gonjenju prema zakonima zemlje domaćina, iako mogu biti protjerani. Savremeni diplomatski imunitet kodificiran je kao međunarodno pravo u Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima (1961) koju su ratificirale sve osim nekolicine nacija. Koncept i običaj diplomatskog imuniteta datiraju hiljadama godina unazad. Mnogi principi diplomatskog imuniteta danas se smatraju običajnim pravom. Diplomatski imunitet je razvijen kako bi se omogućilo održavanje odnosa sa vlastima, uključujući periode poteškoća i oružanih sukoba. Prilikom primanja diplomata, koji formalno predstavljaju suverena, šef države prijema daje određene privilegije i imunitete kako bi osigurao da mogu efikasno obavljati svoje dužnosti, uz razumijevanje da se one pružaju na recipročnoj osnovi.

Prvobitno su ove privilegije i imuniteti davani na bilateralnoj, ad hoc osnovi, što je dovodilo do nesporazuma i sukoba, pritiska na slabije države i nemogućnosti da druge države procijene koja je strana kriva. Međunarodni sporazum poznat kao "Bečka konvencija" kodificirao je pravila i sporazume, obezbjeđujući standarde i privilegije svim državama.

Moguće je da se matična država zvaničnika odrekne imuniteta; ovo se obično dešava samo kada je pojedinac počinio ozbiljan zločin, koji nije povezan sa njegovom diplomatskom ulogom (za razliku od, naprimjer, optužbi za špijuniranje), ili je bio svjedok takvog zločina. Međutim, mnoge zemlje odbijaju da se odreknu imuniteta kao nešto što se podrazumijeva; pojedinci nemaju ovlasti da se odreknu vlastitog imuniteta (osim možda u slučajevima prebjega).^[1][2] Alternativno, matična država može krivično goniti osobu.^[2] Naprimjer, 2002. godine, kolumbijski diplomata u Ujedinjenom Kraljevstvu procesuiran je za ubistvo iz nehata nakon što je kolumbijska vlada ukinula diplomatski imunitet.^[3][4]

Koncept diplomatskog imuniteta može se naći u drevnim indijskim epovima poput Ramayane (između 3000. i 2000. godine prije Krista) (tradicionalno hinduističko datiranje: prije više od 100.000 godina ) i Mahabharata (oko 4. vijeka prije nove ere; tradicionalno hinduističko datiranje: 5000 pne), gdje su glasnici i diplomate dobili imunitet od smrtne kazne. U Ramayani, kada je kralj demona, Ravana, naredio ubistvo Hanumana, Ravanin mlađi brat Vibhishana je istakao da, prema drevnim običajima, glasnike ili diplomate ne treba ubijati.^[5]

Tokom evolucije međunarodne pravde, mnogi ratovi su smatrani pobunama ili nezakonitim od strane jedne ili više zaraćenih strana. U takvim slučajevima, sluge "zločinačkog" suverena često su smatrane saučesnicima, a njihove osobe izložene nasilju. U drugim okolnostima ubijani su vjesnici beznačajnih zahtjeva kao objava rata. Herodot bilježi da kada su glasnici perzijskog kralja Kserksa zahtijevali "zemlju i vodu" (tj. simbole pokornosti) grčkih gradova, Atinjani su ih bacili u jamu, a Spartanci su ih bacili u bunar kako bi nagovijestili da će pronaći i zemlja i voda na dnu, a glasnik ih često spominje kao prijetnju opsadom. Međutim, čak i za Herodota, ovo maltretiranje izaslanika je zločin. On prepričava priču o božanskoj osveti koja je zadesila Spartu za ovo djelo.^[6]

Rimski poslanik je uriniran dok je napuštao grad Tarentum. Zakletva izaslanika "Ova mrlja krvlju će se oprati!", ispunjena je tokom Pirovog rata. Hapšenje i zlostavljanje izaslanika Raja Raja Chole od strane kralja iz dinastije Kulasekhara (Drugi Cheras), koja je sada dio moderne Indije, dovela je do pomorskog rata u Kandalurima 994. godine.^[7]

Islamski prorok Muhamed je slao i primao izaslanike i strogo je zabranio nanošenje štete. Ovu praksu su nastavili i rašidunski halifi koji su razmjenjivali diplomate sa Etiopljanima i Bizantijcima. Ova diplomatska razmjena nastavljena je i tokom arapsko-bizantijskih ratova.^[8]

Klasični šerijat je tražio da se pokaže gostoprimstvo svakome kome je dat amān (ili pravo sigurnog prolaza). Amān je lako davan svakom izaslaniku koji je nosio pismo ili drugi zapečaćeni dokument. Aman je obično trajao godinu dana. Poslanici sa ovim pravom prolaza dobili su imunitet ličnosti i imovine. Bili su oslobođeni oporezivanja, sve dok se nisu bavili trgovinom.^[8]

Britanski parlament je prvi put garantirao diplomatski imunitet stranim ambasadorima prema Zakonu o diplomatskim privilegijama 1709. godine, nakon što je grof Andrej Matvejev, ruski stanovnik Londona, bio izložen verbalnom i fizičkom zlostavljanju od strane britanskih izvršitelja.

Savremeni diplomatski imunitet evoluirao je paralelno sa razvojem moderne diplomatije. U 17. vijeku, evropske diplomate su shvatile da je zaštita od krivičnog gonjenja neophodna za obavljanje njihovog posla, pa je formiran skup pravila koja garantiraju prava diplomata. Oni su još uvijek bili ograničeni na zapadnu Evropu i bili su usko povezani sa prerogativima plemstva.

1. ^ Subramanian, S. R. (2017). "Abuse of Diplomatic Privileges and the Balance between Immunities and the Duty to Respect the Local Laws and Regulations under the Vienna Conventions: The Recent Indian Experience". The Chinese Journal of Global Governance. 3 (2): 182–233. doi:10.1163/23525207-12340027. ISSN 2352-5193.
2. ^ ^{a b} Longley, Robert (2. 9. 2019). "Is Diplomatic Immunity a 'License to Kill?'". ThoughtCo. Arhivirano s originala, 14. 10. 2019. Pristupljeno 7. 10. 2019.
3. ^ "Colombia waives immunity on pair". BBC News. 27. 9. 2002. Pristupljeno 7. 10. 2019.
4. ^ "Murder family win Blair's support". BBC News. 17. 7. 2002. Pristupljeno 19. 12. 2011.
5. ^ Aravamudan, Krishnan (2014). Pure Gems of Ramayanam. PartridgeIndia. str. 773–774. ISBN 978-1-4828-3720-9.
6. ^ Herodotos. Histories. Book VII, Ch. 133-134. (pp. 558–559 in the cited version.) Transl. Rawlinson, G. Wordsworth. Ware, Herefordshire. 1996. ISBN 1-85326-466-0.
7. ^ Churchman, David (2013). Why we fight : the origins, nature, and management of human conflict (2nd izd.). Lanham: University Press of America. str. 239. ISBN 9780761861386.
8. ^ ^{a b} Fadl, El; Abou, Khaled; Hopley, Russell (2009). "Diplomatic Immunity". u John L. Esposito (ured.). The Oxford Encyclopedia of the Islamic World: Creeds-Intercession. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-530513-5.