Bih Do 19st.

Literature in Bosnia and Hercegovina till 19th Century in
South Slav Context

Gajevic Dragomir
Copyright 1999 Gajevic Dragomir
This research report was downloaded from the Research Support Scheme Electronic Library at
http://e-lib.rss.cz. The report was published by the Higher Education Support Program of the Open Society
Institute. The digitization of the report was supported by the publisher.
Open Society Institute
Higher Education Support Program
Ndor u. 11
H-1051 Budapest
Hungary
www.osi.hu/hesp
This research report was made possible with a grant from the Research Support Scheme of the Open Society
Support Foundation.
Research Support Scheme
Bartolomjsk 11
110 00 Praha 1
Czech Republic
www.rss.cz
The digitization and conversion of this report to PDF was completed by Virtus.
Virtus
Libnsk 1
150 00 Praha 5
Czech Republic
www.virtus.cz
The information published in this work is the sole responsibility of the author and should not be construed as
representing the views of the Open Society Institute. The Open Society Institute takes no responsibility for the
accuracy and correctness of this work. Any comments related to the contents of this work should be directed to
the author.
All rights reserved. No part of this work may be reproduced, in any form or by any means without permission
in writing from the author.
OPEN SOCIETY INSTITUTE
HIGHER EDUCATION SUPPORT
PROGRAM
Contents
Predgovor................................................................................................................................................................ 1
Srednjovjekovna knjievnost (od XII do XV vijeka) ............................................................................................. 4
Bosna izmedju partikularizma i vazalstva .......................................................................................................... 4
Crkva Bosanska izmedju katolianstva i pravoslavlja........................................................................................ 9
Bosanska knjievnost izmedju irilske i Glagoljske knjievnosti.................................................................... 15
Konfesionalne knjievnosti u periodu Turske vladavine (od XV do poetka XIX vijeka)................................... 30
Bosna i Hercegovina u Turskom Carstvu ......................................................................................................... 30
Dezintegracija knjievnosti Bosne i Hercegovine ............................................................................................ 36
Srpska knjievna tradicija................................................................................................................................. 38
Hrvatska knjievna tradicija ............................................................................................................................. 45
Bonjaka knjievna tradicija ........................................................................................................................... 53
Junoslovenska misija narodnog jezika i usmene knjievnosti ............................................................................ 61
Uvodne napomene ............................................................................................................................................ 61
Bosna i Hercegovina u kontekstu velikih seoba stanovnitva........................................................................... 61
Bosanski jezik i Narodna knjievnost kao okosnice knjievnojezike integrcija Junih Slovena................... 65
Zakljuak .............................................................................................................................................................. 82
Bibliografija.......................................................................................................................................................... 86
1 Predgovor
Predgovor
Knjievna istorija Bosne i Hercegovine jo uvijek nije dovoljno i kompleksnije prouena.
Istina, o pojedinim njenim aspektima objavljeni su brojni nauni radovi, koji se parcijalno bave
razliitim vidovima knjievnog ivota i stvaralatva. Stie se utisak da su se domai istraivai
ustruavali od prouavanja ovdanje knjievnosti u totalitetu i u korelaciji sa ostalim junoslovenskim
literaturama, pa su se zadovoljili praenjem pojedinih njenih izolovanih tokova, koji su determinisani
vjerskim i politikim diobama domaeg stanovnitva. Vjerovatno se time objanjava injenica da su
prve dvije sintetike studije o istoriji knjievnosti Bosne i Hercegovine (ukoliko se izuzmu sumarni
i nepotpuni radovi Ivana Franje Jukia i Grge Martia) napisali dvojica stranaca-Slovenac Mihael
Napotnik i naturalizovani Hrvat Dragutin Prohaska
1
. Ali ni te studije nikada nisu bile dostupne iroj
kulturnoj javnosti Bosne i Hercegovine, jer su objavljene na stranim jezicima (jedna na slovenakom,
a druga na njemakom). Simptomatino je, medjutim, da niko nije ni pokuao da ih u proteklih 80
godina prevede na ovdanji knievni jezik (bosanski, odnosno srpski, odnosno hrvatski). S tim u vezi,
neodoljivo se namee pitanje: ime se objanjava takva i tolika nebriga javnosti za integralnu
knjievnu istoriju ove zemlje? Koliko su na to uticali spoljni faktori (vladajui reimi, vjerske
zajednice, rivalske nacionalne ideologije), a koliko nespremnost domaeg stanovnitva da se suoi sa
sveobuhvatnim i kritikim vidjenjem sopstvene istorijske i kulturne prolosti? Odgovori na ova
osjetljiva pitanja mogu se pruiti tek na osnovu dubljeg i svestranijeg uvida u kontroverznu istoriju
Bosne i Hercegovine, koja je obiljeena protivurjenim uticajima razliitih civilizacija, ideologija
i religija.
Bilo je i domaih istraivaa koji su nastojali da knjievnost Bosne i Hercegovine prouavaju
sveobuhvatno, ne ograniavajui se samo na pojedine nacionalne tradicije. Medju njima se posebno
istiu Vladimir orovi, Muhsin Rizvi i Kuna Herta, koji su svojim radovima dali zapaen doprinos
sintetikoj valorizaciji knjievne i kulturne istorije ove zemlje
2
. Ali ni ti radovi nisu u dovoljnoj mjeri
cjeloviti i koherentvi, vjerovatno zato to je bilo vrlo teko da se razliite knjievne tradicie na ovom
tlu podvrgnu jedinstvenim istraivakim metodama i vrijednosnim sudovima. Stoga je u njima vie
dolo do izraaja neutralno pozitivistiko registrovanje knjievnih pojava i injenica nego njihova
kritika selekcija i valorizacija, u skladu sa dostignuima savremene knjievnoistorijske nauke.
Ali ni pomenuti istraivai nisu poklanjali veu panju prouavanju knjievnosti Bosne
i Hercegovine u irem junoslovenskom kontekstu. Oni su tu knjievnost posmatrali ili neovisno od
tog konteksta ili u korelaciji samo sa onim njegovim vidovima koji su bili bliski njihovim pogledima
i uvjerenjima. A takvo izolovano, odnosno jednostrano vidjenje stvaralo je nepotpunu i pogrenu
predstavu o ovdanjoj knjievnosti u cjelini, kao i o pojedinim njenim dijelovima, jer se ona nikada
nije razvijala autohtono, nego je bila izloena manjim ili veim uticajima susjednih junoslovenskih
literatura, ak i kad se prividno od njih otudjivala. Ti su se uticaji ostvarivali kontinuirano, uprkos
injenici to je Bosna u prolosti najvie igosana upravo od susjednih zemalja, prvo zbog irenja
bogumilske jeresi u njoj (od XII do XV vijeka), a kasnije zbog islamizacije velikog dijela njenog
stanovnitva, ime se ugroavao opstanak hrianstva na ovim prostorima.
Imajui u vidu navedene slabosti dosadanjih istraivanja, ja u se u ovom radu posebno
pozabaviti genezom bosanskohercegovake knjievnosti od XII do poetka XIX vijeka u irem

1
Vidi:
Mihael Napotnik: Kratak pregled bosanskega slovstva.Maribor, 1884.
Dragutin Prohaska: Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina. Von den Anfngen im
XI. bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX. Jahrhundert, Zagreb, 1911.
2
Ovi istoriari knjievnosti objavili su brojne radove i studije, od kojih istiemo sljedee:
a) Vladimir orovi: Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925.
b) Muhsin Rizvi: Pregled knjievnosti naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1985.
c) Kuna Herta: tekstovi o srednjevjekovnoj knjievnosti Bosne, objavljeni u periodinim publikacijama
(posebno u Godinjaku Instituta za knjievnost u Sarajevu).
2 Predgovor
junoslovenskom kontekstu, jer se izvan tog konteksta ne mogu u potpunosti shvatiti njen postanak,
razvoj i najvanija obiljeja. Do slinog uvjerenja doao je i Vladimir orovi, to se moe zakljuiti
na osnovu sljedeih njegovih rijei:
Knjievnost Bosne i Hercegovine nikad nije bila van zajednice sa knjievnou ostalih Srba
i Hrvata. Njeno pismo, njene veze, njeni obrasci, njena opta kultura; sve je to u zavisnosti od suseda
bilo na Istoku, bilo na Zapadu. ak ni jedan jedini pokret knjievni ne javlja se u Bosni samostalno,
niti ide van obima onog to imaju kao organski delovi celine i ostale nae pokrajine
3
.
Istine radi, treba rei da se ovo orovievo miljenje ne odnosi podjednako na sve vremenske
periode i na sve knjievne tradicije u Bosni i Hercegovini. Ono se gotovo u cjelini moe prihvatiti za
srednjevjekovnu knjievnost (od XII do XV vijeka) i za savremenu knjievnost (od druge polovine
XIX vijeka), a u manjoj mjeri za knjievnost koja se razvijala u periodu turske vladavine. Naime,
u gotovo cjelokupnom periodu ove vladavine (tanije od druge polovine XV vijeka do ezdesetih
godina XIX vijeka) razvijale su se u ovoj zemlji tri izolovane knjievne tradicije
srpsko-pravoslavna, hrvatsko-katolika i bonjako-mulimanska, od kojih su samo prve dvije bile
vre povezane sa istovjerskim knjievnostima susjednih junoslovenskih zemalja i naroda, dok je
trea najveim dijelom pripadala (jeziki, vjerski, duhovno i stvaralaki) orijentalno-islamskom
knjievnom krugu, kome nije pripadala nijedna druga junoslovenska i slovenska literatura.
Kakve su mogunosti i znaaj prouavanja knjievnosti Bosne i Hercegovine
u junoslovenskom kontekstu? Takvim prouavanjem se moe doi do potpunijih saznanja o tome
kako se ovdanja knjievnost razvijala u korelaciji sa jeziki srodnim knjievnostima susjednih
zemalja; mogu se lake objasnisti i razumjeti svi njeni pojavni oblici i preobraaji sloena geneza
njenog pisma i jezika, njenih knjievnih uzora i postupaka, njenih idejnih i stvaralakih mijena. Ona
se gotovo neprestano nalazila pod manjim ili veim uticajem susjednih junoslovenskih literatura, od
kojih se jedna razvijala u okrilju pravoslavno-vizantijske, a druga u okrilju katoliko-latinske
civilizacije. Moda je i takva ovisnost od ovih dviju rivalskih civilizacija doprinijela da se
u srednjevjekovnoj Bosni proiri heretiko vjersko uenje, poznato pod imenom bogumilstvo, koje
nije prihvatalo izvjesne dogme ni pravoslavne ni katolike crkve, zbog ega su ga one estoko
osudjivale i progonile. Poto je tim uenjem, u znatnoj mjeri, determinisana istorijska sudbina Bosne,
pa i njene knjievnosti, treba mu i u ovom radu posvetiti odgovarajuu panju. To e nam, pored
ostalog, pomoi da shvatimo zato je ovdanja knjievnost bila u srednjem vijeku hibridna
i nerazvijena, a kasnije razbijena u nekoliko izolovanih tokova.
Da bi se mogao pratiti razvoj knjievnosti Bosne i Hercegovine u irem junoslovenskom
kontekstu, potebno je tu knjievnost sagledati i u korelaciji sa aktuelnim istorijskim procesima
politikim, vjerskim i civilizacijskim od kojih je najvie zavisila. Radi toga e se u ovom radu
posebno ukazati na izvjesna obiljeja tih procesa koja su znaajna za sudbinu bosanske zemlje i njene
knjievnosti.
Osnovn istraivaki metod koji e se primjenjivati u ovom radu bie komparativno praenje
razvoja knjievnosti Bosne i Hercehovine u korelaciji sa knjievnostima susjednih junoslovenskih
zemalja. Pri tom e se, i na sinhronijskom i na dijahronijskom planu, ukazivati na raznovrsne veze
i uticaje, kojima su, u velikoj mjeri, uslovljeni pismo, jezik, poetika i stvaralaka obiljeja ovdanje
knjievnosti. Ovakav metod moe biti viestruko znaajan za knjievnoistorijsku nauku. Njime se ne
ukazuje samo na medjuzavisnost ve i na izvjesnu komplementarnost vie junoslovenskih
nacionalnih literatura, uprkos svim razlikama koje su postojale medju njima. Vjerovatno je ta
komplementarnost dala povoda velikom hrvatskom piscu Miroslavu Krlei za tvrdnju da se, i pored
svih politikih i vjerskih raskola, moe govoriti o jednoj jedinstvenoj junoslavenskoj civilizaciji
u Srednjem vijeku
4
. Takvom tvrdnjom se ne dovode u pitanje posebnosti i specifinosti pojedinih

3
Vladimir orovi:Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925, str.85
4
Miroslav Krlea: Panorama pogleda, pojava i pojmova. Sarajevo, 1975, str. 223.
3 Predgovor
nacionalnih knjievnih tradicija, ve se samo ukazuje na njihovu srodnost koja je, vjerovatno,
uslovljena istovjetnim ili bliskim duhovnim obiljejima i tenjama.
Uvaavajui sve te injenice, moramo se zapitati: u emu se danas, poslije raspada
jugoslovenske drave, sestoji smisao i potreba prouavanja ma koje, pa i bosanskohercegovake
knjievnosti u junoslovenskom kontekstu? Zato isticati znaaj veza i odnosa izmedju literatura
pojedinih naroda koji vie ne ele ili ne mogu da ive u zajednikoj dravi? Takve dileme
i nedoumice su neopravdane, po mome miljenju, jer su uslovljene iskljuivo aktuelnim politikim
zbivanjima, a knjievnoistorijska nauka, kao ni knjievna umjetnost, ne treba da bude podredjena
politikoj istoriji. To, drugim rijeima, znai da knjievnost treba posmatrati neovisno od politike, jer
njihovi ciljevi i interesi nisu komplementarni, a djelimino su i suprotstavljeni jedni drugima.
Osim toga, knjievnost je po svojoj prirodi univerzalnija od politike. Njeni najvaniji izvori i uzori
(pismo, vjerski kodeksi, knjievni obrasci, motivi i spomenici) internacionalni su, pa se name potreba
njenog prouavanja i u irem nadnacionalnom kontekstu. Takav kontekst, koji se odnosi na
bosanskohercegovaku knjievnost, moe se uslovno nazvati junoslovenskim jer je njen cjelokupni
razvoj, kao to smo vidjeli, u velikoj mjeri, uslovljen vezama i saradnjom sa literaturama susjednih
junoslovenskih zemalja.
Ova studija je, iz metodolokih tazloga, podijeljena u tri tematska dijela. U prva dva dijela se istrauju
odnosi izmedju ovdanje knjievnosti i knjievnosti susjednih zemalja za vrijeme srednjevjekovne
bosanske drave (od XII do XV vijeka) i za vrijeme turske vladavine (od XV do poetka XIX vijeka),
a u treem dijelu se pokuava odgovoriti na pitanje kako su i koliko su narodna knjievnost
i novotokavski dijalekt (poznat u ranijoj literaturi pod nazivom bosanski jezik ) doprinijeli
knjievnojezikoj integraciji Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca. Prema tome, ovdje se paralelno
istrauju dva naizgled medjusobno suprotstavljena procesa: a) uticaj drugih junoslovenskih
knjievnosti na razvoj i dezintegraciju knjievnosti u Bosni i Hercegovini i b) uticaj narodne
knjievnosti i narodnog jezika sa ovog podruja na integraciju knjievnog jezika etiri junoslovenska
naroda. Ti protivurjeni procesi, (koji su viestruko znaajni za knjievnu i kulturnu istoriju Bosne
i Hercegovine, u kojoj ive tri od etiri pomenuta junoslovenska naroda) jo nisu dovoljno proueni.
A njihovo prouavanje moe doprinijeti, pored ostalog, boljem razumijevanju cjelokupne sloene
i kontroverzne istorije ove zemlje.
4 Srednjovjekovna knjievnost (od XII do XV vijeka)
Srednjovjekovna knjievnost (od XII do XV vijeka)
Bosna izmedju partikularizma i vazalstva
Da bi se mogla razumjeti knjievna istorija srednjovjekovnih evropskih drava, neophodno je
poznavati najvanija obiljeja njihove politike i vjerske istorije, poto su u to vrijeme jedini pismeni
ljudi, od kojih je zavisio knjievni ivot, bili pripadnici feudalnog stalea, kao nosioca politike vlasti,
i klerikalnog stalea, kao nosioca vjerske vlasti. Stoga se i knjievnost tih drava organizovala
u dvorovima velikaa i u vjerskim institucijama (crkvama i manastirima), a njeni nosioci bili su,
uglavnom, monasi i sveenici i u manjoj mjeri pojedini feudalci.
S obzirom na to, potrebno je da se upoznamo sa izvjesnim karakteristikama srednjevjekovne
bosanske istorije, na koju su presudno uticala pomenuta dva stalea. Kao to je poznato,
srednjevjekovna Bosna se nepuna tri stoljea (tanije od 1180. do 1463.godine) razvijala kao posebna,
u manjoj ili veoj mjeri, nezavisna drava. U tome relativno dugom periodu ona je doivljavala
uspone i padove, to je zavisilo od brojnih unutranjih i spoljnjih uticaja, o kojima e se kasnije neto
vie rei. Iako su neki od tih uticaja bili izrazito nepovoljni, Bosna se kao drava relativno uspjeno
irila, pa je u drugoj polovini XIV vijeka postala nejvea junoslovenska drava toga vremena,
u ijem sastavu su se nalazili i veliki dijelovi srpskih i hrvatskih zemalja, pored njenih matinih
teritorija . To je bio najblistaviji period istorije ove zemlje, za vrijeme vladavine kralja Tvrtka I, od
1353. do 1391. godine. Medjutim, odmah poslije smrti ovog vladara nastupa period politikih kriza
i sukoba, razjedinjenosti i anarhije. Zbog svega toga bosanska drava nije mogla da sauva svoj
integritet i suverenitet. Raspala se u nekoliko manjih dravica, koje su medjusobno ratovale i postale
vazali monih susjeda (Ugarske i Turske), da bi se 1463. godine potpuno ugasila, ne pruivi nikakav
organizovani otpor turskim osvajaima.
Kako je dolo do ovog katastrofalnog sunovrata? Zato se srednjovjekovna bosanska drava
toliko rastoila i neslavno iezla sa istorijske scene, ne ostavljajui ak ni u narodnoj tradiciji, prema
ocjenama istorijske nauke, nikakve znaajnije tragove?
5
Zato je ona tako naglo potonula u zaborav,
zbog koga stanovnitvo Bosne i Hercegovine vie nikada nije moglo da afirmie svijest o svome
izvornom identitetu, duhovnom i politikom jedinstvu, pa je postalo rtva spolja nametnutih
ideologija i unutranjih raskola?Teko je odgovoriti na ova osjetljiva i neugodna pitanja. Potrebno je
ipak ukazati na izvjesne pojave i procese iz istorije srednjevjekovne Bosne, koji e pokazati koliko su
ta pitanja i odgovori na njih vani za razumijevanje razliitih, pa i kontroverznih vidova prolog
i savremenog ivota u ovoj zemlji.
Srednjevjekovna bosanska drava bila je, sudei prema dosadanjim istraivanjima istorijske
nauke, uvijek izloena velikim pritiscima centrifugalnih sila, koje su ugroavale njeno jedinstvo
i opstanak. U njoj su se, drugim rijeima, neprestano sukobljavale dvije nepomirljive tenje tenja
za integracijom, iji su nosioci bili vladari, i tenja za dezintegracijom, iji nosilac je bilo feudalno
plemstvo. Vladari su nastojali da uvrste centralnu vlast i politiko jedinstvo zemlje, a plemstvo da
oslabi centralnu vlast, kako bi sauvalo svoje privilegije i bilo to nezavisnije od vladara. Medjutim,
vladari nisu imali dovoljno snage i autoriteta, pa ak ni podrke Crkve bosanske (kao to emo kasnije
vidjeti) da obuzdaju pomenute tenje plemstva, koje su bile kobne za bosansku dravi.
Koliko su bosanski vladari bili nemoni da se suprotstave partikularistikim tenjama vlastele
najbolje ilustruje injenica da su i najmoniji medju njima, ban Stjepan II i kralj Tvrtko I, morali da
ustuknu pred ovim tenjama. Da bi dobio neophodnu podrku vlastele, Stjepan II joj je darovnicama
uveavao posjede i garantovao joj punu vlast na tim posjedima, koju niko nije mogao da ospori. Tako
je rasla mo vlasteoskih redova, a slabio autoritet i mo vladara. Slian proces odvijao se i za vrijeme
vladavine Stjepanovog nasljednika kralja Tvrtka I. Istina, on je pokuao da obuzda osionu vlastelu
i da je to vie podvrgne svojoj vlasti, ali je ona podigla bunu i primorala ga da odustane od takvih
pokuaja. Poslije toga i Tvrtko I je darovnicama sve vie uveavao batine i prava feudalnog

5
Vidi: Anto Babi: Iz istorije srednjovjekovne Bosne. Sarajevo, 1972, str. 325.
plemstva. Tako smo suoeni sa naizgled paradoksalnom pojavom da je u periodu najvee ekspanzije
bosanske drave najvie porasla mo feudalnog plemstva, koje se suprotstavljalo jaanju autoriteta
i vlasti te iste drave. Tada su zapravo stvoreni temelji moi vlasteoskih rodova knezova Hrvatinia,
Hrania, Kosaa i Radinovia (Pavlovia iz Bora) . Ti knezovi su kasnije, uz podrku ostale vlastele,
sve vie preuzimali vlast u svoje ruke i postali toliko moni da su po svojoj volji smjenjivali
i bosanske kraljeve.
6
S obzirom na to, Safvet Baagi tvrdi da poslije smrti Tvrtka I Bosnom nisu vladali njeni
kraljevi, iako su nominalno bili dravni poglavari, ve pokrajinski velikai, uz podrku plemstva.
Potpuno ovisni od ovih velikaa, kraljevi su im davali sve vee privilegije, umanjujui time svoj
znaaj i znaaj svoje titule i vlasti
7
. Ali se time istovremeno sve vie umanjivao, pa i osporavao znaaj
Bosne kao drave.
Na osnovu svega to je naprijed reeno, namee se zakljuak da je bosansko feudalno plemstvo
bilo najvei vinovnik dezintegracije, slabljenja i propasti srednjevjekovne bosanske drave, jer je
uvijek svoje sebine interese pretpostavljalo interesima zemlje u kojoj je ivjelo. To plemstvo je
uzurpiralo kraljevu vlast, razbilo dravu u etiri oblasti koje su bile gotovo potpuno nezavisne, jer su
vodile samostalno unutranju i spoljnju politiku. Time je razarano i politiko i duhovno jedinstvo
zemlje, zbog ega ni Crkva bosanska vie nije mogla da arbitrira u sporovima izmedju kralja
i velikaa. Njoj je bilo onemogueno da vri tu znaajnu funkciju, jer je u prvoj polovini XV vijeka
izgubila ne samo podrku vladara ve i svog nejveeg saveznika bosanskog plemstva, ime se
dovodio u pitanje i njen dalji opstanak. Poto su joj pravo na taj opstanak otvoreno osporavale druge
dvije rivalske crkve, katolika i pravoslavna, ona se mogla odrati samo uz aktivnu podrku domaeg
plemstva. Sudei po tome, moe se konstatovati da su i prije turskih osvajanja u drugoj polovini
XV vijeka bili sazreli uslovi za likvidaciju oslabljene i izolovane bosanske crkve
8
.
U vezi sa svim iznesenim pojavama i procesima, nameu se neka pitanja i dileme. Zato su
u srednjovjekovnoj Bosni bile tako snane dezintegrativne tenje? Zato je ovdanje plemstvo bilo
toliko proeto duhom partikularizma, koji nije dozvoljavao da se bosanska drava uvrsti i odri? Da
li se to (i u kojoj mjeri) moe objasniti samom prirodom feudalnog sistema, ili se moraju uzeti u obzir
i izvjesne specifinosti tadanjeg bosanskog drutva? Da li je svemu tome doprinijela i bogumilska
Crkva bosanska, ijom emo se genezom i shvatanjima kasnije posebno pozabaviti? Ovdje emo
samo, tim povodom, istai da je ova Crkva uivala veu podrku plemstva nego vladara, a njeni
predstavnici su esto obavljali funkcije politikih savjetnika i lanova diplomatskih misija pojedinih
velikaa. Samim tim ona se afirmisala i kao pouzdan saveznik bosanskog plemstva, pa joj je ono
uvijek bilo privrenije nego drugim dvjema hrianskim crkvama (katolikoj i pravoslavnoj)
9
. Ovo
saveznitvo je motivisano, razumije se, obostranim interesima i potrebama. Crkva bosanska je svojim
moralnim i duhovnim autoritetom pomagala plemstvu da ouva svoje privilegije i mo, koju je vladar
pokuavao da ogranii, a plemstvo je svojom podrkom omoguavalo ovoj Crkvi da se uspjeno
odupire pretenzijama pomenutih hrianskih crkava da Bosni nametnu svoju vjersku jurisdikciju.
Zbog navedenih partikularistikih tenji feudalnog plemstva, u Bosni nikada nije mogla da se
ostvari vra teritorijalno-politika integracija , iako je ovdanje stanovnitvo bilo etniki homogeno.
Pojedine oblasti su se udaljavale od centralne vlasti, a zatim medjusobno izolovale i formirale kao
posebne paradrave. Zahvaljujui svemu tome, zavladao je duh regionalizma i potisnuo iz narodne
svijesti zajedniku, odnosno bosansku dravno-politiku tradiciju koja spaja i ujedinjuje
10
.

6
Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina. Separat II izdanja Enciklopedije Jugoslavije. Zagreb, 1983, str.
82-83.
7
Safvet bez Baagi: Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1900, str. 125.
8
Vidi: Sima irkovi: Istorija Bosne. Beograd, 1964, str. 216, 226, 282, 112, 319.
9
Vidi: a) Sima irkovi, isto, str. 283 i b) Safvet beg Baagi, isto, str. 125.
10
Anto Babi: isto, str. 169-170.
Ukoliko se prihvate takve ocjene o dezintegraciji srednjevjekovne bosanske drave (koje su
iznesene u radovima Ante Babia, jednog od najuglednijih ovdanjih medievalista) bie nam lake da
shvatimo zato je dolo do njenog naglog sloma i do pomenutog zatiranja tragova o njenom
postojanju. Oslabljena unutranjim sukobima izmedju kralja i velikaa, a zatim sukobima,pa i pravim
ratovima izmedju pojedinih pokrajina, ova drava nije mogla da sauva svoj suverenitet, odnosno da
se odupre teritorijalnim i drugim pretenzijama monijih susjeda. Stoga je bila prinudjena da preuzima
vazalne obaveze i prema Ugarskoj i prema Turskoj. Te obaveze bile su za nju suvie teke
i poniavajue, jer su je ekonomski iscrpljivale i sve vie joj ugroavale politiki suverenitet. S tim
u vezi, treba imati na umu injenicu da su vazalne obaveze prema pomenutim dravama preuzimali
i kraljevi i pokrajinski velikai. Kraljevi su na taj nain bar privremeno uvrivali svoju vlast, koju su
im osporavali feudalni velikai, a pokrajinski velikai su dobijali pomo za medjusobne obraune i za
suprotstavljanje kraljevim pretenzijama. Tako je, na primjer, herceg Hrvoje bio ugarski, a herceg
Stjepan Vuki turski vazal, dok je kralj Tvrtko II bio prinudjen da preuzme istovremeno vazalne
obaveze i prema Ugarskoj i prema Turskoj. Ove obaveze plaane su novcem i politikim ustupcima
koji su Bosnu dovodile u potpuno podredjen poloaj prema pomenutim stranim dravama.
Vazalstvo, kao neizbjena posljedica partikularizma i politikog nejedinstva, nije samo
ugroavalo suverenitet srednjovjekovne bosanske drave, nego je ubrzalo njen konani slom. Ono je
omoguilo Turskoj da tridesetih godina XV vijeka, odnosno nekoliko decenija prije osvajakog
pohoda sultana Mehmeda II, anektira prostrane oblasti istone Bosne, u kojima su se pripremale vojne
posade za konano osvajanje ove zemlje. Osim toga, vazalne obaveze nisu dozvoljavale Bosni da
organizuje ma kakvu odbranu od mogue strane invazije. Sve je to kod razjedinjenog bosanskog
plemstva, pa i cjelokupnog naroda, izazivalo osjeaj bespomonosti i beznadja, to je omoguilo
turskim zavojevaima da za nekoliko dana 1463. godine pregaze njihovu dravu, koja nije ni pokuala
da prui oruani otpor.
Ali vazalstvo nije bilo pogubno samo za politiku istoriju, odnosno za bosansku dravu, veii
za sve vidove ivota u toj dravi. Ono je paralisalo cjelokupni duhovni ivot i stvaralaku energiju
domaeg stanovnitva, preputenog na milost i nemilost stranim protektorima. To se moe zakljuiti
i na osnovu sljedeeg zapaanja Franje Rakog, jednog od najboljih poznavalaca srednjovjekovne
bosanske istorije i kulture:
U Bosni opaa se ivot u svih odnoajih javnih dokle joj domai vladaoci stoje na elu. Ali,
im ova zemlja postaje podnoje ugarske drave, pada na nju zastor zaboravnosti i mrtvila. Tako je
opet bilo poslije banova Kulina i Mateja Ninoslava... Sav ivot, dravni i crkveni u Bosni kao da je
bio obamro pod vjetrom koji je duvao s onu stranu Save
11
.
Iako se citirano zapaanje odnosi na XIII vijek, ono se moe smatrati primjerenim i za kasnija
vremena, pogotovu ona od smrti kralja Tvrtka I do turskih osvajanja Bosne. Poto su u ovim
posljednjim decenijama srednjevjekovne bosanske drave gotovo svi njeni vladari, pa i pokrajinski
velikai morali da preuzimaju vazalne obaveze prema Ugarskoj ili Turskoj, kako bi se odrali na
vlasti, cjelokupni ivot u zemlji bio je zahvaen dubokom krizom. Vie nije bilo ni politikih ni
vjerskih institucija, ni drutvenih snaga i pokreta ili snanih linosti, koji bi mogli da oko neke
integrativne ideje okupe pometeni narod i pomognu mu da bar sauva identitet i duhovnu batinu
svoje zemlje, poto je ve osudjen da izgubi svoju dravu. Istina, svijest o toj dravi bila je jo prije
turskih osvajanja, u velikoj mjeri, zamuena partikularistikim tenjama bosanskog plemstva, zbog
ega nije u narodnom sjeanju i predanju ostalo nita to bi okupljalo i kreativno djelovalo na
formiranje zajednikih politikih miljenja i shvatanja stanovnitva
12
.
Posljedice svih opisanih procesa i odnosa, izazvanih partikularizmom i vazalstvom
srednjevjekovne bosanske drave, bile su po mnogo emu, sudbonosne. One su dovele do velikih
promjena u gotovo svim oblastima ivota, o kojima e se kasnije neto vie rei. Ovdje e se samo

11
Citirano iz knjige Nade Klai: Srednjovjekovna Bosna. Zagreb, 1994, str. 119.
12
Anto Babi: isto, str. 177.
imenovati neke od tih promjena, kao bi se mogla stei bar priblina predstava o njihovom obimu
i znaaju za politiku i kulturnu istoriju Bosne i Hercegovine. Poslije pomenutih turskih osvajanja ova
zemlja se u drugoj polovini XV vijeka suoava sa novom istorijskom realnou, kojoj se morala
prilagodjavati. Ona je izgubila sve vidove dravne samostalnosti i postala jedna od periferijskih
provincija mone Turske carevine. Nakon gaenja njene drave, ugasila se i njena bogumilska Crkva
bosanska, koja je bila okosnica duhovnog, vjerskog i knjievnog ivota. Zatim se uspostavljaju novi
vjerski okviri i odnosi osnivaju se tri medjusobno izolovane konfesionalne zajednice (katolika,
pravoslavna i islamska), kojima su morali da se pripoje, prema sopstvenom izboru, i svi dotadanji
pripadnici bive Cekve bosanske. U skladu sa ovom vjerskom diobom, izvrie se i dioba cjelokupnog
politikog, kulturnog i knjievnog, a kasnije i nacionalnog ivota u Bosni i Hercegovini. Dolo je i do
velikih etnikih promjena, zahvaljujui viestoljetnim migracijama dinarskog stanovnitva.
Zbog svega toga, mogue je govoriti o jednom novom identitetu ove zemlje i njenog
stanovnitva. Time se, u velikoj mjeri, problematizira pitanje o kontinuitetu izmedju srednjevjekovne
i novovjekovne Bosne. U emu se sastoji vjerodostojnost toga kontinuiteta ako se imaju u vidu sve
navedene promjene politike, vjerske, kulturne, pa i etnike? Te promjene su na specifian nain
oblikovale svijest pripadnika pojedinih konfesionalnih zajednica, pa su i doprinijele da se pojave
velike razlike u njihovom shvatanju Bosne, njene istorije, tradicije i kulture. O tim razlikama se ovdje
ne moe ire psiati (jer to ne dozvoljavaju tematski okviri ovog rada). Potrebno je jedino, u vezi sa
prethodnim tekstom, neto vie rei o razliitim vidjenjima bosanskog feudalnog stalea koji je, kao
to smo vidjeli, u velikoj mjeri uticao na istorijsku sudbinu ove zemlje. Ova vidjenja su posebno
izraena u tekstovima trojice ovdanjih uglednih pisaca Safveta bega Baagia, Petra Koia i Ivana
Franje Jukia, koji su, u izvjesnom smislu i reprezentativni predstavnici triju konfesionalnih zajednica
(islamske, pravoslavne i katolike), odnosno nacija (bonjake, srpske i hrvatske). Stoga emo se
ukratko osvrnuti upravo na njihove ocjene i miljenja o bosanskom feudalnom plemstvu.
Ovom plemstvu je posvetio posebnu panju Safvet beg Baagi u svojoj knjizi Kratka uputa
u prolost Bosne i Hercegovine . Baagieva knjiga iscrpno i nepristrasno informie itaoca o ulozi
i znaaju togta plemstva u srednjevjekovnoj Bosni, a naroito o njegovom saveznitvu sa Crkvom
bosanskom i sukobima sa pojedinim vladarima, koji su se po njega povoljno okonali i omoguili mu
da ima vee prerogative u vlasti i od samog kralja. Medjutim, tu golemu vlast bosanski velikai nisu
koristili za jaanje i odbranu zemlje od moguih napada stranih drava (Ugarske i Turske) ve gotovo
iskljuivo za medjusobne obraune ili za obraune sa svojim kraljem. I dok su se oni neprestano
gloili, pa ak vodili prave ratove, Turska je sve vie prodirala u Bosnu, pretvarajui je u svoju
provinciju, a njih u svoje vazale i poslunike, a potom u vjerske konvertite
13
.
Time se bosansko plemstvo nalo i u politikom i u vjerskom procijepu; politiky izmedju
svoje drave koja se raspadala i mone turske drave koja se irila, a vjerski izmedju svoje
heretike Crkve bosanske koja se gasila i triju pravovjernih religija (katolike, pravoslavne
i islamske). Katoliku religiju se mu naturali njegovi kraljevi, rimska propaganda i ugarska drava,
a islamsku turski osvajai. Poto vie nije moglo da bude privreno svojoj tradicionalnoj Crkvi
bosanskoj, ovo plemstvo je bilo prinudjeno da se opredijeli za jednu od pomenutih religija. To
opredjeljivanje vreno je za vrijeme turskih osvajanja, to znai da nije diktirano samo slobodnom
voljom ve i ivotnom nudom. Sve je to doprinijelo da se pretean dio bosanskog plemstva i politiki
i vjerski prikloni Turskoj, odnosno da bez otpora prihvati i turski reim i islamsku religiju. ak su se,
prema tvrdjenju Baagia, dotadanji bogumilski plemii utrkivali u isticanju svoje odanosti turskom
sultanu i spremnosti da ispovijedaju novu tursku , odnosno islamsku religiju. Tolika lojalnost
i spremnost za promjenu vjere iznenedila je, navodno, i samog turskog sultana, pa je on viestruko
negradio bosansko feudalno plemstvo. Potvrdio mu je stare povlastice, dodijelio uglednim velikaima
poasni plemiki naslov bega i uvrstio domae plemie u elitnu tursku vojsku lenskih vitezova.
Zahvaljujui ovim izuzetnim povlasticama, kakve nisu postojale ni u jednoj drugoj pokrajini goleme

13
Safvet beg Baagi: isto, str. 8, 9, 11, 125.
Turske Carevine, bosansko plemstvo je postalo nasljedno i sauvalo trajno svoja dobra i velike
staleke privilegije.
14
Za sve te privilegije i priznanja ovo plemstvo se viestruko oduilo turskoj dravi. Ono je dalo
najbolje ratnike koji su proslavili tursku vojnu silu na bojitima Evrope, Azije i Afrike; iz njegovih
redova potiu brojni visoki, pa i najvii turski dravnici, politiari i vojskovodje, medju kojima je bilo
i vie velikih vezira. I zato se, po miljenju Baagia, moe rei da je vrijeme turske vladavine
(posebno njegov prvi period od XV do XVII vijeka) slavno doba bonjake prolosti, kojim bi se
i mnogo vei narod ponosio
15
.
Nasuprot ovakvoj glorifikaciji bosanskog plemstva i njegovih istorijskih zasluga za tursku
dravu (koja potie iz pera jednog autentinog pripadnika njegovog) nalaze se miljenja i ocjene
pripadnika drugih ovdanjih konfesionalnih zajednica i stalea, koji tom plemstvu osporavaju ne samo
pomenute zasluge ve i osnovne moralne i ljudske kvalitete. Takve ocjene moemo proitati i
u polemikom tekstu Petra Koia Bonjakluk . Po miljenju ovog pisca, o feudalnom staleu
bosanskom ne moe se nita pozitivno i afirmativno rei. Taj stale je uvijek bio tetan i poguban za
Bosnu i njeno stanovnitvo prvo za vrijeme srednjovjekovne bosanske drave, zatim u periodu
viestoljetne turske vladavine i, konano, u doba austro-ugarske okupacije. To je parazitski
i izrabljivaki drutveni sloj, fenomenalno duhovno lijen i zaostao u svakom pogledu, koji ivi od
tudjeg rada. On nema ni uvjerenja ni ideala, pa je uvijek spreman bio da izda i otadbinu i principe
radi ouvanja posjeda i mogunosti da ivi raskonim i udobnim ivotom. Njega karakterie potpuno
odsustvo svake intimnije i uzvienije ljubavi prema otadbini , zbog ega je u srednjem vijeku sluio
svim tudjincima koji su bili spremni da mu plate. Poto nema smisla za ma kakve vie ciljeve ivota ,
on nikad nita nije stvorio ni u kulturnom ni u politikom ivotu to bi zasluivalo priznanje
i potovanje. Rukovodjen samo svojim sebinim interesima, ovaj stale je poslije turskih osvajanja
primio islam, koji je nespojiv sa njegovom dotadanjom bogumilskom vjerom, pa je bez i najmanje
grie savjesti poeo mjesto hrianskog kralja da slui turskog sultana . Zar sve to ne govori dovoljno
rjeito, o politikim moralnim i ljudskim kvalitetima ovog preivjelog stalea, postavlja Koi pitanje
u vidu zakljuka i osude
16
.
Sline ocjene o bosanskom feudalnom plemstvu moemo proitati i u tekstovima Ivana Franje
Jukia. U svojoj studiji Povijest Bosne on u prvi plan istie upravo moralne mane ovog drutvenog
sloja, kao to su: oholost, razuzdanost, samoivost, pohlepa i mrnja. Tim manama su
u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi bili, manje ili vie, obiljeeni svi pripadnici ovog stalea, od
najnieg plemia do kralja. I to je, vjerovatno, najvie doprinijelo stvaranju moralne anarhije,
socijalne bijede, ope nesigurnosti i politike razjedinjenosti u zemlji. Poto je svaki plemi teio za
vlau, gospodstvom i bogatstvom, vlastodrci su svoje podanike nemilice izrabljivali i progonili,
mjesto da ih tite od tudjinaca. Obuzeti pohlepom i politikim sljepilom, oni su vodili i medjusobne
ratove. Da bi pobijedili u tim ratovima , traili su i dobijali vojnu pomo od Turske i Ugarske,
postajui tako vazali i politike marionate stranih drava. Zbog svega toga, Bosna je bila osudjena na
politiku anarhiju i neizbjenu propast. Jukia naroito ogorava odsustvo elementarnog patriotizma
kod bosanskog plemstva. Stie se utisak da ono nije osjealo nikakvih obaveza prema svom narodu
i zemlji, pa je u najteim trenucima jednostavno napustilo svoga kralja, koji je pokuao da se
suprotstavi turskim osvajaima. I mjesto da se bore protiv tudjinaca, koji su doli iz dalekog svijeta da
im unite dravu i pretvore ih u politiko roblje, bosanski feudalci ostaju potpuno pasivni, gledaju
propast svoga kralja i nadaju se od Turaka veem bogatstvu i srei
17
.

14
Isto, str. 14-19.
15
Isto, str. 19, 25, 40, 60.
16
Petar Koi: Bonjakluk. Sabrana djela Petra Koia, knj. II, Sarajevo, 1967, str. 226-230.
17
Ivan Franjo Juki: Povijest Bosne. Putopisi i istorijsko-etnografski radovi Ivana Franje Jukia. Sarajevo, 1953,
str. 281-282.
Na osnovu naprijed analiziranih tekstova, moe se zakljuiti da postoje velike razlike
u pogledima pomenutih pisaca na sansko feudalno plemstvo. Baagi o njemu pie sa pijetetom
i divljenjem, preutno mu opratajui sve mane i krivice za propast srednjevjekovne bosanske drave.
Nasuporot tome, Koi i Juki daju vrlo negtativnu ocjenu o politikim i moralnim kvalitetima tog
istog plemstva, ne mogui pri tom da prikriju osjeanje duboke averzije prema njemu. Tolike razlike
se uslovljene, prije svega, razliitom vjerskom i socijalnom pripadnou ove trojice pisaca. Baagi,
kao musliman i feudalac, velia istoriske zasluge bosanskog feudalnog plemstva, koje se odreklo
svoje stare vjere i prihvatilo islam. S druge strane, Koi i Juki kao hriani ne mogu da oproste
ovom plemstvu konvertitstvo, pa mu i zbog toga, pored ostalog, osporavaju ma kakve zasluge
i moralne vrijednosti, izraavajui time dominantna shvatanja pripadnika svojih konfesionalnih
zajednica (katolike i pravoslavne), koji su u islamskoj turskoj dravi bili i socijalno i politiki
diskriminisani.
Sudei po tome, tri ovdanje konfesionalne zajednice su u prolosti razliito doivljavale
istoriju i tradiciju svoje zemlje, to je moda najvie izraeno u medjusobno suprotstavljenim
pogledima na ulogu i znaaj domaeg feudalnog plemstva, od koga je u velikoj mjeri, zavisila
istoriska subdina Bosne. Tim razlikama se sve vie produbljavao proces duhovne i politike
dezintegracije u zemlji. Ovaj proces, kome je u srednjem vijeku najvei podsticaj davalo upravo
feudalno plemstvo, a kasnije vjerske i nacionalne diobe stanovnitva, presudno je uticao i na razvoj
knjievnosti Bosne i Hercegovine, pa mu treba posvetiti odgovarajuu panju i u ovom radu.
Crkva Bosanska izmedju katolianstva i pravoslavlja
Da bi se razumjeli poloaj i sudbina knjievnosti srednjevjekovne Bosne, posebno u irem
junoslovenskom kontekstu, potrebno je, pored ostalog, upoznati se sa odnosima izmedju
heretike Crkve bosanske i dviju pravovjernih hrianskih crkava katolike i pravoslavne. To je
potrebno uiniti stoga to su u Srednjem vijeku vjerske institucije i kler bili glavni nosioci
i knjievnog, a ne samo vjerskog ivota, a te institucije, odnosno crkve, nisu bile istovjetne u Bosni
i susjednim zemljama. U Bosni je dominantna vjerska institucija bila Crkva bosanska, u hrvatskim
zemljama zapadno od Bosne bila je katolika crkva, a u srpskim zemljama na istoku pravoslavna
crkva. Ali prije nego se pristupi analizi odnosa izmedju ovih crkava, treba neto rei o samoj Crkvi
bosanskoj, kao specifinoj vjerskoj instituciji, kakva nije postojala ni u jednoj drugoj junoslovenskoj
zemlji.
Crkva bosanska je do tridesetih godina XIII vijeka bila pod jurisdikcijom jedinstvene katolike
crkve, to znai da je formalno pripadala katolianstvu. Medjutim, stanovnitvo sradnjevjekovne
Bosne nikada nije bilo osoboto privreno uenjima katolike crkve, pa ona nije mogla da se vrsto
ukorijeni u ovoj zemlji
18
. Ovo stanovnitvo je jo u drugoj polovini XII vijeka djelimino potpalo pod
uticaj jeretikih vjerskih uenja, to je uticalo i na Crkvu bosansku, koja se poinje sve vie
osamostavljivati, odnosno odvajati od katolianstva. Katolika crkva je na razne naine pokuavala,
ali uzalud, da sprijei taj proces. Poto su svi ti pokuaji propali, Crkva bosanska se etrdesetih godina
XIII vijeka konano otcijepila od katolianstva, ali se nije pripojila ni pravoslavlju, ve postaje doista
samostalna crkva, nazavisna o Rimu i Carigradu
19
. Koji su pravi uzroci toga otcjepljenja jo nije
definitivno utvrdjeno, ali se pretpostavlja da se medju njima posebno istiu:
- tenje Crkve bosanske da zadri izvjesne elemente paganskih vjerovanja, koja je
odbacivala katolika crkva,
- nespremnost Crkve bosanske da se odrekne slube boije na staroslovenskom jeziku i da,
po zahtjevu katolike crkve, prihvati latinski jezik kao bogoslubeni
20
.

18
Sima irkovi: Istorija Bosne. Beograd, 1964, str. 67-68.
19
Jaroslav idak: Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni. Zagreb, 1940, str. 13, 85.
20
Isto, str. 25, 38.
Ovo otcjepljenje ima veliki znaaj za kasniju istoriju Bosne, u kojoj je Crkva bosanska postala
nejvaniji dravotvorni faktor, pored vladara i vlastele. Ona je vrila znaajan uticaj na gotovo
cjelokupni ivot u zemlji, pa je kao prava narodna crkva uivala veliki ugled i zatitu dravne vlasti
21
.
Ali ni tolika popularnost i dravotvornost nisu mogle zatititi Crkvu bosansku od brojnih optubi,
kojima je osporavano njeno pravo na opstanak. Njeni protivnici su tvrdili da je ona opasna i tetna, jer
tolerie autarhinost i naslijedjene paganske obiaje, a uz to se i ne suprotstavlja irenju heretikih
vjerskih uenja, kojima je, moda, i sama proeta. Sve je to dalo dovoljno povoda pravovjernim
crkvama (katolikoj i pravoslavnoj) i dravama koje su okruivale Bosnu da se angauju
u viestoljetnoj borbi protiv heretike Crkve bosanske.
Prve otvorene optube protiv ove Crkve, koliko je poznato, uputili su rimskom papi pokrajinski
srpski vladar Vukan Nemanji (1199. godine) i dalmatinski hrvatski gradovi Split i Trogir (1200.
godine) nekoliko decenija prije njenog konanog otcjepljenja od katolike crkve. Na osnovu tih
optubi, papa je poslao 1203. godine svoga legata Ivana de Kazamarisa da kao inkvizitor preduzme
odgovarajue mjere radi guenja heretikog pokreta u Bosni. Medjutim, ovom legatu su dali izjavu
predstavnici Crkve bosanske i njihovi velikai, na elu sa banom Kulinom, u kojoj su porekli
postojanje ma kakve vjerske hereze u svojoj zemlji, potvrdjujui istovremeno lojalnost katolikoj
crkvi. Time su oni sprijeili papu da preduzme druge energinije akcije protiv ove crkve, a da se pri
tom niega nisu odrekli. Kad je papa kasnije shvatio da je izigran, krenuo je u odlunu borbu protiv
bosanske heretike kuge , organizujui radi toga i prave vjerske ratove, ali je time, ini se, jo vie
ubrzao proces pomenutog osamostaljivanja Crkve bosanske.
Poslije ovog osamostaljivanja, Crkva bosanska je ostala potpuno usamljena i nala se
u opasnom procijepu izmedju dviju monih hrianskih crkava katolike i pravoslavne, ijoj
jurisdikciji i autoritetu nije htjela da se podredi. Ona se nala u takvom poloaju, pored ostalog, i zato
to je bila drukija od drugih dviju crkava; to se vie nego one distancirala od feudalnih institucija
i svjetovne vlasti, pa je sauvala izvjesna asketska obiljeja i vrline
22
. Ako se tome doda i pomenuta
njena tolerancija, a moda i potajna naklonost prema pristalicama heretikih vjerskih uenja, koji su
se poslije prvih krstakih ratova pojavili u brojnim mediteranskim i balkanskim zemljama, pa i
u Bosni, moe se razumjeti zato su obje druge pravovjerne crkve nastojale da je milom ili silom
povrate na pravi hrianski put, ili da je unite. U tim nastojanjima uvijek je prednjaila katolika
crkva, jer je bila organizovanija i homogenija, a uz to se pozivala i na svoja istorijska prava prema
Crkvi bosanskoj, koja je ranije bila, kao to smo vidjeli, u njenom sastavu.
Stoga su upravo rimski pape bili najvaniji inicijatori i organizatori svih propagandnih,
inkvizitorskih i drugih aktivnosti uperenih protiv Cekve bosenske. Oni su preko dva i po stoljea (od
poetka XIII do druge polovine XV stoljea) preduzimali sve to je bilo u njihovoj moi da ovu
Crkvu podrede svojoj volji i autoritetu ili da je zatru. Radi toga su slali u Bosnu prijetea pisma,
inkvizitore, misionare i legate, javno igosali bosansku kugu i pozivali hriane u vjerski rat protiv
nje, a u vie navrata naredjivali ugarskim katolikim kraljevima da krenu u takav rat i u Bosni za sva
vremena unite otrovno sjeme bogumilske, odnosno patarenske hereze.
Pravoslavna crkva nije bila u mogunosti da organizuje tako ambiciozne akcije, ali je sustavno
osudjivala i klevetala Crkvu bosansku zbog njene navodne privrenosti heretikim vjerskim uenjima,
to se moe zakljuiti po brojnim ouvanim rukopisima i dokumentima Srpske pravoslavne crkve,
u kojima se stanovnici srednjevjekovne Bosne nazivaju: zli jeretici , prokleti babuni i lani
hriani
23
. Medjutim, takvim osudama se nije mogla ozbiljnije ugroziti Crkva bosanska, to znai da
je njen najvei i najopasniji protivnik bila katolika crkva.

21
Vidi: a) Jaroslav idak: Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu. Zagreb, 1975, str. 90; b) J. idak: Crkva
bosanska..., isto, str. 118-120.
22
Herta Kuna: Radosavljev rukopis i bosanska srednjovjekovna knjievnost. Godinjak Instituta za jezik i
knjievnost, VI. Sarajevo, 1977, str. 10.
23
Jaroslav idak: Crkva bosanska..., isto, str. 87-89.
U vezi s tim, postavlja se pitanje: ime se mogu opravdati navedene osude i akcije uperene
protiv Crkve bosanske? Da li je i u kojoj mjeri je ova Crkva bila zaista heretika? U emu se zaista
sastoji njena hereza, odnosno odstupanje od dogmatskih hrianskih uenja i vjerovanja? Mogu li se
nekritiki prihvatiti ocjene i optube pravovjernih crkava o njenoj navodnoj krivovjernosti? Na sva
ta pitanja istorijska nauka jo uvijek nije pruila konane i nedvosmislene odgovore, iako im je
posveivala posebnu panju u protekla dva stoljea. To se, u znatnoj mjeri, objanjava injenicom da
gotovo svi ouvani dokumenti, u kojima se Crkva bosanska optuuje kao heretika, potiu iz stranih
izvora, najee iz Vatikana. Na drugoj strani, sauvani dokumenti iz domaih izvora (bosanski
knjievni spomenici i dokumenti pohranjeni u Dubrovakom arhivu) takve optube niim ne
potvrdjuju ili ih relativiziraju. Zbog toga se naunici dosta kolebaju i spore u svojim sudovima o
Crkvi bosanskoj i njenim uenjima. Istina, veina njih prihvata koncepciju Franje Rakog iz 1870.
godine, prema kojoj je ova Crkva bila heretika (odnosno bogumilska ili patarenska), ali se i oni
osjetno razmimoilaze u miljenjima po emu je i u kojoj mjeri je ona zaista heretika, s obzirom da se
po nekim svojim obliljejima razlikovala vie od heretikih vjerskih pokreta na Istoku i Zapadu nego
od zvaninih hrianskih crkava. I upravo ta njena neizdiferenciranost dala je povoda nekim
istraivaima da je identifikuju sa pravoslavnom crkvom, a drugima da je identifikuju sa
glagoljakom katolikom crkvom
24
.
Svim navedenim pitanjima, sporovima i ramimoilaenjim bavi se istorijska nauka, pa nema
potrebe da se ovdje ire ekspliciraju. Samo e se, radi ilustracije neto rei o jednom domaem
knievnom spomeniku, kojim se, u izvjesnom smislu, dovode u pitanje sve spolja nametane optube o
heretikom bogumilskom uenju Crkve bosanske. Kao to je poznato, izvorno bogumilsko uenje
odbacuje: pored ostalog, Stari zavjet i knjige proroka, zatim negira ljudsku prirodu Hristovu i njegovu
smrt i uskrsnue, ne priznaje simbol krsta i odbacuje slike i ikone
25
. Medjutim, sve te odredbe
prekrene su u Hvalovom zborniku , jednom od najznaajnijih bosanskih srdnjovjekovnih kodeksa.
U njemu se nalaze i tekstovi iz Starog zavjeta, Hristos i Marija predstavljeni u ljudskom liku, crte
krsta sa raspetim Hristosom... Da li je mogla i smjela neka bogumilska crkva tako drastino kriti
pomenute dogme bogumilskog uenja ?
Ali za temu ovog rada nema poseban znaaj pitanje da li je i po emu je Crkva bosanska bila
heretika, odnosno bogumilska. Daleko vanije od toga je pitanje koliko su navedene optube i akcije
drugih crkava uticale na sudbinu Crkve bosanske, a samim tim i na sudbinu srednjovjekovne bosanske
knjievnosti. Ove optube bile su surove i neumoljive. U sebi su sadravale preutan ili otvoren poziv
za obraun sa bosanskom patarenskom kugom ,koji je podrazumijevao nasilno preobraanje
ovdanjih krivovjernika u pravovjerne hriane, ili njihovo biloko istrebljivanje, jer Srednji vijek
nije podnosio luksuz vjerskog pluralizma. S tim u vezi, podsjeamo da su tokom XII vijeka
pravoslavne crkve na Balkanu i katolika crkva u sjevernoj Italiji vodile prave istrebljivake ratove
protiv tamonjih pristalica heretikih uenja (bogumila i patarena), to znai da je Bosna bila samo
jedna od zemalja u kojoj je trebalo zatrijeti vjersku kugu . Ako to imamo na umu, shvatiemo kakvim
je opasnostima bila izloena Crkva bosanska poto je javno optuena kao heretika.
Katolika crkva je prvo pokuala, kao to smo vidjeli, da metodama inkvizicije podredi sebi
Crkvu bosansku i nametne joj svoje dogme. Kad u tome nije uspjela, obratila se za pomo Ugarskoj,
kao lojalnoj katolikoj dravi. Rimski papa je traio od ugarskog kralja Emerika da prisili bosanskog
bana Kulina na obraun sa bgumilskom herezom, ili da krene u krstaki rat protiv njega. Poto ovaj
zahtjev nije ispunjen, papa je traio od crkvenih velikodostojnika da propovijedaju krstaki rat protiv
nevjernika u Bosni i uputio u ovu zemlju nove misionare i inkvizitore iz dominikanskog monakog
reda, a zatim se ponovo, u vie navrata, obraao ugarskim kraljevima sa zahtjevom da krenu u krstaki
rat protiv Bosne. Udovoljavajui tim zahtjevima, Ugarska je vodila etiri krstaka rata protiv
bosanskih krivovjernika (1234,1304,1363. i 1408. godine), pa je ak i bosanski kralj Stjepan Toma

24
Vidi: a) j. idak: Studije..., isto, str. 139, 104-107; b) J. idak: Crkva bosanska..., isto, str. 48.
25
Enciklopedija Leksikografskog zavoda, I, Zagreb, 1966, str. 429.
podlegao pritiscima katolike crkve i vodio takav rat protiv svojih podanika 1450. godine, u vrijeme
kad se Turska pripremala za konano osvajanje njegove zemlje.
I sve te akcije, praene optubama, sudjenjima, progonima krivovjernika i ratnim
pustoenjima u zemlji, nisu mogle da slomiju odpore Crkve bosanske i prisile je na lojalnost
i pokornost katolikoj crkvi. Zato je ona pruala tolike otpore i otkud joj tolika snaga da odoli svim
navedenim pritiscima? Kako je ona mogla sve to izdrati kad nije imala vee podrke ni od pojedinih
bosanskih vladara?Neki od tih vladara su ak otvoreno podravali katoliku crkvu u njenim
nastojanjima da zavede svoju jurisdikciju, dok su drugi, iako intimno naklonjeni Crkvi Bosanskoj, iz
oportunizma i straha dozvoljavali da strana drava i crkva organizuju protiv njihovih podanika
pomenute akcije, kojima se ugroavao integritet i suverenitet Bosne kao drave
26
. Drugim rijeima,
odnos veine bosanskih vladara prema ovoj crkvi bio je nejasan i dvosmislen, a katkad i neprijateljski.
Pokuaemo da ove teze ilustrujemo zapaanjima o odnosu nekoliko znaajnijih bosanskih
vladara preme Crkvi bosanskoj. Poeemo od bana Kulina, utemeljitelja suverene bosanske drave.
Ovaj vladar je, prema tvrdjenju Ivana Franje Jukia, u vjerskom pogledu bio vrlo nepostojan, pa je
nekoliko puta mijenjao svoja vjerska opredjeljenja, izjanjavajui se naizmjenino kao bogumil ili
katolik
27
. I ban Ninoslav se neprestano kolebao izmedju tenje da zatiti Crkvu bodansku i obaveze,
koju su mu nametnuli papini emisari, da prui podrku katolikoj crkvi u borbi protiv bogumilstva.
Ban Stjepan Kotromani II, jedan od najsposobnijih vladara bosanskih, takodje je mijenjao svoja
vjerska uvjerenja i opredjeljenja, od indiferentnosti, tolerantnosti i naklonosti prema Crkvi bosanskoj
do priklanjanja politici katolike crkve i pruanja podrke franjevakim misionarima u njihovim
nastojanjima da suzbiju irenje heretikog uenja
28
. Za razliku od pomenutih vladara, kralj
Tvrtko I Kotromani nije bio toliko nepostojan u vodjenju vjerske politike. Poto je mogao da se
uspjeno suprotstavi spoljnjim pritiscima, katolike crkve i Ugarske, bio je vrlo tolerantan prema
Crkvi bosanskoj, koja je za vrijeme njegove vladavine najvie dobila na ugledu i snazi. Inae, za njega
se pouzdano ne zna kojoj je crkvi pripadao bosanskoj, katolikoj ili pravoslavnoj
29
. Najvei
protivnik Crkve bosanske medju domaim vladarima bio je pretposljednji kralj Stjepan Toma, koji je
pod pritiskom pape preao na katolicizam, a zatim pokuao da vjerskim ratom prisili sve svoje
podanike da se odreknu navodne bogumilske hereze. Taj nesretni rat izazvao je ogromna pustoenja,
velike ljudske rtve, vjersku mrnju izmedju katolika i vjernika Crkve bosanske, oslabio jedinstovo
i odbrambenu snagu bosanske drave i ubrzao njen konani slom
30
.
Tako nestalni, dvosmisleni, a katkad i neprijateljski odnosi bosanskih vladara prema Crkvi
bosanskoj nisu mogli biti pouzdan oslonac ovoj Crkvi u njenoj borbi za opstanak. Takvi odnosi
uslovljeni su, prvenstveno, politikim interesima i potrebama. Vladari nisu pruali veu podrku
Crkvi bosanskoj zato to nijedan od njih, osim kralja Tvrtka I, nije mogao da se odupre pomenutim
spoljnjim pritiscima, tenjama i akcijema katolike crkve i ugarske drave, ili je cilj bio zatiranje
svih tragova bogumilstva u Bosni. Osim toga, oni su bili rozervisani prema domaoj Crkvi i zato to
se ona oitivala kao saveznik feudalnog plemstva, koje je svojim partikularistikim tenjama
ugroavalo, kao to smo vidjeli, i njihovu vlast i dravni integritet. Medjutim, ta rezervisanost je samo
kod kralja Stjepana Tomaa prerasla u otvoreno neprijatelstvo, ije su posljedice bile kobne i za njega
i za bosansku dravu. Svi ostali vladari izbjegovali su otvorene sukobe sa Crkvom bosanskom,
vjerovatno zato to je ona uivala veliki ugled i popularnost u zemlji.
Zahvaljujui tom ugledu, Crkvi bosanskoj su bili privreni, u velikoj mjeri, i narod i plemstvo,
to joj je omoguilo da se, uprkos svim optubama i progonima, o kojima smo naprijed pisali, odri

26
Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina. Separat II izsanja Enciklopedije Jugoslavije. Zagreb, 1983, str.
80-85.
27
Ivan Franjo Juki: Putopisi i istorijsko-etnografski radovi. Sarajevo, 1953, str. 239-241.
28
Isto, str. 251.
29
Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina...,isto, str. 83.
30
Safvet beg Baagi: Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1900, str. 10-11.
sve do turskih osvajanja u XV vijeku. Narod je Bosanskoj crkvi bio toliko privren, pored ostalog,
i zato to je ona tolerisala njegove paganske obiaje i vjerovanja znatno vie nego druge hrianske
crkve (katolika i pravoslavna). S druge strane, domae plemstvo je pr/ualo veu podrku Crkvi
bsanskoj nego rivalskim crkvama stoga to je ona, svojim suprotstavljanjem hegemonistikim
i unitaristikim tenjama katolianstva, objektivno pomagala njemu da se uspjenije suprotstavlja
slinim politikim tenjama bosanskih vladara
31
.
Time se, medjutim, razaralo jedinstvo i snaga bosanske drave, koja je morala da preuzima
vazalne obaveze i ini teritori jalne ustupke susjednim dravama Ugarskoj i Turskoj, a djelimino
i Srbiji. I srpski kralj Dragutin je, neime, je jedno vrijeme vladao teritorijama sjeveroistone Bosne.
On je tu vladavinu iskoristio (to je od znaaja za temu ovog rada ) da bi se i sam ukljuio u borbu
protiv bosanskih bogumila. Radi toga je i on zatraio pomo od rimskog pape, koji mu je poslao
dvojicu franjevaca kao inkvizitore da pomognu u preobraanju heretika u pravu hriansku vjeru.
Zahvaljujui tim katolikim monasima, a vjerovatno i pravoslavnim svetenicima dovedenim iz
srpskih zemalja, ovaj je kralj imao, ini se, uspjeha u svojim prozelitskim nastojanjima, to se moe
zakljuiti i po sljedeim rijeima iz njegove biografije koju je u XIV vijeku napisao arhiepiskop
Danielo II:
Mnoge od jeretika bosanske zemlje obrati u hriansku veru i krsti ih u ime Oca i Sina i svetog
Duha i prisajedini ih svetoj sabornoj i apostolskoj crkvi
32
.
Moe li se, na osnovu ovog zapaanja, tvrditi da su na bosnskom podruju Dragutinove drave
katoliki i pravoslavni misionari saradjivali, ili zajedniki radili na preobraanju ovdanjih
krivovjeraca ? Ako je tako, ostaje otvoreno pitanje kojoj su ih pravovernoj crkvi vie pripajali.
Pored ovih i brojnih drugih preobraanja, veina stanovnika srednjovjekovne Bosne ostala je
privrena i odana svojoj Crkvi bosanskoj. Moe li se ta odanost objasniti samo pomenutom
tolerantnou ove Crkve prema paganskim obiajima i njenim opredjeljenjem da se suprotstavi
uvodjenju latinskog jezika u bogoslubene obrede? Moda postoje i drugi takodje znaajni razlozi,
koji se pozitivnim naunim metodama na mogu lako identifikovati i objasniti. Moda se ti razlozi
mogu naslutiti u sljedeim mislima Miroslava Krlee, jednog od najveih hrvatskih
i junoslovenskich pisaca XX vijeka:
Bogumilstvo e ostati magistralom nae medijevalne prolosti, jer tek s njegovim slomom svrit
e se na naem podruju sa Srednjim vijekom samostalan ivot narodne supstancije... Kao malo tko,
bogumili su jedini kontrapunkt usred naeg nadasve zbrkanog srednjovjekovnog rasula... Bogumili
predstavljaju kod nas kontinuum svih primitivnih prasnaga koje nisu htjele da se podrede
organiziranom nasilju feudalnih baruna, ni rimskih, ni bizantinskih biskupa
33
.
Sudei premaovim Krleinim opservacijama, bosansko bogumilstvo, koga su stoljeima
igosale i progonile pravovjerne hrianske religije (katolianstvo i pravoslavlje) imalo je nadasve
vanu istorijsku misiju, Ono je jedina autohtona magistrala svih Junih Slovena u Srednjem vijeku,
koja je sauvala samostalan ivot narodne supstancije od organiziranog nasilja i pogubnih uticaja
stranih civilizacija i kozmopolitskih religia. Ne htijui da se pokori diktatu vjerskih autoriteta, iji su
se centri nalazili u Rimu i Carigradu, ono je osporavalo i grkoj i latinskoj misiji znaenja historijske
magistrale , to je omoguilo da se ouvaju neka od najvanijih obiljeja duhovne i moralne prirode
junoslovenskih naroda. To znai da je svim ovim narodima bogumilstvo pomoglo, bar posredno, da
se odre, to treba posebno istraivati i valorizirati.
I ako ovakva Krleina razmiljanja moramo sa rezervom prihvatiti, jer su zasnovana vie na
ideolokim i filozofskim premisama nego na provjerljivim istorijskim injenicama, ona mogu biti

31
Isto, str. 125.
32
ivot kralja Dragutina od arhiepiskopa Danila II. Srpska knjievnost u sto knjiga, knj. 2. Stara srpska
knjievnost II. Novi Sad Beograd, 1970, str. 352.
33
Miroslav Krlea: Panorama pogleda, pojava i pojmova, knj. 1. Sarajevo, 1975, str. 352.
podsticajna za kompleksnije prouavanje madijevalne prolosti i Bosne i susjednih junoslovenski
zemalja. U njima se, pored ostalog, ukazuje na neke od moguih uzroka otpora Crkve bosanske svim
opisanim pritiscima katolike i pravoslavne crkve. Jedan od tih uzroka sigurno je sadran i u tenji,
svjesnoj ili nesvjesnoj, da se sauva jedinstvo i izvornost narodne supstance, koju su ugroavali
spoljnji pritisci i uticaji. To ugroavanje se javljalo najvie zbog religijskog i civilizacijskog rascjepa
junoslovenskog etnikog prostora. Taj rascjep je izvren tako da su zapadni dijelovi ovog prostora
pripojeni latinskoj civilizaciji i katolikoj religiji, a istoni dijelovi vizantijskoj civilizaciji
i pravoslavnoj religiji. Poto se Bosna, sticajem povijesnih okolnosti, nalazila na samoj granici ovog
kobnog rascjepa, ona nije mogla da se opredijeli ni za jednu njegovu stranu, prije svega, zbog velike
jezike, etnike i duhovne srodnosti njenog stanovnitva i stanovnitva svih susjednih
junoslovenskih zemalja. I to je, moda presudno, uticalo na istorijsku sudbinu ove zemlje, pa samim
tim i na istoriju vjerskih odnosa u njoj.
Zbog takvog njenog graninog poloaja, Bosna je jo u Srednjem vijeku postala
multikonfesionalna zemlja. U njoj se, pored dviju ortodoksnih hrianskih crkva katolike
i pravoslavne pojavila i heretika crkva bosanska, koja se nije mirila sa vjerskim raskolima
jedinstvenog domaeg etnosa. Moda je i zbog toga ova Crkva imala najvie ugleda i popularnosti
u zemlji, to je sigurno bilo dodatni motiv drugim dvjema rivalskim crkvama za onako estoke
optube i progone njenih vjernika. Zahvaljujui tim progonima i turskim osvajanjima, o kojima smo
naprijed pisali, toliko je oslabila otporna snaga Crkve bosanske da se potpuno ugasila poslije
uspostavljanja turske vlasti, to je primoralo njene brojne pristalice da pristupe drugim vjerskim
zajednicama, katolikoj, pravoslavnoj i islamskoj. Dok su katolika i pravoslavna vjerska zajednica
postojale u Bosni i ranije, islamska se pojavila tek poslije turskih osvajanja u XV vijeku i jo vie
iskomplikovala ovdanje vjerske, duhovne i civilizacijske odnose i raskole. Ovoj novoj vjerskoj
zajednici, koja je imala izrazito orijentalna obiljeja, pristupio je veliki broj pripadnika ranije Crkve
bosanske, posebno onih iz plemikog stalea. Taj proces islamizacije, koji je bio masovniji i iri nego
u drugim junoslovenskim zamljama (kdje su vjerski ivot organizovale samo pravovjerne
hrianske crkve katolika ili pravoslavna) istoriari tumae na razliite naine: srodnostima
izmedju bogumilskih i islamskih vjerskih uenja, netrpeljivostima izmedju bogumila i katolika,
tenjom plemstva da sauva povlastice i politiki uticaj u novoj turskoj dravi, ija je vladajua
religija bio islam. Ovdje se ne moe vriti kratiko preispitivanje takvih tumaenja, ali treba rei da je
i pomenuta islamizacija doprinijela brzom i potpunom potiskivanju u zaborav Crkve bosanske,
odnosno bogumilskich tradicija, to se moe zakljuiti i na osnovu slejedeeg zapaanja Safveta bega
Baagia:
Nagli prelaz bogumila, a naroito njihova plemstva na islam, povukao je za sobom mnogo
bogumilskih tradicija, od kojih su neke propale u prvoj i drugoj generaciji
34
.
Ovo naglo gaenje bogumilskih tradicija, koje su u narodu bile mnogo ivlje od tradicija
katolianstva i pravoslavlja, doprinijelo je potiskivanju u zaborav i svih drugih tradicija, koje se
odnose na srednjevjekvnu Bosnu. Time se u svijesti veeg dijela ovdanjeg naroda, koji je ranije bio
privren bogumilstvu, zatirala predstava o identitetu Bosne. Zbog toga je on bio prinudjen da traga za
novim identitetom svoje zemlje u okvirima jedne od triju vjerskih zajednica (katolike, pravoslavne
i islamske), zavisno od toga kojoj je pristupio. Ali su se ti identiteti, u znatnoj mjeri, medjusobno
razlikovali, jer su zavisili od dogmi, ideala i tenji pomenutih vjerskih zajednica, kao i njihovog
poloaja u turskoj dravi. To znai da su stanovnitvu Bosne, odnosno Bosne i Hercegovine, jo
u dalekoj prolosti nametnute tri razliite predstave o njegovoj zemlji, kojima je doterminisana
i njegova istorijska sudbina, Te su predstave bile toliko nepodudarne da nisu dozvolile da se uvrsti
neophodno duhovno i politiko jedinstvo u zemlji. Stoga su pripadnici triju ovdanjih konfesionalnih
zajednica nastojali da se integriu (politiki, kulturno i nacionalno) sa suvjernicima susjednih
junoslovenskih zemalja, uvjereni da na taj nain mogu da potvrde svoj puni identitet i integritet. Ali
takva nastojanja sve vie produbljuju unutranje raskole i antagonizme, ije posljedice mogu biti

34
Safvet beg Baagi: Kratka uputa..., isto, str. 126.
katastrofalne, kao to pokazuje i najnovija istorija ove neobine zemlje. Time se istovremeno
komplikuju odnosi i podstiu konflikti izmedju Bosne i Hercegovine, kao novoproglaene drave,
i susjednih junoslovenskih zemalja, odnosno drava, to je prisililo i medjunarodnu zajednicu da se
angauje radi obuzdavanja takvih konflikata. To je, medjutim, posebna tema, koja se ovdje ne moe
ire eksplicirati, jer prevazilazi okvire ovog rada.
Bosanska knjievnost izmedju irilske i Glagoljske knjievnosti
Razvoj pismenosti i knjievnosti u srednjevjekovnoj bosanskoj dravi zavisio je, u velikoj
mjeri, od unutranjih odnosa izmedju vladara i povlatenih stalea (plemstva i svetenstva) i spoljnjih
odnosa izmedju ove drave, na jednoj strani, i susjednih drava i kozmopolitskih hrianskih religija
(katolike i pravoslavne) na drugoj strani. A svi ti odnosi, kao to smo vidjeli, nikada nisu bili osobito
povoljni i sredjeni. Plemstvo je bilo stalno u sukobu sa vladarima, koji su zbog viih dravnih
interesa, nastojali da ogranie njegove staleke privilegije i partikularistike tenje. Ni sa
svetenstvom Crkve bosanske vladari nisu mogli da budu u dobrim odnosima, djelimino zbog
njegove privrenosti domaem plemstvu, a moda jo vie zbog spoljnjih pritisaka i optubi, uperenih
protiv ove Crkve, o kojima smo naprijed pisali. Te su optube, vie od svega ostalog, doprinosile
pogoravanju odnosa izmedju Bosne i drugih crkava i drava, koje su protiv nje vodile i vie vjerskih
ratova.
Sve je to vrlo nepovoljno uticalo na srednjevjekovnu bosansku knjievnost, koja nije mogla da
se autohtono razvija, poto je zavisila, u doslovnom smislu, od veza i saradnje sa knjievnostima
susjednih junoslovenskih zemalja. Zato je potrebno uzeti u obzir pomenute odnose i okolnosti
prilikom prouavanja ove knjievnosti, da bi se mogla razumjeti njena obiljeja, dostignua i slabosti.
Na geografskim prostorima, koji se danas nalaze u sastavu Bosne i Hercegovine, poela se
razvijati pismenost i knjievnost u ranom Srednjem vijeku. Prvi ouvani spomenici ove pismenosti
(Humaka ploa u zapadnoj Hercegovini i natpis sa Manastirita u sjevernoj Bosni) potiu iz X ili
XI vijeka. Medjutim, prvi rukopisi koji su do sada otkriveni (Grkoviev odlomak apostola
i Mihanoviev odlomak apostola) pisani su neto kasnije, odnosno u XII vijeku.
Sudei prema dosadanjim istraivanjima, od X do XII vijeka (otprilike do poetka vladavine
Kulina bana 1180. godine) na prostorima dananje Bosne i Hercegovine razvijala su se samo dva vida
pismenosti epigrafski natpisi i prepisi vjerskih knjiga, odnosno kodeksa. Epigrafski natpisi su vrlo
kratki tekstovi, urezani glagoljicom na kamenim ploama grobljanskim ili crkvenim. Autori ovih
natpisa su, vjerovatno, nedovoljno pismeni ljudi, to se moe zakljuiti na osnovu paleografske
analize. Ti natpisi su pisani staroslovenskim jezikom, ali sadre u sebi i elemente govornog narodnog
jezika, to znai da njihovi sastavljai nisu dovoljno poznavali zvanini jezik vie knjievnosti.
Medjutim, za istoriju knjievnosti i temu ovog rada vaniji su pomenuti prepisi, odnosno
rukopisi vjerskih kodeksa. Ti rukopisi su nastali, po miljenju lingvista i paleografa, vjerovatno, na
bosanskom ili hercegovakom (nekadanjem humskom) podruju, zbog ega se mogu smatrati
sastavnim dijelom knjievnog nasljedja Bosne i Hercegovine. Oni su pisani crkvenoslovenskim,
odnosno staroslovenskim jezikom i pismom glagoljicom, pa su kao takvi povezani sa tadanjom
hrvatskom glagoljicom, koja se razvijala u Dalmaciji, i glagoljicom istonih junoslovenskih zemalja,
ije se sredite nalazilo u Ohridu (Makedonija). Stoga istoriari knjievnosti istiu da su se ove dvije
najvanije tradicije glagoljske pismenosti kod Junih Slovena (zapadna, tj. hrvatska i istona, tj.
makedonska) susrele i ukrstile negdje na podruju Bosne i Zahumlja
35
.
To ukrtanje, koje se javlja u najranijoj fazi rozvoja pismenosti na ovim prostorima, ima
simbolian i viestruk znaaj, ne samo u oblasti knjievnosti. Ono, u izvjesnom smislu, nagovjetava
i sva druga ukrtanja, konfrontiranja i sukobljavanja vjerska, politika i civilizacijska Istoka
i Zapada na prostorima Bosne i Hercegovine. Stoga je i knjievnoistorijska nauka duna da posveti

35
Vjekoslav tefani: Hrvatska pismenost i knjievnost srednjeg vijeka. Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj.
1, Zagreb, 1969, str. 10.
panju ovom procesu, da istrauje njegove uzroke i posljedice, njegovu genezu i vidove
manifestovanja.
Iako se pomenuti glagoljski rukopisi smatraju sastavnim dijelom knjievne batine
srednjevjekovne Bosne, jer su nastali na njenom tlu, njih hrvatski medijevalisti tretiraju i kao dio
korpusa hrvatske nacionalne knjievnosti. Pri tom se prenebregavaju sljedee injenice, koje takvo
svojatanje ine spornim: a) da ovi rukopisi nisu porijeklom iz hrvatskih zemalja i b) da su oni pisani
poluoblom glagoljicom, koja se ne moe identifikovati sa hrvatskom uglatom glagoljicom, kao ni sa
oblom glagoljicom Ohridske knjievne kole (koja je bila proirena u istonim junoslovenskim
zemljama Makedoniji, Rakoj i Duklji). Uprkos tim injenicama, rukopis Grkovievog apostola
ukljuen je u antologijski izbor tekstova Hrvatska knjievnost srednjeg vijeka . Priredjiva ove
antologije napominje u komentaru da je taj rukopis najvjerovatnije nastao u bosansko-zahumskom
kraju, odnosno na podruju tokavskog narjeja, gdje je kasnije zavladala irilica . Poto ovo narjeje
i pismo ne pripadaju staroj hrvatskoj ve staroj srpskoj knjievnosti, priredjiva za pomenuti rukopis
tvrdi da je najstariji poznati knjievni spomenik u kojem je izriito dola do izraaja hrvatsko-srpska
redakcija staroslovenskog jezika , to znai da ga smatra i srpskim i hrvatskim, ignoriui pri tom
njegovo bosansko porijeklo
36
.
Takvo shvatanje najstarijih knjievnih rukopisa, nastalih na junoslovenskim etnikim
prostorima istovremeno je i zanimljivo i sporno. Njime se implicitno priznaje da se neki od tih
rukopisa ne mogu identificirati po nacionalnoj pripadnosti (pored ostalog i zato to su nastali prije
formiranja nacionalnih recenzija staroslovenskog jezika), pa se proglaavaju hrvatsko-srpskim, iako
savremena knjievna istorija ne priznaje nikakvu zajedniku hrvatsko-srpsku knjievnost. Zar se
takvim stavom jo vie ne problematizira i komplikuje pitanje identiteta, odnosno nacionalne
pripadnosti ovih rukopisa?Mogu li se oni, s obzirom na njihovo pismo i jezika obiljeja, te na
vrijeme i mjesto nastanka, pripajati samo jednoj ili dvjema knjievnim tradicijama, iskljuujui sve
ostale? Zar se oni ne mogu smatrati dijelom zajednike knjievnosti vie junoslovenskih naroda, koja
se razvijala od kraja IX do druge polovine XII vijeka? Kao to je poznato, ova knjievnost, ije se
najvanije sredite nalazilo u makedonskom gradu Ohridu, imala je u pomenutom periodu samo jedno
pismo glagoljicu i samo jedan knjievni jezik staroslovenski (odnosno crkvenoslovenski), a irila
se na gotovo svim junoslovenskim prostorima, gdje jo nisu postojale nacionalne diobe i granice.
Poto ona ni po emu jo nije bila nacionalno izdiferencirana, nema opravdanja ni pouzdanih kriterija
za razvrstavanje pojedinih njenih rukopisa u korpus samo jedne (bilo koje) nacionalne knjievnosti
junoslovenskih naroda, koje su se poele samostalnije razvijati tek od poetka XIII vijeka, poslije
prodora irilice i usvajanja nacionalnih redakcija staroslovenskog jezika.
Na osnovu takvog shvatanja i tumaenja najstarije knjievne batine, nastale na
junoslovenskim etnikim prostorima, namee se zakljuak da srednjevjekovnoj bosanskoj
knjievnosti, koja se odnosi na period od X do XII vijeka, pripadaju, u izvjesnom smislu, i rukopisi
koji su nastali i izvan Bosne, kao to i rukopisi sa njenog podruja pripadaju i drugim
junoslovenskim literaturama. Moe li se, prema tome, govoriti, bar uslovno, o zajednikoj ili ak
jedinstvenoj junoslovenskoj knjievnosti Srednjeg vijeka, kao sastavnom dijelu imaginarne
junoslovenske civilizacije? Da je takva civilizacija zaista postojala uvjerava nas Miroslav Krlea
sljedeim rijeima:
Teza da se ne moe govoriti o jednoj jedinstvenoj junoslovenskoj civilizaciji u Srednjem
vijeku, regionalni je anahronizam iz prolog stoljea, kada se u ime historije tjerala besperspektivna
malogradjanska politika, kao najtipiniji primjer ovenske miopije, sazdane na pretpostavkama
uzajamne grko-latinske negacije
37
.
Zar najznaajniji ouvani knjievni spomenik iz XII vijeka, Ljetopis popa Dukljanina , no
pripada ovoj jedinstvenoj junoslovenskoj civilizaciji, odnosno knjievnosti? Kao to je poznato

36
Hrvatska knjievnost srednjeg vijeka. Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 1, Zagreb 1969, str. 109.
37
Miroslav Krlea: Panorama pogleda, pojava i pojmova, knj. 3, Sarajevo, 1975, str. 223.
u ovom ljetopisu, koji je prvobitno pisan glagoljicom i staroslovenskim jezikom, opisane su
legendarne linosti i dogadjaji iz istorije vie junoslovenskih zemalja od Makedonije, Rake, Zete,
Huma i Bosne do Hrvatske. Prema tome, on pripada knjievnoj batini svih ovih zemalja, odnosno
naroda koji u njima ive. Zbog toga se ni po kakvim kriterijima ne moe uklopiti bez ostatka ma
u koju nacioalnu knjievnost, to znai da ga jedino moemo svrstati u hipotetiki korpus zajednike
junoslovenske knjievnosti Srednjeg vijeka.
Sve navedene dileme, hipoteze i miljenja treba imati u vidu kad se vri prouavanje
i valorizacija najstarije knjievnosti srednjevjekovne Bosne, nastale u periodu od X do XII vijeka.
Ova se knjievnost, naime, ne moe istraivati izolovano, nego samo u korelaciji sa drugim
junoslovenskim literaturama toga vremena, koje su u svakom pogledu (ortografski, jeziki, duhovno,
idejno i tematski) bile njoj sline. Zato su sve postojee nacionalne diobe ouvanih spomenika ovih
knjievnosti sporne i diskutabilne, jer nisu zasnovane samo na naunim spoznajama, vei i na
ideolokim postulatima njihovih istraivaa. Te diobe morala je da prihvati i Bosna i Hercegovina,
iako su njoj najmanje odgovarale, jer su je kao nacionalno heterogenu zemlju duhovno rastakale,
omoguavajui susjednim, nacionalno homogenijim zemljama Srbiji i Hrvatskoj da jednostavno
prisvajaju manji ili vei dio ionako preskromnog knjievnog nasljedja nastalog na njenom tlu.
Stoga je, kao to smo vidjeli, Grkoviev apostol ukljuen u hrvatsku knjievnu batinu, iako je
napisan u Bosni, to se pravda njegovim glagoljskim pismom koje se najdue odralo u Hrvatskoj,
a pri tom se prenebregava injenica da je to bilo jedino pismo svih Junih Slovena (osim Bugara)
u vrijeme nastanka ovog knjievnog spomenika. Slinu pojavu sreemo i u srpskoj knjievnosti, s tom
razlikom to ona prisvaja samo srednjevjekovne irilske spomenike porijeklom iz Bosne
i Hercegovine
38
. To je uinjeno stoga to se irilica smatra, prvenstveno, srpskim a glagoljica
hrvatskim pismom, a u stvarnosti su oba ta pisma bila zajednika junoslovenska, pa u znaajnoj
mjeri i opteslovenska. Medjutim, ovakvim prisvajanjima se, u izvjesnom smislu, osporava posebno
knjievno nasljedje srednjevjekovne Bosne, iako je ona nekoliko stoljea egzistirala kao samostalan
politiki i dravno-pravn subjekat.
Od druge polovine XII vijeka do druge polovine XV vijeka srednjevjekovna bosanska
knjievnost se razvija u okviru posebne bosanske drave. Iako je ta drava bila nestabilna, pa je
neprestano ugroavana, kao to smo vidjeli, od monijih susjeda, najvie od Ugarske, a zatim i od
Turske, ona je omoguila da se u njoj organizuju izvjesni vidovi kulturnog i knjievnog ivota, koji su
odgovarali duhovnim potrebama i tenjama ljudi srednjevjekovne civilizacije. Time su stvorene
neophodne pretpostavke i za dalji razvoj bosanske knjievnosti. Koliko je ta knjievnost bila razvijena
u navedenom priodu, nemogue je pouzdano utvrditi, jer je poslije sloma srednjevjekovne bosanske
drave u XV vijeku uniten vei dio njene knjievne batine, koju kao heretiku nije mogla da
prihvati nijedna ovdanja konfesionalna zajednica, osim djelimino pravoslavne.
Zbog takvog stava ovih zajednica, knjievna batina srednjevjekovne Bosne je i u kasnijim
vremenima sve vie zapostavljana ili ak ignorisana. Bonjaci muslimani su je ignorisali i odbacivali
zato to je utemeljena na hrianskim vjerskim uenjima. Istina, pojedini njihovi medijevalisti
pokuavaju da je uine prihvatljivom tezama da je bosansko bogumilstvo, po izvjesnim njegovim
aspektima, blie islamu nego hrianstvu. Ali su takve teze zasnovane vie na ideolokim nego
naunim premisama. Moda bi se, nasuprot tome, sa jo jaim argumentima moglo dokazivati da je
bogumilstvo, s obzirom na njegove dogme i praksu, blie autentinom, odnosno izvornom hrianstvu
nego katolianstvo i pravoslavlje. A zato su bosanski pravoslavci i katolici, odnosno Srbi i Hrvati,
zapostavili srednjevjekovnu knjievnu batinu svoje zemlje? Oni su to uinili, prvenstveno, stoga to
su se, kao to smo vidjeli, integrisali pod uticajem svojih vjerskih zajednica u sveukupnu, pa
i knjievnu tradiciju susjednih zemalja Srbije i Hrvatske.
Poto se ne moe tano utvrditi koliko je i kakvo je bilo knjievno nasljedje srednjevjekovne
Bosne, ovdje e se vriti analiza samo onog njegovog dijela koji je sauvan, zahvaljujui sretnom

38
Dimitrije Bogdanovi: Istorija stare srpske knjievnosti, Beograd, 1980, str. 32.
sticaju okolnosti. Na osnovu dosadanjih istraivanja i saznanja, moe se konstatovati da je
knjievnost srednjevjekovne bosanske drave (od XII do XV vijeka) bila u anrovskim i svakom
drugom pogledu skuena i nerazvijena. U njoj su postojala, sudei prema onom dijelu koji je ouvan,
samo tri vida pismenosti i knjievnosti:
1) prepisi prevedenih vjerskih kodeksa, 2) epigrafski natpisi i zapisi i 3) administrativno-pravni
spisi. Osim toga, u berlinskoj biblioteci se nalazi i jedan rukopis romana o Aleksandru Velikom, za
koji se pretpostavlja (na osnovu jezike i paleografske analize teksta) da je pisan na podruju
srednjovjekovne bosanske drave
39
.
Medju ovim knjievnim spomenicima, najvei znaaj za knjievnu istoriju (kao i za temu naeg
projekta) imaju vjerski kodeksi, pa emo se njima posebno pozabaviti. Do sada je pronadjeno ukupno
26 takvih kodeksa (cijelih ili u odlomcima), koji se mogu, s obzirom na njihovo porijeklo, jezik
i pismo, smatrati sastavnim dijelom knjievnosti srednjevjekovne Bosne. Oni se mogu, na osnove
njihove strukture, sadraja i namjene, podijeliti u sljedeih est grupa:
jevandjelja ukupno 14,
zbornici vjerskih tekstova ukupno 3,
apostoli ukupno 2,
misali ukupno 2,
parimejnici ukupno 1
odlomci vjerskih kodeksa ukupno 4
Na osnovu ovog pregleda, moe se zakljuiti da medju ouvanim vjerskim kodeksima
dominiraju jevandjelja. Zapravo, od ukupno 26 takvih rukopisa, samo njih 5 (2 apostola, 2 misala
i 1 parimejnik) se odnose na druge anrove vjerske literature, a svi ostali sadre, u cjelini ili
u odlomcima, tekstove jevandjelja. Otkuda takva jednostranost, odnosno dominacija ovog vjerskog
anra u ouvanim kodeksima srednjovjekovne bosanske knjievnosti? To se, vjerovatno, objanjava
uenjem Crkve bosanske, koja je jevandjelja pretpostavljala svim drugim biblijskim tekstovima,
a pogotovu onima koji se nalaze u Starom zavjetu. I time se objanjava injenica da u cjelokupnoj
ouvanoj knjievnoj batini srednjevjekovne Bosne samo rukopis Hvalovog zbornika (koji je pisan
14O4. godine za vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia) sadri u sebi, pored vie novozavjetnih
tekstova, Psaltir sa devet pjesama, preuzetih iz Starog zavjeta
40
.
Najvei broj ouvanih kodeksa, ukupno 23, potiu iz XIV i XV vijeka, dok su 2 iz XIII vijeka
i 1 iz XII vijeka. Ti podaci upuuju na zakljuak da je knjievna djelatnost u srednjevjekovnoj
bosanskoj dravi postala intenzivnija tek u njenim posljednjim stoljeima, dok je ranije bila potpuno
zapostavljena. Ali se takav zakljuak ne moe bez rezerve prihvatiti, ukoliko imamo u vidu pomenutu
injenicu da je vei dio knjievnog nasljedja srednjevjekovne Bosne uniten, pa se moe pretpostaviti
da su upravo u tom unitenom dijelu dominirali rukopisi iz XII i XIII vijeka.
Za temu ovog projekta poseban znaaj ima pitanje: kakvi su bili pismo i jezik srednjevjekovne
bosanske knjievnosti u periodu od XII do XV vijeka. Djelimian odgovor na to pitanje moemo
dobiti uvidom u pomenute vjerske kodekse. Taj uvid pokazuje da su 24 kodeksa pisana irilicom,
a samo 2 glagoljicom, dok je jezik u svima njima staroslovenski, sa izvjesnim lokalnim obiljejima.
Ovi podaci ukazuju na jednu radikalnu promjenu u odnosu na raniji period. Dok su, kao to smo
vidjeli, svi bosanski knjievni spomenici do polovine XII vijeka pisani glagoljicom, ovo pismo je
poslije tog vremena gotovo sasvim potisnula irilica. Zapravo, irilica je postala jedino domae

39
Potpunija predstava o ouvanoj knjievnoj batini srednjovjekovne Bosne moe se stei na osnovu zbornika
Bosanskohercegovaka knjievna hrestomatija. Starija knjievnost , Sarajevo, 1974.
40
Vidi: Socialistika Republika Bosna i Hercegovina. Separat iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb,
1983, str. 250.
pismo, jer su navedena dva glagoljska kodeksa (Splitski odlomak Glagoljskog misala i Hrvojev misal)
pisani izvan Bosne, odnosno u Dalmaciji, pa se samo uslovno mogu smatrati dijelom bosanske
knjievne batine.
Takav prodor i potpuna prevlast irilice u knjievnosti srednjevjekovne poslije XII vijeka moe
se razumjeti samo ako se posmatra u irem junoslovenskom kontekstu. irilica je, naime, u to
vrijeme potisnula glagoljicu iz svih junoslovenskih zemalja, osim Hrvatske i Slovenije. Kako je
i zato dolo do te velike promjene? irilica je zapravo dospjela iz Bugarske i spontano se krajem
XII vijeka proirila u vie junoslovenskih zemalja (Makedoniji, Rakoj odnosno Srbiji, Zeti, Humu
i Bosni). Jedino je hrvatske i slovenake zemlje nisu prihvatile, jer je njihov vjerski i knjievni ivot
bio podredjen katolikoj crkvi, koja je s pravom zazirala od irilice kao pisma pravoslavnih zemalja.
Veina junoslovenskih zemalja je prihvatila irilicu mjesto glagoljice jednostavno zato to je, prema
ocjeni knjievnoistorijske nauke, primjerenija staroslovenskom jeziku i njegovoj strukturi glasova.
Osim toga, ona je lepa i spretnija od glagoljice..., koja je nezgrapna i primitivna
41
.
Tako je srednjevjekovna Bosna, zajedno sa vie drugih junoslovenskih zemalja, prihvatila
irilicu kao svoje novo knjievno pismo. Prvi znaajniji irilski spomenik koji je nastao na njenom tlu
bilo je Miroslavljevo jevandjelje. Ovo jevandjelje pisano je oko 1185. godine, vjerovatno na podruju
Huma (dananje Hercegovine), za humskog kneza Miroslava, koji je bio brat velikog upana Stevana
Nemanje, osnivaa srpske vladarske dinastije Nemanjia. Poto je Hum u to vrijeme pripadao srpskoj
dravi, ovaj knjievni spomenik se smatra integralnim dijelom srpske knjievne batine. Medjutim,
ova oblast je 1326. godine pripojena bosanskoj dravi, pa se Miroslavljevo jevandjelje moe tretirati,
bar uslovno, i kao dio srednjevjekovne bosanske knjievnosti. Ali neovisno od te njegove dvojne
pripadnosti, koja moe da zbunjuje samo uskogrude duhove i nacionalne istunce, za temu ovog rada
je vanije pitanje da li je Miroslavljevo jevandjelje uticalo na kasniji razvoj knjievnosti
srednjevjekovne Bosne
42
. Po miljenju Dimitrija Bogdanovia, ovaj knjievni spomenik je izvrio
veliki, moda i presudni uticaj na cjelokupnu ovdanju irilsku pismenost. S tim u vezi, on izriito
tvrdi:
Svi irilski rukopisi iz Bosne XIII XV veka konzerviraju s veoma malim razlikama neke
osobine onoga pravopisa koji je zastupljen u Miroslavljevom jevandjelju, a tekstoloki se izvode iz
makedonsko-glagoljske tradicije
43
.
Prema svemu to je naprijed reeno, moe se konstatovati da je postojala neposredna
stvaralaka korelacija izmedju knjievnosti srednjevjekovne bosanske drave i knjievnosti susjednih
junoslovenskih zemalja. Istina, ovdanja knjievnost se, u izvjesnom smislu, razlikovala od susjednih
literatura (srpske i hrvatske), po svojim enrovskim obiljejima, strukturi, obimu izrazu, jeziku
i pismu. Te razlike su uslovljene, vjerovatno, uenjem Crkve bosanske i nejprijateljskim odnosom
pravovjernih hrianskih crkava prema njoj, nesigurnim poloajem bosanske drave na granici dviju
rivalskih civilizacija, spoljnim uticajima na bosansku knjievnost dviju knjievnih tradicija (srpske
i hrvatske), te, konano, dijalekatskim obiljijima narodnog jezika na ovom podruju, koja su
djelimino uticala i na jezik bosanskih knjievnih spomenika. Da bi se mogla stei to objektivnija
predstava o pomenutim korelacijama, slinostima i razlikama izmedju ovih triju srednjevjekovnih
literatura (srpske, hrvatske i bosanske), potrebno je, pored ostalog, izvriti njihovo komparativno
sueljavanje po anrovima. Kao osnova za to sueljavanje mogu posluiti publikovani zbornici
odabranih tekstova iz sve tri knjievnosti, koji su struno i nauno verifikovani
44
.

41
Pavel Popovi: Iz knjievnosti. Srpska knjievnost u sto knjiga, knj. 65, Novi Sad Beograd, 1972, str. 57.
42
Bosna je tek polovinom XV vijeka dobila dananje proireno ime Bosna i Hercegovina. Stoga se upotrebljava
njeno skraeno ime Bosna u dijelu teksta koji se odnosi na srednjevjekovni period.
43
Dimitrije Bogdanovi, isto, str. 135-136.
44
Ti zbornici su:
Stara srpska knjievnost, knj. 1, 2, 3. (Izbor: Dragoljub Pavlovi) Srpska knjievnost u sto knjiga, Novi Sad
Beograd, 1970.
Na osnovu ovih zbornika i druge relevantne knjievno-istorijske literature, moe se stei
openita predstava o razvoju srpske, hrvatske i bosanske knjievnosti od XIII do XV vijeka po
pojedinim anrovima. Taj se razvoj moe iskazati uporedno i saeto na sljedei nain:
Vjerski kodeksi. U srpskoj i hrvatskoj knjievnosti su ouvani brojni rukopisi ovih kodeksa,
odnosno prevedenih tekstova iz Starog i Novog zavjeta (ali oni nisu, iz opravdanih razloga, uvrteni
u navedene zbornike). Medjutim, u bosanskoj knjievnosti je ouvano, kao to smo vidjeli, samo 26
takvih rukopisa, od koji samo 1 sadri nekoliko tekstova iz Starog zavjeta, a u ostalima su tekstovi iz
Novog zavjeta.
Prevodna knjievnost. (Prie, romani, pouna proza, hagiografije, legende, vizije, apokrifi...)
V srpskoj i hrvatskoj knjievnosti su postojali brojni prevodi djela iz ovog anra, a u bosanskoj
knjievnosti je sauvan samo 1 prevod (Berlinska Aleksandrida) za koji se pretpostavlja da je pisan
u Bosni.
Liturgijski tekstovi. U srpskoj i hrvatskoj knjievnosti su ouvani brojni rukopisi liturgijske
literature, pisani za potrebe pravoslavnih ili katolikih vjerskih obreda, dok u bosanskoj knjievnosti
takvih tekstova uopte nema, ili se bar nisu sauvali.
Istorijski i pravni spisi. Ovaj knjievni anr bio je najrazvijeniji u srpskoj knjievnosti (u kojoj
su se pisali ljetopisi, rodoslovi, hronike, povelje, tipici i zakoni), zatim u hrvatskoj knjievnosti (koja
nema vei broj znaajnijih istorijskih spisa iz ovog perioda), dok je najmanje razvijen u bosanskoj
knjievnosti (u kojoj nema drugih tekstova osim povelja i testamenta pojedinih vladara ivelikaa).
Epigrafika. U sve tri knjievnosti (srpskoj, hrvatskoj i bosanskoj) ouvani su brojni epigrafski
tekstovi u vidu zapisa i natpisa, koji su posebno znaajni za istoriju jezika i knjievnosti po tome to
su pisani, preteno, na narodnom a ne na staroslovenskom jeziku pojedinih nacionalnih redakcija kao
ostali knjievni spomenici.
Biografije (itija) vladara i vjerskih poglavara. Ovaj knjievni anr je bio vrlo razvijen
u srpskoj knjievnosti, naroito za vrijeme vladavine dinastije Nemanjia, dok ga hrvatska i bosanska
knjievnost uopte ne poznaju.
Pjesme (posveene Isusu Hristu, Bogomajci Mariji, svecima, velikaima, prirodi, ljubavi
i nekim drugim optim temama). Ovaj vid knjievnog stvaralatva njegovao se i u srpskoj i
u hrvatskoj knjievnosti, a u ouvanoj bosanskoj knjievnosti nema njegovih tragova.
Pjesnika proza (pohvale, besjede, slova, molitve i sl.) Ovo stvaralatvo je bilo dosta razvijeno
u srpskoj, a manje u hrvatskoj knjievnosti, dok ga u Bosni (sudei prema dosadanjim
istraivanjima) uopte nije bilo.
Dramsko pjesnitvo (scenska prikazanja o Isusu Hristu, djevici Mariji i pojedinim svecima).
Ovaj knjievni anr je bio razvijen samo u hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti, dok ga srpska
i bosanska knjievnost uopte ne poznaju.
Sudei prema navedenom uporednom pregledu po knjievnim vrstama i anrovima, u periodu
od XIII do XV vijeka srpska i hrvatska knjievnost bile su znatno razvijenije i raznovrsnije od
bosanske knjievnosti. Ukoliko se izuzme 1 prevod romana o Aleksandru Velikom (za koji se samo
pretpostavlja da je pisan u Bosni), moe se zakljuiti da su u srednjevjekovnoj bosanskoj knjievnosti
postojala samo 3 anra: vjerski kodeksi, epigrafski tekstovi i pravni spisi. Medjutim, i oni se samo
uslovno svrstavaju u knjievnost, jer ne sadre u sebi dovoljno elemenata originalnog i autentinog
knjievnog stvaralatva. Prevodi vjerskih kodeksa ni po emu nisu mogli ni smjeli biti originalni, pa

Hrvatska knjievnost srednjeg vijeka. (Priredio V. tefani) Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 1, Zagreb,
1969.
Bosanskohercegovaka knjievna hrestomatija, knj. 1. Starija knjievnost. (Priredili Herta Kuna i Pavao
Andjeli), Sarajevo, 1974.
Iz nae knjievnosti feudalnog doba. (Izbor i redakcija: Dragoljub Pavlovi), Beograd, 1975.
su za knjievnu istoriju znaajni samo po svom pismu i jeziku. Ni epigrafski i pravni tekstovi nisu
inspirisani knjievnim, ve drugim utilitarnim potrebama, pa kao takvi ne sadre u sebi veih
literarnih kvaliteta. Nasuprot tome, srpska i hrvatska knjievnost bile su originalnije, bogatije
i raznolikije. Osim vjerskih kodeksa, u njima je bila razvijena i druga prevoda knjievnost. Pored
toga, njegovali su se i razliiti vidovi originalne knjievnosti, koja je inspirisana najee vjerskim,
a djelimino i svjetovnim idealima i potrebama.
Zato je knjievnost srednjevjekovne Bosne bila toliko nerazvijena u odnosu prema tadanjoj
srpskoj i hrvatskoj knjievnosit? Zato u njoj nema prevoda beletristikih i drugih djela koja su tada
bila rasprostranjena i popularna u gotovo svim evropskim zemljama? Zato je ona zapostavljala ma
kakvo originalno knjievno stvaralatvo? Koliko je sve to uslovljeno sloenim i nepovoljnim
politikim i vjerskim odnosima, o kojima smo naprijed pisali, a koliko otporima paganske
i patrijarhalne svijesti domaeg ivlja? Knjievnoistorijska nauka pokuava da odgovori na ova
osjetljiva pitanja, ali su ti odgovori jo uvijek vie zasnovani na pretpostavkama i predubjedjenjima
nego na pouzdanim i dokumentovanim spoznajama. Pri tom se, po pravilu, najvea krivica svaljuje na
Crkvu bosansku i njena vjerska uenja. Tako, na primjer, Dimitrije Bogdanovi smatra da je
knjievnost srednjovjekovne Bosne ostala nerazvijena, periferna i neproduktivna zato to je na nju
kontinuirano i nepovoljno uticala "posebna, neodredjena i dobrim delom heterodoksna crkvena
situacija Bosne do XV veka"
45
.
Po toj i takvoj procjeni, ovdanja knjievnost je bila osudjena na tavorenje i zaostajanje, jer se
razvijala u zemlji koja je u vjerskom pogledu bila nedefinisana i problematina, pa ak
i heterodoksna, odnosno krivovjerna, dok su sve ostale junoslovenske zemlje toga vremena bile
ortodoksne, odnosno pravovjerne. U kojoj mjeri je takva procjena opravdana i prihvatljiva? Da li je
zaista srednjovjekovna bosanska knjievnost rtva vjerskog krivovjerja ?
Prije nego se pokua odgovoriti na ova hipotetika pitanja, potresno je podsjetiti na injenicu da
je cjelokupni, pa samim tim i knjievni ivot u Srednjem vijeku bio determinisan vjerskim uenjima,
idealima i potrebama. Cjelokupna knjievnost je bila uskladjena sa vjerskim kanonima i kodeksima,
u kojima je traila inspiraciju i uzore.
S obzirom na to, srednjevjekovna knjievnost se mogla uspjeno razvijati samo u zemljama
koje su u vjerskom pogledu bile stabilne i sredjene, odnosno u kojima su vjerske institucije bile
povlatene i uivale pomo i podrku. A srednjevjekovna Bosna, kao to smo naprijed vidjeli, nije
bila takva zemlja. U njoj su vjerske prilike bile nesredjene i haotine. U njoj su se neprestano borile za
presti i opstanak tri rivalske crkve katolika, pravoslavna i bosanska, od kojih su prve dvije bile
kozmopolitske i pravovjerne , a trea nacionalna i krivovjerna . Istina, ova krivovjerna crkva,
odnosno Crkva bosanska imala je najvie pristalica i uivala najvei ugled u zemlji, pa je kao takva
bila i najuticajnija. Od nje je, prema tome, najvie zavisio razvoj domae knjievnosti. Ako je tako,
namee se logino pitanje: zato ona nije dala vei doprinos tome razvoju. Koliko su je u tome
spreavali stalni sukobi sa rivalskim crkvama i progoni njenih vjernika (zbog kojih nikada nije mogla
da stekne vrsto uporite u zemlji), a koliko njene vjerske dogme i uenja, koja nisu bila naklonjena
nijednoj, pa ni knjievnoj umjetnosti, jer svaka od njih tei da postane predmet kulta i da potisne
religiju? Sve je to sigurno uticalo na sudbinu srednjovjekovne bosanske knjievnosti, koja je ostala
zapostavljena i preputena sama sebi. O njenom razvoju nisu se posebno starali, kao u susjednim
jnoslovenskim zemljama, dravni vladari i vjerski poglavari, koji su gradili crkve i manastire, da bi
u njima organizovali knievne radionice za pisanje, prevodjenje i prepisivanje knjievnih djela. Stoga
je opstanak ovdanje knjievnosti najvie zavisio, ini se, od putujuih prepisivaa knjiga i pojedinih
velikaa, koji su se pojavljivali kao mecene i naruivali prepise eljenih knjievnih spomenika,
odnosno vjerskih kodeksa.
Ukoliko se imaju u vidu sve navedene okolnosti i injenice, bie lake odgovoriti na pitanje
zato je knjievnost srednjovjekovne Bosne bila onako nerazvijena i zaputena. Istine radi, treba rei

45
Dimitrije Bogdanovi, isto, str. 136.
da mi ne znamo pouzdano da li je ona zaista bila toliko nerazvijena, kao to se moe zakljuiti na
osnovu onako malog i jednolinog fonda sluajno ouvanih kodeksa. Ona je sigurno bila i bogatija
i raznovrsnija, to ne znai da se moe uporedjivati sa knjievnostima susjednih junoslovenskih
zemalja, koje su imale daleko povoljnije uslove za razvoj.
Poslije sloma srenjovjekovne bosanske drave i gaenja Crkve bosanske, raspali su se i svi
institucionaln okviri od kojih je zavisio opstanak bosanske knjievnosti. Sada je ona bila preputena
na milost i nemilost pravovjernih crkava, odnosno njihovih netrpeljivih i fanatinih vjernika. Zato se
pretpostavlja da je vei dio knjievne batine bosanske namjerno uniten. Jedan njen dio unitile su
hrianske crkve (katolika i pravoslavna) kao sumnjivu literaturu koja nije odgovarala njihovim
uenjima, a drugi dio je unitio novi vladajui reim osmanske turske carevine, koji je nastojao da
zatre sve vidove vjerskog i duhovnog, odnosno knjievnog nasljedja Crkve bosanske, kako bi stvorio
to povoljnije uslove za islamizaciju domaeg stanovnitva
46
. Sauvan je samo onaj dio ove
knjievnosti koji je iznesen iz zemlje prilikom turskih osvajanja ili koji nije odudarao od pravovjernih
hrianskih uenja, pa je mogla da ga preuzme pravoslavna crkva. Tim povodom, Herta Kuna je, na
osnovu dugogodinjeg prouavanja ove knjievnosti, utvrdila sljedee:
anse da preive imali su, uglavnom, oni kodeksi koji po svojoj sadrini nisu bili sporni za
pravoslavnu crkvu, koja je jedina na ovom tlu i dalje (odnosno poslije turskog osvajanja Bosne 1463.
godine D. G.) gajila crkvenoslovensku liturgiju, a to su, uglavnom, etverojevandjelja
47
.
Prema ovom tumaenju, pravoslavnoj crkvi treba najvie zahvaliti to je sauvan bar jedan dio
knjievne batine, odnosno vjerskih kodeksa srednjevjekovne Bosne. To su bila, najee, jevandjelja,
koja su se, kao nesporni i najznaajniji vjerski tekstovi koristila za boguslubene potrebe
u pravoslavnoj crkvi. Zbog takve solekcije, danas je nemogue utvrditi kolika je i kakva je zaista bila
knjievnost Bosne od XIII do XV vijeka. Stoga nauci ne preostaje nita drugo nego da na osnovu
onog njenog dijela koji je sauvan traga za istinom o duhovnom knjievnom ivotu ove zemlje
u Srednjem vijeku.
Pismo i jezik srednjevjekovne knjievnosti od posebnog su znaaja za njeno prouavanje
i razumijevanje, pa im i u ovom radu treba pokloniti odgovarajuu panju, u skladu sa njegovim
tematskim okvirima. S tim u vezi, postavlja se pitanje: kakvi su bili pismo i jezik srednjevjekovne
bosanske knjievnosti. Koliko su se oni, i po emu, razlikovali od pisma i jezika knjievnosti
susjednih junoslovenskih zemalja?
Sudei prema dosadanjim istraivanjima, pismo i jezik bosanske knjievnosti do XV vijeka
razvijali su se u neposrednoj korelaciji sa knjievnostima susjednih zemalja. Zbog toga je, kao to
smo vidjeli, od X do XII vijeka u knjievnostima svih ovih zemalja bio istovjetan knjievni jezik
staroslovenski (odnosno crkvenoslovenski) i istovjetno pismo glagoljica. Medjutim, krajem
XII vijeka glagoljicu potiskuje irilica, koju nisu prihvatile samo hrvatske zemlje na zapadu zbog
otpora katolike crkve. Zahvaljujui tome, bosanska knjievnost, u koju je prodrla irilica, ostaje
u bliskim odnosima sa srpskom irilskom knjievnou, a udaljuje se od hrvatske glagoljske
knjievnosti.
Medjutim, irilica bosanskih rukopisnih kodeksa djelimino se razlikuje od srpske rilice. To
razlikovanje je izraeno, po tvrdjenju paleografa, u izvjesnom grafijskom oslanjanju irilice u Bosni
na dotadanje glagoljsko pismo, odnosno u djeliminoj njenoj arhainosti prema srpskoj irilici
48
.
Zbog toga je ona u nauci i dobila posebno ime bosanska irilica. Valja, s tim u vezi, imati na umu
injenicu da su razlike izmedju ovih dviju irilica bile vrlo male, pa kao takve nisu oteavale
knjievne veze i saradnju Bosne i Srbije, niti su predstavljale prepreku za nesmetano irenje pojedinih

46
Herta Kuna: Hvalov zbornik-spomenik srednjovjekovne bosanske knjievnosti. Godinjak Instituta za jezik i
knjievnost, XVI, Sarajevo, 1985, str. 13.
47
Isto, str. 11.
48
Socialistika Republika Bosna i Hercegovina..., isto, str. 249.
rukopisa u obje zemlje. Uostalom, da te dvije irilice nisu bile toliko bliske ne bi Srpska pravoslavna
crkva, poslije sloma srednjevjekovne bosanske drave, preuzela, kao to smo vidjeli, vie kodeksa
i bosanske knjievnosti i koristila ih za svoje bogoslubene potrebe.
Vjerovatno je zajedniko (odnosno gotovo istovjetno) irilsko pismo, pored zajednikog
knjievnog jezika o kome e se kasnije neto vie rei, u velikoj mjeri uticalo da ove dvije
srednjevjekovne knjievnosti bosanska i srpska postanu vrlo bliske, pa ak i komplementarne,
u izvjesnom smislu. One su se uzajamno proimale i dopunjavale, jer su pojedini kodeksi kolali medju
njima, uprkos tome to je pravoslavna crkva (pod ijim okriljima se razvijala srpska knjievnost)
igosala i anatemisala Crkvu bosansku (pod ijim okriljem se razvijala bosanska knjievnost). Tolika
bliskost ovih dviju knjievnosti dala je povod jednom savremenom knjievnom istoriaru da ih
posmatra i valorizira kao jed, odnosno jedinstvenu knjievnost i to pod srpskim imenom
49
. Takav stav
je, u naunom pogledu, sporan i diskutabilan, jer ne uzima u obzir injenicu da su u Srednjem vijeku
Bosna i Srbija bile posebne drave,koje nisu bile ni religijski ni etniki integrisane. S obzirom na to,
ni njihove knjievnosti, iako vrlo srodne, nisu bile istovjetne i ne mogu se, bez ostatka, posmatrati
samo pod jednim, bilo kojim imenom.
Ali, neovisno od tog imenovanja, koje nema vei znaaj za knjievnu ve za politiku istoriju,
potrebno je, u vezi sa iznesenim zapaanjima, ukazati na neke druge injenice. Prema svim
dosadanjim istraivanjima i saznanjima, moe se zakljuiti da je u Srednjem vijeku knjievnost bila
najznaajniji faktor integracije bosanskohercegovakih i junoslovenskih etnikih zajednica. Dok su
ove zajednice uvijek bile i politiki i vjerski razjedinjene (pa kao takve podlone manipulacijama
stranih drava i medjusobnim sukobima) u knjievnosti su kontinuirano teile za jedinstvom. ime se
objanjava ova tenja? Da li zajednikim porijeklom i velikom duhovnom srodnou, ili istovjetnim
knjievnim jezikom i srodnim narodnim govorima, ili osjeajem ugroenosti i strahom od tudjinskih
naroda i drava? Tematski okviri ovog rada ne dozvoljavaju da se traga za odgovorima na sva ta
pitanja. Jedino e se, u vezi s njima, iznijeti jedna hipoteza, za koju e se kasnije potraiti
i odgovarajua argumentacija. Prema toj hipotezi, pomenuta tenja za junoslovenskim knjievnim
jedinstvom uvijek je bila najvie izraena u centralnim zemljama junoslovenskog etnikog prostora,
odnosno u Bosni i Hercegovini.
Podsticani takvom tenjom, itelji srednjevjekovne Bosne nastojali su da svoje pismo i jezik
(ne samo knjievni ve i govorni, kao to emo kasnije vidjeti) to vie zblie i ujedine sa pismom
i jezikom svojih istonih i zapadnih susjeda. Moda to oni nisu inili samo zbog pomenute duhovne
i etnike srodnosti sa njima, vei i radi toga da bi bar djelimino ublaili raskole i animozitete prema
sebi, izazvane spoljnjim optubama i progonima Crkve bosanske, kojoj su bili privreni. Tim
raskolima oni su mogli da se suprotstavljaju, jer su u manjoj mjeri od stanovnitva drugih
junoslovenskih zemalja bili izloeni uticaju imperijalnih civilizacija (latinske i vizantijske) i njima
primjerenih kozmopolitskih relilgija (katolike i pravoslavne), koje su pocijepale junoslovenski
etniki prostor, osudivi ga na civilizacijske, vjerske i politike antagonizme.
Zahvaljujui pomenutoj tenji za jedinstvom, srednjovjekovna bosanska knjievnost uvijek je
bila, ili je nastojala da bude bliska knjievnostima susjednih junoslovenskih zemalja. Sotga ona,
i nakon prihvatanja irilice krajem XII vijeka od istonih srpskih susjeda, tei da ostane u to
bliskijim odnosima i sa svojim zapadnim hrvatskim susjedima, koji su zadrali pismo glagoljicu.
Vjerovatno radi toga bosanska irilica dobija izvjesne grafijske osobine glagoljice, pa se ak i
u bosanske irilske kodekse unose izvjesni elementi glagoljske knjievnosti. Dosadanjim
paleografskim prouavanjima utvrdjeno je da se u ovdanjim irilskim rukopisima nalaze brojni
tragovi glagoljice, to sigurno nije posljedica puke sluajnosti. Ti tragovi su izraeni i u nekim od
najvanijih knjievnih spomenika, to se moe zakljuiti iz sljedeeg zapaanja Herte Kune:

49
Dimirtije Bogdanovi..., isto, str. 32.
Tako je na kraju Radosavljevog zbornika jedan odlomak teksta pisan oblom glagoljicom,
a glagoljskog teksta ima i u ajnikom jevandjelju , a to su dosta kasni spomenici; Radosavljev
zbornik je iz XV vijeka, a ajniko jevandjelje XIV-XV vijek
50
.
Tragovi glagoljice mogu se otkriti i u vie drugih irilskih rukokpisa, porijeklom iz Bosne
51
.
Srednjevjekovna bosanska knjievnost je nastojala da se i na jezikom planu, a ne samo svojim
pismom, to vie zblii sa ostalim junoslovenskim literaturama. Po miljenju uglednog makedonskog
naunika Blaa Koneskog, veina starih bosanskih rukopisa naslanja se tekstualno, kompozicijski
i jeziki na spise tzv. Ohridske kole , to pokazuje, ujedno, i pravac komunikacije i provenijenciju
najstarijih predloaka, sa kojih su ova djela prepisana, kao i same pramatice
52
. Poto su rukopisi
Ohridske knjievne kole , kao zajednikog knjievnog centra, bili uzor i ostalim junoslovenskim
literaturama (makedonskoj, srpskoj i hrvatskoj), bar u periodu od X do XII vijeka, oni su sigurno
doprinosili junoslovenskoj knjievnoj integraciji, odnosno stvaranju svojevrsne junoslovenske
civilizacije, o kojoj je pisao i Krlea.
I pored pomenute tenje za jedinstvom, bosanski knjievni spomenici, nastali u periodu od XIII
do XV vijeka, jeziki su arhainiji od srpskih i hrvatskih spomenika, iako su im pramatice bile
zajednike. To se, vjerovatno, objanjava veom konzervativnou Crkve bosanske, u kojoj se nisu
(kao u katolikoj i pravoslavnoj crkvi) vrile revizije vjerskih kodeksa radi njihovog uskladjivanja sa
promjenama crkvene slube i religijske dogme. Poto Crkva bosanska svoje dogme nije mijenjala,
njeni su kodeksi zadrali tradicionalni oblik i tekst i tako postali svjedokom najstarijeg stanja
staroslovenske knjievnosti
53
.
Osim toga, stari bosanski rukopisi se razlikuju djelimino od srpskih i hrvatskih i po
transkripciji staroslovenskog vokala jat . Ovaj vokal se u irilskoj srpskoj knjievnosti transkribirao
kao vokal e, u glagoljskoj hrvatskoj knjievnosti kao vokal i, a u bosanskoj irilskoj knjievnosti
trojako kao vokal e (ekavski ), kao vokal i (ikavski), ili je pisan u starom obliku, ali se prilikom
itanja izgovarao kao dvoglas ie (iekavski odnosno ijekavski), poto se njegov prvobitni izgovor nije
ouvao u jeziku. Ova kolebanja izmedju srpske i hrvatske knjievnosti u transkripciji vokala jat jo
su jedan dokaz, kojim se potvrdjuje pomenuta hipoteza o tenji srednjevjekovne bosanske
knjievnosti za zbliavanjem ili ujedinjavanjem sa knjievnostima susjednih junoslovenskih zemalja.
Proeta tom tenjom, ona je nastojala da izbjegne makakvo udaljavanje i od jezika susjednih
knjievnosti. Ali kad su se medju njima dvjema pojavile izvjesne jezike razlike, kao u sluaju
transkripcije i izgovora staroslovenskog vokala jat , ona je prihvatanjem dvoglasa ie te razlike
neutralizirala, jer ovaj dvoglas sadri u sebi elemente i srpske i hrvatske transkripcije. Ovo
neutraliziranje izvreno je i u govornom narodnom jeziku srednjovjekovne Bosne, pa se taj jezik
(zbog upotrebe dvoglasa ie kao zamjene za vokal jat naziva ijekavski. Zahvaljujui svemu tome,
i knjievni i narodni jezik ove zemlje izbjegli su udaljavanje od knjievnog i narodnog jezika
susjednih zemalja, ali nisu mogli izbjei izvjesno razlikovanje u odnosu prema njima.
Moda bi se, u vezi sa svim navedenim tenjama i kolebanjima moglo govoriti o izvjesnoj
hibridnosti i eklektinosti bosanske srednjovjekovne knjievnosti. Nastojei da bude to blia ili
istovjetnija sa susjednim junoslovenskim literaturama, koje su se udaljavale jedna od druge, jer im
pismo, a djelimino i jezik vie nisu bili identini, ona nije mogla da se standardizira i da se uspjeno
razvija. Medjutim, njen razvoj nisu ometale toliko pomenute razlike u pismu i jeziku, ve mnogo vie
veliki civilizacijski i vjerski raskoli na junoslovenskim etnikim prostorima, o kojima smo naprijed
pisali. Poto Crkva bosanska nije htjela da se pripoji nijednoj od ortodoksnih crkava (katolikoj

50
Hetra Kuna: Mjesto i znaaj Pantelejmonovog apostola medju rukopisima srednjovjekovne bosanske
knjievnosti. Godinjak Instituta za jezik i knjievnost, XVII, Sarajevo, 1988, str. 13.
51
Herta Kuna: Radosavljev rukopis i bosanska srednjovjekovna knjievnost. Godinjak Instituta za jezik i
knjievnost, VI, Sarajevo, 1977, str. 11.
52
Blae Koneski: Ohridska knjievna kola. Slovo, 6-8, Zagreb, 1958, str. 193.
53
Herta Kuna: Hvalov zbornik..., isto, str. 19.
i pravoslavnoj) koje su izmedju sebe podijelile ove prostore, ona je bila osudjena na progone, a njena
knjievnost na izolaciju i sve vee zaostajanje za knjievnostima susjednih zemalja. To zaostajanje
ogleda se, pored ostalog, u njenoj arhainosti, skuenosti i jednostranosti, u njenoj zapostavljenosti
i nemoi da se samostalno razvija. Ona je bila prisiljena da radi svog opstanka trai oslonac i uzore
u literaturama susjednih zemalja, koje su se neprijateljski odnosile prema dravi i Crkvi bosanskoj.
Poto je to neprijateljstvo i nju opasno ugroavalo, nastojala je da ga bar djelimino ublai pomenutim
ekumenskim tenjama za irim junoslovenskim jedinstvom i nastojanjima da se to vie zblii sa
knjievnim tradicijama svih susjednih zemalja.
Uzimajui u obzir sve navedene injenice, kontroverze i dileme, potrebno je postaviti neka
sutinska pitanja u vezi sa prirodom i misijom knjievnosti srednjovjekovne Bosne. Kakva je zaista
bila ta knjievnost? Da li je i ona bila heretika, s.obzirom da se razvijala pod okriljem Crkve
bosanske, koja je proglaena heretikom? Razlikuje li se ona duhovno i idejno od tadanje
knjievnosti pravoslavnih Srba i katolikih Hrvata, ili je i u tom pogledu teila da se poistovjeti sa
njima? Teko je dati pouzdane i nedvosmislene odgovore na sva ta pitanja, prvenstveno zato to je
veliki, a moda i najvaniji dio ove knjievnosti u niten za vrijeme turskih osvajanja. I zato su,
vjerovatno, dosadanji istraivai izbjegevali da se njima vie pozabave, zadovoljavajui se, najee,
opisivanjem formalnih obiljeja ouvanih kodeksa ili preispitivanjem faktografije koja se odnosi na
staru bosansku knjievnost.
Ipak se i na osnovu nepotpunih istraivanja dolo do zakljuka da se u ouvanom dijelu
srednjovjekovne bosanske knjievnosti ne mogu otkriti nikakvi pouzdani tragovi ma kakve vjerske
hereze. Stoga je ugledni hrvatski medijevalista Vjekoslav tefani, s tim u vezi, iznio slejedeu
tvrdnju:
Zanimljivo je da u ovoj maloj bosanskoj knjievnosti ima tekstova za koje se zna da su pisani
u krilu heretike Crkve bosanske, a ipak u njima ni traga nekom posebnom heretikom uenju
(maniheizmu ili dualizmu)
54
.
Zanimljiva razmiljanja o staroj bosanskoj knjievnosti i o Crkvi bosanskoj moemo proitati
u obimnoj studiji Dragutina Prohaske, objavljenoj 1911. godine u Zagrebu. Istina, i ovaj naunik
naelno podrava tezu Franje Rakog i Vatroslava Jagia o bogumilskom karakteru Crkve bosanske
i njene knjievnosti, ali tu tezu problematizira, pa ak i dovodi u pitanje tekstualnom analizom
pojedinih kodeksa, u kojima otkriva sadraje i simbole nespojive sa bogumilskim uenjem. Na osnovu
takve analize, on je utvrdio da se u jednom od najvanijih bosanskih srednjovjekovnih kodeksa
Hvalovom zborniku nalaze sljedei sporni sadraji:
- deset boijih zapovijesti, preuzetih iz Starog zavjeta, iako su bogumili odbacivali Stari
zavjet,
- brojne minijature kao ukrasi na knjizi, iako asketsko bogumilsko uenje nije
dozvoljavalo da slike budu predmet tovanja,
Isus Hristos razapet na krstu, iako simbol krsta bogumili nisu priznavali niti su dozvoljavali da
Isus kao boansko, nematerijalno bie bude predstavljen u ljudskom obliju.
Uprkos svemu tome, Prohaska ne osporava izriito bogumilski karakter ovog kodeksa, ve ga
samo relativizira tezom da se u njemu mijeaju elementi katolianstva i bogumilstva, glagoljske
i irilske knjievnosti
55
.
A kako je i zato dolo do toga da se u Hvalovom zborniku mijeaju elementi razliitih religija
(jedne pravovjerne i jedne krivovjerne ), pa ak i razliitih knjievnih tradicija? Da li je i to
uslovljeno pomenutom bosanskom tenjom za ublaavanjem razlika i suprotnosti prema susjedima

54
Vjekoslav tefani..., isto, str. 17.
55
Dragutin Prohaska: Das kroatisch serbische Schrifttum in Bosnien und dre Hercegowina, Zagreb, 1911, str.
41-42.
u svim oblastima ivota? Ili je takav in diktiran potrebom za prikrivanjem bogumilskih obiljeja
Crkve bosanske i njene knjievnosti. Treba, s tim u vezi, imati u vidu injenicu da je ovaj kodeks
pisan poetkom XV vijeka za monog pokrajinskog velikaa Hrvoja Vukia Hrvatinia, koji je
vladao i nekim katolikim gradovima u Dalmaciji i bio saveznik katolikog ugarskog kralja
Ladislava, pa su moda i zato u njega utkani izvjesni elementi katolianstva, neprimjereni
bogumilskim dogmama. To je uinjeno, vjerovatno, iz nude i oportunizma, da bi se prikrio pravi
karakter bosanskog bogumilstva, koga je upravo katolika crkva najvie igosala i progonila, kao to
smo vidjeli.
Ali i ove teze o kriptobogumilstvu Crkve bosanske i njene knjievnosti treba kritiki
preispitivati, na osnovu odgovarajue literature. Njih, u izvjesnom smislu, osporava Mirjana Bogavac
u iroj raspravi o pomenutoj Prohaskinoj studiji. Ona tvrdi da se mala srednjevjekovna bosanska
knjievnost ni po emu ne izdvaja i ne razlikuje posebno od ostalih junoslovenskih literatura njenog
vremena, jer je, poput njih, bila hrianska i feudalna. Sve one imaju zajedniku irilometodsku
tradiciju, preko koje su preuzele zajedniki jezik i pismo, biblijsku i prevodnu knjievnost. Bosanska
knjievnost se razlikuje od njih samo po tome to je n ajsiromanija po obimu i anrovskoj
raznovrsnosti ouvanih knjievnih spomenika
56
.
Ovakvo miljenje o knjievnosti srednjevjekovne Bosne, iako u osnovi tano, suvie je
uproeno da bi se moglo bez rezerve prihvatiti. Ono uzima u obzir najoptija obiljeja ove i drugih
junoslovenskih knjievnosti njenog vremena, ne poklanjajui vee panje njihovim specifinostima
i uzajamnim odnosima. Stoga se na osnovu njega ne moe doi do saznanja relevantnih za temu ovog
rada. Takva saznanja nudi nam jedna studija Vjekoslava tefania, u kojoj se, pored ostalog, traga za
uzrocima gaenja glagoljake knjievne tradicije u Bosni. On tvrdi da se ova tradicija ugasila
u XIII vijeku zbog toga to se u to vrijeme u Hrvatskoj, koja je bila matica glagoljake knjievnosti,
provodila reforma crkvenih knjiga po rimskom obredu. Poto tu reformu nije prihvatila Crkva
bosanska, koja se polovinom XIII vijeka otcijepila od katolianstva, ni njena knjievnost nije vie
mogla ostati glagoljaka. Tako je dolo do raskida sa hrvatskom glagoljskom knjievnou i do
prevlasti irilske knjievnosti u Bosni
57
. Zahvaljujui tome, bosanska srednjovjekovna knjievnost se
jo neposrednije i vre nego u ranijem periodu povezala sa srpskom knjievnou i njenim
knjievnim centrima (preko tzv. zetsko-humske i rake kole). To je povezivanje postalo tako
sveobuhvatno i uzajamno da su ionako male razlike medju ovim dvjema knjievnostima sve vie
iezavale. Zato su ih neki kasniji istoriari knjievnosti poistovjeivali, ne vodei rauna o tome da
one potiu iz razliitih drava.
Ovim poistovjeivanjem se aktueliziraju i problematiziraju pitanja identiteta, pripadnosti
i nasljedstva srednjovjekovne bosanske knjievnosti. Na prvi pogled, moe izgledati da su takva
pitanja bespredmetna. Ako je ova knjievnost nastala u zemljama srednjovjekovne bosanske drave,
ona je bosanska, odnosno bosanskohercegovaka. Kao takva, pripada narodima Bosne i Hercegovine,
koji su legitimni nasljednici sveukupne batine srednjovjkovne Bosne. Medjutim, tako uproenim
i logikim sudovima ne mogu se pomenuta pitanja uiniti bespredmetnim i neodrivim. Zato su ona,
uprkos tome, jo uvijek aktuelna? Ovdje e se, s.tim u vezi, iznijeti hipoteze koje su djelimino
utemeljene i na obavljenim istraivanjima u okviru ovog rada.
Poto je poslije propasti bosanske drave u XV vijeku, nestala Crkva bosanska i njeni vjernici,
popularno zvani dobri Bonjani , domae stanovnitvo se prikljuilo trima pravovjernim vjerskim
zajednicama, odnosno podijelilo u tri vjerska naroda katoliki, pravoslavni i muslimanski, zbog
ega je bilo prinudjeno da potisne u zaborav bogumilsku prolost svoje zemlje i da se identificira sa
istovjernicima susjednih junoslovenskih zemalja. Da li su, s ogzirom na to, ovi vjerski narodi
spremni i sposobni da prihvate integralnu i nepatvorenu kulturnu batinu drevne Bosne, stvorenu pod
okriljem bogumilske Crkve bosanske, koju su njihove vjerske zajednice anatemisale i zatirale? Moda

56
Mirjana Bogavac: Dr Dragutin Prohaska: Das kroatisch serbische Schrifttum in Bosnien und derHerzegowina.
Zagreb, 1911. Godinjak Instituta za jezik i knjievnost, VIII, Sarajevo, 1979, str. 50.
57
Vjekoslav tefani..., isto, str. 11.
oni ele i mogu da prihvate samo onaj nesporni dio te batine koji ne protivurjei ili ak ide u prilog
njihovoj vjerskoj pripadnosti? Ako je tako, ostaje otvoreno pitanje kome pripada onaj drugi sporni
dio te batine. Da li je ona, kao takva, predodredjena da postane predmet ideolokih manipulacija
i sporova, u koje su morale da se ukljue i susjedne zemlje zbog pomenute identifikacije? Sva ta
pitanja i dileme (kojima se treba posebno pozabaviti, ali u okviru nekog drugog projekta) mogu bar
djelimino doprinijeti razumijevanju sloene i kontroverzne istorije Bosne i Hercegovine, u kojoj jo
od Srednjeg vijeka arbitrira strani faktor .
Kao to smo vidjeli, hrianski vjerski kodeksi su najvaniji knjievni spomenici
srednjevjekovne Bosne (ukoliko se izuzmu epigrafski i pravni tekstovi, koji se samo uslovno mogu
smatrati knjievnim). S tim u vezi, postavlja se pitanje po emu se ovi spomenici ukljuuju u korpus
bosanske knjievnosti - po pismu, jeziku, mjestu nastanka ili namjeni... Na to pitanje nije lako dati
pouzdan odgovor. Za neke od kodeksa se ne moe utvrditi da li su mastali u Bosni ili nekoj susjednoj
junoslovenskoj zemlji, niti se u njima mogu otkriti ma kakva heretika vjerska obiljeja, da bi se
moglo govoriti o uticaju Crkve bosanske na njihovu izradu. Osim toga, oni, u veini sluajeva, nisu
sauvani i otkriveni u Bosni, ve u crkvama i manastirima susjednih, uglavnom pravoslavnih zemalja,
ili u bibliotekama pojedinih evropskih drava. S obzirom na to, za utvrdjivanje identiteta i pripadnosti
pomenutih kodeksa bosanskoj knjievnosti najpouzdaniji kriterijumi bili su njihovo pismo, jezik
i namjena. Ali i ti kriterijumi mogu biti, u manjoj ili veoj mjeri, sporni. Na primjer, Hrvojev misal
se smatra sastavnim dijelom bosanske srednjovjekovne knjievnosti, samo zato to je radjen po
narudbi velikog bosanskog vojvode Hrvoja Vukia. Medjutim, ovaj kodeks nije pisan bosanskom
irilicom nego akavskom glagoljicom i nije nastao u Bosni ve u Dalmaciji, pa se kao takav s
pravom smatra sastavnim dijelom i hrvatske knjievnosti. S druge strane, neki istoriari knjievnosti
smatraju Miroslavljevo jevandjelje bosanskim knjievnim spomenikom
58
, iako je ono pisano za
srpskog kneza Miroslava, vladara jedne pokrajine u sastavu srpske drave, koja je kasnije pripojena
Bosni. Stoga u nauci prevladava miljenje da ovaj kodeks pripada, prije svega, srpskoj knjievnosti,
ali vie zbog njegovog pisma i jezika nego zbog naruioca. Zar ova dva primjera ne pokazuju koliko
je namjena, odnosno narudba nepouzdan i nauno problematian kriterijum za utvrdjivanje
pripadnosti pojedinih kodeksa odredjenoj knjievnosti? A da li su i koliko su pouzdana druga dva
kriterijuma pismo i jezik? Ni na to pitanje se ne moe dati nedvosmislen odgovor u svim
sluajevima. Jer ni pismo i jezik nisu uvijek bili faktori diferencijacije medju srodnim knjievnostima.
Na primjer, od X do XII vijeka veina junoslovenskih naroda imali su zajedniko pismo glagoljicu
i zajedniiki knjievni jezik staroslovenski (odnosno crkvenoslovenski), to znai i da se svi njihovi
knjievni spomenici iz tog vremena mogu smatrati, u izvjesnom smislu, njihovom zajednikom
knjievnom batinom, neovisno od toga gdje su nastali, kako su sauvani i kome su namijenjeni. Zato
se i najznaajniji knjievni spomenik iz XII vijeka, Ljetopis popa Dukljanina , ne ukljuuje ni u jedan
posebni nacionalni knjievni korpus ve se preutno ubraja u zajedniku junoslovensku knjievnu
batinu.
Medjutim, krajem XII vijeka pismo i jezik postaju inioci diferencijacije junoslovenskih
literatura. Sve ove literature, osim hrvatske, prihvataju irilicu mjesto glagoljice i djelimino
reformiu knjievni jezik, prilagodjavajui ga lokalnim dijalektima. Tako nastaju tzv. nacionalne
redakcije ili recenzije staroslovenskog knjievnog jezika. I te redakcije postaju osnovni kriterijum za
odredjivanje pripadnosti knjievnih spomenika pojedinim nacionalnim literaturama. Na osnovu toga
kriterijuma, uz onaj dopunski koji se bavi namjenom pojedinih kodeksa, vreno je paleografsko,
jeziko i tekstoloko prouavanje srednjovjekovnih knjievnih spomenika radi utvrdjivanja njihove
pripadnosti pojedinim knjievnostima. Takvim prouavanjem je otkriveno i 26 rukopisa koji su, kao
to smo vidjeli, svrstani u knjievnost srednjovjekovne Bosne. Ali su neki od tih rukopisa svrstani
istovremeno i u knjievnost jedne od susjednih junoslovenskih zemalja (to ima poseban znaaj za
temu ovog rada). Sudei po tome, bilo je jednostavno nemogue razvrstati sve junoslovenske
knjievne spomenike, ak ni one iz kasnijeg perioda, po njihovoj nacinalnoj, odnosno teritorialnoj
pripadnosti. Oni su, uprkos svim diobama, pripadali ili mogli da pripadaju knjievnostima dviju

58
Socialistika Republika Bosna i Hercegovina..., isto, str. 249.
susjednih zemalja, jer su na obje vrili uticaj. Stoga se, na primjer, svi spomenuti bosanski glagoljski
kodeksi svrstavaju i u hrvatsku knjievnu batinu, a vie irilskich kodeksa i u srpsku knjievnu
batinu. Ovaj zajedniki fond irilskih kodeksa dao je povoda nekim istoriarima knjievnosti da
srednjevjekovnu srpsku i bosansku knjievnost okvalifikuju kao jedinstvenu knjievnost i to pod
srpskim imenom,to se moe zakljuiti na osnovu sljedeeg iskaza Dimitrija Bogdanovia:
U stamu srpsku knjievnost ulazi sva knjievna ostavtina Duklje i Zete, Huma i ostalih
zapadnih srpskih zemalja srednjeg veka, i bezuslovno sva srednjovekovna irilska rukopisna
tradicija Bosne (do XV veka), ne i franjevaka bosanska irilska knjievnost
59
.
Istina, takvo jednostrano miljenje se djelimino relativizira nekim drugim analizama
i zapaanjima ovog istog autora. On je, na primjer, na osnovu uvida u sve bosanske irilske rukopise
od XIII do XV vijeka, doao do zakljuka da su njihovo pismo i jezik utemeljeni na tradiciji tzv.
zetsko-humske kole (koja se razvila krajem XII vijeka), dok su rukopisi iz Srbije nastali pod uticajem
tzv. rake kole (koja potie iz XIII vijeka). Zato se oni djelimino razlikuju i po pismu i po jeziku.
Osim toga, u pojedinim bosanskim kodeksima ima izvjesnih odstupanja od liturgijskog oblikovanja
kodeksa kakav je poznat u istonoj crkvi , na to je vjerovatno uticala bogumilska Crkva bosanska
60
.
Zar ove razlike i posebnosti, pored ostalih o kojima e kasnije biti vie rijei, nisu dovoljne za
utvrdjivanje samostalnih identiteta ovih dviju knjievnosti bosanske i srpske?
Za tim samostalnim identitetima ovih dviju knjievnosti traga i Herta Kuna u vie svojih
radova. Prouavajui odnose izmedju srpske i bosanske irilske knjievnosti od XIII do XV vijeka,
ona je dola do zakljuka da su se u bosanskim rukopisima sauvale izvjesne grafijske osobine
glagoljice, kojih u srpskim irilskim rukopisima nema, to znai da se srpska irilica djelimino
udaljila od konzervativnije i arhainije bosanske irilice, ali se one nikada nisu odvojile jedna od
druge
61
. Ako tome dodamo i neke razlike u jeziku, a posebno onu koja se odnosi na transkripciju
staroslovenskog vokala jat (o kojoj smo naprijed pisali), shvatiemo da se ni po tom jezikom
kriterijumu ne mogu poistovjeivati srpski i bosanski irilski rukopisi iz Srednjeg vijeka. Mnogo je
tae, medjutim, utvrdjivati razlike medju ovim rukopisima koje su uslovljene razliitim vjerskim
uenjima Srpske pravoslavne crkve u Srbiji i Crkve bosanske u Bosni. To se, vjerovatno, objanjava
pomenutim unitavanjem veeg dijela bosanske knjievne batine, posebno onih rukopisa koji su
najvie odstupali od pravovjernog hrianstva. Prema tvrdjenju Herte Kune, katolika i pravoslavna
crkva su bile vrlo rigorozne kada se radilo o unitavanju svega onoga to je nosilo peat patarenskih
shvatanja , pa su mogli da opstanu samo oni kodeksi u kojima takva shvatanja nisu posebno bila
izraena. Zato se u sauvanim bosanskim kodeksima ne mogu nai argumenti za jeretika shvatanja
i odstupanja od dogmi ortodoksnih crkava , iako pouzdano znamo da su ih pisali pripadnici jeretike
Crkve bosanske
62
.
S obzirom na to, i dalje ostaje otvoreno pitanje kakva je zaista bila knjievnost srednjevjekovne
Bosne prije pomenutog unitavanja veine njenih kodeksa. Kakve su bile njene korelacije sa
literaturama susjednih zemalja, koje su bile podredjene kanonima pravovjernih hrianskih crkava
katolike i pravoslavne? Da li je ona, kao i susjedne literature, u svojim kodeksima koristila samo
crkvenoslovenski jezik, ili je u nekima od njih davala prednost narodnom jeziku? Kakve su bile njene
veze sa jeretikim pokretime i literaturama u drugim evropskim zemljama sjevernoj Italiji, junoj
Francuskoj, Njemakoj i ekoj? Na sva ta pitanja nauka ne moe da prui pouzdane odgovore, jer je
ouvan samo manji dio ove knjievnosti, koji, vjerovatno, ne odraava njena prava obiljeja. Ali
moe da iznese i brani hipotezu da je knjievnost srednjovjekovne Bosne bila drukija, raznovrsnija,
bogatija i znaajnija nego to se zakljuuje na osnovu onog malog broja oujvanih rukopisa, koji se
smatraju njezinim. Uporite za takvu hipotezu moe se nai i u tekstovima pojedinih istraivaa

59
Dimitrije Bogdanovi..., isto, str. 32.
60
Isto, str. 135-136.
61
Herta Kuna: Radosavljev rukopis..., isto, str. 12.
62
Isto, str. 10-11.
kulturne i knjievne istorije Bosne. Jedan od takvih istraivaa je i Johan fon Abot koji je, nakon
razmatranja bosanskog bogumilskog pokreta u irem istorijskom kontekstu, doao do sljedeih
zakljuaka o knjievnosti toga pokreta:
Da je jedna takva nacionalna i ujticajna religija (bogumilska D. G.) morala da ima znaajnu
knjievnost i da ova literatura nije koristila jezike crkava koje su je progonile ve jezik naroda,
proizlazi samo od sebe. Ali je isto tako shvatljivo da je ova literatura istovremeno sama propala, kada
se niko nije naao i kada niko nije mario da je njeguje i odrava, dok su morala da istovremeno
postoje tri faktora tenje koji su eljeli da je unite: muhamedanstvo, pravoslavna i katolika crkva
63
.
Sudbina srednjovjekovne bosanske knjievnosti zavisila je, u velikoj mjeri, od toga kako je
rijeeno pitanje njenog kontinuiteta, odnosno njenih veza sa drugim knjievnim tradicijama, koje su se
odrale poslije turskih osvajanja. Ovo pitanje posebno je znaajno, jer je ova knjievnost poslije
propasti bosanske drave ostala bez svih svojih institucionalnih okvira i idejnih uporita. Ona vie nije
mogla da bude zajednika knjievnost naroda Bosne (odnosno sada Bosne i Hercegovine), jer su se
poslije turskih osvajanja u ovoj zemlji konstituisale tri posebne konfesionalne zajednice (katolika,
pravoslavna i islamska), koje su odbacivale cjelokupno nasljedje Crkve bosanske i razvijale svoje
vjerske knjievnosti. time nije doveden u pitanje samo njen dalji razvoj i opstanak, ve i opstanak svih
njenih ranijih tekovina, poto nijedna od tri spomenute konfesionalne zajednice nije bila religijski
i duhovni batinik Crkve bosanske, pa kao takve nisu osjeale potrebu da sauvaju knjievne
spomenike ove crkve. Naprotiv, one su se angaovale, kao to smo vidjeli, na unitavanju takvih
spomenika, jer nisu bili primjereni njihovim vjerskim uenjima.
Pa ipak je jedan dio vjerski najmanje spornog knjievnog nasljedja Crkve bosanske preuzela
Srpska pravoslavna crkva, odnosno njena knjievnost. To je ona uinila zato to su pismo i jezik
srednjovjekovne bosanske i srpske knjievnosti bili vrlo slini, gotovo istovjetni, to znai da su se
obje mogle sluiti istim kodeksima. I stoga, po miljenju Herta Kune, srpsku pravoslavnu knjievnost
u Bosni treba, zapravo, neposredno vezati za srednjovjekovnu bosansku knjievnost, poto ona po
svom duhu i tematici u velikoj mjeri produava ranije srednjovjekovne tradicije tipine religiozne
knjievnosti na crkvenoslovenskom, a ne na narodnom jeziku
64
. Prema tome, knjievnost pravoslavne
konfesionalne zajednice u Bosni i Hercegovini postale je, u izvjesnom smislu, batinik sauvanog
dijela srednjevjekovne bosanske knjievnosti. Knjievnosti drugih dviju ovdanjih zajednica to nisu
mogle postati za to to su se po pismu i jeziku razlikovale od bosanske knjievnosti. U knjievnosti
katolike zajednice je do kraja XVI vijeka jezik bio latinski, a pismo latinica; a u knjievnosti
islamske zajednice jezik je bio orijentalni (turski, arapski ili persijski), a pismo arapsko.
Tako su se preivjeli ostaci knjievnosti Crkve bosanske pretopili u knjievnost pravoslavne
konfesionalne zajednice, a preko nje i u srpsku knjievnost, jer je ova zajednica, kao to emo kasnije
vidjeti, postala sastavni dio Srpske pravoslavne crkve. Time su zamagljena i dovedena u pitanje
svebosanska obiljeja knjievnosti srednjovjekovne Bosne, pa je i to jedan od uzroka pomenute njene
zapostavljenosti.
Istina, takva sudbina nije zadesila cijelu ovu knjievnost ve samo vjerske kodekse, jedan od
najvanijih anrova njezinih. Druga dva anra (epigrafika i administrativno-pravni spisi) ostali su
svebosanski i nisu se pripajali nijednoj posebnoj konfesionalnoj knjievnosti. Ali se ovaj rad ne bavi
njihovim istraivanjem, prvenstveno zato to se nisu razvijali u neposrednijoj korelaciji sa susjednim
junoslovenskim literaturama, nego nezavisno od njih. Stoga se kao takvi ne mogu ukljuiti
u tematske okvire ovog projekta.

63
Johan fon Abot: Literarna kretanja i narodno pjesnitvo. Radio Sarajevo Trei program, br. 39, Sarajevo,
1982, str. 513.
64
Vidi: Nauni skup: Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih istraivanja. Sarajevo, 1977, str.
23.
30 Konfesionalne knjievnosti u periodu Turske vladavine (od XV do poetka XIX
vijeka)
Konfesionalne knjievnosti u periodu Turske vladavine (od XV do poetka
XIX vijeka)
Bosna i Hercegovina u Turskom Carstvu
U drugoj polovini XV vijeka ugasila se srednjevjekovna bosanska drava. Nju je osvojio
i prikljuio svome monom carstvu sultan Mehmed II, turski imperator. Taj dogadjaj ima sudbonosan
znaaj za cjelokupnu kasniju istoriju ove zemlje, jer je izazvao duboke promjene u politikom,
vjerskom i duhovnom ivotu njenog stanovnitva, to je dovelo i do radikalnog preobraaja ovdanje
knjievnosti. Da bi se mogli razumjeti uzroci, smisao i znaaj ovog preobraaja, treba neto rei
o istorijskim i civilizacijskim procesima koji su ga omoguili.
Kao to je poznato, Bosna se pokorila turskim osvajaima bez ikakvog ozbiljnijeg otpora, to
znai da je kao drava bila u potpunom rasulu, rastoena i duhovno i politiki. To rasulo, izazvano
nejvie unutranjim vjerskim trvenjima i sukobima izmedju velikaa i kralja, o kojima smo naprijed
pisali, unitilo je odbrambenu snagu zemlje, ne dozvoljavajui da se u narodu razvije svijest
o cjelovitoj dravi, iji integritet treba braniti
65
. Takvu svijest guila je i velika moralna kriza koja je
bila zahvatila cjelokupni feudalni stale i ubrzala propast bosanskog kraljevstva. Velikai su bili
i suvie ogrezli u samoivosti, vlastoljublju, gramzivosti, bludu, zlobi i drugim opainama, da bi
mogli u narodu razvijati patriotska osjeanja i podstai ga da se suprotstavi tudjinskim osvajaima
66
.
Bosanski narod je, zapravo, bio suvie izmuen socijalnom bijedom, vjerskim progonima,
ratnim postoenjima i optom nesigurnou, da je izgubio vjeru u svoju dravu, pa je bez ikakvog
otpora prihvatio turski reim koji bio je u stanju da suzbije bezakonje i anarhiju. I zato on kasnije
nikada nije mogao da u svojoj nekadanjoj dravi trai oslonac za ma kakve politike ili nacionalne
ciljeve; zato je on tu dravu potisnuo u zaborav odmah poslije njene propasti, to je gotovo
nevjerovatno... Malo ima primjera u istoriji, po miljenju Ante Babia, da je jedna drava tako brzo
potpuno iezla iz svijesti i tradicije narodne kao Bosna. I nije dovoljno traiti objanjenje ove
neobine injenice samo u korjenitim promjenama koje je izazvala turske okupacija, ili u novoj
duhovnoj orijentaciji velikog broja bosanskog stanovnitva ili u velikim migracijama i etnikim
mijeanjima na bosanskom prostoru u narednim vijekovima
67
.
Ako imamo u vidu ovaj zaborav prolosti svoje zemlje, bie nam lake da shvatimo cjelokupnu
kasniju istoriju naroda u Bosni i Hercegovini, koji nikada nije mogao da se politiki i duhovno
homogenizira, iako je etniki bio homogen. Zato je osudjen na unutranje rastakanje, na
opredjeljivanje za razliite politike, vjerske i nacionalne ideologije, koje su mu spolja nametane.
Poto u njemu nije ostalo ni traga od neke zajednike dravno-politike misli , poto nije bilo
kohezione ideje koja e usmjeriti njegovu duhovnu energiju prema odredjenom cilju, prepustio se
razliitim vjerskim zajednicama da manipuliu tom energijom i podredjuju je svojim ciljevima
i interesima. Tako je nekada jedinstveni bosanski narod razbijen u nekoliko vjerskih naroda koji su
se, pod uticajem pojedinih vjerskih zajednica uputili u razliitim smjerovima i ka razliitim dravno-
politikim ciljevima
68
.
Ovaj preobraaj jednog etnosa bosanskog u tri vjerska naroda (katoliki, pravoslavni
i muslimanski) uslovljen je u velikoj mjeri i teokratskim sistemom vladavine u Turskoj, koji je
dozvoljavao samo religijsku a ne i nacionalnu identifikaciju stanovnitva. Stoga je potrebno neto rei
o toj dravi, zatim o poloaju Bosne kao njene provincije i, konano, o trima vjerskim zajednicama,
u ijim su se okvirima konstituisali pomenuti vjerski narodi .

65
Anto Babi: Iz istorije srednjovjekovne Bosne. Sarajevo, 1972, str. 169-171.
66
Ivan Frano Juki: Putopisi i istorijsko-etnografski radovi. Sarajevo, 1953, str. 281-283.
67
Anto Babi, isto, str. 325.
68
Isto, str. 177.
vijeka)
Turska je u vrijeme osvajanja Bosne bila velika i mona drava, koja se prostirala na dijelovima
triju kontinenata (Azije, Evrope i Afrike). Njena ekspanzija je nastavljena i kasnije, pa je
u XVI vijeku postala jedna od najveih drava koju poznaje dotadanja svjetska istorija. Ona je mogla
da postane tolika i takva, prije svega, zato to je cjelokupni njen politiki, vojni i ekonomski sistem
bio podredjen ratnim ciljevima i to je, kao takav, efikasnije funkcionisao nego sistemi drugih drava.
Taj je sistem bio strogo centralizovan i autokratski, sluio je bezrezervno interesima drave
i svevinjoj volji sultana, kao apsolutistikog monarha, koji je bio: svjetovni i vjerski poglavar,
vrhovni vojni zapovjednik i legitimni vlasnik sve zemlje u cijeloj Carevini. Zahvaljujui takvom
militaristikom, autokratskom i teokratskom sistemu vladavine, ova drava (koja je krajem
XIII vijeka osnovana u Maloj Aziji od nomadskih turskih plemena) mogla je da za nekoliko stoljea
u osvajakim pohodima pokori mnoge zemlje i narode i da postane velesila, koja je ulivala strah
veini evropskih zemalja.
Pokorena Bosna postala je jedna od periferijskih provincija te i takve Osmanske Turske
Carevine. U poetku je bila u sastavu Rumelijskog paaluka, da bi 1580. godine, poslije velikih
turskih osvajanja, postala sredinja zemlja novoosnovanog Bosanskog paaluka, u iji sastav ulaze sve
junoslovenske zemlje od Kosova na Istoku, do Like na zapadu i Slavonije na sjeveru. Taj je paaluk
nazvan Bosanski zbog velikih zasluga ove zemlje, odnosno njenog islamiziranog dijela, za Tursku
Carevinu, o kojima emo kasnije pisati. Zahvaljujui tome, Bosna je dobila vei znaaj i ulogu od
svih drugih junoslovenskih zemalja u sastavu Osmanske drave. Ona je, u stvari, bila neka vrsta
matice ovih zemalja, jer se na njenom tlu nalazilo i sjedite bosanskog pae, koji je drao pod svojom
vlau podruje vee nego ijedan bosanski kralj prije propasti nekadanje bosanske drave. Sve je to
uticalo da pojam Bosne dobije novo, mnogo ire znaenje
69
. Ali se taj pojam nije samo proirio, nego
se, u izvjesnom smislu, i transformisao. On vie nije bio utemeljen na feudalnoj bosanskoj dravi,
koja je ve zaboravljena, ve na novoj istorijskoj realnosti u okvirima nove islamske drave. Zato su
ga razliito doivljavali i shvatali pripadnici pojedinih vjerskih zajednica u junoslovenskim
zemljama, pa i u samoj Bosni i Hercegovini. Dok su hriani obiju konfesionalnih zajednica
(katolike i pravoslavne) bili prema njemu rezervisani, muslimani su ga prigrlili i glorificirali. Tako se
iz odnosa prema pojmu Bosne i bosanstva moe naslutiti veliina raskola medju pripadnicima
razliitih vjera u vrijeme truske vladavine.
Sve te pojave i promjene, (poev od naziva Bosanskog paaluka, pa do proirenja
i transformacije pojma Bosne i bosanstva, i odnosa pripadnika pojedinih vjera prema tom pojmu)
uslovljene su aktuelnim istorijskim procesima. Bosna je postala znaajna i uticajna pokrajina zato to
su njeni muslimani, kao pripadnici elitnih janiarskih trupa, bili medju najboljim turskim vojnicima,
koji su irili mo i slavu Osmanskog carstva. Zahvaljujui njima, Bosna i Bonjaci muslimani stekli
su ugled i privilegije u najviim vladajuim krugovima u Carigradu (odnosno Istambulu), bosanski
feudalci postali su legitimni i nasljedni vlasnici svojih posjeda (to je izuzetna privilegija,
neuobiajena u turskom timarskom sistemu); bosanski jezik dobio je status jednog od zvaninih
jezika u dravi; brojni Boanjaci su sticali visoke, pa i najvie poloaje u vojnoj i dravnoj hijerarhiji,
ili su se afirmisali kao ugledni pisci i naunici
70
.
Medjutim, sva ova priznanja i asti mogli su da stiu samo bosanski muslimani, ali ne
i hriani, koji su imali status tzv. raje, odnosno politiki obespravljenih podanika u islamskoj turskoj
dravi. Time su se jo vie produbljavali politiki, socijalni i duhovni raskoli izmedju pripadnika
razliitih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Ako to imamo u vidu, bie nam lake da shvatimo
zato su im ideali i ciljevi bili razliiti; zato nisu imali istovjetna miljenja o svojoj zemlji; zato nisu
mogli da steknu objektivnu i racionalnu predstavu o sebi samima, to bi im pomoglo da se konano

69
Hazim abanovi: Bosanski paaluk. Sarajevo, 1982, str. 79-80.
70
O zaslugama Bonjaka za Tursku Carevinu posebno je pisao Safvet beg Baagi u knjigama: 1. Kratka uputa
u prolost Bosne i Hercegovine , Sarajevo, 1900 i 2. Bonjaci i Hercegovci u islamskoj knjievnosti , Sarajevo,
1912.
vijeka)
oslobode tiranije mitske svijesti. Svi ti raskoli uslovljeni su i velikim unutranjim promjenama poslije
turskih osvajanja, medju kojima se posebno istiu sljedee:
1. Gaenje Crkve bosanske, koja je davala veliki doprinos duhovnoj i politikoj homogenizaciji
domaeg ivlja;
2. velike migracije stanovnitva od XV do XVIII vijeka, koje su preobrazile etniku
i konfesionalnu strukturu stanovnitva (kao to emo kasnije vidjeti);
3. islamizacija jednog dijela domaeg stanovnitva, zbog ijih zasluga za Osmansko Carstvo
Bosna postaje najprivilegovanija, ali i najrazjedinjenija junoslovenska zemlja;
4. homogenizacija stanovnitva u okvirima triju medjusobno izolovanih konfesionalnih
zajednica (katolike, pravoslavne i islamske), odnosno pretvaranje jednog etnosa u tri vjerska
naroda .
Medju svim ovim promjenama, za knjievnost su posebno znaajne posljednje dvije
(islamizacija dijela stanovnitva i homogenizacija ivlja u okvirima konfesionalnih zajednica), pa je
potrebno jo neto o njima rei. Procesom islamizacije poslije turskih osvajanja bio je zahvaen vei
dio domae populacije nego u ma kojoj drugoj junoslovsenskoj zemlji. To je uslovljeno, moda
najvie, ranijim progonima progonima pristalica Crkve bosanske (o kojima smo naprijed pisali), pa su
se mnogi od njih radije priklonili vjeri tudjinskih osvajaa islamu, nego nekoj od omrznutih
hrianskih crkava (katolikoj ili pravoslavnoj). Vjerovatno je i jedan dio katolika i pravoslavaca, koji
nisu bili osobito postojani u svojim religijskim uvjerenjima, prihvatio vjeru novih gospodara.
Postojali su sigurno i drugi uzroci koji su doprinijeli da veliki dio stanovnitva u Bosni
i Hercegovini prihvati islam. Medju tim uzrocima se u naunoj literaturi i knjievnosti istiu:
koristoljublje i strah, koji su, moda, njvie uticali na bosansko plemstvo da se opredijeli za novu
vjeru. U literaturi, naime, prevladava miljenje da je ovo plemstvo masovno prihvatalo islam da bi
sauvalo svoja imanja i steene povlastice i zatitio se od eventualnih progona od strane novih
islamskih vlasti. Time su se jo vie produbili ne samo vjerski i politiki, nego i klasni antagonizmi
izmedju bosanskih hriana i muslimana, koje nisu mogli da prikriju ni istraivai skloni glorifikaciji
prolosti domaih velikaa kao turskih dravnika i vojskovodja
71
.
I upravo zbog tih antagonizama, veina istraivaa iz Bosne i Hercegovine nije bila
u mogunosti da nepristrasno, objektivno i kritiki razmatra sve procese u vezi sa islamizacijom
i medjuvjerskim odnosima. Stoga je potrebno, s tim u vezi, upoznati se sa miljenjima stranih
istraivaa, posebno onih koji ne pripadaju ni katolikom, ni pravoslavnom, ni islamskom kulturno-
civilizacijskom krugu. Jedan od takvih bio je znameniti engleski istoriar Artur Evans, koji je na
poetku svoje naune karijere dva puta (1875. i 1877. godine) boravio u Bosni i Hercegovini. Te
boravke opisao je u zanimljivom putopisnom djelu, ukome, pored ostalog, posveuje posebnu panju
fenomenu islamizacije ovdanjeg ivlja. Ne osporavajui a priori nijednu od navedenih teza
o uzrocima islamizacije, Evans ih, u izvjesnom smislu, relativizira i objektivizira, jer ukazuje na
razlike izmedju njihovog privida i sutine, izmedju prikrivenih i stvarnih uzroka i ciljeva.
Analizirajui ovo konvertitstvo u irem povijesnom kontekstu, on dolazi do zakljuka da je namjera
veiine otpadnika bila, vjerovatno, samo privremena . To znai da su oni potajno vjerovali u ponovno
oivljavanje njihove Crkve bosanske, u ije e se okrilje vratiti, pa su radi toga mnogi od njih i dalje
kriom njegovali stare obrede i obiaje. Drugim rijeima, oni su se u poetku samo nominalno
i formalno odricali stare religije, kako bi mogli da povrate svoja dostojanstva i imanja, koja su izgubili
u vjerskim ratovima sa katolicima, pa da ih potom sauvaju pod novom islamskom vlau. Evans ak
pretpostavlja da su ovi prividni konvertiti, koji su ranije pripadali jednoj hrianskoj sekti, nerado
obavljali ma kakve islamske vjerske obrede, poto su osjeali, vjerovatno, malo odvratnosti prema
slubi damiji . Njima je, ini se, bilo vanije od svih vjerskih obzira i uvjerenja da gospodare nad
svojim predjanjim rimokatolikim uzurpatorima , to su mogli postii samo ako prihvate, makar

71
Vidi: Safvet-beg Baagi: Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1900.
vijeka)
i formalno, vladajuu islamsku religiju. Tako je ranija vjerska netrpeljivost izmedju hriana
i bogumila doprinijela da ovi posljednji bez otpora prihvate i novu, islamsku religiju i tudjinsku tursku
upravu, jer je ona bila manje nasilna nego uprava nitavnih hrianskih banova i plemia . Vjerovatno
je na takvo njihovo opredjeljenje uticala i izvjesna bliskost izmedju islamskog i bogumilskog
puritanizma, protiv koga su ortodoksne hrianske crkve vidile prave vjerske ratove
72
.
Ali ni ove Evansove hipoteze ne moemo bezrezervno prihvatiti, jer nisu dovoljno utemeljene
na izvornoj povijesnoj gradji. Naime, nekadanji bosanski bogumili, koji su iezli poslije turskih
osvajanja ( utopivi se u tri njima nesklone konfesionalne zajednice) nisu ostavili iza sebe pisanih
svjedoanstava, na osnovu kojih bi se mogla rekonstruisati njihova povijesna sudbina. Jedino bi ta
svjedoanstva mogla da budu pouzdan izvor informacija i saznanja o tome ta se stvarno deavalo sa
ovim ukletim ljudima, koji su stoljeima anatemisani i progonjeni, jer nisu htjeli ili mogli da se
odreknu izvjesnih jeretikih vjerskih uenja i paganskih obiaja.
Pomenuta islamizacija stanovnitva, a posebno masovna islamizacija feudalnog plemstva, vrlo
je iskomplikovala odnose izmedju pripadnika razliitih konfesionalnih zajednica u Bosni
i Hercegovini. Poto su muslimani prihvatili vladajuu tursku religiju i politiku ideologiju, hriani
su ih u svemu identificirali sa Turcima. Time se njihov animozitet prema tudjinskim osvajaima, koji
su ih osudili na politiku i socijalnu diskriminaciju, prenosio i na domae muslimane. Tako su vjerski
antagonizmi prerastali u politike, socijalne i klasne antagonizme, koji se nikao nisu mogli izbjei,
poto je domae muslimansko plemstvo dralo u svojim rukama zamlju, vlast i bogatstvo. Zbog svega
toga poloaj muslimana postajao je sve sloeniji i dvosmisleniji. Odricanjem od stare vjere, oni su
stekli politike i socijalne privilegije, ali su se otudjili od svojih etnikih i duhovnih korijena
i sunarodnika koji su pripadali drugim vjerskim zajednicama i nisu uspjeli da se potpunije integriu
u orijentalnu civilizaciju. Sve je to u njima izazivalo nelagodna i aimbivalentna osjeanja prema
ivotu, pa ak i prema Turcima, iako su iz njihovih ruku primili vlast, versku kulturu i ideju velike
islamske drave
73
. O tim i takvim osjeanjima pisao je Mea Selimovi, jedan od najuglednijih pisaca
iz Bosne i Hercegovine. On tvrdi da su se bosanski muslimani za vrijeme turske vladavine obreli
u paradoksalnoj i traginoj situaciji, jer nisu mogli da se etniki, jeziki i duhovno identifikuju sa
tudjinskim vlastodrcima, iju su vjeru prihvatili, niti da ostanu bliski sa svojim hrianskim
sunarodnicima, iji su politiki neprijatelji postali. Zato su mrzili Turke Osmanlije, a morali su da ih
slijede, jer je i njihov opastanak zavisio od opastanka Osmanskog carstva; zato su morali da se izoluju
od hrianske brae, iako su im jeziki i duhovno bili bliski. I nita im drugo nije preostajalo u takvoj
situaciji nego da se pasivno predaju sudbini, da se zatvaraju u sebe i svoj porodini krug i da na koncu
postanu rtve munih afektivnih osjeanja bijesa, mrnje i straha
74
. Zar nisu oni, s obzirom na to,
prevelikom cijenom platili sve svoje privilegije u Osmanskom Carstvu? Za to Carstvo su neprestano
ratovali i gunuli, a osudjeni su na izolaciju od ostalog svijeta, krizu identiteta, duevne i moralne
traume, koje su ih ispunjavale osjeanjem munine i beznadja
75
.
I hriane su muila slina osjeanja straha, beznadja, pa i egzistencijalne ugroenosti, iako su
ona uslovljena, prvenstveno, politikom i socijalnom diskriminacijom, a ne moralnom krizom
i nelagodom zbog ugroenog identiteta. I sva su ta osjeanja doprinijela da se u Bosni i Hercegovini
razvije iracionalna mrnja, jedno od najmunijih i najtraginijih osjeanja. O takvoj mrnji postoje
brojna literarna i druga svjedoanstva, koja se ovdje ne mogu istraivati. Samo e se, radi ilustracije,
navesti jedno od takvih svjedoanstava, to ga je ostavio hrvatski pisac Matija Maurani. Ovaj pisac
je 1840. godine, dakle za vrijeme turske vladavine, proputovao kroz Bosnu i o tom svom putovanju
napisao knjigu, u kojoj je, pored ostalog, konstatovao da u ovoj zemlji duboka i potmula mrnja truje
odnose medju svim zajednicama, a ne samo vjerskim. S tim u vezi, on tvrdi da Bonjaci i Osmanlije,

72
Artur D. Evans: Pjeke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka 1875. Sarajevo, 1973, str. 36, 37, 49, 54,
57.
73
Jovan Krii: lanci i kritike. Beograd, 1966, str. 49.
74
Navedeno prema knjizi Midhata Begia: Raskraa, III, Sarajevo, 1976, str. 267.
75
Vidi: Midhat Begi: Raskra, III, Sarajevo, 1976, str. 265-267.
vijeka)
premda su muhamedanci i jedni i drugi, opet se mrze strano kao prava nebraa . Isto tako, domai
muslimani i hriani mrze se strano medju sobom . Pa ak se ljuto mrze i katolici i pravoslavca,
odnosno pripadnici dviju srodnih hrianskih konfesija, premda su i po krvi i po svetoj vjeri prava
rodjena braa
76
.
Potrebno je, povodom toga, istai da kolektivna mrnja, pa i ona vjerska, kao jedno od
najpogubnijih i najdestruktivnijih osjeanja, koje poput masovnog ludila obuzima iroke slojeve
stanovnitva, nije u prolosti bila karakteristina samo za Bosnu. Zar tim osjeanjem nisu bile
inspirisane i ortodoksne hrianske crkve (ije su centrale u drugim zemljama), kao i njihovi vjernici
za surove obraune sa heretikom Crkvom bosanskom, o kojima smo naprijed pisali. Z ar to
osjeanje nije bilo glavna pokretaka snaga nemilosrdnih vjerskih ratova izmedju katolika
i protestanata, u kojima je tokom XVI vijeka pobijeno vie miliona ljudi irom Zapadne i Srednje
Evrope? Moda je bosanska mrnja karakteristina samo po tome to je, u izvjesnom smislu, jo
univerzalnija (jer prevazilazi vjerske okvire) i to nije mogla, kao u Evropi, da nadje oduka u irim
socijalnim i vjerskim konfliktima, pa je ostala zatomljena i konzervirana da neprestano truje ivot
medju ljudima i svim njihovim zajednicama.
Zanimljivo je da u pomenutoj knjizi Matija Maurani samo bosanske muslimane naziva
Bonjacima (a katkad i Turcima), dok za katolike i pravoslavce upotrebljava zajednio vjersko ime
krani. On to ini zato to je ime Bonjak, prema njegovom tvrdjenju, bilo zabranjeno hrianima. U
Bosni se, pie Maurani, krani ne smiju zvati Bonjaci; kad se ree Bonjaci, onda muhamedovci
samo sebe razumiju, a krani su samo raja bonjaka, a drukije vlasi
77
. Koliko je, pored ostalog,
i ova zabrana uticala da se kod pripadnika triju ovdanjih konfesionalnih zajednica razviju razliita
shvatanja i doivljavanja Bosne, o kojima smo naprijed pisali? Da li su i zbog toga hriani (odnosno
katolici i prasvoslavci bili prinudjeni da tragaju za svojim nacionalnim identitetom izvan Bosne,
u susjednim istovjernim zemljama Hrvatskoj i Srbiji? Sva ta pitanja, kontroverze i dileme treba
svestrano i kritiki valorizirati. To je do sada injeno, najee, jednostrano, parcijalno
i tendenciozno, zbog ega je istorija Bosne i Hercegovine zamagljena brojnim zabludama
i mistifikacijama, na koje ukazuje i poznati bosanski pisac Petar Koi sljedeim rijeima:
Naa prolost, kao ni jedne zemlje balkanske, tamna je i zamrena; naa kulturna i politika
istorija zbog oskudice jasnih posanih dokumenata neispitana je, ili ako je neko pitanje nauno
i tretirano, ono je zbog nejasnosti i zbrkanosti raznih miljenja postalo jo zbrkanije i nejasnije, kao na
primjer bogomilsko pitanje. Naa pisana istorija nije nita drugo nego jedna bezobzirna knjiga
zabluda, esto puta apodiktikih tvrdjenja, i njih, ili barem veinu njih, mogu ponititi samo savjesno
i svestrano preduzeta i izvrena antropogeografska istraivanja"
78
.
Takva apodiktika tvrdjenja mogu biti i opasna, ukoliko se njima pogoravaju odnosi medju
konfesionalnim zajednicama. Jedno od njih se odnosi na identitet Bosne i pravo na ovu zemlju.
Naime, svaka od tri ovdanje zajednice muslimanska, pravoslavna i katolika (odnosno bonjaka,
srpska i hrvatska) polau pravo na Bosnu, ali je razliito vide i doivljavaju. Za Srbe je ona,
prevashodno, srpska, odnosno pravoslavna zemlja; za Hrvate je to hrvatska, odnosno katolika
zemlja; a za Bonjake je bonjaka, odnosno muslimanska zemlja. Ali su sva ta vidjenja sporna, jer su
iskljuiva i medjusobno suprotstavljena, a uz to zanemaruju srednjovjekovnu bogumilsku Bosnu,
u kojoj je vjerski i duhovni ivot najvie zavisio od Crkve bosanske. Poto, prema tome, nijedna od
triju pomenutih konfesionalnih zajednica nije mogla, niti je htjela da bude integralni batinik Bosne
(zbog njene multikonfesionalnosti), niti je bila spremna da se suoi sa naunom istinom o njenoj
pravoj prirodi i tradiciji, nita im drugo nije preostajalo nego da zabludama, mitovima
i mistifikacijama nameu svoju istinu o ovoj zemlji i dokazuju svoja ekskluzivna prava na nju. Zato

76
Matija Maurani: Pogled u Bosnu.
Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 32, Zagreb, 1965, str, 231, 234.
77
Isto, str. 230.
78
Petar Koi: Sabrana djela, knj. II, Sarajevo, 1967, str. 302.
vijeka)
i njihovi mitovi mogu biti opasni, jer idealiziraju i glorificiraju pojedine parcijalne tradicije (a ne
integralnu tradiciju Bosne), produbljujui na taj nain antagonizme medju konfesionalno-nacionalnim
zajednicama i stvarajui lanu predstavu o prolosti. Ovdje se ne moe vriti kompleksnija analiza
mitova i mitske svijesti kod ovih zajednica, samo e se, radi ilustracije navedene hipoteze o njihovom
djelovanju, kritiki razmotriti sljedea tri mita:
- srpski mit o hajducima kao borcima za slobodu i pravdu,
- hrvatski mit o srednjovjekovnoj Bosni kao katolikoj zamlji,
- bonjaki mit o slavnoj bosanskoj istoriji za vrijeme turske vladavine.
Svaki od ovih mitova pripada samo jednoj ovdanjoj zajednici, osim mita o hajducima, u kome
djelimino participira i hrvatska zajednica; svaki od njih velia jednu, a ignorie druge nacionalne
tradicije, to znai i da produbljuje politike raskole u zemlji. Osim toga, oni teko mogu podnijeti
kritiki sud istorijske nauke. Ugledni srpski istoriar Radovan Samardi dokazao je u svom djelu
Veliki vek Dubrovnika da hajduci nisu bili samo borci za slobodu i pravdu (to im se ne moe
osporiti), ve i surovi osvetnici, siledije i pljakai, od kojih su strepili i hriani i muslimani
79
. Time
je, u dobroj mjeri, osporena legenda o ovim ljudima, iji je ivot bio, prije svega, proklet i tragian,
a ne romantian. Kao odmetnici od turskog zakona, stalno su progonjeni. Krili su se po umama kao
divlje zvijeri i bili prisiljeni da postanu nepovjerljivi, lukavi, grubi, pa i svirepi. I pored svega toga,
dobili su u mati gotovo svih hriana, a posebno Srba, mitsku aureolu, koja je vie izraz goleme
narodne enje za slobodom, nego objektivne percepcije stvarnosti. Ni mit o srednjovjekovnoj Bosni
kao katolikoj zemlji nema pouzdane naune osnove. Poto se Crkva bosanska jo u XIII vijeku
otcijepila od katolianstva, u ovoj zemlji katolika crkva vie nije mogla da postane ni najuticajnija ni
nejpopularnija. Naprotiv, heretiku Crkvu bosansku zduno su podravali narod i plemstvo,
a u znatnoj mjeri i vladari. Jedino joj se otvoreno suprotstavio kralj Toma, pretposljednji vladar, koji
je tim inom izazvao optu omrazu naroda i ubrzao propast bosanske drave. Narod je, prema
tvrdjenju Artura Evansa, napustio takvog vladara i priklonio se Turcima, jer je vjerovao da je turska
uprava tolerantnija i humanija od tiranije katolikih kraljeva, velmoa i redovnika
80
. Isto tako se
moe sruiti mit o slavnoj bosanskoj istoriji pod Turcima. Ako je Bosna bila samo jedna od turskih
provincija, bezrezervno potinjena politikoj volji sultana i centralne vlasti u Istambulu, ona nije
mogla imati nikakve svoje posebne istorije. Svi njeni uspjesi, pregnua, zasluge i vojne pobjede
utapaju se u istoriju monog Turskog Carstva. Ona se, objektivno govorei, rtvovala za slavu
i veliinu jedne tudje drave, koju su njeni muslimani doivljavali kao svoju, a hriani kao stranu
i porobljivaku. Prema tome, mit o slavnoj bosanskoj istoriji za vrijeme turske vladavine samo je
himera koja moe unijeti novo sjeme razdora u odnose medju konfesionalno-nacionalne zajednice.
Ti su odnosi uvijek bili vrlo sloeni i osjetljivi, jer su ove zajednice utemeljene na razliitim
vjerskim, politikim i socijalnim principima. Istina, one su se zbog tih razlika morale da izoluju jedna
od druge, to znai da su za vrijeme turske vladavine stanovnici Bosne i Hercegovine bili osudjeni da
sve svoje potrebe (religijske, duhovne i drutvene) zadovoljavaju u okvirima svojih konfesionalnih
zajednica. Oni su, drugim rijeima reeno, ivjeli u svojevrsnim vjerskim rezervatima. U tim
rezervatima , odnosno konfesionalnim zajednicama razvijali su se i svi vidovi njihovog kulturnog
i knjievnog ivota, o kome e se kasnije pisati. Tako je izvrena potpuna horizontalna izolacija
stanovnitva Bosne i Hercegovine, podijeljenog u tri konfesionalne zajednice (katoliku, pravoslavnu
i islamsku). Na suprot ovakvoj unutranjoj izolaciji, ostvarivala se njegova vertikalna integracija sa
istovjernim stanovnitvom susjednih junoslovenskih zemalja. I ta dva protivurjena procesa imaju
poseban znaaj za istoriju knjievnosti Bosne i Hercegovine, kao i za temu ovog projekta. Oni su
imali za posljedicu stvaranje triju izolovanih konfesionalnih knjievnosti, koje su se potom integrisale
sa srodnim knjievnostima drugih junoslovenskih zemalja.

79
Vidi: Radovan Samardi: Veliki vek Dubrovnika. Beograd, 1962.
80
Artur D. Evans, isto, str. 36, 37, 49, 57.
vijeka)
Dezintegracija knjievnosti Bosne i Hercegovine
Knjievnost srednjevjekovne Bosne bila je, kao to smo vidjeli, manje ili vie jedinstvena.
Istina, ona se djelimino transformisala pod uticajem literatura susjednih zemalja; mijenjala je pismo
i prihvatala izvjesne jezike inovacije. Ali sve te promjene nisu je u veoj mjeri iznutra razjedinjavale,
ne bar na kofesialnoj osnovi. To se, vjerovatno, objanjava injenicom da se ova knjievnost razvijala
pod okriljem Crkve bosanske, kao najuticajnije i najpopularnije vjerske zajednice u zemlji, koja je
bila okosnica duhovnog i knjievnog jedinstva.
Medjutim, poslije turskih osvajanja u drugoj polovini XV vijeka dolazi do radikalnih promjena
u svim oblastima ivota, pa i u oblasti knjievnosti. Ugasila se Crkva bosanska i osnovale se tri
konfesionalne zajednice (islamska, katolika i pravoslavna), koje su dezintegrisale i sebi podredile sve
vidove ivota u Bosni i Hercegovini, pa zbog toga ni knjiesvnost vie nije mogla da ostane
jedinstvena. Ona se pocijelapa u tri konfesionalne knjievnosti muslimansku, katoliku
i pravoslavnu, koje su potpuno podredjene potrebama i ciljevima triju pomenutih konfesionalnih
zajednica. Tako je iezla zajednika bosanska knjievnost, a konstituisale se tri konfesionalne
literature. Ove su se literature viestruko razlikovale po svojim ciljevima, ideologiji, izrazu, duhu,
poetici, pismu i jeziku. Poto su sluile, prije svega, zadovoljavanju vjerskih potreba kofesionalnih
zajednica kojima su pripadale, one su bile podredjene dogmatskim uenjima i kanonima tih zajednica,
odnosno njihovih religija.
Iako su imale vjerska obiljeja i ciljeve, po kojima su se u najveoj mjeri i razlikovale,
konfesionalne knjievnosti u Bosni i Hercegovini nisu zadovoljavale samo religijske nego i druge
dohovne potrebe ljudi, poto u to vrijeme nije bilo posebne svjetovne literature. S.obzirom na to, one
imaju iri znaaj za istoriju knjievnosti, kulture i civilizacije ove zemlje, odnosno triju njenih
konfesionalnih zajednica.
Medju trima ovdanjim konfesionalnim knjievnostima postojale su i velike spoljnje razlike,
izraene u njihovom pismu i jeziku. Te razlike su uslovljene zahtjevima i potrebama vjerskih centara
izvan Bosne i Hercegovine, kojima su bile podredjene i ovdanje konfesionalne zajednice. U skladu
s tim, knjievnosti ovih triju zajednica mogle su da se razvijaju samo na sljedeim jezicima i pismima:
1. knjievnost pravoslavne konfesionalne zajednice na crkvenoslovenskom, odnosno
srpskoslovenskom jeziku i irilikom pismu,
2. knjievnost katolike konfesionalne zajednice na latinskom jeziku i latinikom pismu, a od
XVI vijeka i na narodnom jeziku i specifinom irilikom pismu (poznatom pod nazivom bosanica),
3. knjievnost islamske konfesionalne zajednice na orijentalnim jezicima (turskom, arapskom
i persijskom) i arapskom pismu, a od XVIII vijeka djelimino i na narodnom jeziku.
Prema svemu to je naprijed reeno, moe se zakljuiti da su izmedju ovdanjih konfesionalnih
knjievnosti postojale velike razlike (religijske, idejne, duhovne, jezike, ortografske i druge), zbog
kojih one nisu mogle ostvarivati nikakve vidove saradnje. Vjerovatno su se toj saradnji suprotstavljale
i vjerske zajednice, kojima su ove knjievnosti pripadale, jer je medju njima uvijek postojalo
nepovjerenje, rivalstvo, pa i netrpeljivost, to se ne moe objasniti samo razliitim religijskim
uenjima i dogmama, ve i opravdanim strahom od mogueg prevjeravanja kolebljivih vjernika. Zbog
svega toga pisci nisu ni mogli ni smjeli da prekorauju okvire svoje konfesionalne knjievnosti ni da
se interesuju za knjievno i kulturno stvaralatvo izvan tih okvira. Svi su oni morali da se
bespogovorno podvrgavaju knjievnoj izolaciji, uslovljenoj pomenutim vjerskim diobama, tako da
nisu gotovo nita znali o knjievnim tradicijama izvan njihove konfesionalne zajednice. O toj njihovoj
prisilnoj izolaciji, na koju su bili osudjeni za vrijeme viestoljetne turske vladavine u Bosni
i Hercegovini, pie sljedee Vladimir orovi, ugledni knjievni istoriar:
Izmedju ovih pisaca, koji su sudelovali u istoj zemlji i medju sitim narodom, nije bilo nikakvih
tesnjih veza. ak se ne moe utvrditi da li su pravoslavni uopte itali Divkovia ili Margitia
(poznate ovdanje franjevake katolike pisce D. G.); a za katolike je malo verovatno da su itali
sprske (odnosno pravoslavne D. G.) pisce, koji su mirisali na tamjan i imali neko crkveno obeleje.
vijeka)
Za muslimane je, medjutim, sasvim sigurno da nisu itali ni pratili rad svojih hrianskih suseda.
Verski strogo odeljeni, oni su svi iveli jedni pored drugih u uzajamnom dodiru samo pri poslu i na
ulici; njihove kue i njihove due bile su zatvorene za one koji nisu njihova zakona
81
.
Da bi se shvatila ovakva i ovolika izolacija pisaca razliitih konfesionalnih zajednica, koji su
ivjeli u istoj zemlji i govorili istim jezikom, valja imati na umu injenicu da su se oni sluili
razliitim knjievnim jezicima i pismima i da su, gotovo bez izuzetka, bili svetenici ili vjerski
slubenici, pa kao takvi, vjerovatno, nisu ni eljeli da se interesuju za knjievnost izvan njihovog
religijskog kruga. Oni su se, znai, i samoinicijativno, a ne samo po zahtjevu vjerskih poglavara,
suprotstavljali saradnji sa knjievnostima drugih konfedionalnih zajednica, kao to su se
suprotstavljali tenjama za emancipaciju knjievnosti od religije. I zato treba istai da upravo pisci iz
sve tri ovdanje konfesionalne zajednice snose veliki dio krivice to su za vrijeme turske vladavine
njihove knjievnosti bile potpuno izolovane jedna od druge i to nisu mogle da se oslobode (kao
literature susjednih junoslovenskih zemalja) dominantnih vjerskih obiljeja.
Ipored pomenute izolacije, postojali su izvjesni vidovi knjievne komunikacije i saradnje medju
pripadnicima razliitih konfesionalnih zajednica, koji su se razvijali izvan oficijelnih institucija. Ta
saradnja izraena je u mijeanju hrianskih i islamskih formi i natpisa na nadgrobnim spomenicima;
u pojavi turci zama u djelima hrianskih pisaca i petrarkistikih motiva u pjesmama muslimanskih
pisaca; u pisanim poslanicama koje su upuivali hrianski i muslimanski prvaci jedni drugima...
Medjutim, tek je u usmenom narodnom stvaralatvu (koje se razvijalo na zajednikom narodnom
jeziku i izvan kontrole vjerskih institucija) medjukonfesionalna knjievna saradnja nagovjetavala
mogunosti reintegracije knjievnosti Bosne i Hercegovine, o kojima e se kasnije neto vie rei.
Dosadanje prouavanje triju konfesionalnih knjievnih tradicija u Bosni i Hervegovini imalo
je izvjesnih metodolokih slabosti. Ono nije u dovoljnoj mjeri uzimalo u obzir iri junoslovenski
i civilizacijski kontekst ovih tradicija; nije ih valoriziralo u korelaciji sa aktuelnim povijesnim
procesima i ideologijama, kao to su: irenje islama, obnova Srpske pravoslavne crkve, pokreti
reformacije i protivreformacije i, konano, irenje ideja o junoslovenskoj solidarnosti i jedinstvu. Svi
ti procesi su, neposredno ili posredno, uticali na literature junoslovenskih zemalja, a neki od njih su
dali presudan doprinos razvoju pojedinih knjievnih tradicija u Bosni i Hercegovini. Tako je, na
primjer, razvoj bonjake knjievnosti najvie zavisio od procesa islamizacije, razvoj srpske
knjievnosti od obnove i irenja jurisdikcije Spske pravoslavne crkve, a razvoj hrvatske knjievnosti
od pokreta katolike protivreformacije. Medjutim, nikakve ideje o junoslovenskoj solidarnosti
i jedinstvu (koje su bile vrlo popularne u knjievnosti susjedne Dalmacije i Dubrovnika) nisu ostavile
traga u ovdanjim knjievnim tradicijama. One nisu mogle da participiraju u takvim integralistikim
i multikonfesionalnim idejama, jer su bile proete separatistikim i monokonfesionalnim duhom. Kao
takve, one su teile, kao to smo vidjeli, za potpunom izolacijom od knjievnosti drugih konfesija
i u lokalnim okvirima.
Nasuprot tome, sve tri bosanskohercegovake knjievne tradicije nastojale su da se integriu sa
knjievnostima susjednih junoslovenskih zemalja koje pripadaju njihovoj konfesionalnoj zajednici.
Stoga ih treba prouavati i u korelaciji sa tim knjievnostima da bi se mogla dobiti potpunija
i objektivnija predstava o njihovom razvoju. Uostalom, one su postale, u izvjesnom smislu organski
dio tih knjievnosti, jer su se gotovo u svakom pogledu poistovjetile s njima. A to njihovo stapanje
u jednu knjievnost ostvarilo se zahvaljujui injenici da su od XVI do XVIII vijeka gotovo sve
susjedne zemlje bile u sastavu Turskog carstva, odnosno Bosanskog paaluka. Stoga su se
knjievnosti ovih zemalja, koje su i same bile konfesionalne, integrisale sa odgovarajuim
konfesionalnim knjievnostima Bosne i Hercegovine, jer je u teokratskoj Turskoj bila mogua
religijska identifikacija i asocijacija.

81
Vladimir orovi: Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925, str. 101-102.
vijeka)
Srpska knjievna tradicija
Poslije turskih osvajanja Bosne i Hercegovine, u ovoj zemlji su se konstituisale, kao to smo
vidjeli, tri konfesionalne zajednice (pravoslavna, katolika i islamska), u ijim su se okvirima
razvijale i posebne knjievne tradicije. Jedna od njih bila je srpska knjievna tradicija, koja se
razvijala u okvirima pravoslavne konfesionalne zajednice. Zato je ova tradicija (kao i druge dvije
hrvatska i bonjaka) dobila nacionalno ime, iako se nalazila pod okriljem jedne vjerske zajednice
i imala izrazito vjerska obiljeja? To je uinjeno stoga to su u Bosni i Hercegovini, kao i u susjednim
zemljama, uostalom, vjerske diobe stanovnitva prerasle u njegove nacionalne diobe. Prema tome,
etnogeneza toga stanovnitva tekla je ovako: u srednjem vijeku jedinstveni etnos (bez obzira na
njegove vjerske diferencijecije); u prvom periodu turske vladavine tri vjerska naroda (koji se
identificiraju, razlikuju i imenuju po svojim religijama); u posljednjem periodu turske vladavine tri
naroda sa tri razliita imena srpsko, hrvatsko i muslimansko, odnosno bonjako. Takva geneza
presudno je uticala na cjelokupnu politiku, kulturnu i knjievnu istoriju ove zemlje. Ona je
omoguila da se tri ovdanje konfedionalne knjievnosti transformiu u tri nacinalne knjievnosti.
Zahvaljujui tome, knjievnost pravoslavne konfesionalne zajednice dobila je srpsko ime
i obiljeja i kao takva postala sastavni dio cjelokupne srpske knjievnosti, koja se razvija u vie
junoslovenskih zemalja gdje ivi srpski narod. To je zavrna faza njene evolucije, kojom su se
iskomplikovali odnosi sa drugim nacionalnim knjievnim tradicijama (hrvatskom i bonjakom), ali
se ti odnosi ovdje ne mogu razmatrati. Potrebno je prije toga pozabaviti se razvojem ove knjievnosti
u okvirima pravoslavne konfesionalne zajednice i procesom njenog ukljuivanja u iru zajedniku
srpsku knjievnu tradiciju.
Knjievnost pravoslavne konfesionalne zajednice poela se razvijati odmah poslije turskih
osvajanja u XV vijeku na osnovama sauvanog dijela knjievne batine Crkve bosanske. Iako je ova
zajednica radikalno odbacivala, kao to smo vidjeli, bogumilska uenja Crkve bosanske, ipak je
preuzela neke njene vjerski nesporne kodekse zato to su pisani irilicom i crkvenoslovenskim
jezikom, pa su se mogli koristiti za vjerske obrede. O tom preuzimanju svjedoe dosadanja nauna
istraivanja, u ta se moemo uvjeriti i na osnovu sljedeeg iskaza Herte Kune: Stari bosanski
tekstovi su, uglavnom, preli u fond liturgijskih spisa pravoslavne crkve
82
. S tim u vezi, valja istai da
ovi tekstovi nisu mogli postati sastavni dio drugih dviju konfesionalnih knjievnosti u Bosni
i Hercegovini (katolike i islamske), jer su one pisane drukijim, stranim jezicima i pismima. Moda
su postojali i drugi razlozi, osim istovjetnosti pisma i jezika, da pravoslavna crkva preuzme pomenute
stare bosanske kodekse. Na neke od tih razloga ukazuju i pojedini istraivai (kao to su A. Solovjev
i V. orovi), po ijem miljenju su uvijek postojali vei antagonizmi izmedju katolika i bogumila
nego izmedju vaca i bogumila, pa je vjerovatno i zato poslije propasti bosanske drave vei broj
bogumila preao u pravoslavlje nego u katolianstvo
83
. Istina, veliki a moda i najvei broj sbogumila
je prihvatio islam (to neki istraivai objanjavaju mrnjom bogumila prema svim ortodoksnim
hrianima i izvjesnim srodnostima izmedju islamskih i bogumilskih vjerskih uenja)
84
, ali, uprkos
tome, islamska konfesionalna zajednica nije mogla preuzeti nijedan bogumilski kodeks, ne samo zbog
pomenutih razlika u pismu i jeziku, ve i zato to su svi kodeksi, bez obzira da li su i koliko su bili
heretini, pripadali jednoj drugoj hrianskoj religiji.
Osim sauvanih kodeksa Crkve bosanske, pravoslavna konfesionalna zajednica u Bosni
i Hercegovini preuzima i brojne vjerske knjige i rukopise, koji prispijevaju iz drugih srpskih zemalja.
Tako se njen knjievni fond sve vie obogauje, ali i poistovjeuje sa knjievnim fondom ovih
zemalja, koje su se takodje nalazile u sastavu Otomanskog Carstva. Time su se stvarali preduslovi za

82
Herta Kuna: O tekstovima na narodnom i crkvenoslovenskom jeziku. Bosanskohercegovaka knjievna
hrestomatija. Stara knjievnost, Sarajevo, 1974, str. 7.
83
Vidi: Boris Nilevi: Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije, Sarajevo,
1990, str. 84.
84
Safvet-beg Baagi: Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1900, str. 14, 18.
vijeka)
integraciju ovdanje pravoslavne knjievnosti sa cjelokupnom srpskom knjievnou, jer se
knjievno djelovanje bosanskih Srba slijeva (se) u zajedniku literarnu djelatnost sa Srbima iz Srbije
i, kasnije, iz Vojvodine
85
.
Ova globalna integracija srpske knjievnosti mogla se ostvariti samo pod okriljem i
u institucionalnim okvirima Srpske pravoslavne crkve. Ova crkva je, naime, postala kristalizaciono
jezgro cjelokupnog duhovnog i drutvenog ivota pravoslavnog stanovnitva u vie junoslovenskih
zemalja pod turskom upravom. Kao takva, ona se starala i o njihovom vjerskom i knjievnom ivotu.
Stoga je nemogue doi do potpunijih i objektivnijih predstava o knjievnosti pravoslavne
konfesionalne zajednice u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske vladavine, ukoliko se ona posmatra
neovisno od sveukupne kulturne i druge djelatnosti Srpske pravoslavne crkve u tom periodu.
S obzirom na to, potrebno je i ovdje neto vie rei o funkciji i znaaju ove crkve.
Poslije sloma junoslovenskih feudalnih drava Srbije, Zete i Bosne, u kojima je ivjelo
i pravoslavno stanovnitvo, Srpska pravoslavna crkva je postala jedina institucija koja je mogla da
titi interese i prava toga stanovnitva. Ta njena uloga je izuzetno znaajna, jer su u islamskoj turskoj
dravi svi hriani, pa i pravoslavci, imali status raje, odnosno politiki i socijalno obespravljenih
podanika, koji nisu imali prava da organizuju nikakve svoje institucije i djelatnosti, osim onih
vjerskih. U takvoj situaciji samo je Srpska pravoslavna crkva mogla da preuzme na sebe brigu ne
samo o njihovim vjerskim nego i duhovnim i politikim potrebama. I ona je, prema ocjeni istorijske
nauke, dala veliki doprinos opstanku pravoslavnog, odnosno srpskog naroda u ovim po njega tekim
vremenima. Kao politiki predstavnik srpskog naroda, ona je snano delovala na ouvanje jedinstva
srpskog naroda pod turskom vlau . Osim toga, postala je nakon obnove Peke patrijarije (1557)
legitimni predstavnik itavog srpskog naroda u osmanskoj dravi , uvar i zatitnik njegovih
kulturnih dostignua i istorijskih tradicija. Bez njene pomoi i podrke vjerovatno se ovaj narod ne bi
mogao ni odrati. On je bio, u izvjesnom smislu, pregaen od istorije, osudjen da ivi na selu i da se
vraa na plemenske i patrijarhalne oblike ivota
86
. Ako se imaju u vidu sve te injenice, moe se stei
bar priblina predstava o znaaju Srpske pravoslavne crkve u istoriji srpskog naroda.
Polaaj Srpske pravoslavne crkve bio je relativno povoljan u prvom periodu turske vladavine.
Rukovodjen svojim stratekim interesima i potrebama, vladajui reim je pruao podrku djelatnosti
ove crkve, koja mu je garantovala lojalnost brojnih podanika pravoslavne vjere. U tom kontekstu
treba posmatrati i pomenutu obnovu Peke patrijarije, emu je dosta doprinio i Veliki vezir Mehmed-
paa Sokolovi, inae rodjeni Bosanac, koji je, vjerovatno, najzasluniji to je njegov bliski rodjak
Makarije imenovan za srpskog patrijarha. Osim toga, dozvoljena je obnova ili izgradnja brojnih
pravoslavnih crkava i manastira u gotovo svim junoslovanskim zemljama, pa i u Bosni
a Hercegovini. Sve je to doprinosilo da Srpska pravoslavna crkva lake i uspjenije obavlja svoju
misiju, da titi interese i prava svojih vjernika i da se stara o njihovim duhovnim potrebama.
Medjutim, zbog uea Srba u ratu protiv Turske i njihove Velike seobe 1690, godine, poloaj ove
crkve sve se vie pogorava, a poslije ukidanja Peke patrijarije 1776. godine postaje izuzetno teak.
Tada je, naime, Srpska pravoslavna crkva potpala pod jurisdikciju carigradskog patrijarha, kome je
mnogo vie bilo stalo da bude u dobrim odnosima sa turskim vlastima nego da se brine o srpskim
pravoslavnim vjernicima i titi njihova prava. On za vjerske poglavare u ovoj crkvi postavlja,
najee, grke vladike, tzv. fanariote, koji nisu poznavali srpski jezik. Tada nastupa teko vrijeme
i za crkvu i cijeli srpski narod. Ovi novi vjerski poglavari, mjesto da tite ugroeni narod, izmiljaju
nove crkvene poreze i nameu ih svojem ubogim vjernicima, kako bi se na taj nain obogatili, zbog
ega su postali ozloglaeni i omrznuti. Osim toga, vrlo malo su se brinuli o duhovnim i kulturnim
potrebama naroda, to se vrlo nepovoljno odraavalo na razvoj cjelokupne srpske knjievnosti
u posljednjim stoljeima turske vladavine.
I pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini dijelila je opisanu sudbinu Srpske pravoslavne
crkve, u ijem sastavu se nalazila. Ona je, inae, za vrijeme truske vladavine imala tri eparhije:

85
Herta Kuna..., isto.
86
Branislav Djurdjev: Uloga crkve u istoriji srpskog naroda, Sarajevo, 1964, str. 128, 179, 183, 192.
vijeka)
dabarsku (ili dabrobosansku), zahumskohercegovaku i zvorniku. Ali se u okviru ovih eparhija nisu
nalazile samo teritorije dananje Bosne i Hercegovine, ve i znatni dijelovi susjednih junoslovenskih
zemalja, koje su bile u sastavu tadanjeg Bosanskog paaluka (zapadne Srbije, Sandake, Crne Gore,
Slavonije, Like i Dalmacije). Zahvaljujui tome, i knjievnost pravoslavne konfesionalne zajednice
Bosne i Hrecegovine irila se na teritorijama svih navedenih zemalja, to je od posebnog znaaja za
temu ovog projekta. I na osnovu toga, moe se pretpostaviti koliko se knjievne tradicije ovih zemalja
medjusobno proimaju i zato je potrebno prouavati njihove veze i saradnju. Ali su se ta proimanja
ostvarivala samo u okvirima istog konfesionalnog kruga. To znai da su se knjievnosti pojedinih
vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini zbliavale, pa i ujedinjavale sa knjievnostim istih takvih
zajednica u susjednim zemljama, dok su se u zemlji sve vie udaljavale i izolovale jedna od druge.
I upravo zbog takvih protivurjenih procesa, koji su determinisani iskljuivo vjerskim diobama, ove
knjievnosti nisu bile u mogunosti da se do XIX vijeka emancipiraju od religije i dobiju obiljeja
svjetovne knjievnosti, kao u drugim evropskim, pa i junoslovenskim zemljama.
Postojale su, medjutim, i druge prepreke ovoj emancipaicji knjievnosti od religije. Jedna od
njih je bio teokratski turski reim, koji je dozvoljavao, kao to smo vidjeli, samo vjersku identifikaciju
i vjerske institucije. Zato su ove institucije postale, pored ostalog, i jedina arita knjievnog ivota
u okvirima konfesionalnih zajednica. Kod pravoslavaca su to bile njihove crkve i manastiri. U tim
institucijama se organizovalo prepisivanje vjerskih i bogoslubenih knjiga; vrila se razmjena
i nabavka knjiga iz drugih zemalja; okupljali se svi oni koji su se ma u kom vidu bavili knjigom
(tampari, pisari, prepisivai, pisci, iluminatori i knjigovesci). Ova djelatnost je bila najrazvijenija
u manastirima, pa je potrebno posebno se osvrnuti i na tu njihovu funkciju.
Sudei prema dosadanjim istraivanjima, pomenutim knjievnim radom bavili su se sljedei
manastiri, koji su pripadali bosanskohercegovakim ili susjednim junoslovenskim zemljama: Dobrun
kod Viegrada, Banja kod Priboja, Papraa na Sprei, Lomnica kod Vlasenice, Ozren na obroncima
planine Ozrena, Vozua kod Zavidovia, Tamna na obroncima Majevice, Raa na Drini, Tronoa kod
Loznice, Radovanica u Pocerini, Petkovica pod Cerom, Rmanj kod Kulen-Vakufa, Motanica kod
Bosanske Dubice, Gomionica na Zmijanju, Liplje kod Teslia, Krupa pod Velebitom, Krka na
Dalmatinskoj Bukovici, Dragovi na Cetini, Dobrievo kod Bilee, Zavala u Popovom Polju,
Kosijerevo i Tvrdo kod Trebinja, itomisli kod Poitelja, Sveti Djordje kod Gorada, Mileevo kod
Prijepolja, Dovalja i Sveta Trojica kod Pljevalja, Dobrilovina na Tari, Nikoljac kod Bijelog Polja,
Kumanica na Limu, Piva na Pivi i Savina kod Herceg-Novog. Iako se vei broj ovih manastira ne
nalazi na podruju dananje Bosne i Hercegovine, valja istai da su se oni u vrijeme turske vladavine
nalazili na jedinstvenoj upravnoj teritoriji Bosanskog paaluka, to im je omoguavalo da razviju ivu
medjusobnu saradnju u svakom pogledu, pa se i njihova knjievna djelatnost, koja se odnosi na
pomenuti period, mora jedinstveno posmatrati i valorizirati da bi se o njoj stekla cjelovita i objektivna
predstava
87
. Uostalom, njihov knjievni rad se ne moe posmatrati izolovano ni od manastira
pravoslavnih u drugim junoslovenskim zemljama, ili ak od manastira u Rusiji i Svetoj Gori, sa
kojima su takodje saradjivali.
Knjievna saradnja medju navedenim pravoslavnim manastirima odvijala se uspjeno i bez
tekoa zato to je u okviru Srpske pravoslavne crkve ostvareno vjersko, duohno i knjievno jedinstvo
srpskog naroda. Na svim prostorima balkanskim pod svojom jurisdikcijom ova jedinstvena crkva
imala je u upotrebi istovjetne knjige, istovjetan jezik, istovjetno pismo i istovjetne kultove
88
. Takva

87
Vidi o tome:
Branko Leti: Srpska knjievna tradicija od XV do XIX veka. Godinjak Instituta za knjievnost, XX, Sarajevo,
1991, str. 73.
Boris Nilevi..., isto, str. 144-163.
Vojislav Maksimovi: Prepisivaki, knjievni i tamparski rad bosanskohercegovakih pravoslavnih minaha (od
kraja XV do poetka XIX vijeka). Radio Sarajevo trei program, god. X, Sarajevo, 1981, str. 526-528.
88
Branko Leti..., isto, str. 81.
vijeka)
jedinstvena knjievnost razvijala se u vie junoslovenskih zemalja pod turskom upravom, od zapadne
Bugarske, Makedonije, Srbije, Vojvodine, Bosne i Hercegovine i, djelimino, Hrvatske
89
.
Knjievnim radom u pravoslavnoj konfesionalnoj zajednici Bosne i Hercegovine bavili su se
najvie manastriski monasi. Oni su organizovali skriptorije, prevodili i prepisivali knjige, razvijali
knjievnu saradnju, putovali u daleke zemlje i manastire radi nabavke vjerskih i drugih kodeksa, kojih
nije bilo u zemlji
90
. Takvi kodeksi su naruivani i donoeni iz Srbije, Grke, Rumunije, Ugarske
Rusije, Poljske i Vencije. Sve su to inili bezimeni monasi i svetenici, koji su radi toga pjeaili
stotine i hiljade kilometara, izlaui se pri tom svakojakim zlopaenjima, opasnostima i nedaama
91
.
Zahvaljujui ovim samopregornim knjigoljpcima, sve se vie uvrivalo knjievno jedinstvo
srpskog naroda na irim junoslovenskim prostorima i uspostavljale se veze sa literaturama drugih
pravoslavnih naroda Rusa, Bugara, Rumuna i Grka. Time se, medjutim, nije ublaavala medjusobna
izolacija triju konfesionalnih knjievnih tradicija u samoj Bosni i Hercegovini, o kojoj smo naprijed
pisali. Ta se izolacija vremenom sve vie produbljivala zbog pogoranih odnosa izmedju Srpske
pravoslavne crkve i Bosanske franjevake biskupije. A ti odnosi su postali loi stoga to su
pravoslavni patrijarsi pokuavali da stave pod svoju jurisdikciju i bosanske katolike, kako bi mogli da
im nametnu vjerske dabine i poreze, od kojih bi oni imali najvie koristi. Ogoreni takvim
pokuajima pravoslavnih vjerskih poglavara, bosanski franjevci su izbjegavali ma kakvu saradnju i sa
niim pravoslavnim svetenstvom. Pri tom su se ogluivali i o sve ekumenske ideje iji je zagovornik
bila katolika crkva, to znai da se nisu angaovali na provodjenju odluka Tridentskog koncila koje
se odnose na uniju istone i zapadne crkve
92
.
Za vrijeme viestoljetne turske vladavine, od XV do XIX vijeka, knjievnost pravoslavne
konfesionalne zajednice u Bosni i Hercegovini nije mogla da se uspjeno razvija. Ona je bila skuena
i jednostrana kao i knjievnost nekadanje Crkve bosanske. U njoj su postojala samo dva knjievna
anra: razliiti vjerski kodeksi i monaki zapisi
93
. Osim toga, ona je bila potpuno podredjena vjerskim
potrebama, jer su manastiri umnoavali, prikupljali i uvali samo knjige koje su po svom karakteru
i sadraju bile religiozne. Ali i ta njihova djelatnost nije bila dovoljno osmiljena i sistematina.
Zavisila je vie od portvovnosti i preduzimljivosti pojedinih monaha nego od politike i napora
pravoslavne crkve, kao institucije koja se stara o duhovnim potrebama vjernika. Zato je poslije smrti
takvih monaha naglo jenjavala, ili se potpuno gasila u nekim manastirima, koji su imali i svoje
skriptorije za prepisivanje knjiga.
Sva ova djelatnost pravoslavnih manastira samo se uslovno moe nazvti knjievnom. Prema
tvrdjenju Vladimira orovia, kod pravoslavnih u Bosni i Hercegovini umetnike knjievnosti nije ni
bilo; ne ak ni u tom obliku kao kod franjevaca
94
. Oni su se bavili, uglavnom, samo prepisivanjem ili
prikupljanjem vjerskih knjiga (raznih tipika, trebnika, jevandjelja, psaltira, oktoiha, liturgijara, mineja
itd.), dok su pojedini bosanski franjevci pisali, kao to emo kasnije vidjeti, popularne obrade
i komentare vjerskih knjiga, crkvene propovijedi i hronike samostana, ili opisivali Hristova i Marijina
uda, to u sebi sadri izvjesne elemente autentinog knjievnog stvaralatva, a ne samo puke

89
Vidi o tome:
Jovan Radoni: Rimska kurija i junoslovenske zemlje od XVI do XIX veka. Beograd, 1950, str. 362.
Milorad Pavi: Istorija srpske knjievnosti baroknog doba.Beograd, 1970, str. 89.
90
Branko Leti..., isto, str. 92.
91
Vidi:
Boris Nilevi..., isto, str. 177.
Branko leti..., isto, str. 92.
92
Sreko M. Daja: Duhovni, politiki i drutveni kontekst pisca Matije Divkovia (1563-1631). Zbornik radova
o Matiji Divkoviu. Sarajevo, 1982, str. 278-279.
93
Branko Leti...,isto, str. 79-97.
94
Vladimir orovi: Bosna i Hercegovina. Beograd, 1925, str. 99.
vijeka)
kompilacije. Trebalo bi komparativnom analizom utvrditi zato je ovdanja knjievnost pravoslavne
kofesionalne zajednice bila nerazvijenija i neoriginalnija od knjievnosti katolike konfesionalne
zajednice. Da li je franjevaka knjievnost bila razvijenija samo zbog bolje organizacije katolike
crkve, veeg angaovanja crkvene hijerarhije, osmiljenije vjerske i kulturne politike (koja je
sankcionisana odlukama Tridentskog koncila) i razvijenijeg sistema obrazovanja sveenikog kadra,
ili su na to uticali i neki drugi inioci. Moda se to bar djelimino, objanjeva injenicom da je Srpska
pravoslavna crkva bila tolerantnija prema arhainim, paganskim i patrijarhalnim obiajima u narodu,
koji su oteavali razvoj svake, pa i vjerske knjievnosti. Ona je morala da bude tako tolerantna,
ukoliko je eljela da sauva to vei broj vjernika, koji su ivjeli u dravi ija je zvanina religija
islamska.
S obzirom na to, pravoslavni monasi koji su se bavili knjievnim radom nisu imali nikakvih
uslova i mogunosti da piu ambicioznija i originalnija djela, koja ma u kom pogledu odudaraju od
kanonskih tekstova. Oni su gotovo cjelokupni svoj rad sveli na puko reprodukovanje (odnosno
prepisivanje) i prikupljanje takvih tekstova, koji su neophodni za obavljanje vjerskih obreda. Ali
i takav rad ima znaaj za kulturnu i knjievnu istoriju. Zahvaljujui njemu, pravoslavna crkva je
mogla da vri svoju vjersku i civilizacijsku misiju. Osim toga, on je omoguio knjievnu saradnju i sa
drugim pravoslavnim zemljama i doprinio knjievnoj integraciji cjelokupnog stanovnitva pod
jurisdikcijom Srpske prasvoslavne crkve.
Prema tome, knjievni rad bezimenih pravoslavnih monaha uticao je, u velikoj mjeri, na razvoj
duhovnog, knjievnog, pa i politikog ivota srpskog naroda u prolosti. U okviru toga rada, oni su se
bavili i tampanjem knjiga, zbog ega su morali da izue i tamparski zanat, da nabavljaju tamparske
maine i obavljaju sami sve poslove oko tampanja, tehnike, strune i ostale
95
.
Poto ova djelatnost ima iri znaaj za knjievnu istoriju Bosne i Hercegovine i susjednih
junoslovenskih zemalja, potrebno je o njoj neto vie rei. Prvu tampariju u junoslovenskim
zemljama osnovao je 1493. godine Djuradj Crnojevi, poglavar Zete, samo nekoliko godina prije pada
i ove pokrajine pod tursku vlast. tamparija se nalazila u Cetinju, a sve poslove oko tampanja knjiga
vodio je tamonji pravoslavni jeromonah Makarije. Iz ove tamparije, koja je radila 3 godine, izilo je
ukupno 5 vjerskih knjiga, tzv. inkunabula, namijenjenih pravoslavnim crkvama i manastirima. Drugu
srpsku tampariju na junoslovenskim etnikim prostorima osnovali su 1519. godine braa Djuradj
i Teodor Ljubavi. I ova tamparija, koja se nalazila u jednom pravoslavnom manastiru kod Gorada,
bila je kratkog vijeka. Radila je etiri godine i objavila samo nekoliko vjerskih knjiga, da bi se potom
preselila u rumunsku pokrajinu Vlaku, gdje je tampala vlako-slovenske knjige. Zatim je, od
dvadesetih do ezdesetih godina XVI vijeka, osnovano jo nekoliko tamparija (u Rujnu kod Uica,
Beogradu, Skadru, Graanici, Mileevu i Mrkinoj crkvi). Ni te tamparije, koje su vodili, najee,
pravoslavni monasi pri pojedinim crkvama i manastirima, nisu mogle da se dugo odre. Objavile bi
poneku vjersku knjigu i potom bi se zauvijek ugasile, jer im tudjinski turski reim nije pruao nikakvu
pomo. Naprotiv, taj se reim i suprotstavljao njihovom osnivanju i radu, pa su se i zato sve one brzo
gasile. Osim toga, ni manastiri nisu bili u mogunosti da snose trokove tampanja knjiga, iji je tira,
odnosno prihod od prodaje, bio vrlo mali. Zbog svega toga, od ezdesetih godina XVI vijeka pa do
kraja XVIII vijeka srpski narod je ostao bez svojih tamparija, kao najvanijih institucija za
proizvodnju knjiga i razvoj knjievnosti. Zato je, pored ostalog, njegova knjievnost bila onoliko
nerazvijena i arhaina
96
.

95
Vidi o tome:
Dragoljub Dragojlovi: Istorija srednjovekovne bosanske knjievnosti, III, Knjievna istorija, Beograd, 1984.
Ljubomir Stojanovi: Stari srpski zapisi i natpisi. Beograd.
Vojislav Maksimovi..., isto, str. 526-544.
Boris Nilevi..., isto, str. 174-175, 183-186.
96
Vidi o tome:
Branko Leti..., isto, str. 92-100.
vijeka)
Posmatrane u tom kotnekstu, knjige iz navedenih srpskih tamparija dobijaju jo vie na
znaaju. Te knjige, popularno nazvane Srbulje, dale su zapaen doprinos duhovnoj i knjievnoj
integraciji srpskog naroda, rasutog na ogromnim prostranstvima Turske, a djelimino i susjednih
drava Austrije i Venecije. Iako relativno malobrojne, one su, zahvaljujui najvie trudoljubivim
pravoslavnim monasima, obavile vanu kulturnu misiju. Neke od njih doprle su u crkve i manastire,
koji nisu imali mikakve druge vjerske i bogoslubene literature, pa su stoljeima sluile za obavljanje
vjerskih obreda i irenja elementarne pismenosti u narodu.
Uzimajui u obzir sve to je naprijed reeno, moe se doi do potpunijih i objektivnijih
predstava o tome koliki je bio doprinos pravoslavnih monaha i svetenika stvaranju srpske knjievne
tradicije u Bosni i Hercegovini i njenom ukljuivanju u iru knjievnu tradiciju srpskog naroda na
junoslovenskim etnikim prostorima. Oni su bili kljuni akteri tih dvaju paralelnih procesa, koji su se
odvijali pod okriljem Srpske pravoslavne crkve. Ova crkva je postala, kao to je reeno,
kristalizaciono jezgro duhovnog i kulturnog ivota pravoslavnog stanovnitsva na irim
junoslovenskim prostorima. Kao takva, ona je omoguila integraciju regionalnih knjievnih tradicija
ovog stanovnitva u jedinstvenu srpsku knjievnost.
Ta se integracija ostvarivala postepeno u vrijeme viestoljetne turske vladavine od XV do
XIX vijeka. Njoj je, svakako, ila u prilog ova vladavina, jer vie nije bilo nikakvih dravnih granica
izmedju junoslovenskih zemalja u kojima je ivjelo pravoslavno stanovnitvo. Zahvaljujui tome,
mogle su da se koriste iste bogoslubene knjige u svim pravoslavnim crkvama i manastirima; da se
unificira pismo i knjievni jezik i da se, konano, ostvaruje jedinstvena vjerska i kulturna politika.
Istina, takvoj politici se od XVII vijeka sve vie suprotstavljao tudjinski reim, koji je s pravom
zazirao od duhovne i politike homogenizacije pravoslavnog, odosno srpskog naroda, pa je zbog toga
ukinuo Peku patrijariju i postavio Grke za vjerske poglavare u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. I
u Austriji je poetkom XVIII vijeka reim doao u sukob sa slinom vjerskom i kulturnom politikom
tamonjih Srba, koji su se izolovali od drave i njenih institucija, jer su bili opsjednuti strahom da e
im superiornija strana kultura ugroziti inedtitet. Osjeajui se, prema tome, ugroenim od dva
inovjerna strana reima (islamskog turskog i katolikog austrijskog) pravoslavni srpski narod potraio
je pomo i zatitu od istovjernog, odnosno pravoslavnog ruskog naroda. Ta je pomo izraena, pored
ostalog, u slanju velikog broja vjerskih, a djelimino i svjetovnih knjiga, iz Rusije u vjerske i druge
institucije srpskog naroda. Te knjige su tokom XVIII vijeka postale najrasprostranjenije, ne samo
u srpskim crkvama i manastirima, nego i u njihovim kolama i kulturnim ustanovama to znai da su
u velikoj mjeri uticale i na njihovu tadanju knjievnost.
Medjutim, ove ruske knjige su istovremeno stvorile i veliku pometnju u cjelokupnoj srpskoj
knjievnosti, dovodei u pitanje pomenute procese o njenoj integraciji. Kako je dolo do te pometnje?
Jednostavno tako to su ruske knjige pisane ruskoslovenskim jezikom i ruskom irilicom, a ranije
srpske knjige, na kojima je utemeljena cjelokupna srpska knjievna tradicija, pisane su
srpskoslovenskim jezikom i srpskom irilicom. Iako izmedju ta dva jezika i pisma nema velikih
razlika, oni se nikako ne mogu poistovjetiti. Zbog toga je moralo doi do pomenute pometnje, jer su
pisci itali i srpskoslovenske i ruskoslovenske knjige, pa su, pod njihovim uticajem, mijeali oba ova
jezika u svojim djelima. Tako je, zapravo, zavladala prava knjievnojezika anarhija u srpskoj
knjievnosti XVIII vijeka, posebno u Vojvodini, gdje je ova knjievnost bila najrazvijenija. Ova
anarhija, izazvana proizvoljnim mijeanjem razliitih jezika (srpskoslovenoskog, ruskoslovenskog
i narodnog), bila je viestruko tetna i opasna za srpsku knjievnost. Ona je oteavala prodor
narodnog jezika u knjievni jezik i transformaciju vjerske knjievnosti u svjetovnu; ona je
onemoguavala ma kakvu standardizaciju knjievnog jezika, bez koje se knjievnost ne moe
normalno i uspjeno razvijati; ona je otudjivala knjievnost od ivota i sputavala stvaralake
mogunosti pisaca; ona je, konano, komplikovala i usporavala proces integracije srpske knjievnosti
na irim junoslovenskim prostorima, to ja znaajno za temu ovog rada. Jedina prividna korist od ove
anarhije bila je, navodno, vea zatita srpskog naroda i njegove knjievnosti od asimilatorskih tenji

Dimitrije Bogdanovi: Istorija stare srpske knjievnosti.Beograd, 1980, str. 250-256.
vijeka)
tudjinskih reima i superiornijih kultura (prije svega, germanske i katolike). Ali se tom prividom
koriu nije mogla, ni u kom sluaju, kompenzirati pomenuta teta, pa su svi najbolji i najumniji
srpski pisci XVIII vijeka osudjivali ovaj knjievnojeziki haos.
Taj se haos, po njihovom miljenju, moe prevladati ukoliko se omogui vei prodor narodnog
jezika u knjievnost, jer se ona ne moe uspjeno razvijati na arhainom jeziku (kakav je
srpskoslovenski), ili na tudjem jeziku (kakav je ruskoslovenski), ili na njihovoj proizvoljnoj mjeavini
(koja se popularno zvala slavenoserbski jezik). Zato su neki od tih pisaca (kao Gavril Stefanovi
Venclovi, Zaharije Orfelin i Dositej Obradovi) nastojali da svoja knjievna djela piu to istijim
narodnim jezikom i zalagali se za uvodjenje toga jezika u knjievnost. Medjutim, vi ti njihovi
prijedlozi i pokuaji nisu izvrili vei uticaj na savremenu knjievnost, prvenstveno zato to im se
suprotstavljala Srpska pravoslavna crkva i konzervativna knjievna tradicija. S obzirom na to, srpska
knjievnst nije bila u mogunosti da do kraja XVIII vijeka prevlada pomenutu knjievnojeziku
anarhiju i obezbijedi povoljnije uslove za svoj normalni razvoj. Ta e se anarhija konano prevladati
tek ezdesetih godina XIX vijeka, zahvaljujui reformama i poluvjekovnoj borbi Vuka Stefanovia
Karadia, ali je to posebna tema koja se ovdje ne moe ire eksplicirati.
Svi navedeni knjievnojeziki odnosi i sporovi nepovoljno su se odraavali i na srpsku
knjievnu tradiciju u Bosni i Hercegovini, poto je ona bila integrisana, posredstvom Srpske
pravoslavne crkve, u jedinstvenu srpsku knjievnost, od koje je u svakom pogledu zavisila. Zato ni
ova tradicija nije mogla da se uspjenije razvija; da se vie koristi narodnim jezikom (mjesto
srpskoslavenskog i ruskoslavenskog); da se transformie postepeno iz vjerske u svjetovnu
knjievnost; da se zbliava sa drugim dvjema knjievnim tradicijama u Bosni i Hercegovini
hrvatskom i bonjakom, koje su se djelimino koristile i narodnim jezikom; da potrai inspiraciju
u ivotu, a ne samo u mitskoj prolosti i religijskim kanonima. S tim u vezi, treba istai da se do kraja
racionalistikog i prosvjetiteljskog XVIII vijeka nije u ovoj zemlji pojavio nijedan srpski pisac, koji je
bio sposoban i spreman da izvri kritiku valorizaciju pomenute knjievne tradicije i da se bori za
jednu drukiju viziju moderne, odnosno svjetovne knjievnosti. Ali je u Austriji ivio jedan takav
srpski pisac, koji se zvao Dositej Obradovi. Ovaj pisac je svojim kritikim duhom i prosvjetiteljskim
idejama izvrio veliki uticaj na srpsku knjievnost, a posredno i na ostale junoslovenske literature.
Ovdje se, medjutim, ne mogu razmatrati sve te ideje, nego e se istai samo na neke od njih, koje su
od posebnog znaaja za Bosnu i Hercegovinu i njene knjievne tradicije.
U jednom svom knjievnom manifestu Dositej Obradovi tvrdi da stanovnici veine
junoslovenskih zemalja (Crne Gore, Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Srbije, Slavonije i veag dijela
ostale Hrvatske, Srijema, Bake i Banata) govore zajednikim, odnosno istovjetnim jezikom. I upravo
zbog toga, svi oni treba da se duhovno i knjievno zbliavaju, bez obzira na razliite vjere i tradicije.
U tom zbliavanju treba da uestvuju, pored ostalih, pravoslavci, katolici i muslimani
bosanskohercegovaki, budui da zakon i vera moe se promeniti, a rod i jezik nikada . I jedino to
moe doprinijeti da nestane mrnje i neprijateljstva medju njima, jer e se prepoznavati po rodu
i jeziku za jednikom, a ne po razliitim vjerama i zakonima. elju za takvim bratstvom
i zbliavanjem Dositej je uoio, na svojim brojnim putovanjima, kod stanovnika gotovo svih
junoslovenskih zemalja, pa i kod onih iz Bosne i Hercegovine. I zato on izriito kae da svima njima
namjenjuje svoje knjige, zato ih posmatra kao jedinstvenu (odnosno jedinstvu sklonu) jeziku, etniku
i duhovnu zajednicu. Poto su tu i takvu zajednicu najvie osporavali i ugroavali klerikalni krugovi iz
svih vjerskih zajednica na junoslovenskim etnikim prostorima, Dositej ih je estoko kritikovao
i deklarisao se kao antiklerikalac, iako smisao i znaaj religije u ljudskom ivotu nikada nije
osporavao
97
.
Medjutim, ove prosvjetiteljske i ekumenske ideje nisu mogle da prodru u srpsku knjievnu
tradiciju, kao ni u druge dvije bosanskogercegovake knjievne tradicije (hrvatsku i bonjaku). Sve
su one bile potpuno podredjene vladajuim klerikalnim krugovima u svojim konfesionalnim

97
Vidi: Dositej Obradovi: Izabrani spisi.
Srpska knjievnost u sto knjiga, knj. 10, Novi Sad Beograd, 1969, str. 48-51, 333-338.
vijeka)
zajednicama, koji su zazirali od svakog, pa i knjievnog zbliavanja sa drugim vjerama. Stoga su do
kraja XVIII vijeka ostale zatvorene u svojim konfesionalnim rezervatima, izolovane potpuno jedna od
druge i otudjene od savremenog svjetovnog ivota.
Tolika izolacija medju ovdanjim konfesionalnim zajednicama i njihovim literaturama nije
uslovljena samo razliitim kanonskim uenjima pojedinih religija, ve i sloenim istorijskim
procesima, koji su se razliito odraavali na poloaj ovih zajednica i time ih antagonizirali. Tako je,
na primjer, ekspanzija Turske Carevine doprinosila samo irenju islama, pokret protivreformacije
jaanju katolianstva, a velike migracije stanovnitva najvie su ile u prilog pravoslavlju. Ali ove
migracije imaju i iri znaaj za kulturnu i knjievnu istoriju, jer su doprinijele homogenizaciji
narodnih jezika i folklora, a potom i knjievnojezikoj integraciji vie junoslovenskih naroda. Stoga
e se one kasnije posebno razmotriti u tom irem kontekstu, a ovdje se istiu zato to su omoguile,
pored ostalog, da srpska knjievna tradicija, posredstvom pravoslavne crkve, prodre u sve krajeve
Bosne i Hercegovine, pa i na prostore vie hrvatskih zemalja
98
.
Hrvatska knjievna tradicija
Hrvatska knjievna tradicija u Bosni a Hercegovini razvijala se za vrijeme turske vladavine pod
okriljem katolike konfesionalne zajednice. Zato je i ona imala vjerska obiljeja i ciljeve, a od drugih
dviju ovdanjih knjievnih tadicija srpske i bonjake, razlikovala se po tome to je bila u slubi
katolike religije, dok su one sluile potrebama pravoslavlja, odnosno islama. S obzirom na to,
potrebno je dati krai osvrt na organizaciju, djelatnost i poloaj katolike konfesionalne zajednice
u Bosni i Hercegovini, da bi se mogla stei to realnija predstava o funciji knjievnosti koja se
razvijala u njenim okvirima.
Ova zajednica je, kao to smo naprijed vidjeli, aktivno djelovala i u srenjovjekovnoj bosanskoj
dravi. Pretean dio njene tadanje aktivnosti svodio se na borbu protiv heretike Crkve bosanske
i njejih brojnih pristalica. Poslije turskih osvajanja i gaenja Crkve bosanske, ona se, u borbi za svoj
opstanak na ovim prostorima, suoava sa novim rivalima, pravoslavnom i islamskom konfesionalnom
zajednicom, i sa novom dravom, koja je preme njoj bila netolerantnija od one predjanje. Zbog svega
toga, njen poloaj postaje mnogo tei i neizvjesniji.
Uprkos tim tekoama, katolika konfesionalna zajednica je uspjela da se odri u Bosni
a Hercegovini, zahvaljujui najvie franjevakim sveenicima, koji su je vodili, i organizovanoj
pomoi kozmopolitske katolike crkve, sa sjeditem u Rimu. Medjutim, ona nije imala povoljnih
uslova za djelovanje i irenje, jer su je neprestano ugroavala turska osvajanja, koja su podsticala
islamizaciju domaeg ivlja, kao i velike migracije stanovnitva izazvane tim osvajanjima, koje su
imale za posljedicu odseljavanje brojnih katolika i naseljavanje pravoslavaca na irokim
prostranstvima Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja. Zato je broj njenih vjernika opadao,
a djelatnost se suavala.
Poto su svi ovi procesi bili nepovoljni ili ak opasni, katolika konfesionalna zajednica
u Bosni i Hercegovini je bila prinudjena da, uz pomo Rimske kurije, kao duhovnog, idejnog
i organizacionog centra sveukupnog katolianstva, ulae velike napore da bi mogla opstati i vriti
svoju misiju. Ona je, inae, bila specifina po svojoj strukturi. Nije imala svjetovnog klera, kao
u drugim katolikim zemljama, nego je u potpunosti bila povjerena samo jednom monakom redu
franjevakom. Zato je upravo ovaj monaki red odabran za takvu funkciju? To je uinjeno stoga to
su franjevci jo u Srednjem vijeku doli u ovu zemlju i uspjeli da se u njoj odre i uvrste temelje
katolianstva, uprkos svim otporima heretike Crkve bosanske i njenih mnogobrojnih pristalica.
Time su stekli veliki ugled i zasluge, pa im je katolika crkva povjerila da se i poslije turskih
osvajanja staraju o ovdanjoj katolikoj konfesionalnoj zajednici. Inae, bosanski franjevci i njihovi
samostani nalazili su se u sastavu posebne franjevake provincije ili redodrave, koja se zvala Bosna

98
Jovan Cviji: Posledice migracija.
Srpska knjievnost u sto knjiga, knj. 61, Beograd, 1972, str. 180.
vijeka)
Srebrena. Ta se provincija u Srednjem vijeku prostirala na teritoriji bosanske drave, a poslije turskih
osvajanja proirila se i na okolne junoslovenske zemlje, pa je, osim Bosne i Hercegovine, obuhvatala
jo i dijelove Dalmacije, zatim Liku, Krbavu, Slavoniju, Srem, te dio Podunavlja i okoline Beograda.
I tek se u XVIII vijeku od nje otcijepila Dalmacija, Slavonija i ostale prekounske i prekosavske
zemlje.
To znai, da se franjevaka provincija Bosne Srebrena vie od dva stoljea prostirala na
teritorijama vie junoslovenskih zemalja, koje su bile u sastavu triju ondanjih drava (Turske,
Austrije i Venecije). Zbog toga se ni knjievnost ove provincije, odnosno katolike konfesionalne
zajednice, ne moe svesti samo na okvire Bosne i Hercegovine (to je od posebnog zanaaja za temu
ovog rada). Poto je obuhvatala, prema rijeima Herte Kune, gotovo itavo junoslovensko podruje,
ukljuujui i one areale koji su potpadali pod ingerenciju ortodoksne crkve , Bosna Srebrena je
duhovno povezivala katolike na tim irim etnikim prostorima i omoguavali im da razvijaju izvjesne
vidove zajednike knjievne djelatnosti
99
. Ta se djelatnost njegovala, najveim dijelom u samostanima
ove provincije. Ali su ti samostani bili malobrojni i siromani, pa nisu bili u mogunosti da daju vei
doprinos razvoju knjievnosti.
Prema istraivanjima Julijana Jelenia, u okviru Bosne Srebrene bilo je krajem XVI vijeka
ukupno 16 franjevakih samostana, od kojih se 10 nalazilo u Bosni, 3 u Dalmaciji i 3 u Slavoniji.
Medjutim, poetkom XVIII vijeka ostala su u Bosni i Hercegovini koja je bila u sastavu Turske samo
4 samostana, dok se u drugim zemljama (koje su bile u sastavu Austrije i Venecije) broj samostana
uveao viestruko, pa ih je bilo 20
100
. Srazmjerno ovom opadanju broja samostana, opadao je i broj
franjevaca, pa i katolikih vjernika u Bosni i Hercegovini, koji su se neprestano iseljavali.
Sudei prema navedenoj statistici, kao i prema drugim istraivanjima, kojima se ovdje ne
moemo baviti, poloaj katolike konfesionalne zajednice u Bosni i Hercegovini bio je vrlo
nepovoljan. Da bi se shvatila sva teina tog poloaja, valja imati na umu injenicu da ova zajednica
nije imala drugih katolikih redovnika i sveenika, osim franjevaca.
Zbog svih navedenih okolnosti i nepovoljnih istorijskih procesa, katolianstvo u Bosni
i Hercegovini je za vrijeme turske uprave zapadalo u ozbiljnu krizu. Ta je kriza jo u toku XVI vijeka
uzela toliko maha da je katolika crkva bila prinudjena da se posebno angauje na pruanju pomoi
katolikoj konfesionalnoj zajednici u ovoj zemlji, to je sastavni dio njene globalne akcije na obnovi
katolianstva, koga su na evropskim prostorima uhroavale tri rivalske religije (protestantizam,
pravoslavlje i islam). Ona je ovu zajednicu kadrovski i materijalno ojaala, zahtijevajui od nje da
posveti to veu panju propagandoj djelatnosti i irenju vjerske literature na jeziku koji narod
razumije. Zahvaljujui takvim uputstvima i zahtjevima, bosanski franjevci su stvorili, po ocjeni
knjievnog istoriara Branka Vodnika, najlejepu i najvaniju protivureformatorsku nabono-pounu
knjievnost na hrvatskom jeziku
101
.
Ova ocjena upuuje na zakljuak da cjelokupnu genezu hrvatske knjievne tradicije u Bosni
a Hercegovini za vrijeme viestoljetne turske vladavine, od XV do XIX vijeka, treba posmatrati,
prvenstveno, u kontekstu politike i nastojanja katolike crkve da se suprotstavi irenju drugih religija,
koje su je ugroavale. Takvim nastojanjima bio je inspirisan, kao to je poznato, i znamemiti katoliki
Tridentski koncil, koji je, s prekidima, trajao o samnaest godina (od 1545. do 1563. godine). Na ovom
je koncilu katolika crkva utvrdila svoje strateke ciljeve i razradila metode borbe protiv
protestantizma i ostalih reformistikih pokreta, koji su se irili na podrujima pod njenom
jurisdikcijom. Ali koncilske odluke imaju i iri i dalekoseniji znaaj za razvoj svih vidova ivota
u katolikim zemljama, odnosno u katolikim vjerskim zajednicama. U skladu s tim odlukama,
osnovana je i posebna institucija, pod nazivoma Kongregacija za propagandu vjere (Congregatio De

99
Herta Kuna: O raznovrsnosti veza i uticaja u bosanskoj franjevakoj knjievnosti XVII vijeka.
Godinjak Instituta za jezik i knjievnost, knj. III-IV, Sarajevo, 1974-1975, str. 43.
100
Julijan Jeleni: Kultura i bosanski franjevci, knj. 1, Sarajevo, 1990, str. 128, 172-173.
101
Branko Vodnik: Povijest hrvatske knjievnosti, knj. I, Zagreb, 1913, str. 216.
vijeka)
Propaganda Fidae), iji je osnovni zadatak bio da organizuje djelatnosti koje e doprinijeti
reafirmaciji religioznog duha i katolianstva. Sline zadatke i ciljeve imale su i sve druge katolike
institucije, pa u tom kontekstu treba posmatrati i razvoj knjievnosti bosanskih franjevaca u periodu
od XVI do XVIII vijeka
102
. Da je upravo Tridentski koncil izvrio odluujui uticaj na ovu
knjievnost, moe se zakljuiti i po injenici da se ona tek poslije njegovog o dravanja poela
razvijati, i to na narodnom jeziku, i da je cjelokupni njen kasniji razvoj usmjeren prema koncilskim
opredjeljenjima i odlukama
103
. A prije toga, odnosno do druge polovine XVI vijeka, nije ni postojala
posebna franjevaka knjievnost, to znai da je bio gotovo zamro knjievni ivot u katolikoj
konfesionalnoj zajednici Bosne i Hercegovine
104
.
Do ovog zamiranja knjievnog ivota dolo je zato to su franjevaki redovnici bili, preteno,
stranci, koji se nisu osobito trudili da zadovolje duhovne potrebe domaeg ivlja, i to se katolika
crkva sluila tudjim, narodu nerazumljivim latinskim jezikom. Osim toga, ova crkva je morala da
odbaci cjelokupnu knjievnu tradiciju srednjevjekovne Bosne, koja se razvijala pod okriljem
heretike Crkve bosanske, na crkvenoslovenskom jeziku i pismu irilici, jer su se pripadnici svih
katolikih crkvenih redova, pa i bosanski franjevci, smjeli sluiti samo latinicom i latinskim jezikom,
poto su bili lanovi organizacije koja je teila univerzalnosti
105
. I tek kad je, na osnovu odluka
Tridentskog koncila, postavljen zadatak bosanskim franjevcima da istisnu grakoistone
i protestantske knjige iz katolikog naroda svoje vikarije
106
, stvorene su pretpostavke da se i oni
ponu baviti knjievnim radom na narodnom jeziku. Dolo se, naime, do spoznaje da se na mrtvom
latinskom jeziku, koga u Bosni niko nije znao osim franjevaca, ne mogu iz naroda potisnuti knjige
drugih religia, pisane na njemu bliskom i razumljivom jeziku, pa se moralo odstupiti od tradicionalnih
principa i dozvoliti franjevakoj provinciji Bosna Srebrena da se, izuzetno, moe sluiti i narodnim
jezikom i irilskim pismom. Time su postavljeni temelji franjevake knjievnosti u Bosni
i Hercegovini. Jedino se takvom knjievnonou katolika crkva mogla u ovoj zemlji suprotstavljati
uspjeno uticajima i propagandi drugih rivalskih religija, koje su se sluile narodnim jezikom
107
.
Prema tome, radjanje bosanske franjevake knjievnosti na narodnom jeziku treba posmatrati
u irem evropskom kontekstu, kao izraz tenje katolike crkve da se suprotstavi irenju
protestantizma, a na Balkanu da se suprotstavi i protestantizmu i pravoslavlju. S tim u vezi, treba
ukazati na injenicu da su se pravoslavne vjerske knjige, tampane u Cetinju, Goradu, Beogradu
i Skadru, bile proirile i medju bosanskim katolicima, prema istraivanjima Julijana Jelenia
108
. Do
toga je moglo doi jedino zato to su ove knjige zbog njihovog pisma (irilice) i jezika
(srpskoslovenskog) bile razumljivije i pristupanije od katolikih vjerskih knjiga na latinskom jeziku
i pismu. S bozirom na to, katolikoj crkvi nije preostajalo nita drugo nego da dozvoli bosanskim
franjevcima da se u propagandnom i knjievnom radu slue narodnim jezikom i slovenskim pismom
irilicom, kako bi sauvala svoje vjernike od uticaja drugih religija. I tako se krajem XVI vijeka

102
Herta Kuna: O tekstovima na narodnom i crkvenoslovenskom jeziku. Bosanskohercegovaka knjievna
hrestomatija. Starija knjievnost Sarajevo, 1974, str. 7.
103
O tome je posebno i dokumentovano pisao Dragutin Prohaska u knjizi Das kroatisch serbische Schrifttum
in Bosnien und Herzegowina , Zagreb, 1911.
104
Boris ori: Skica za pregled hrvatske knjievne tradicije u Bosni i Hercegovini do prvog svjetskog rata.
Godinjak Instituta za jezik i knjievnost, X, Sarajevo, 1981, str. 49.
105
Isto.
106
Julijan Jeleni, isto, str. 223.
107
Vidi o tome:
Boris ori..., isto, str. 49.
Herta Kuna: O raznovrsnosti..., isto, str. 44.
Mato Daja: Martija Divkovi u okvirima zbivanja svoga vremena. Zbornik radova o Matiji Divkoviu.
Sarajevo, 1982, str. 302.
108
Julijan Jeleni..., isto, str. 223.
vijeka)
poela razvijati takva bosanska franjevaka knjievnost. Istina, veina ovdanjih franjevaca i dalje su
se sluili i latinskim jezikom, ali se njihova knjievna i druga djelatnost na tom stranom jeziku ovdje
nee razmatrati, jer se ne moe uklopiti u tematske okvire ovog rada.
Rodonaelnilk i najznaajniji pisac bosanske franjevake knjievnosti na narodnom jeziku je
Matija Divkovi (1563-1631), koji je napisao i objavio vie vjerskopounih i propagandnih djela,
u skladu sa pomenutim odlukama i ciljevima, usvojenim na Tridentskom koncilu. Ovdje se nee vriti
tematska i strukturalna analiza tih djela, nego e se ukazati na neka vanija obiljeja i tendencije
cjelokupne franjevake knjievnosti, kako bi se na osnovu toga mogao sagledati i ocijeniti njen znaaj
u irem junoslovenskom kontekstu. Sva djela ove knjievnosti pisana su na narodnom jeziku, ali ne
na jednom, ve na dva pisma irilici i latinici. Veina uglednih franjevakih pisaca (kao to su M.
Divkovi, P. Posilovi, S. Markovi Margiti, S. Matijevi i P. Papi), objavljivali su svoja djela na
irilici, koja se popularno nazivala bosanica, a manji dio njih (kao to su: I. Bandulavi, I. Ani, F.
Latri i L. Sitovi), ostali su vjerni latinici. ime su oni sve bili motivisani da se opredijele za jedno
ili drugo pismo teko je pouzdano utvrditi. Jedino se, na osnovu navedenih imena u prvoj i drugoj
grupi, namee zakljuak da su najuticajniji pisci, koji su neprestano boravili i radili u Bosni, a manje
u drugim zemljama franjevake provincije Bosne Srebrene, davali prednost irilici. To su oni inili,
vjerovatno, zato to je irilica bila pristupanija i draa bosanskim katolikim vjernicima nego
latinica. Uostalom, irilica je i u Srednjem vijeku bila zajedniko pismo svih ovdanjih vjerskih
zajednica
109
. I vjerovatno je ta popularnost irilice dala povod uglednom franjevakom piscu Stjepanu
Margitiu da poetkom XVIII vijeka napie kako mu je ao to se vie crkvenih knjiga ne tampa
irilicom, nego se daje prednost latinici, iako je ona veini katolikih vjernika u Bosni i Hercegovini
tudja i nepoznata
110
.
Po svim svojim obiljejima, duhovnim, idejnim, tematskim, strukturalnim i anrovskim,
bosanska franjevaka knjievnost je vjerska, odnosno slui potrebama katolike crkve i njenih
vjernika. Dominantno mjesto u njoj zauzimaju razni prirunici, brevijari i slina djela (kao to su:
katehizmi, katolike dogmatike i moralke, liturgijski tekstovi, molitvenici, propovijedi i duhovna
razmatranja), potrebna sveenicima i vjernicima za obavljanje vjerskih obreda i irenje vjerske
propagande. Jedino se od takve utilitarne namjene djelimino izuzimaju franjevake hronike
i ljetopisi, ali i oni slue, preteno, religijskim potrebama, jer se bave vie vjerskim i samostanskim
nego svjetovnim ivotom. Poto je, prema tome, bosanska franjevaka knjievnost podredjena
vjerskim potrebama, ciljevima i dogmama, ona nema niti moe imati veih umjetnikih pretenzija
i dometa. Zbog svega toga, djela bosanskih franjevaca nisu originalne i samosvojne knjievne
tvorevine, koje su otporne na vrijeme i sud nepristrasne kritike. To su, najee, bukvalni prevodi
vjerskih kodeksa ili eklektike kompilacije i prerade teolokih i vjerskopounih djela, preuzetih iz
neke strane literature, ili iz susjednih hrvtskih zemalja. Njihov cilj nije bio da zabave itaoca, da
ponude jednu moguu umjetniku viziju ivota i afirmiu stvaralake mogunosti svoga autora, nego
da propagiraju ideale, tenje, potreba i nazore katolike religije. U to se moemo lako uvjeriti na
osnovu uvida u njihov sadraj, strukturu i najvanije poruke. Stoga se, uslovno, moe rei da ti
vjerskopouni tekstovi, u kojima dominiraju opisi raznih udesa Isusa Hrista, djevice Marije
i pojedinih svetaca, zatim prigodne propovijedi, pobone pjesme i prevodi jevandjelskih kodeksa, nisu
ni bili nita drugo nego teoloki prirunici za kler, manuali za crkvenu slubu, ili pobono tivo za
narod , kako ih je okvalifikovao knjievni istoriar Boris ori
111
. Izvan te i takve namjene i funkcije,
ne moe se valorizirati povijesni smisao, znaaj i vrijednost ovih djela.
Ukoliko se prihvati takva ocjena, koja korespondira sa miljenjima veine drugih istraivaa,
moi e se lake donositi i globalne ocjene o knjievnosti bosanskih franjevaca. Sva je ta knjievnost
proeta religijskim duhom i tenjama; podredjena je zahtjevima vjerskog ivota, pa se samo ponegdje

109
Vidi o tome predgovor navedene knjige Dragutina Prohaske.
110
Kreimir Georgijevi: Hrvatska knjievnost od l6. do 18. stoljea u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb,
1969, str. 152.
111
Boris ori..., isto, str. 50.
vijeka)
u njoj mogu otkriti izvjesni literarni dometi, originalan stil i individualni stvaralaki porivi
112
.
S obzirom na to, njene umjetnike vrijednosti su skromne, pa ona kao takva nema vei znaaj
u istoriji bosanskohercegovake i hrvatske knjievnosti. Medjutim, ona ima poseban znaaj,
kulturnoistorijski i civilizacijski, u irem junoslovenskom kontekstu, koji jo nije dovoljno istraen
i nauno valoriziran
113
. Ona je, pored ostalog, doprinijela da se bosansko narjeje narodnog govora
afirmie kao najljepe, najistije i najpogodnije za knjievnost", posredno utiui na stvaranje
hrvatskog knjievnojezikog standarda
114
; ona se stvaralaki proimala i povezivala (kao to emo
kasnije vidjeti) sa knjievnostima vie drugih junoslovenskih zemalja i uticala na njihovo
zbliavanje; ona je djelimino bila proeta i irim junoslovenskim, a ne samo katolikim duhom, to
je posebno izraeno u djelu Stjepana Matijevia (koji je jednu svoju knjigu posvetio "naem
slavenskom narodu na slavenskom jeziku") i Tomka Mrnavia (koji u svojim djelimino
fantazmagorinim djelima izraava aljenje zbog razjedinjenosti i nesloge Hrvata, Srba i Bosanaca)
115
.
Ukoliko se uzmu u obzir sve te injenice, ne moe se osporiti iri kulturno-civilizacijski znaaj
knjievnosti bosanskih franjevaca, iako su joj umjetnike vrijednosti bile vrlo skromne. Taj je znaaj,
medjutim, kasnije sve vie opadao, jer je ova knjievnost vremenom postajala sve neznatnija
i slabija
116
. Ona vie nije imala stvaralakih uzleta kao u prvoj polovini XVII vijeka, kada su pisali,
vjerovatno, najbolji franjevaki pisci. Bilo bi zanimljivo ispitati, koliko je to uslovljeno nepovoljnim
politikim prilikama i sve teim poloajem hrianske raje i franjevaca u Bosni, a koliko politikom
katolike crkve, koja je, nakon uspjenog suzbijanja protestantskog pokreta u junoslovenskim
zemljama, sve manje podravala ovdanju franjevaku knjievnost, osudivi je na puko vegetiranje.
Bosanska franjevaka knjievnost je sastavni dio evropske protivreformatorske literature, pa
kao takva pripada zajednikom razvojnom putu jednog tipa popularne nabone knjievnosti, koja se
krajem XVI vijeka, a u Bosni poetkom XVII vijeka ukljuuje u opeevropsku posttridentsku
duhovnu klimu i u sistematski organizovan litetatni poduhvat protureformacije na slovenskom jugu
117
.
Zahvaluljujui tome, ona je ostvarila idejnu, a djelimino i stvaralaku korespodenciju sa katolikom
knjievnou i u drugim evropskim zemljama, posebno u Italiji. Ali je za temu ovog projekta
najvanija njena kor elacija sa literaturama ostalih junoslovenskih zemalja. S tim u vezi, potrebno je
istai da se ta korelacija ostvarivala samo sa vjerskom, odnosno katolikom knjievnou ovih
zemalja, medju kojima su najznaajnije Dalmacija i Slavonija. Bosanski franjevci su njegovali
razliite vidove saradnje sa ovim dvjema zemljama, pored ostalog i zato to su one bile, veim
dijelom, u sastavu zajednike franjevake provincije Bosna Srebrena. To je omoguilo da se franjevci
Bosne, Slavonije i Dalmacije, a djelimino i susjednog Dubrovnika, poveu u vrstu duhovnu
i knjievnu zajednicu, u okviru koje su stvarali zajedniku knjievnost. Zato se neki franjevaki pisci
mogu uslovno smatrati i dalmatinskim i bosanskim, jer su ivjeli i radili u obje ove zemlje. Zato je
Julijan Jeleni unio u svoje djelo Kultura i bosanski franjevci i brojne pisce koji nisu porijeklom iz
Bosne, ali je njihovo djelo po svome duhu, izrazu i jeziku vrlo blisko djelima rodjenih bosanaca.
Uostalom, svi su oni imali iste knjievne uzore kao i bosanski franjevci, svi su zajedno s njima
uestvovali u stvaranju zajednike knjievnosti, koja se ogluivala o sve administrativne i politike
granice izmedju Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Slavonije
118
.

112
Herta Kuna: O tekstovima..., isto, str. 7.
113
Mihovil Kombol: Povijest hrvatske knjievnosti do Preporoda, Zagreb, 1961, str. 227.
114
Vidi:
Zlatko Vince: Putovima hrvatskog knjievnog jezika. Zagreb, 1978, str. 46.
Herta Kuna: O tekstovima..., isto, str. 7.
115
Prohaska..., isto, str. 105, 117.
116
Branko Vodnik..., isto, str. 339.
117
118
Boris ori: Knjievnopovijesne odlike djela Kultura i bosanski franjevci Julijana Jelenia.
vijeka)
Svoje knjievne uzore bosanski franjevci su traili i nalazili, najee, u dalmatinskoj
vjerskopounoj knjievnosti, ili u dubrovakoj knjievnosti. To se moe dokazati na osnovu
komparativne analize njihovog stvaralatva, a posebno uvidom u cjelokupno djelo najboljeg
franjevakog pisca Matije Divkovia
119
. Ali oni nisu samo pasivno podraavali pomenute uzore, nego
su ih stvaralaki obogaivali i oplodjavali, pa su svojim djelom vrili i sami povratni uticaj na
knjievnost susjednih zemalja. Prema istraivanjima knjievnog istoriara Djure urmina,
u XVIII vijeku ima mnogo knjievnih tragova, koji nam oito dokazuju da je bosanska knjiga znatno
utjecala na pisanje u Slavoniji . I u Dalmaciji su djela nekih bosanskih franjevaca bila vrlo popularna
i po itanosti se mogu porediti sa djelima najpopularnijeg hrvatskog pisca toga vremena Andrije
Kaia Mioia
120
. Tolika popularnost ovih pisaca, a posebno Divkovia, objanjava se, prije svega,
injenicom da su pisali na narodnom bosanskom jeziku, koji je bio razumljiv u gotovo svim
junoslovenskim zemljama, a uz to su bili bliski tradiciji pukoreligiozne knjievnosti
121
. Zato se
moe tvrditi da njihovo djelo ima iri znaaj za knjievnost u drugim jinoslovenskim zemljama, to
bi trebalo posebno istraivati i valorizirati
122
.
Iako je bosanska franjevaka knjievnost ostvarivala neposrednu saradnju samo sa katolikom
knjievnou susjednih hrvatskih zemalja, ona se posredno uklapala i u iri korpus hrvatske
nacionalne literature, sa kojim je genetski bila povezana, kao i ostalo regionalne knjievnosti
u njenom okruenju (dubrovaka, dalmatinska i slavonska)
123
. Ali ta njena pripadnost hrvaskoj
nacionalnoj literaturi nije bila posebno izraena ni jasno artikulisana, vjerovatno zato to ova literatura
nije imala sve do druge polovine XIX vijeka jedinstvenog knjievnog jezika, niti je u njoj bila
razvijena svijest o znaaju njene integracije sa pokrajinskim knjievnostima, koje su se razvijale na
razliitim lokalnim dijalektima. Zato ni kod bosanskih franjevaca sve do polovine XIX vijeka nije bila
razvijena svijest o pripadnosti njihovog djela korpusu hrvatske nacionalne literature, pa su jezik kojim
su pisali ee nazivali slovinskim, ilirskim ili bosanskim nego hrvatskim. I pored toga, upravo je
bosanska franjevaka knjievnost dala znaajan doprinos integraciji hrvatske nacionalne literature.
Ona je, prema miljenju uglednih hrvatskih lingvista, moda imala presudnu ulogu u standardizaciji
hrvatskog knjievnog jezika, bez koje se kasnije ne bi mogla ostvariti ni integracija hrvatske
nacionalne literature i kulture
124
. Poto je ta standardizacija utemeljena na jeziku bosanske franjevake
knjievnosti, odnosno novotokavskom dijalektu, ona je istovremeno doprinijela zbliavanju, a potom
integraciji knjievnih jezika nekoliko junoslovenskih naroda (o emu e se kasnije pisati).
Ako se uzmu u obzir sve navedene injenice, moe se stei potpunija predstava o znaaju
bosanske franjevake knjievnosti u irem junoslovenskom kontekstu. A najvei njen znaaj sastoji

Godinjak Instituta za jezik i knjievnost, VIII, Sarajevo, 1979, str. 28-29.
119
Vidi: Zbornik radova o Matiji Divkoviu, Sarajevo, 1982.
120
Vjekoslava Hunski: Udio Divkovieve knjige u procesu kulturnog uzdizanja i narodnog prosvjeivanja.
Zbornik radova o Matiji Divkoviu, Sarajevo, 1982, str. 331.
121
122
Anto Kovai: Knjievno-povijesni sudovi o Matiji Divkoviu i njegovom knjievnom stvaralatvu.
123
Vidi tekstove Herte Kune:
O raznovrsnosti..., isto, str. 47,
tekstovima..., isto, str. 8.
124
Vidi o tome:
Dalibor Brozovi: O posrednikoj ulozi Matije Divkovia u razvoju civilizacijsko-jezike nadgradnje.Zbornik
radova o Matiji Divkoviu, Sarajevo, 1982, str. 43.
Zlatko Vince: Putovima hrvatskog knjievnog jezika, Zagreb, 1978, str. 45.
vijeka)
se, vjerovatno, u tome to je, prema rijeima Kreimira Georgijevia, krila put jedinstvenom jeziku
u knjievnosti, kako Hrvata tako i Srba
125
.
I dok je bosanska franjevaka knjievnost bila vrsto povezana, kao to smo vidjeli, sa
katolikom literaturom veine susjednih zemalja, uspostavljajui sa njima razliite vidove saradnje
i medjusobnih proimanja, ona je ostala potpuno izolovana od druge druge dvije konfesionalne
knjievne tradicije u samoj Bosni i Hercegovini, od srpske i bonjake tradicije. To se desilo zbog
toga to sve ove tradicije imaju razliita vjerska obiljeja i ciljeve, pa su kao takve sluile i razliitim,
odosno rivalskim religijama katolikoj, pravoslvnoj i islamskoj. Osim toga, one su se razvijale na
razliitim jezicima i pismima, to je oteavalo ili onemoguavalo ma kakvu stvaralaku komunikaciju
medju njima. Tome treba dodati i naprijed pomenutu injenicu da su bosanski franjevci bili kivni na
pravoslavnu crkvu to je pokuavala da im nametne svoje crkvene poreze, pa su izbjegovali svaku,
a ne samo knjievnu saradnju sa domaim pravoslavnim klerom
126
.
Postojali su, medjutim, i drugi uzroci koji nisu dozvoljavali konfesionalnim knjievnim
tradicijama u Bosni i Hercegovini da se otvore jedna prema drugoj i ponu se zbliavati. Jedan od tih
uzroka je i nepovjerenje medju ovdanjim konfesionalnim zajednicama. Sve su one zazirale jedna od
druge, jer su strahovale od mogueg prozelitizma i gubljenja dijela kolebljivih vjernika. Zato su se
zatvarale u svoje skuene duhovne prostore, osudjujui knjievne tradicije na pomenutu izolaciju
i podredjenost religijskim ciljevima. Zbog toga u ovu zemlju do kraja XVIII vijeka nisu mogle da
prodru savremene literarne i filozofske ideje. Njenim trima knjievnim tradicijama ostale su
nedostupne ideje prosvjetiteljstva i racionalizma, svjetovne knjievnosti i gradjanske civilizacije, dok
su u literaturama susjednih junoslovenskih zemalja te ideje postajale sve dominantnije.
Bilo bi, s tim u vezi, zanimljivo napraviti jedno sumarno poredjenje izmedju bosanske
franjevake knjievnosti i pokrajinskih knjievnosti Dalmacije i Slavonije, koje su joj najblie
i najsrodnije. Bosanska franjevaka knjievnost je vjreska i didaktina, izolovana od knjievnosti
drugih konfesija, odbojna prema svim modernim i svjetovnim idejama i nazainteresovana za ma
kakve vidove junoslovenske knjievne komunikacije. Na drugoj strani, literature susjedne Dalmacije,
Dubrovnika, a potom i Slavonije, oslobadjaju se postepeno tokom XVII i XVIII vijeka vjerske
izolacije i skuenosti, dobijaju obiljeja prave svjetovne knjievnosti, inspiriu se modernim
knjievnim i prosvjetiteljskim idejama i proimaju ekumenskim osjeanjima junoslovenske
solidarnosti i bratstva. Sve se to moe otkriti, u manjoj ili veoj mjeri, u djelima najboljih njihovih
pisaca, kao to su: Ivan Gunduli, Junije Palmoti, Andrija Kai Mioi i Maija Antun Relkovi.
Vjerovatno zbog toga bosanska franjevaka knjievnost nije ni ostvarivala veu saradnju sa ovim
preteno svjetovnim literaturama susjednih zemalja, iako su te zemlje bile preteno katolike, nego
samo sa njihovim vjerskim, a posebno franjevakim knjievnostima. Zato ona nije mogla da postanje
jedan od mostova izmedju srednjevjekovne i moderne knjievnosti
127
. Zato nije mogla da bude, kao
dalmatinska knjievnost, spona izmedju vjerskih, nacionalnih i junoslovenskih tenji. I tek je
etrdesetih godine XIX vijeka jedan dio ove knjievnosti postao takva spona. To se desilo kad su
nekim bosanski franjevaki pisci, na elu sa Ivanom Franjom Jukiem, postali oduevljeni pobornici
Ilirskog pokreta u Hrvatskoj, knjievno-jezikih reformi Vuka Karadia u Srbiji i aktuelnih ideja o

125
Kreimir Georgijevi: Hrvtska knjievnost od 16. do 18. stoljea u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb, 1969,
str. 149.
126
Vidi:
Sreko M. Daja: Duhovni, politiki i drutveni kontekst pisca Matije Divkovia (1563-1631).
Vano Bokov: Turski dokumenti u dubrovakom arhivu iz druge polovine XVI vijeka o odnosu pravoslavne i
katolike crkve.Zbornik radova o Matiji Divkoviu, Sarajevo, 1982, str. 307.
127
Mihovil Kombol: Povijest hrvatske knjievnosti do preporoda.
Zagreb, 1961, str. 227.
vijeka)
kulturnom i politikom jedinstvu Junih Slovena, koje su se irile u susjednim zemljama. Ali se ovdje
ne moe ire elaborirati njihova knjievna djelatnost, jer pripada jednom kasnijem vremenu.
Osim franjevake knjievnosti na narodnom jeziku, u okviru katolike kofesionalne zajednice
u Bosni i Hercegovini razvijala se, kao to je reeno, i knjievnost na latinskom jeziku. Medjutim, ta
knjievnost na jednom mrtvom stranom jeziku nema vei znaaj za ovaj projekat, pa e se dati samo
globalan osvrt na njenu genezu. U ovoj zemlji je katolika crkva koristila latinski jezik jo u Srednjem
vijeku za svoje liturgijske potrebe i u propagandnom radu, usmjerenom protiv bogumilstva
i pravoslavlja. Ovu propagandu vodili su, uglavnom, strani sveenici i monasi dominikanci
i franjevci, jer domai sveenici glagoljai nisu bili dovoljno efikasni u borbi protiv izmatika
i jeretika
128
.
Poslije turskih osvajanja u XV vijeku, latinski jezik koriste bosanski franjevci (medju kojima
vie ne dominiraju stranci) kao svoj liturgijski, nastavni i knjievni jezik. On je ostao najvaniji jezik
katolike crkve u Bosni i Hercegovini i poslije Tridentskog koncila, kada je bosanskim franjevcima
dozvoljeno da se koriste i narodnim jezikom. Na latinskom jeziku su tampane ne samo liturgijske ve
i brojne druge knjige, koje su, uz dozvolu turskih vlasti, dostavljane franjevakoj provinciji Bosna
Srebrena. To su bili, najee, vjerski kodeksi, kolski i pastolarni prirunici, koji nemaju znaaja za
knjievnost, dok su relevantniji literarni tekstovi pisani narodnim jezikom
129
.
Sudei po tome, knjievnost bosanskih franjevaca na latinskom jeziku ne moe se ni po svojim
umjetnikim kvalitetima uporedjivati sa njihovom knjievnou na narodnom jeziku, pa nema potrebe
da se njome vie bavimo, s obzirom na injenicu da se nalazi izvan tematskih okvira ovog rada.
U vezi sa svim to je naprijed reeno, potrebno je ukazati na jedan paradoks, kojim se nije
dovoljno bavila knjievna i kulturna istorija. Poto je Bosna i Hercegovina, u vjerskom, etnikom
i civilizacijskom pogledu, najsloenija junoslovenska zemalja, u njoj bi trebalo da bude najrazvijeniji
duh tolerancije i ekumenizma. Medjutim, stie se utisak na osnovu uvida u politiku i kulturnu
istoriju, da taj duh nikada nije imao ovdje pouzdano uporite. Njega su u Srednjem vijeku guili
neprestani progoni pristalica Crkve bosanske, a za vrijeme turske vladavine nepovjerenje
i medjusobna izolacija konfesionalnih zajednica. Znaajan obol toj izolaciji dale su i tri ovdanje
knjievne tradicije srpska, hrvatska i bonjaka koje od XV do XVIII vijeka nisu mogle da
uspostave nikakve vidove saradnje i komunikacije, iako je jedno od imanentnih svojstava svake
knjievnosti otvorenost prema spoljnjem svijetu. Da li su pomenuti duh tolerancije i ekumenizma
u ovoj zemlji vie ugroavale spolja nametnute religije, ideologije i civilizacije, ili izvjesna duhovna
i moralna svojstva domaeg ivlja? Mjesto odgovora na to hipotetiko i osjetljivo pitanje, koje
iziskuje kompleksnija istraivanja, prokomentarisau jednu pjesmu hrvatskog pisca iz XVIII vijeka
Andrije Kaia Mioia, objavljenu u knjizi Razgovor ugodni naroda slovinskog . U toj pjesmi,
tampanoj pod patetinim naslovom Pisma najposlidnja od slavne Bosne tvrdi se da su porijeklom iz
Bosne i Hercegovine najvei junoslovenski, odnosno srpski, hrvatski i bonjaki junaci, opjevani
u epskim narodnim pjesmama, kao to su: Marko Kraljevi, Milo Obili, Stojan Jankovi, Ivo
Senjanin, Starina Novak, banovi Zrinski, muslimanski krajiki kapetani i brojni drugi. Za sve njih
Kai kae u stihovima da su:
ol Bonjaci oli Hercegovci,
koji bihu bosanska gospoda
od slavnoga mojega naroda
130
.

128
imun onje: Knjievnost Bosne i Hercegovine na latinskom jeziku.
Nauni skup: Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih istraivanja, Sarajevo, 1977, str. 36.
129
Isto, str. 37.
130
Vidi: Andrija Kai Mioi: Razgovor ugodni naroda slovinskog. Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 21,
Zagreb, 1967, str. 14, 258-261.
vijeka)
Za temu ovog rada nije toliko vano da li su Kaieve tvrdnje utemeljene na istorijskim
injenicama ili legendarnim predanjima. Daleko je vanije to da se u pomenutoj pjesmi Bosna
predstavlja kao matina i pomalo mitska zemlja svih Junih Slovena, kao njihovo zajedniko duhovno
i etniko ishodite. Jer ako iz nje potiku svi njihovi legendarni junaci, koji su pripadali razliitim
vjerama i socijalnim slojevima, onda je ona njihova zajednika duhovna domovina. Time je Kai,
svojom pjesnikom vizijom zagovarao, svjesno ili nesvjesno, mesijansku ulogu Bosne, vjerujui da je
ona predodredjena da sve junoslovenske narode, a ne samo one koji se u njoj nalaze, zbliava
i ujedinjava. Iako takva vizija protivurjei stvarnosti, (jer je Bsosna u prolosti bila najrazjedinjenija
junoslovenska zemlja), ona se ne moe osporiti samo ogikim premisama, poto je utemeljena na
iracionalnom, odnosno pjesnikom doivljaju svijeta. S obzirom na to, ostaje kao izazov za racionalnu
misao i spoznaju.
Bonjaka knjievna tradicija
Za vrijeme viestoljetne turske vladavine bonjaka knjievna tradicija razvijala se u okvirima
muslimanske konfesionalne zajednice u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujui tome, ona je u potpunosti
bila podredjena duhovnim i vjerskim potrebama ove zajednice, odnosno islamske religije. Time se,
medjutim, ona ukljuivala i u jednu novu, orijentalno-islamsku civilizaciju, koja se pojavila na ovim
prostorima zahvaljujui turskim osvajanjima. Tu civilizaciju prihvatili su, ili su nastojali da prihvate
kao svoju svi podanici ogromnog Turskog Carstva koji su ispovijedali islamsku religiju, pa samim tim
i Bonjaci. Radi toga su cjelokupni svoj ivot, kulturnu i knjievnu djelatnost uskladjivali sa
zahtjevima i obiljejima pomenute civilizacije. Oni su to inili pod pritiskom viih istorijskih sila,
koje su bile neumoljive, to se moe zakljuiti i na osnovu sljedeih zapaanja Hazima abanovia:
Bosanski Muslimani, kao i svi drugi narodi koji su uli u krug sveobuhvatne i superiornije
islamske kulture i civilizacije, nisu imali druge mogunosti nego da i svoj literarni izraz, kao i svu
ostalu svoju javnu djelatnost ukljue u okvire te kulture
131
.
Ali ovim i ovakvim ukljuivanjem u islamsku civilizaciju bosanski Muslimani, odnosno
Bonjaci (kako se sada zvanino zove ovaj bosanskohercegovaki narod), izolovali su se od ostalih
naroda u Bosni i Hercegovini i irim junoslovenskim prostorima, koji su ostali privreni hrianskoj
religiji i civilizaciji (katolikoj ili pravoslavnoj). Time je istovremeno i njihova knjievnost kidala
veze sa knjievnom tradicijom srednjovjekovne Bosne (ije su civilizacijske osnove takodje bile
hrianske), kao i sa aktuelnim knjievnostima drugih naroda u Bosni i Hercegovini i susjednim
zemljama, to je od posebnog znaaja za temu ovog projekta.
Ukljuivi se u orijentalno-islamski kulturni i civilizacijski krug, bonjaka knievna tradicija
je morala da prihvati sve zahtjeve, norme, principe i konvencije toga kruga. U skladu s tim, ona je bila
prinudjena, pored ostalog, da se odrekne pisma i jezika dotadanje bosanske knjievnosti, pa je mjesto
irilice preuzela arapsko pismo, a mjesto staroslovenskog (odnosno crkvenoslovenskog) prihvatila tri
strana jezika iz orijentalno-islamskog kruga arapski, turski i persijski. Inae, ovo su bili i zvanini
jezici osmanske turske knjievnosti, samo su se diferencirano koristili u razliitim oblastima
kulturnog stvaralatva. Arapski je bio, preteno, jezik nauke, prava i teologije; turski je bio jezik
profane knjievnosti i administracije, a persijski je bio jezik poezije. Medjutim, takva podjela je bila
samo uslovna i uobiajena, to znai da pisci nisu bili duni da je uvijek uvaavaju.
Tako se, na principima islamske civilizacije, na orijentalnim jezicima i arapskom pismu i
u okvirima muslimanske konfesionalne zajednice, konstituisala bonjaka knjievnost. Ta je
knjievnost, po svome jeziku, duhu, tematskim obiljejima, poetici i stilskim konvencijama, bila vrlo
srodna osmanskoj turskoj knjievnosti, koja joj je u svemu sluila kao uzor. Ona se u prvom periodu
turske vladavine u Bosni i Herceovini relativno uspjeno razvijala, sudei prema dosadanjim
naunim istraivanjima. U to vrijeme bonjaki pisci su napisali vie znaajnih djela (knjievnih,

131
Hazim abanovi: Knjievnost muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima. (Bibliografija),
vijeka)
naunih, teolokih, filozofskih i drugih), o kojima je knjievnoistorijska nauka dala afirmativno
miljenje
132
.
Ali ve u drugoj polovini XVII vijeka bonjaka knjievnost na orijentalnim jezicima zapada
u stvaralaku krizu, koju vie nikada nije mogla da prevlada. Tu krizu, koja je vremenom postajala
sve vea, da bi u XIX vijeku prerasla u gotovo potpuno zamiranje ove knjievnosti, istraivai
objanjavaju, prvenstveno, jezikim barijerama. Poto bonjaki narod, osim vrlo tankog sloja
kolovane inteligencije, nije poznavao orijentalne jezike, njemu je i svaka knjievnost na tim jezicima
bila tudja i nerazumljiva. S obzirom na to, ovaj narod nije mogao da razumije i prihvati takvu
knjievnost, koju su pisali njegovi sunarodnici Bonjaci, pa je ona bila osudjena na vegetiranje
i zamiranje
133
. Osim toga, njena kriza je uslovljena i izvjesnim specifinostima orijentalnih jezika, iji
duh i nain miljenja nije odgovarao Bonjacima, odnosno bonjakim piscima, koji su pripadali
drukijoj, slovenskoj jezikoj zajednici. Drugim rijeima, tim nametnutim tudjim jezicima guila se
stvaralaka imaginacija ovih pisaca i onemoguavao njihov knjievni razvoj, koji je bio upien
u drugom pravcu, sasvim stranom narodnom duhu . Zato njihova literatura nije mogla biti pravi izraz
njihovih ambicija i stvaralakih mogunosti niti je mogla da zadovolji duhovne i knjievne potrebe
naroda kome su pripadali
134
.
I pored tih slabosti, bonjaka knjievnost na orijentalnim jezicima ima nesumnjiv znaaj za
knjievnu i kulturnu istoriju bonjakog naroda, koji jo nije svsestranije prouen i ocijenjen. U nju su
utkani neki bitni elementi duhovnosti i moralne prirode ovog naroda. Zahvaljujui njoj, vie pisaca
porijeklom iz Bosne i Hercegovine su se istakli i u raznim oblastima islamske duhovne kulture,
obrazovanosti i knjievnosti i dali toj kulturi i knjievnosti nekoliko vrlo znaajnoh imena
135
. Neka od
tih imena zauzimaju visoko mjesto i u osmanskoj knjievnosti.
Ali se, s tim u vezi, nameu izvjesna pitanja od znaaja za knjievnu istoriju i temu ovog rada.
Kome zaista pripada ova knjievnost? Kakve su njene korelacije sa ostalim junoslovenskim
literaturama, s obzirom na to da je, po svome duhu, jeziku i stilskim konvencijama, vrlo bliska
orijentalnim knjievnostima? Na ta pitanja pokualo je da odgovori nekoliko istraivaa. Svi oni
smatraju da ovu knjievnost treba prouavati i valorizirati, prije svega, u kontekstu orijentalnih
knjievnosti, kojima po svim svojim obiljejima organski pripada, ali se razilaze u ocjenama o njenoj
pripadnosti i junoslovenskim literaturama.
Tako, na primjer, Vano Bokov smatra da je knjievnost u Bosni i Hercegovini na turskom
jeziku i na orijentalnim jezicima uopte organski, integralni dio osmanske knjievnosti i da je njeno
pravo ime osmanska knjievnost Bosne i Hercegovine
136
. Prema tom miljenju, ova knjievnost ni po
emu ne pripada Bosni, osim po tome to su njeni pisci porijeklom iz ove zemlje, iako se, u veini
sluajeva, ni takvo porijeklo ne moe pouzdano utvrditi. Zapravo, za mnoge sluajeve, osim kod onih
koji su pisali i na srpskohrvatskom jeziku, veoma je teko rei da li su knjievnici turskog ili
slovenskog porijekla
137
.
Nasuprot Bokovu, veina ostalih istraivaa misle da se pomenuta knjievnost na orijentalnim
jezicima ne moe potpuno identificirati sa osmanskom turskom knjievnou, jer bi se time dovodila

132
Vidi:
Safvet-beg Baagi: Bonjaci i Hercegovci u islamskoj knjievnosti, Sarajevo, 1912.
Hazim abanovi: Knjiavnost muslimana..., isto.
133
Muhsin Rizvi: Knjievno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske
vladavine, I, Sarajevo, 1973, str. 19.
134
Hazim abanovi...,isto, str. 14.
135
Isto, str. 14-15.
136
Vano Bokov: Neka razmiljanja o knjievnosti na turskom jeziku u Bosni i Hercegovini.
Nauni skup: Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih istraivanja, Sarajevo, 1977, str. 60.
137
Isto, str. 57
vijeka)
u pitanje ma kakva njena korelacija sa Bosnom i Hercegovinom. Drugim rijeima, oni zastupaju tezu
o, uslovno reeno, dvojnoj pripadnosti ove knjievnosti. Tim povodom, Hazim abanovi pie:
To knjievno stvaralatvo naravno nije nae narodno ni po duhu ni po jezicima na kojima je
stvoreno, ali je nae zato to su ga stvarali nai ljudi i najvie u naoj zemlji, pa ve zato zasluuje da
ga prouimo
138
.
I Midhat Begi smatra da su svi pisci na orijentalnim jezicima, koji su porijeklom iz Bosne
i Hercegovine, istovremeno i bonjaki, a ne samo turski pisci. Iako je njihovo djelo veoma udaljeno
od evropskog duha i bosanske knjievne tradicije, ono ipak pripada i Bosni, pored ostalog i zato to su
pisci u njemu odraavali svoje domovinske tragove, sjeali se svoga porijekla, svoje
bosanskohercegovake batine , pa su katkada u njega unosili rodoljubiva osjeanja i prave nae
slavenske elemente u izrazu
139
. Slino miljenje o ovoj knjievnosti ima i Muhsin Rizvi, ali ga ne
izrie tako otvoreno
140
.
Tako su se u knjievnoistorijskoj nauci izdifirencirala dva miljenja o pripadnosti bonjake
knjievnosti na orijentalnim jezicima. Iako se ta dva miljenja dosta razlikuju, nijedno od njih ne
prua odgovor na pitanje kakve su bile korelacije izmedju ove i ostalih junoslovenskih literatura, to
je od posebnog znaaja za nau temu. Da li su one i po emu bile bliske i kompatibilne? Da li je bilo
medju njima ikakvih dodira i stvaralakih proimanja? Sudei prema dosadanjim istraivanjima,
odgovor na sva ova pitanja moe biti samo odrean. Drugim rijeima, bonjaka knjievnost na
orijentalnim jezicima egzistirala je i razvijala se potpuno izolovano od svih ostalih junoslovenskih
literatura, jer joj jezike, ideoloke i vjerske barijere nisu dozvoljavale da sa tim literaturama
uspostavlja ma kakve odnose. S obzirom na to, ona se ne moe ukljuiti u tematske okvire ovog rada,
kao to se nije mogla ukljuiti i knjievnost bosanskih franjevaca na latinskom jeziku, o kojoj je
naprijed bilo rijei. Zato se ovdje nee ni razmatrati posebno u irem junoslovenskom kontekstu,
odnosno u korelaciji sa literaturama susjednih zemalja.
Osim pomenute knjievnosti na orijentalnim jezicima, u okviru islamske konfesionalne
zajednice u Bosni i Hercegovini razvijala se i tzv. alhamijado knjievnost. Pod alhamijado
knjievnou podrazumijevala se knjievna djelatnost kojom su se u Turskom Carstvu bavili
muslimani na arapskom pismu i svom narodnom jeziku, a ne na nekom od zvaninih knjievnih jezika
(arapskom, turskom ili persijskom). Prema tome, bonjaka alhamijado knjievnost je bila na
arapskom (koje se popularno nazivalo arebica) i na bosanskom narodnom jeziku. Ona se razvijala,
kao i u veini drugih zemalja gdje su vladali Turci, paralelno sazvaninom knjievnou na
orijentalnim jezicima. Medjutim, ona se nije pojavila u Bosni i Hercegovini odmah poslije turskih
osvajanja nego znatno kasnije. Teko je pouzdano utvrditi vrijeme njenog radjanja u ovoj zemlji, ali
se uporednim istraivanjem dolo do zakljuka da je to moglo biti sredinom XVII vijeka, kad je
poelo opadanje ovdanje knjievnosti na orijentalnim jezicima. To znai da postoji direktna uzrono-
posljedina veza izmedju ovih dviju knjievnosti. Stie se utisak, naime, da je kriza knjievnosti na
orijentalnim jezicima izazvala, ili podstakla radjanje alhamijado knjievnosti
141
.
Iako je alhamijado knjievnost jeziki bila relativno bliska sa knjievnostima drugih dviju
konfesionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini i sa knjievnostima susjednih zemalja, ona je od svih

138
Hazim abanovi..., isto, str. 15.
139
Midhat Begi:Na muslimanski pasac i njegova raskra Djela, knj. IV, Sarajevo, 1987, str. 133.
140
Vidi: Muhsin Rizvi..., isto, str. 17-25.
141
Vidi o tome:
Muhsin Rizvi..., isto, str. 26.
Mehmed Handi: Knjievni rad bosanskohercegovakih muslimana na knjievnom polju, Sarajevo, 1933, str.
84.
Muhamed Hadijahi: Neposredni zadaci u izuavanju naih alhamijado tekstova.
Nauni skup: Knjievnost Bosne i Hercegovine..., isto, str. 43.
vijeka)
njih ostala trajno izolovana. Ta se izolacija objanjava, prije svega, vjerskim i ideolokim raskolima.
Alhamijado knjievnost je bila proeta islamskim duhom i politikim idealima muslimanske
konfesionalne zajednice, a ostale knjievne tradicije bile su proete hrianskim duhom (katolikim ili
pravoslavnim) i politikim idealima drugih konfesionalnih zajednica. Osim toga, ona je i zbog svog
arapskog pisma bila nepristupana svim junoslovenskim hrianima, koji su se sluili drukijim
pismima irilicom ili latinicom.
Sve je to doprinijelo pomenutoj izolaciji alhamijado knjievnosti od drugih
bosanskohercegovakih i junoslovenskih knjievnih tradicija. Kolika je bila ta izolacija, odnosno
medjusobno nepoznavanje triju konfesionalnih knjievnih tradicija u Bosni i Hercegovini, moe se
zakljuiti i na osnovu sljedeih zapaanja Vladimira orovia i Sejfudina Kemure, dvojice prvih
ovdanjih istraivaa alhamijado knjievnosti:
Znaajna je i karakteristina injenica da ni jedna od tri vjeroispovijesti nije imala ni pojma o
knjievnom stvaranju drugih, pa je na taj nain svaka u ovom pogledu radila i stvarala za sebe. Tako
muslimanski pjesnik Hevaija... izriito kae u predgovoru svoga 1631. godine napisanog rjenika
Potur ahidije da prije njaga na bosanskom jo nije nita napisano, premda je ve dvadeset godina
ranije, 1611. u Veneciji bilo izdato nejpopularnije djelo 1631. godine preminuloga franjavca Matije
Divkovia Nauk krestjanski ? Takodjer, ni franjevac Stipan Margiti isto tako nema pojma o bilo
kakvom knjievnom stvaranju muslimana i pravoslavnih, te o tom ne kae ni rije u predgovoru svoga
djela Ispovijed krstijanski i Nauk , tampanog 1704, u kome govori o jezinim, socijalnim i kulturnim
prilikama Bosne
142
.
Ovakva i ovolika izolovansost pisaca triju razliitih konfesionalnih zajednica u Bosni
i Hercegovini ini se, na prvi pogled, gotovo nevjerovatnom. Da li oni zaista nisu znali, ili, moda,
nisu htjeli ni smjeli da znaju jedni za druge? Oni su ivjeli u istoj zemlji i istim gradovima, bili istog
porijekla, govorili istim jezikom, a bili su duhovno potpuno otudjeni jedni od drugih. A do te
otudjenosti dolo je samo zato to su im vjere bile razliite, i to je u srednjovjekovnoj civilizaciji bio
dovoljan razlog da se stvore nepremostivi jazovi medju ljudima.
Ali alhamijado knjievnost nije bila izolovana samo od literarnih tradicija drugih konfesionalnih
zajednica u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama. Ona nije bila u mogunosti da uspostavlja
bliske veze i saradnju ni sa knjievnou na orijentalnim jezicima, koja se razvijala u okrilju islamske
konfesionalne zajednice, jer joj je ta knjievnost ostala nepristupana zbog tudjeg jezika na kome je
pisana. Sve je to nepovoljno uticalo na alhamijado knjievnost, koja nije imala uslova da se uspjeno
razvija. Osim toga, ona nije uivla podrku islamske konfesionalne zajednice kao knjievnost
naorijentalnim jezicima, pa je bila osudjena na zaostajanje i stagnaciju. To je zaostajanje bilo
neminovno, pored ostalog, i zato to pisci alhamijado knjievnosti nisu imali, u veini sluajeva, ni
dololjno dara ni obrazovanja ni opte kulture da bi se mogli uspjeno baviti ovim stvaralatvom
143
.
Tako je alhamijado knjievnost tavorila kao kakvo pastore, izolovana i preputena sama sebi.
Poto nije imala niije podrke ni odredjenog uzora u nekoj drugoj literaturi, ona je bila osudjena na
lutanja, improvizacije i diletantizam. Morala je, prema tvrdjenju Muhsina Rizvia, da se po svojim
idejama, motivima i sadrini osloni na pobono-didaktini vid naslijedjene orijentalne knjievnosti, a,
s druge strane, na muslimansku narodnju poeziju po obliku i knjievnom izrazu, uproavajui ih do

142
Citirano iz knjige: Bosanskohercegovaka knjievna hrestomatija, knj. 1, Starija knjievnost, Sarajevo, 1974,
str. 222.
143
Vidi o tome:
Muhamed Hadijahi..., isto, str. 51.
Vladimir orovi: Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925, str. 99-100.
vijeka)
suhog, egzaktnog i nepoetskog izriaja
144
. Ali takvo puko imitiranje drugih i drukijih knjievnih
tradicija nije moglo biti plodotvorno.
Sve je to doprinijelo da stvaralaki dometi alhamijado knjievnosti budu vrlo skromni. Zato su
i raniji istraivai (kao to su: Aleksandar Giljferding, Otto Blau i Stojan Novakovi), bili jednoduni
u ocjenama da su njeni literarni kvaliteti mali
145
. Uprkos tome, ne moe se osporiti njen specifian
znaaj za bonjaku knjievnu tradiciju. S obzirom na to, potrebno je dati krai osvrt na njenu
strukturu i genezu.
U alhamijado knjievnosti Bosne i Hercegovine, od XVII do XIX vijeka, njegovalo se preteno
poetsko stvaralatvo. Ono se moe podijeliti, gotovo u cjelini, u sljedeih nekoliko vrsta:
ilahije (pobone pjesme), 2. kaside (poune pjesme sa vjerskom moralkom), 3. poslanice,
pozivi i poruke, 4. pjesme sa politikodrutvenim sadrajem, 5. pjesme po uzoru na narodnu
poeziju
146
.
Poznato je vie pisaca alhamijado knjievnosti, ija su djela sauvana i prouavana. Medjutim,
nijedan od njih nije iza sebe ostavio znaajnimi literarni opus koji je vrio vei uticaj na bonjake ili
druge bosanskohercegovake knjievnike kasnijih vremena. Njihove pjesme bile su poznate,
uglavnom, samo savremenicima i samo vrlo malom broju ljudi, pored ostalog i zato to su se
umnoavale prepisivanjem, a ne tampanjem. Inae, one su se mogle iriti samo u okvirima islamske
konfesionalne zajednice, jer su bile proete islamskim vjerskim duhom i pisane arapskim pismom,
koga su poznavali samo Bonjaci.
Time se dovodio u pitanje ma kakav znaaj alhamijado knjievnosti u irem
bosanskohercegovakom i junoslovenskom kontekstu, izvan islamske konfesionalne zajednice.
Uostalom, alhamijado pisci nisu ni nastojali da se ukljue u taj kontekst, jer su, prema tvrdjenju
istraivaa, duhovne veze i uzore traili u islamskoj, a ne u hrianskoj, odnosno junoslovenskoj
knjievnosti. Oni su se, u veini sluajeva, i obrazovli na Istoku, pa nisu ni mogli traiti uzore izvan
orijentalne islamske knjievnosti, bez obzira na pomenute jezike barijere
147
.
I pored svega toga, alhamijado knjievnost se posredno ukljuivala u iri junoslovenski
knjievni i civilizacijski kontekst, samim tim to je pisana narodnim, a ne orijentalnim, odnosno
stranim jezikom, i to je, osim toga, potraila nadahnue i u narodnoj poeziji, a ne samo u islamskoj
religiji i orijentalnim literaturama
148
. Prema tome, narodni jezik i narodna knjievnost, kao zajedniko
duhovno blago vie junoslovenskih naroda, omoguavali su alhamijado knjievnosti da postane,
neovisno i od subjektivnih htijenja njenih protagonista, sastavni dio junoslovenskog civilizacijskog
kruga. Time je i bonjaki narod opet postajao sastavni dio ovog kruga, iz koga je gotovo sasvim bio
iskljuen u ranijim stoljeima, kad se cjelokupna njegova kultura i knjievnost razvijala na
orijentalnim jezicima. Bez tog njegovog povratka ne bi se mogao kasnije ostvariti preporod
i evropeizacija bonjake knjievnosti, o ijem znaaju je pisao njemaki slavista Maksimilijan
Braun
149
.

144
145
Isto, str. 27.
146
Isto, str. 29.
147
Vladimir orovi..., isto, str. 99.
148
Midhat Begi..., isto, str. 134.
149
Vidi:
Mustafa Imamovi: Maximilian Braun o poecima evropeizacije u knjievnosti bosanskih Muslimana. Nauni
skup: Knjievnost Bosne..., isto, str. 99-115.
Maximiliam Braun: Die Anfnge der Europisierung in der Literatur der moslimischen Slaven in Bosnien und
Herzegowina, Leipzig, 1934.
vijeka)
Zanimljivo je, s tim u vezi, da se uticaj narodne poezije javio prije u knjievnoj tradiciji
Bonjaka nego Srba i Hrvata, to znai da je ova poezija bila vrlo popularna u muslimanskoj
konfesionalnoj zajednici. Zahvaljujui toj popularnosti ona je prodrla i u alhamijado knjievnost.
Tako se ovaj tok bonjake knjievne tradicije od druge polovine XVIII vijeka sve vie zbliavao sa
knjievnim tradicijama ostalih junoslovenskih naroda, u koje, takodje, poinju prodirati uticaji
narodne knjievnosti. Poto se takvim zbliavanjem bonjaka knjievnost postepeno ukljuivala
u iri junoslovenski knjievni kontekst (to je od posebnog znaaja za ovaj projekat) potrebno je
i ovdje ukazati na izvjesna obiljeja bonjake narodne knjievnosti, posebno u korelaciji sa srpskom
i hrvatskom narodnom knjievnou.
Prema svjedoenjima putopisaca i hroniara (od kojih ovdje spominjemo Benedikta Kuripeia
iz XVI vijeka, Evliju elebiju iz XVII vijeka i Alberta Fortisa i Mula Mustafu Baeskiju iz
XVIII vijeka) narodna knjievnost je za vrijeme turske vladavine bila razvijena i popularna u svim
konfesionalnim zajednicama na podruju Bosne i Hercegovine. Inae, ona je po jeziku, tematskim
obiljejima i poetici bila gotovo istovjetna u sve tri ovdanje zajednice (islamskoj, pravoslavnoj
i katolikoj), jedino su se u njoj oitovale izvjesne diferencijacije na idejnom i duhovnom planu, koje
su uslovljene razliitim vjerskim i civilizacijskim uticajima. Te su diferencijacije izraene samo
izmedju bonjake narodne knjievnosti, na jednoj strani, i knjievnosti drugih dviju nacionalnih
zajednica, na drugoj strani, koje se gotovo ni po emu nisu razlikovale. Zbog toga, na primjer,
najugledniji istoriari knjievnosti i folkloristi nisu ni dijelili tokavsku narodnu knjievnost na srpsku
i hrvatsku, nego su je posmatrali i valorizirali kao jedinstven organizam, uvjereni da je ona i po
predmetu i po izrazu jedna organska celina
150
.
Pomenute diferencijacije izmedju bonjake i srpsko-hrvatske narodne knjievnosti javile su se
zato to su one bile izloene razliitim vjerskim i civilizacijskim uticajima, a djelimino su uslovljene
i politikim i socijalnim poloajem pojedinih konfesionalnih zajednica. Otud se javljaju ideoloke
suprotnosti izmedju muslimanske (odnosno bonjake) i hrianske (odnosno srpsko-hrvatske)
narodne epike u odnosu prema vladajuem turskom poretku. Diferencijacije u lirskoj poeziji su
uslovljene, preteno, socijalnim strukturiranjem drutva u Osmanskom Carstvu. Poto su hriani bili
raja, odnosno podanici ija su gradjanska i politika prava bila vrlo ograniena, oni su bili osudjeni da
ive na selu kao kmetovi i da obradjuju zemlju islamskih feudalaca. Zato je i njihova lirska poezija,
gotovo u cjelini, inspirisana seoskim ivotom i obiajima. Na drugoj strani, muslimani si pripadali
povlatenim socijalnim staleima feudalnom plemstvu, inovnikom, gradjanskom, zanatskom
i trgovakom sloju stanovnitva, pa su mogli da ive i u gradovima. Zato su i njihove najljepe lirske
pjesme, poznate pod imenom sevdalinke, nastale upravo u gradovima. Ove pjesme s puno strasti
i enje i s mnogo muslimanskih elemenata, otkrivaju jedan interesantan ivot orijentalnih trubdura,...
ivot bogatih ljudi, mladih i besnih momaka koji su ... provodili sve vreme u ljubavi i aikovanju
151
.
Za razliku od tako senzualnih muslimanskih pjesama, hrianske lirske pjesme su iednije i smirenije
u izraavanju osjeanja, ali su i tematski raznovrsnije.
Uprkos svim navedenim razlikama, kojima su se posebno bavili pojedini istraivai, ne mogu
se osporiti ni velike slinosti izmedju muslimanske i hrianske narodne knjievnosti
152
. I upravo te

150
Vidi:
Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 4, Zagreb, 1958, str. 473.
Vojislav Djuri: Antologija narodnih epskih pesama. Srpska knjievnost u sto knjiga, knj. 5, N. Sad Beograd,
1969, str. 7.
151
Vojislav Djuri: Antologija lirskih narodnih pesama.
Srpska knjiev. U sto knjiga, knj. 4, N. Sad-Beograd, 1969, str. 11.
152
Vidi o tome:
Muhsin Rizvi...,isto, str. 8-16.
Gerhard Gezeman: O bosanskim sevdalinkama. Prosvjeta, 21/1937, 10-12, 684.
vijeka)
slinosti, koje su u pojedinim anrovima bile tolike da se razlike nisu ni primjeivale, presudno su
uticale na pomenuto zbliavanje alhamijado knjievnosti, odnosno bonjake knjievne tradicije sa
knjievnim tradicijama Srba i Hrvata. Tako se narodna knjievnost pojavila kao medijum koji je
potpuno dezintegrisane knjievnosti vie junoslovenskih naroda poeo spontano ujedinjavati.
Potrebno je, s tim u vezi, ukazati na jednu vanu i, naizgled, paradoksalnu injenicu. Nasuprot
zaputenoj i ubogoj narodnoj knjievnosti, o kojoj se niko nije brinuo, junoslovenski narodi su imali
i svoje zvanine, pisane knjievnosti, koje su se razvijale pod okriljem iitih religija, civilizacija
i drava. Medjutim, takve su ih knjievnosti sve vie razdvajale, pa su ih ak otudjivale od njihove
sopstvene duhovne i moralne prirode, jer su bile utemeljene ne tudjim jezicima, pismima
i civilizacijama. Na drugoj strani, narodna knjievnost je utemeljena na njihovim autentinim,
odnosno zajednikim jezikim i duhovnim tradicijama, pa je, i pored pomenute zapostavljenosti,
mogla da potisne privilegisane zvanine knjievnosti i doprinese junoslovenskoj knjievnojezikoj
reintegraciji. Ova teza moe se ilustrovati uvidom u razvoj pojedinih junoslovenskih literatura za
posljednjih nekoliko stoljea, a ovdje emo se osvrnuti samo na bonjaku knjievnost. Razvoj ove
knjievnosti od XV do XIX vijeka moe se uslovno podijeliti u tri perioda:
prvi period obuhvata vrijeme od XV do XVII vijeka, kada bonjaka knjievnost ne ostvarije
nikakve korelacije sa ostalim junoslovenskim literaturama, jer se razvija iskljuivo na orijentalnim
jezicima i arapskom pismu, ima duhovno ishodite u islamu i uzore u orijentalnim knjievnostima;
drugi period obuhvta vrijeme od XVII do druge polovine XVIII vijeka, kada se bonjaka
knjievnost poinje zbliavati na ostalim junoslovenskim literaturama, zahvaljujui alhamijado
literaturi koja se razvija na narodnom jeziku;
trei period obuhvata vrijeme od druge polovine XVIII vijeka do XIX vijeka, kada se bonjaka
knjievnost u velikoj mjeri zbliava, a u nekim vidovima i sadrajima poistovjeuje sa ostalim
junoslovenskim literaturama, zahvaljujui zajednikom narodnom jeziku i narodnoj knjievnosti,
koji su omoguili knjievnojeziku integraciju.
Narodna knjievnost je mogla dati veliki doprinos duhovnoj i knjievnojezikoj reintegraciji
Junih Slovena, pored ostalog, i zato to nije priznavala nikakve vjerske i nacionalne granice, pa se
spontano irila na svim prostorima tokavskog dijalekta. U to se moemo uvjeriti na osnovu uvida
u dvije, moda najznaajnije zbirke junoslovenske narodne poezije XVIII i XIX vijeka: Erlangenski
rukopis i zbirke Vuka Stefanovia Karadia.
Erlangenski rukopis, koji je nastao u Slavoniji tridesetih godina XVIII vijeka, sadri u sebi,
pored hrianskih, odnosno srpsko-hrvatskih narodnih pjesama, i vie muslimanskih, odnosno
bonjakih narodnih pjesama sevdalinki, epsko-lirskih i epskih pjesama
153
. Kako bi se te
muslimanske narodne pjesme mogle nai u ovom zborniku da se nisu nesmetano irile i pjevale po
hrianskoj Slavoniji? S druge strane, Vuk Karadi je u svoje antologijske zbirke narodnih pjesama
uvrstio i veinu najboljih muslimanskih, odnosno bonjakih narodnih pjesama
154
. Medjutim, on je sve
te pjesme prikupio u drugim junoslovenskim zemljama, a ne u Bosni, koju nikada nije ni posjetio, to
znai da su se one spontano proirile na svim podrujima gdje je dominirao novotokavski dijalekt.
Prema tome, integracija narodnog jezika i narodne knjievnosti nekoliko junoslovenskih
naroda (Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca) bila je pretpostavka za njihovo zbliavanje i knjievno-

Salko Nazei: O nekim pitanjima muslimanskih epskih pjesama. Izbor knjievnih radova 1941-1951, Sarajevo,
1951, str. 256-257.
153
Vide: Gergard Gezeman: Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pjesama.
Srpska kraljevska akademija. Zbornik za jezik, istoriju i knjievnost srpskog naroda. Prvo odeljenje, knj. XII,
Sremski Karlovci, 1925.
154
Vidi referate Muniba Maglajlia, Lamije Hadiosmanovi i Djenane Buturovi u knjizi: Zbornik radova o
Vuku Stefanoviu Karadiu, Sarajevo, 1987, str, 585-615.
vijeka)
jeziku integraciju, koja e se okonati u XIX vijeku. Ali to je posebna tema, kojom emo se kasnije
pozabaviti.
61 Junoslovenska misija narodnog jezika i usmene knjievnosti
Junoslovenska misija narodnog jezika i usmene knjievnosti
Uvodne napomene
Tema ovog poglavlja vrlo je sloena i za njenu cjelovitu obradu treba uzeti u obzir istraivanja
u vie naunih oblasti optoj, kulturnoj i knjievnoj istoriji, antrpogeografiji, etnologiji i lingvistici.
Medjutim, ona kao takva prevazilazi tematske okvire ovog projekta, pa se ne moe integralno
razmatrati. Obuhvatie se samo oni njeni aspekti, koji e omoguiti da se sagleda posrednika uloga
Bosne i Hercegovine u demografskim, duhovinim i jezikim promjenama od XV do XIX vijeka na
junoslovenskim etnikim prostorima, koje su izvrile veliki uticaj na noviju kulturnu i knjievnu
istoriju nekoliko naroda Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca. Ovi narodi su, kao to je poznato, do
velikih turskih osvajanja u XV vijeku ivjeli u razliitim dravama, bili izloeni razliitim spoljnjim
uticajima (vjerskim, civilizacijskim i politikim) i bili, uglavnom, izolovani jedni od drugih. Zato su
se, i pored velike etnike srodnosti, sve vie otudjivali i razlikovali jedni od drugih.
Medjutim, nakon pomenutih turskih osvajanja, svi su oni, osim jednog dijela Hrvata, uli
u sastav samo jedne drave, mone Osmanske Carevine, to je presudno uticalo na njihovu kasniju
istorijsku sudbinu, ali i na medjusobne odnose. Poto su se tada prvi put nali u istoj, makar i stranoj
dravi, mogli su da uspostavljaju neposredne kontakte, da se mijeaju i utiu jedni na druge, to ih je
sve vie zbliavalo. Time je otpoeo da se spontano razvija proces etnike, duhovne, folklorne
i jezike homogenizacije ovih naroda, od znaaja za cjelokupnu njihovu kasniju istoriju. Istina, taj su
proces oteavale i sve vjerske zajednice (koje su strahovale za svoj opstanak), i klerikalne dravne
institucije (koje su dozvoljavale samo vjersku homogenizaciju stanovnitva), pa ak i njihove
knjievne tradicije (koje su bile utemeljene na razliitim jezicima i razliitim vjerskim uenjima).
I pored svi tih otpora, pomenuti proces zbliavanja i homogenizacije junoslovenskih naroda
nije se mogao zaustaviti. Istina, on se odvijao spontano i nekontrolisano, izvan institucionalnih okvira
konfesionalnih zajednica ili ma kakvih drugih organizacija. Proirio se na sve junoslovenske zemlje
pod turskom vlau, ali je najintenzivniji bio u centralnim oblastima (zapadnoj Srbiji, Rakoj,
Hercegovini, Bosni, Slavoniji, Lici i Dalmaciji). A zato se upravo u ovim oblastima on najuspjenije
razvijao? Jednostavno zato to je stanovnitvo u njima bilo zahvaeno velikim metanastazikim
pokretima, odnosno seobama iz jedne u drugu pokrajinu. Zahvaljujui tim seobama, koje su trajale
gotovo neprestano od XV do XVIII vijeka, stanovnitvo iz razliitih oblasti se mijealo, pa je bilo
prinudjeno da svoj jezik, folklor i obiaje ujednaava ili prilagodjava novoj sredini.
Prema tome, viestoljetne seobe su u velikoj mjeri, a moda i odluujue uticale na sve procese
zbliavanja i duhovne homogenizacije junoslovenskih naroda. Poto je u svim tim seobama
i procesima (koji su posredno uticali i na knjievnu istoriju ovih naroda) aktivno uestvovalo
i stanovnitvo Bosne i Hercegovine, potrebno je razmotriti neke njihove aspekte koji se mogu uklopiti
u tematske okvire ovog rada.
Bosna i Hercegovina u kontekstu velikih seoba stanovnitva
Period turske vladavine na junoslovenskim etnikim prostorima od XV do XIX vijeka
karakteristian je, pored ostalog, i po velikim seobama stanovnitva. U tim seobama najvie je
uestvovalo stanovnitvo tzv. dinarskog tipa. Ono je dobilo takvo ime po planini Dinari, koja se nalazi
na graninom podruju izmedju izmedju jugozapadne Bosne i Dalmacije. Pod imenom podrozumijeva
se, inoe, junoslovenski ivalj ireg karsnog podruja, koje obuhvata vie zemalja, od slovenake
granica na zapadu, preko Like, Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, jugozapadne Srbije
i Sandaka do Peterske visoravni na istoku. Osim ovog, postoje jo 3 antropogeografska tipa Junih
Slovena panonski, centralni i istono-balkanski, koji su nastanjeni na prostorima sjeverno i istono
od dinarskog tipa. Formirani na razliitim geografskim i klimatskim podrujima i pod uticajem
razliitih civilizacija, ovi tipovi se, u manjoj ili veoj mjeri razlikuju po svojim obiajima, psihikim
svojstvima i moralnim nazorima
155
. Ovdje e se, medjutim, ukazati samo na neke karakteristike
dinarskog tipa, jer je on obuhvatao i podruje Bosne i Hercegovine.
Vei dio dinarskog stanovnitva stoljeima je ivio na krevitom i neplodnom zemljitu. Bavio
se preteno stoarskom proizvodnjom, jer nije bilo uslova za razvoj ratarstva. Zbog toga je bio
osudjen na polunomadski ivot, jer je morao da neprestano traga za novim panjacima, gdje e
napasati svoju brojnu stoku, to ga je prisiljavalo da mijenja mjesto boravka. Prema tome, dinarsko
stanovnitvo je od pamtivijeka bilo sklono seobama. Osmi toga, ono je sa svih strana opasano gotovo
nepristupanim planinama, pa je znatno manje nego drugi tipovi bilo izloeno uticajima stranih
kultura i civilizacija. Zahvaljujui tome, sauvalo je neka iskonska etnika svojstva i patrijarhalnu
kulturu, ali ne i vjersku homogenost. Sve je to uticalo i na formiranje moralne i duhovne prirode
dinarskog stanovnitva. Medju najvanijim obiljejima te prirode istiu se: ivost duha, velika
osjeajnost, bujna mata, hrabrost, pravdoljubivost, impulzivnost, prkos, mesijanske tenje, socijalni
idealizam i pariotizam. Ali su, pored takvih pozitivnih osobina, vrlo izraene i one negativne, kao to
su: plahovitost, gramzivost, osvetoljubivost, surovost, ksenofobija, megalomanija, samoivost,
podlonost mrnji i nasilju i emocionalna nestabilnost
156
.
Zahvaljujui nevedenim osobinama, dinarsko stanovnitvo je vrilo veliki, moda i presudni
uticaj na politiku i kulturnu istoriju svih Junih Slovena, osim Bugara. Ono je bilo ekspanzivnije,
samosvjesnije, bioloki produktivnije i etniki otpornije od drugih tipova stanovnitva, pa je moglo,
i pored izvjesne kulturne inferiornosti prema njima, da preuzme odluujuu ulogu u povijesnim
zbivanjima. S tim u vezi, treba podsjetiti na injenicu da su na podrujima gdje je ivjelo, preteno,
dinarsko stanovnitvo nastale i sve znaajnije feudalne drave Junih Slovena primorska Hrvatska,
nemanjika Srbija i kotromanika Bosna, a kasnije Crna Gora i nova srpska drava. A sve te drave
ne bi mogle nastati da dinarsko stanovnitvo nije bilo nosilac mitotvorne, dravotvorne i naciotvorne
svijesti, koja je June Slovene titila od strane asimilacije (vizantijske, romanske, talijanske, turske,
germanske i madjarske) i omoguila im da, uprkos vjerskim, politikim i knjievno-jezikim
raskolima, opstanu kao autentini povijesni subjekti.
Veliki doprinos tome opstanku dale su i pomenute seobe dinarskog stanovnitva od XV do
XIX vijeka. Tim seobama bilo je najvie zahvaeno stanovnitvo iz zemalja srednjevjekovne srpske
i bosanske drave (Rake, Zete, Starog Vlaha, Hercegovine i Bosne). Ono se pomjeralo na sjever
i zapad, pa se naseljavalo u umadiji, zapadnoj Srbiji, Vojvodini, Slavoniji, Lici i Dalmaciji,
a djelimino i u drugim hrvatskim zemljama. Zahvaljujui tim seobama, potpuno je promijenjena
demografska struktura stanovnitva u veini ovih zemalja. Etnografskim istraivanjima je utvrdjeno
da preko 80% dananjih stanovnika zapadne Srbije i umadije potiu od dinarskih doseljenika.
I dananje stanovnitvo Slavonije velikim je dijelom, a u nekim krajevima preteno dinarskog
porijekla. To se moe rei i za vei dio stanovnitva Vojvodine. Moda su najvee etnike, jezike
i kulturne promjene izazvale seobe stanovnitva u Dalmaciju. Prije tih seoba u ovoj pokrajini, kao i
u cijelom Primorju od Boke Kotorske do Kvarnera i na svim jadranskim jadranskim ostrvima, ivjelo
je brojno ili ak veinsko romansko stanovnitvo, koje se u ove krajeve povuklo prilikom naseljavanja
Slovena na Balkan u VI i VII vijeku. Medjutim, poslije doseljavanja dinarskog stanovnitva u XV
i XVI vijeku pretean dio ovih Romana potpuno su se slavizirali, preuzimajui od doseljenika njihov
jezik i obiaje. To je uinio i domorodaki slovenski ivalj iz ovih krajeva, tako da je u Dalmaciji
gotovo sasvim nestalo srednjovekovnog slovenskog stanovnitva i da je ono za vreme turskih invazija
i mletake vladavine zamenjeno novim dinarskim stanovnitvom ili se u njega pretopilo
157
. To je,
pored ostalog, izazvalo velike jezike promjene, odnosno ekspanziju tokavskog i potiskivanje
akavskog dijalekta u veem dijelu ove pokrajine, to je od posebnog znaaja za knjievnu istoriju.

155
Jovan Cviji: Balkansko poluostrovo i junoslovenske zemlje. Beograd, 1966, str. 347-563.
156
Isto, str. 362, 370.
157
Isto, str. 144-190.
Naseljavanje dinarskog stanovnitva u navedene junoslovenske zemlje viestruko je znaajno.
Ono je dalo, vjerovatno, presudan doprinos jezikoj i folklornoj homogenizaciji stanovnitva u svim
tim zemljama, bez obzira na njegove vjerske i politike raskole, to e kasnije uticati (kao to emo
vidjeti) i na knjievnu istoriju vie junoslovenskih naroda. Osim toga, ono je doprinijelo etnikoj
i duhovnoj regeneraciji pojedinih zemalja. Vjerovatno bi bez tog dinarskog stanovnitva neke od ovih
zemalja (koje su bile opustjele nakon turskih osvajanja ili naseljene brojnim neslovenskim ivljem)
izgubile slovenska etnika obiljeja i postale organski dio druge nacije, odnosno civilizacije. Ali to je
posebna tema, kojom se ovdje ne moemo baviti.
Brojni su uzroci velikih seoba dinarskog stanovnitva, a medju njima su najznaajniji oni
ekonomski i politiki. To je stanovnitvo jednostavno bilo prisiljeno da se neprestano iseljava
u plodnije zemlje, jer je njegov natalitet bio veliki, a postojbina siromana i neplodna. Prema tome,
velika oskudica i glad primoravala ga je da trai zemlju gdje se moe prehraniti. Osim toga, ono se
iseljavalo i zbog turskih osvajanja, pa je trailo utoite u nekoj od susjednih hrianskih drava
(Mletakoj Republici, Ugarskoj ili Austriji). To se deavalo i poslije ratova ili lokalnih pobuna protiv
turske vlasti, zbog straha od moguih represalija Osmanskog Carstva protiv nelojalnih hrianskih
podanika.
U svim navedenim migracionim procesima aktivno je uestvovalo i stanovnitvo Bosne
i Hercegovine. Time se ova sredinja junoslovenska zemlja neposredno ukljuivala u sva zbivanja,
koja su uticala na njenu kasniju kulturnu i politiku istoriju, kao i istoriju susjednih zemalja. Na taj
nain se potvrdjivao njezin nesumnjivi znaaj za junoslovensku civilizaciju, o kome je vizionarski
pisao jedan ovdanji pjesnik prije vie od pola stoljea
158
.
Bosna i Hercegovina je bila najznaajnije tranzitno podruje velikih migracija junoslovenskog
ivlja u periodu turske vladavine. Ogromna veina svih doseljenika u Slavoniju, Dalmaciju i ostale
hrvatske zemlje, kao i dio doseljenika u Vojvodinu, prethodno je boravila, krae ili due vrijeme,
u ovoj zemlji. Za vrijeme ovog boravka u Bosni i Hercegovini vrila se kristalizacija i unifikacija
njihovog jezika i folklorne tradicije. Zahvaljujui tome, oni su odlazili u susjedne zemlje sa gotovo
istovjetnim jezikom i folklornim blagom, sa istovjetnim ili vrlo srodnim mitovima, mitovima
i predanjima, kojikoji su postali zajednika duhovna batina stanovnitva razliitih konfesionalnih
zajednica. A mogli su postati zajedniki zato to su bili vie proeti paganskim i mitskim nego
religijskim duhom. Ta su se predanja djelimino odnosila i na istorijsku tradiciju, preteno na
nemanjiku srpsku dravu i kosovsku epopeju. Zanimljivo je, s tim u vezi, istai injenicu da
srednjevjekovna hrvatska i bosanska drava nisu ostavile takvog traga u narodnim predanjima, pa su
vjerovatno zato svi hriani u Bosni i Hrvatskoj (pravoslavci i katolici) prihvatili kao svoje zajednike
srpske istorijske mitove, feudalne velikae i epske junake. Svi su zavoljeli, kao to emo kasnije
vidjeti, legendarne linosti srpske narodne epike, radovali se njihovim pobjedama i tugovali zbog
njihovih poraza. Takva osjeanja, koja se ne mogu dovoditi u vezu sa odredjenom nacionalnom ili
politikom ideologijom, izraz su iskonske tenje junoslovenskih naroda za zbliavanjem
i solidarnou, koju nikada nisu mogli da ugue spolja nametnuti vjerski i politiki raskoli. O toj tenji
postoje brojna pisana svjedoanstva, a ovdje e se, radi ilustracije, navesti samo jedno, koje potie iz
pera bosanskog franjavca Ivana Franje Jukia.
Ovaj ugledni pisac i veliki patriota je 1852. godine osudjen na doivotno progonstvo iz svoje
Bosne, vjerovatno zato to je javno propagirao ideje o kulturnom i politikom ujedinjenju
junoslovesnkih naroda, ime se posredno osporavao legitimitet turske vladavine u Bosni. On je o
tom svom alosnom progonstvu ostavio zapis, u kome se, pored ostalog, podsjea na trojicu moda
najpopularnijih junaka srpske narodne epike Marka Kraljevia, Miloa Obilia i hajduka Grujicu
Novaka. alei to vie nema takvih junaka, kojima se divi i doivljava ih kao svoje narodjenije, Juki

158
Dimitrije Mitrinovi: Misija Sarajeva. Jugoslovenska pota, br. 366, Sarajevo, 1930.
se sa gorinom pita hoe li njegova zemlja ikada postati slobodna, hoe li moi skinuti tudjinski jaram
s vrata
159
.
Bosna i Hercegovina mogla je biti uspjean posrednik u duhovnoj i jezikoj unifikaciji sa
susjednim zemljama zato to je takvu unifikaciju prihvatilo, u velikoj mjeri, cjelokupno njeno
stanovnitvo. Iako je to stanovnitvo, kao to smo vidjeli, bilo optereeno vjerskim i politikim
raskolima, zbog kojih je moralo da ivi u izolovanim konfesionalnim rezervatima, ono je sauvalo
jedinstven jezik i uvalo mnoge zajednike obiaje. Znaajan doprinos tome jedinstvu sigurno su dale
i velike seobe stanovnitva, koje su zahvatile sve dijelove ove zemlje. Ali u tim seobama nije
uestvovalo cjelokupno domae stanovnitvo, ve preteno ono koje je pripadalo pravoslavnoj
konfesionalnoj zajednici. Zahvaljujui tome, bosanski pravoslavci su se najvie identificirali sa
stanovnitvom susjednih zemalja. Postali su gotovo istovjetni sa tim stanovnitvom po svojim
psihikim svojstvima i obiajima, jeziku i folkloru, moralnim nazorima i socijalnim idealima
160
.
Tolika identifikacija mogla se ostvariti zato to veina bosanskih pravoslavaca potie od doseljenika
iz susjednih zemalja (prije svega iz Stare Hercegovine, Crne Gore i Sandaka).
I katolici u Bosni i Hercegovini su preuzeli od dinarskih doseljenika neka svojstva, obiaje
i predanja, pa su se tako, u znatnoj mjeri, duhovno, a ne samo jeziki zbliili sa njima. Ali je to
zbliavanje ipak bilo limitirano vjerskim diobama i razlikama u porijeklu. Katolici su, naime, mogli
da prihvate od pravoslavnih doseljenika samo one elemente kulture i svjetonazora koji nisu
protivurjeili uenjima njihove crkve i njihovim lokalnim tradicijama. A te tradicije su bile specifine,
jer su uslovljene sloenom etnogenezom bosanskih katolika, iji jedan dio potie od srenjovjekovnog
bosanskog stanovnitva, drugi dio od saksonskih rudara koji su ranije dovedeni u Bosnu, trei dio od
pokatolienih dinarskih doseljenika i, konano, etvrti dio od doseljenika iz Dalmacije i Slavonije
161
.
Za razliku od pravoslavaca i katolika, muslimani iz Bosne i Hercegovine nisu uestvovali
u seobama stanovnitva, kojima se ovdje bavimo. Sve do XIX vijeka oni se nikud nisu iseljavali,
i medju njima su sasvim retki novi doseljenici iz drugih krajeva
162
. Zbog toga su oni u manjoj mjeri
bili zahvaeni pomenutim procesom duhovne unifikacije, ali su se jeziki gotovo sasvim unificirali sa
pravoslavcima i katolicima.
Poto se proces unifikacije dinarskih doseljenika i bosanskohercegovakog stanovnitva
uspjeno razvijao, on se spontano prenosio i na susjedne zemlje (Vojvodinu, Slavoniju, Liku
i Dalmaciju), koje su postale nova migraciona podruja. U sve te zemlje prodirali su masovno dinarski
doseljenici, donosei sa sobom svoj jezik, obiaje i shvatanja ivota. I oni su, u veini sluajeva,
svojim prisustvom i uticajem izazivali velike promjene u ivotu tamonjeg domorodakog
stanovnitva. Ovdje se ne mogu razmatrati sve te promjene, nego e se ukazati samo na one koje su
doprinijele jezikoj unifikaciji doseljenika i starosjedjelaca.
Svi doseljenici (pravoslavni i katoliki), koji su pristizali iz Bosne i Herscegovine i naseljavali
se u susjednim hrvatskim zemljama, govorili su jednim jezikom, poznatim u lingvistici pod imenom
novotokavski dijalekat. Medjutim, govorni jezici u ovim zemljama bili su drukiji; u Slavoniji je bio
kajkavski, a u Dalmaciji akavski dijalekat. Poto su postojale velike razlike izmedju ova tri dijalekta,
oni se nisu mogli mijeati i stapati u nekakav zajedniki jezik. Prema tome, gdje je god dolazilo do
mijeanja dvaju dijalekata, jedan se morao povlaiti i iezavati iz upotrebe. To se desilo i poslije
naseljavanja dinarskog stanovnitva u krajeve gdje se govorilo kajkavskim i akavskim dijalektom.
Pri tom su se ovi dijalekti starosjedjelaca povlaili, a novotokavski dijalekat doseljenika postajao
zajedniki jezik cjelokupnog stanovnitva. O uzrocima takve, naizgled paradoksalne pojave pisae se
kasnije, a ovdje treba, s tim u vezi, ukazati na znaaj seoba stanovnitva. Zahvaljujui najvie ovim

159
Ivan Frano Juki: Putovanje iz Sarajeva u Carigrad. Putopisi i istorijsko-etnografski radovi. Sarajevo, 1953,
str. 119, 132, 135.
160
Jovan Cviji..., isto, str. 405-406.
161
Isto, str. 407.
162
Isto, str. 408.
seobama, novotokavski dijalekat se spontano proirio u veini junoslovenskih zemalja, potiskujui
iz njih sve ostale dijalekte (kajkavski, akavski i starotokavski). Tako je postao najrasprostranjeniji
i najpopularniji govorni jezik u ovim zemljama, pa je kao takav kasnije predloen za jedniki
knjievni jezik nekoliko junoslovenskih naroda.
Ako imamo u vidu samo ove injenice, bie nam lake da shvatimo koliki je znaaj seoba
stanovnitva, u kojima je i Bosna i Hercegovina aktivno uestvovala, za knjievnu, a vjerovatno i za
politiku istoriju Junih Slovena. Da nije bilo tih seoba, moda se ne bi mogla ostvariti ni
knjievnojezika integracija ovih naroda, pa se ni njihove knjievnosti i civilizacije ne bi mogle
zbliiti i postati komplementarne.
Bosanski jezik i Narodna knjievnost kao okosnice knjievnojezike integrcija Junih
Slovena
Bosna i Hercegovina je najsloenija i najkontroverznija junoslovenska zemlja. U njoj se
sueljavaju i bore za presti razliite religije i civilizacije, razliite nacionalne ideologije i kulture.
U njoj se prepliu medjusobno suprotstavljeni uticaji i interesi susjednih zemalja. I pored toga, do
sada se nije poklanjala vea panja prouavanju ove zemlje i njene kulture u korelaciji sa svim
navedenim spoljnjim iniocima. Ona se nije dovoljno prouavala ni u irem junoslovenskom
kontekstu, pa se jo uvijek na moe pruiti pouzdan odgovor na pitanje kako se taj kontekst odraavao
na njen sveukupni razvoj, na etnike procese i irenje pojedinih konfesija, na politike odnose
i kulturno stvaralatvo, na narodni ivot i obiaje, na jezik i migracije stanovnitva... I obratno, malo
se istraivalo koliko je i kako je Bosna i Hercegovina uticala na susjedne zemlje. Da li ih je
medjusobno zbliavala ili jo vie antagonizirala i udaljavala jedne od drugih? Da li je ona bila
i mogla da bude nukleus jedinstvene junoslovenske civilizacije, kao to su vjerovali Miroslav Krlee
(koji je bosansko bogumilstvo nazivao magistralom nae medijavalne prolosti ) i Dimitrije
Mitrinovi (koji je smatrao da od sudbine Bosne zavisi i sudbina ostalih junoslovenskih zemalja)
163
?
Zato se nauka do sada nije ozbiljnije bavila svim ovim pitanjima i dilemama? Zato nema vie
komparativnih prouavnja ove zemlje i njene kulture u odnosu prema ostalim junoslovenskim
zemljama? To se, bar djelimino, moe objasniti injenicom da nikada nisu ni postojali optimalni
uslovi za takva prouavanja. A ti se uslovi nisu mogli obezbijediti, pored ostalog, i zato to je odnos
Bosne prema susjednim zemljama uvijek bio, manje ili vie, nejasan i dvosmislen; to je ona bila
multikonfesionalna, a one preteno monokonfesionalne; to su se u njoj ukrtala tri
povijesno-civilizacijska kruga, a kod njenih susjeda jedan ili dva. S obzirom na to, i njene tri
nacionalne zajednice (srpska, hrvatska i bonjaka), koje su se generirale iz triju ovdanjih vjerskih
zajednica (pravoslavne, katolike i islamske), razliito su se odnosile prema susjednim
junoslovenskim zemljama, u zavisnosti od toga koja religija i nacija imaju dominantan poloaj
u njima. A poto se ti razliiti odnosi nisu mogli ni uskladiti ni objektivizirati, jer su imali ishodite
vie u sferi iracionalnog nego racionalnog, bilo je teko i nezahvalno baviti se prouavanjem ma koga
vida ivota ili kulturnog stvaralatva naroda Bosne i Hercegovine u junoslovenskom kontekstu.
Postavljalo se, s tim u vezi, i pitanje koliko je takvo prouavanje opravdano, s obzirom na
protivurjena osjeanja i tenje ovdanjeg stanovnitva prema susjednim zemljama.
Uprkos svim tim injenicama i nedoumicama, nauka je duna baviti se i komparativnim
prouavanjem pojedinih vidova ivota i kulturnog stvaralatva u Bosni i Hercegovini, koji se ne mogu
razumjeti ukoliko se ne posmatraju i u irem kontekstu. To se posebno odnosi na one vidove, u kojima
su izraene ekumenske tenje ove zemlje za zbliavanjem ili ujedinjavanjem sa susjednim
junoslovenskim zemljama. Takve tenje su se javljale u razliitim oblastima ivota, kao na primjer:

163
Vidi o tome:
Miroslav Krlea: Panorama pogleda, pojava i pojmova, knj. 1.Sarajevo, 1975, str. 352.
Dimitrije Mitrinovi: Misija Sarajeva. Jugoslovenska pota, Sarajevo, 9. 8. 1930.
u politikom ivotu:
- pokuaj bosanskog vladra Tvrtka Kotromania, koji se proglasio kraljem Bosne, srpskih
i hrvatskih zemalja, da u XIV vijeku sazda prvu zajedniku dravu Junih Slovena,
- nastojanje bosanskih franjevaca etrdesetih godina XIX vijeka da, u saradnji sa ilirskim
pokretom iz Hrvatske i vladom kneevine Srbije, doprinesu junoslovenskoj kulturnoj
i politikoj integraciji,
- napori protagonista pokreta Mlade Bosne poetkom XX vijeka da, u saradnji sa svojim
istomiljenicima u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, afirmiu ideju jugoslovenstva i doprinesu
kulturnom i politikom ujedinjenju Junih Slovena,
- ukljuivanje svih naroda iz Bosne i Hercegovine tokom drugog svjetskog rata
u partizanski pokret, koji je bio inspirisan jugoslovenskim ciljevima i tenjama;
u vjerskom ivotu:
- uenje i djelatnost Crkve bosanske, koja nije htjela da se prikloni ni katolikoj crkvi
(vladajuoj vjerskoj instituciji u hrvatskim zemljama), ni pravoslavnoj crkvi (vladajuoj
vjerskoj insituciji u srpskim zemljama), to upuuje na zakljuak da se ona nije mirila sa
raskolom izmedju ovih crkava, koji je podrazumijevao duhovne i civilizacijske raskole
medju Junim Slovenima,
u narodnom jeziku:
- mijeanje dvaju dijalekata, tokavskog srpskog i akavskog hrvatskog, ime se
ublaavala jezika polarizacija izmedju naroda susjednih zemalja,
- prihvatanje ijekavskog narjeja, kojim se neutraliu razlike izmedju ikavskog narjeja
u zapadnim hrvatskim zemljama i ekavskog narjeja u istonim srpskim zemljama;
u oblasti knjievnosti:
- korienje dvaju pisama u Srednjem vijeku srpske irilice i hrvatske glagoljice,
- stvaranje bosanske irilice, koja je sainjena prema srpskoj irilici, ali sadri u sebi
i izvjesne elemente hrvatske glagoljice i latinice,
- paralelni uticaji srpske irilske i hrvatske glagoljske knjievnosti na srednjovjekovnu
bosansku knjievnost,
- konstituisanje svjetovne knjievnosti Bosne i Hercegovine u XIX vijeku, pod
neposrednim uticajem savremene srpske i hrvatske knjievnosti.
Zar navedeni primjeri i injenice ne pokazuju da je Bosna uvijek bila proeta tenjom za
zbliavanjem sa susjednim zemljama, iako su tu tenju uvijek guile razliite spolja nametnute
religije, ideologije i civilizacije? U ovom radu se, medjutim, ne mogu razmatrati svi ti primjeri (od
kojih su neki ve obradjeni), nego e se panja posvetiti samo jednom pitanju od znaaja za knjievnu
istoriju vie junoslovenskih naroda uticaju narodnog jezika i narodne knjievnosti na
knjievnojeziku integraciju ovih naroda. Taj jezik je uslovno nazvan bosanski , ne samo zato to su
u njemu dole do izraaja pomenute ekumenske teenje ove zemlje, ve i stoga to se u njoj nalazilo,
kao to emo vidjeti, njegovo glavno arite.
Narodni jezik koji se za vrijeme turske vladavine razvio na podruju Bosne i Hercegovine
poznat je u lingvistici pod imenom novotokavski dijalekat. Tim dijalektom govorili su pripadnici
svih ovdanjih konfesionalnih zajednica (pravoslavne, katolike i islamske), a irio se po svim
okolnim junoslovenskim zemljama zahvaljujui viestoljetnim migracijama stanovnitva, iji je
posrednik bila, kao to smo vidjeli, upravo ova zemlja. Zato je ovaj dijalekat, prvo u narodu, a zatim i
u literaturi dobio popularno ime bosanski jezik , da bi se i na taj nain istakle njegove razlike prema
kajkavskom i akavskom dijalektu, kojima je govorilo samo starosjedjelako stanovnitvo
u hrvatskim zemljama. Zbog svega toga se i u ovom tekstu za novotokavski dijalekat upotrebljava
ime bosanski jezik , koje je bilo vrlo rasprostranjeno u literaturi XVII i XVIII vijeka. Ali to ime treba
posmatrati u povijesnom kontekstu i upotrebljavti pod navodnicima, kako bi se izbjegli mogui
nesporazumi, poto se danas ovim jezikom slue 4 junoslovenska naroda, samo mu daju 3 razliita
nacionalna imena: srpski, hrvatski i bosanski jezik.
Prema tome, ime bosanski jezik , koje se upotrebljava u ovom tekstu nema nikakvih posebnih
nacionalnih konotacija, jer su se ovim jezikom sluili svi narodi Bosne i Hercegovine, odnosno svi oni
koji su se doseljavali iz ove zemlje u susjedne pokrajine. Uostalom, ni lingvistika nauka nam ne daje
pravo na takve konotacije, jer je nesporno da Muslimani (odnosno Bonjaci - D. G.) govore jezikom
kojim govore i Hrvati i Srbi i Crnogorci
164
. Istina, taj jezik je u prolosti, upravo zbog njegove
nacionalne neizdiferenciranosti, odnosno vienacionalnosti, promijenio vie naziva, od kojih su
najpoznatiji: slavenski, slovinski, ilirski, bosanski, srpski, hrvatski i srpskohrvatski. Ali nijedan od tih
naziva nije mogao da se odri, odnosno da bude prihvacen od dvih koji su govorili ovim jezikom.
Stoga i sintagmu bosanski jezik treba posmatrati u istorijskom kontekstu, kao jedno od nekada
popularnih imena zajednikog narodnog jezika Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca.
O prirodi i znaaju bosanskog jezika medju prvima je pisao hrvatski istoriar knjievnosti
Dragutin Prohaska u svom pregledu knjievne povijesti Bosne i Hercegovine, koji je objavljen na
njemakom jeziku 1911. godine
165
. On je tom jeziku posvetio cijelo prvo poglavlje knjige, vjerovatno
zato to je bio svjestan njegove vanosti za bosankohercegovaku i iru junoslovensku knjievnu
civilizaciju. Stoga emo se ukratko osvrnuti na Prohaskino shvatanje bosanskog jezika i njegove
povijesne uloge. Po miljenju ovog naunika, bosanski jezik je kompleks novotokavskih narodnih
govora (odnosno dijalekata ili narjeja), a najistiji njegov izraz je junohercegovako ijekavsko
narjeje. Naziv bosanski jezik upotrebljava se u literaturi od XVI vijeka, a sreemo ga kod bosanskih
franjevaca, zatim kod pojedinih katolikih lingvista i u tekstovima dubrovakih, dalmatinskih
i slavonskih pisaca. Svi su oni smatrali da je bosanski jezik idiom koji je nastao u Bosni i potom se
proirio na susjedne junoslovenske zemlje, potiskujui u njima akavske i kajkavske govore.
Prihvatajui tu ekspanziju kao istorijsku neminovnost, ovi pisci su i sami u svoja djela, pisana
akavskim ili kajkavskim dijalektom, unosili sve vie elemenata bosanskog jezika , a neki od njih su
i predlagali da on postane zajedniki ilirski , odnosno junoslovenski jezik. Oni, pri tom, ovom jeziku
nisu pridavali nikakve nacionalne konotacije, pored ostalog i zato to je on poticao iz jedne
multikonfesionalne zemlje, ije se stanovnitvo identificiralo po vjerskoj pripadnosti.
Prema tome, u ranijoj literaturi i knjievnoj tradiciji se pod pojmom bosanski jezik
podrazumijevao govor svih naroda iz Bosne i Hercegovine, ija je najistija varijanta ijekavsko
narjeje istone i june Hercegovine
166
. Ukoliko bi se istraivalo porijeklo samo tog narjeja, dolo bi
se do zakljuka da ono pripada, preteno, pravoslavnoj vjerskoj zajednici, iji su se pripadnici
ukljuili u srpski nacionalni korpus. Naime, u pomenutim dijelovima Hercegovine, gdje se najistije
govori ijekavskim narjejem, ivjeli su preteno pravoslavci. Osim toga, i u svim drugim krajevima
Bosne i Hercegovine pripadnici ove vjerske zajednice najdosljednije su se sluili ovim narjejem,
kako tvrdi Prohaska u pomenutoj knjizi, pozivajui se na prouavanja uglednih lingvista Aleksandra
Belia i Milana Reetara. Za razliku od pravoslavaca, pripadnici druge dvije vjerske zajednice u ovoj
zemlji, katolici i muslimani, mijeali su u svojim govorima ijekavsko i ikavsko narjeje, ili su

164
Vidi:
Devad A. Jahi:Tretiranje jezika u vezi sa nacionalnim konstituisanjem Muslimana.
Sveske Instituta za prouavanje nacionalnih odnosa, br. 11-12, Sarajevo, 1985, str. 294-295.
Alija Isakovi: Jezik muslimanskih pisaca i nai pravopisi. Sveske Instituta za prouavanje nacionalnih odnosa,
br. 5-6, Sarajevo, 1984, str. 329-339.
165
Dragutin Prohaska: Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien der Herzegowina, Zagreb, 1911.
166
U ovom tekstu se pod pojmom istona Hercegovina podrazumijeva i tzv. stara Hercegovina (odnosno ira
oblast oko Nikia, Durmitora i sjeverozapadne Crne Gore) koja je sve do Berlinskog kongresa 1878. godine
bila u sastavu Bosne i Hercegovine, tj. u sastavu Turske Carevine.
u zapadnim krajevima preteno govorili ikavski. Pa ipak, sve su te razlike beznaajne da bi se na
osnovu njih naziv bosanski jezik vezivao za ma koju posebnu naciju.
Ijekavskim narjejem su poeli govoriti stanovnici srednjovjekovne Bosne u XIV vijeku, a prije
tog vremena i oni su se sluili ikavskim ili ekavskim narjejem, od kojih se prvo upotrebljavalo,
preteno, u zapadnim, a drugo u istonim dijelovima zemlje. S obzirom na to, moramo se zapitati da li
je ova ikavsko ekavska polarizacija uticala na pojavu ijekavskog narjeja. S tim u vezi, mogu se
iznijeti hipoteze, iju bi osnovanost trebalo preispitati. Ako se podje od iznesene pretpostavke da je
narod srednjevjekovne Bosne bio proet ekumenskim tenjama i da je, u skladu s tim, nastojao da
ublai suprotnosti i razlike izmedju svojih istonih i zapadnih susjeda, zar se i nastanak ijekavskog
narjeja ne bi mogao tumaiti kao izraz tenje za prevladavanjem razlika izmedju zapadnog ikavskog
i istonog ekavskog narjeja? To se postizalo jednostavnim zdruivanjem oba ova narjeja
u govornom jeziku, odnosno u rijeima gdje su se javljale pomenute razlike. Zahvaljujui tom
zdruivanju, vie se u takvim rijeima staroslovenski glas jat (zbog koga se i javila pomenuta
ikavsko ekavska polarizacija) nije u govoru reflektovao kao vokal i (ikavski) ili e (ekavski), nego
kao ie, odnosno ije (ijekavski). Primjera radi, uzmimo rije lijepo, u kojoj je postojao staroslovenski
glas jat . Ta se rije na ikavskom narjeju izgovarala lipo, na ekavskom narjeju lepo, a na
ijekavskom narjeju liepo (odnosno lijepo) i time su se, u stvari, neutralisale razlike i suprotnosti
izmedju zapadnog i istonog narjeja. Ova neutralizacija nije uslovljena samo pomenutim
ekumenskim tenjama, ve i nasunim psiholokim i egzistencijalnim potrebama stanovnitva
srednjovjekovne Bosne, koga su ugroavali svi antagonizmi izmedju njegovih istonih i zapadnih
susjeda.
Ijekavska varijanta bosanskog jezika proirila se kasnije iz Bosne i Hercegovine u sve okolne
junoslovenske zemlje, zahvaljujui najvie velikim seobama stanovnitva, o kojima sam naprijed
pisao. Tim irenjem se sve vie suavalo govorno podruje kajkavskog i akavskog dijalekta
u hrvatskim zemljama, to se, pored ostalog, nepovoljno odraavalo na razvoj akavske i kajkavske
knjievnosti u tim zemljama. I to je sigurno doprinijelo stagnaciji akavske knjievnosti, u kojoj
poslije XVII vijeka nije bilo tako znaajnih pisaca kao u ranijem periodu. S druge strane, svi
znaajniji kajkavski pisci (kao Pergoi, Habdeli i Belostenec) unosili su u svoja djela i elemente
tokavskog dijalekta, nastojei da ga integriraju u kajkavski dijalekat. Neki od njih su vjerovali da se
moe stvoriti koin , odnosno zajedniki knjievni jezik od ova tri dijalekta, jer nisu mogli da se
pomire sa milju da e zbog irenja tokavtine sve vie odumirati akavska i kajkavska knjievnost
167
.
Tako je, sticajem povoljnih istorijskih okolnosti, ve od XVI vijeka bosanski jezik sve vie
prodirao u hrvatsku knjievnost, potiskujui akavsku i kajkavsku knjievnu tradiciju. Medjutim, do
njegovog odluujueg prodora u srpsku knjievnost doi e znatno kasnije, tek u prvoj polovini
XIX vijeka, zahvaljujui velikom knjievnojezikom reformatoru Vuku Stefanoviu Karadiu. Ali
on nije mogao da bude prihvaen bez otpora ni u jednoj od ove dvije nacionalne literature, jer su one
imale viestoljetnu tradiciju na drukijoj jezikoj, odnosno dijalekatskoj osnovi. Stoga je potrebno
dati krai osvrt i na genezu uvodjenja bosanskog jezika u ove dvije literature, odnosno u knjievnost
etiri junoslovenska naroda Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca.
Jedan od prvih zagovornika uvodjenja bosanskog jezika u knjievnost bio je Slovenac Primo
Trubar. Ovaj protestantski pisac i rodonaelnik slovenake knjievnosti, koji je od 1557. do 1563.
godine vodio u Urahu biblijski zavod za izdavanje reformacijskih knjiga, smatrao je da svi Juni
Sloveni, osim njegovih Slovenaca, treba da imaju zajedniki knjievni jezik. Predlagao je da to bude
upravo Bosanski jezik , koji je bio najrasprostranjeniji, najjednostavniji i najpopularniji medju svim
junoslovenskim dijalektima. Za razliku od njega, akavski dijalekat je bio suvie arhaian
i nerazumljiv narodu izvan ueg primorskog podruja. Zato se jedino knjige prevedene na bosanski

167
Vidi:
Franjo Fancev: Dubrovnik u razvitku hrvatske knjievnosti. Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 121/I,
Zagreb 1973, str. 194.
Mihovil Kombol: Povijest hrvatske knjievnosti do preporoda. Zagreb 1961, str. 218-219.
jezik mogu, po miljenju Trubara, itati i razumjeti u itavoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Srbiji
i Bugarskoj, ma da se neke rijei i slova nee svakome svidjati, budui da Hrvati i Dalmatinci govore
nekoje rijei drugaije od Bosanaca i Srba, a i irilicom ne piu se slova svuda jednako
168
.
U skladu sa ovakvom Trubarovom koncepcijom, pristupilo se u pomenutom biblijskom zavodu
prevodjenju i tampanju vjerskih knjiga na bosanski jezik . Te knjige su trebale da doprinesu irenju
protestantskog pokreta medju Junim Slovenima. Poto je ovaj pokret vrlo brzo uguen u svim
junoslovenskim zemljama, zahvaljujui energinoj akciji katolike crkve, pomenute knjige se nisu
mogle ni iriti ni pretampavati, pa je tako sprijeen ovaj prvi organizovani pokuaj stvaranja
zajednikog junoslovenskog knjievnog jezika na osnovama najpopularnijeg idioma, odnosno
bosanskog jezika . Ali se ideja o tom i takvom jeziku ipak nije ugasila. Nju je jednostavno preuzela
katolika crkva i iskoristila, kao to emo vidjeti, za svoje protivreformacijske ciljeve i potrebe. Ona
je to uinila stoga to je dola do uvjerenja da se moe uspjeno suprotstaviti protestantskom pokretu
propagandnom literaturom na narodnom, a ne na latinskom jeziku, koji vjernici na razumiju.
S obzirom na to, trebalo je za ovu svrhu odabrati i odgovarajui idiom na junoslovenskim etnikim
prostorima. Tragajui za takvim idiomom, ideolozi katolike crkve su se, bez velikih dvoumljenja,
odluili za bosanski jezik , jer je on bio rasprostranjeniji i popularniji od svih drugih dijalekata. Zbog
toga je ovaj jezik i odabran da bude baza zajednikog, opeg jezika , na kome e se razvijati
vjerskopropagandna, knjievna i klturna djelatnost katolike crkve u junoslovenskim zemljama
169
.
Poto je donesena takva odluka, katolika crkva je zaduila svoje jezike strunjake da
obezbijede odgovarajuu literaturu na bosanskom jeziku , kao i prirunike za uenje toga jezika. Na
ovim lingvistikim poslovima najvie se angaovao Bartol Kai (1575-1650), ueni teolog iz
Dalmacije, On je, kao misionar i propovjednik, proputovao sve kroz vie junoslovenskih zemalja,
a boravio je, due ili krae vrijeme, u Dubrovniku, Beogradu, Osijeku, Valpovu i Smederevu. To mu
je omoguilo da dobro upozna junoslovenske narodne govore, posebno one u istonoj Heregovini
(kolijevci bosanskog jezika ), zatim u Dalmaciji, Slavoniji, Srbiji i junoj Ugarskoj. Na osnovu svega
toga doao je do spoznaja o rasprostranjenosti i karakteristikama pojedinih govora. Tako se i emirijski
uvjerio koliko je opravdana pomenuta odluka ideologa katolike crkve da se bosanski jezik izabere
za vjerskopropagandnu djelatnost medju Junim Slovenima. Poto je ovaj jezik bio najraireniji
i najpopularniji, on je bio predodredjen za takvu svrhu, u skladu sa naelom da u knjievnosti ima da
prevlada onaj govor koji je najopeniji, kojim govori najvei dio naroda . I zato Kai, iako po
rodjenju akavac, prua bezrezervnu podrku jezikoj politici katolike crkve, koja je nagovjetavala
mogunosti knjievnojezike integracije na osnovama novotokavskog dijalekta; zato on bosansku
tokavtinu naziva zajednikim jezikom koga moe svak lake razumiti ; zato uporno pokuava da za
ove ideje pridobije to vie pristalica, posebno u Dubrovniku, gdje su mu se suprotstavljali pojedini
ueni ljudi, koji su nastojali da sauvaju vjetaki akavsko-tokavski jezik ranije dubrovake
knjievnosti
170
.
U skladu sa takvim shvatanjima i opredjeljenjima, Bartol Kai je i svoja vjerskopouna djela
pisao bosanskim jezikom , a uz to je i napisao prvu gramatiku toga jezika pod naslovom Institutiones
linguae illyricae , koja je objavljena u Rimu 1604. godine. Tako je ovaj katoliki pisac, svojim
lingvistikim i drugim djelima, postavio osnove za formiranje srpskohrvatskog standardnog jezika ,
pa se, u izvjesnom smislu, moe smatrati preteom Ljudevita Gaja i Vuka Stefanovia Karadia.
Iako je time, zapravo, izvravao zadatak to su mu ga postavili crkveni poglavari, ne moe mu se
osporiti znaaj za knjievnu istoriju, jer je stvaranjem literarne koine za junoslovenski teren na

168
Janez Rotar: tokavski i novotokavski iz perspektive slovenskih autora.
Zbornik radova o Vuku Stefanoviu Karadiu. Sarajevo, 1987, str. 325.
169
Vidi: Darija Gabri-Bagari: Jezik Bartola Kaia. Sarajevo 1984, str. 20-23.
170
Vidi:
Mihovil Kombol..., isto, str. 218.
Branko Vodnik: Povijest hrvatske knjievnosti, knj. I, Zagreb 1973, str, 260-261.
tokavskoj bazi i bazi dubrovake literature i njenog izraza bio ve u XVII vijeku na onim stazama
kojima e krenuti ilirci 200 godina poslije
171
.
Osim Kaia, jo jedan teolog je dao zapaen doprinos afirmaciji bosanskog jezika
u knjievnosti. Bio je to isusovac Jakov Mikalja, koji je sastavio i publikovao 1651. godine poseban
rjenik ovog jezika pod naslovom Blago jezika slovinskoga . I on je smatrao da bosanski jezik treba
da bude zajedniki knjievni jezik svih Ilira, odnosno Junih Slovena, ali ne samo zato to je
najrasprostranjeniji, ve i zato to je najljepi medju svim njihovim idiomima. S tim u vezi, Mikalja je
pisao da je po optem miljenju bosansko narjeje najljepe, kao toskanski govor prema ostalim
talijanskim narjeijima, radi ega bi svaki pisac morao pisati narjejem bosanskim
172
.
Pod uticajem Bartola Kaia i katolike protivreformacije, prvo su dubrovki svjetovni pisci
poeli da se oslobadjaju arhainog jezika dubrovake knjievnosti (u kome se mijeala akavtina
i tokavtina), unosei sve vie u svoje djelo elemente bosanskog jezika . Medju ovim piscima isticali
su se Ivan Gunduli (1589-1638), najvei dubrovaki pjesnik XVII vijeka, te Junije Palmoti (1607-
1657), koji je na osnovu svojih jezikih prouavanja doao do zakljuka da se ne smije slijediti
lokalni dobrovaki govor ve bosanski
173
. I on je, kao Mikalja, smatrao bosanski jezik najljepim
i uporedjivao ga sa toskanskim dijalektom u Italiji, na kome je svoju poeziju pisao veliki Petrarka.
Zanimljivo je, tim povodom, istai injenicu da su Dubrovani, po ugledu na Italijane, osnovali
posebnu akademiju za jezik, iji su lanovi na gradskom trgu prikupljali autentini i sirovi jeziki
materijal od seljaka iz istone Hercegovine, koji su dolazili u Dubrovnik da prodaju svoje proizvode.
Na taj nain su se ovdanji pisci upoznavali sa istim bosanskim jezikom , poto se u samom
Dubrovniku, kao i u cijelom Primorju, govorilo vrlo iskvarenim jezikom, u kome je bilo mnogo
talijanizama.
Zahvaljujui svemu tome, bosanski jezik je postajao sve omiljeniji i cjenjeniji u dobrovako,
a potom i u cijeloj dalmatinskoj knjievnosti. On je, prema istraivanjima Milana Reetara, doprinio
jezikoj transformaciji dubrovake knjievnosti XVII vijeka, koja se oslobodila naslijedjenih
elemenata akavskog dijalekta i osjetno smanjila upotrebu tudjih rijei i arhaizama
174
. Time su se iz
ove knjievnosti potiskivali i preveliki strani uticaji. Sudei po tome, prodor bosanskog jezika
u dubrovaku i dalmatinsku knjievnost nije uslovljen samo njegovom popularnou i kvalitetima, o
kojima smo naprijed pisali, nego i ugroenou ovih knjievnosti od stranih jezika (talijanskog
i latinskog), koji su ih sve vie kvarili. Kolika je bila ta ugroenost, moe se zakljuiti i po izjavi Petra
Zorania, jednog od najveih akavskih pisaca XVII vijeka, da se stidi svoga djela Planine zbog
njegovog neistog jezika, koji je, kao i govorni jezik, iskvaren latinskim rijeima
175
.
Tako je bosanski jezik spontanim prodorom u pojedine regionalne knjievnosti izvan Bosne
i Hercegovine doprinosio njihovom jezikom preobraaju i duhovnoj obnovi. U svemu tome,
medjutim, vrlo malo je uestvovala bosnska franjevaka knjievnost, iako je pisana, kao to smo
vidjeli, bosanskim jezikom . To se objanjava, prije svega, injenicom da je ova knjivnost bila
vjerska, dok su pomenute regionalne literature bile, preteno, svjetovne, pa medju njima nisu mogle
da se uspostave vre veze i da se razvije saradnja.
I pored toga, ne moe se osporiti posredan doprinos bosanske franjevake knjievnosti ugledu
i irenju bosanskog jezika u susjednim junoslovenskim zemljama, pa i njihovim literaturama. Taj se
doprinos prvo ispolji u njihovim franjevakim knjievnostima, se kojima su bsosanski franjevci bili
vrsto povezani, pa se preko njih djelimino prenosio i na svjetovnu knjievnost. Zahvaljujui tome,
u iroj javnosti se sve vie irilo milenje da je bosanskohercegovako narjeje najljepe, najistije,

171
Darija Gabri-Bagari...,isto, str. 117.
172
Branko Vodnik..., isto, str. 261.
173
Franjo Fancev..., isto, str. 194.
174
Dragutin Prohaska..., isto, str. 8-10.
175
Franjo Fancev..., isto, str. 192.
najpogodnije za knjievnost , a ne samo za vjerskopropagandu literaturu
176
. To se miljenje moglo
proiriti, pored ostalog, i zato to je bosanska franjevaka knjievnost bila vrlo popularna kod
katolikih vjernika i u susjednim zemljama. O toj popularnosti svjedoi i injenica da su se djela
pojedinih bosanskih franjevaca (na primjer: Matije Divkovia i Stjepana Margitia) vie puta
pretampavala i znala gotovo napamet. Sve je to dalo povoda uglednom lingvisti Daliboru Brozoviu
za tvrdnju da je bosanska franjevaka knjievnost dala znaajan, moda i odluujui doprinos prodoru
bosanskog jezika u svjetovnu knjievnost i standardizaciji novotokavtine
177
.
Na osnovu svega to je naprijed reeno, moe se zakljuiti da je u XVII vijeku katolika crkva
najvie uinila u propagandi i irenju ideje o bosanskom jeziku , kao zajednikom knjievnom jeziku
Junih Slovena. Iako je to ona inila zbog svojih potreba i interesa, ne mogu joj se osporiti istorijske
zasluge za afirmaciju ove ideje. Ali te zasluge ne treba ni preuveliavati, jer je, kao to smo vidjeli,
jo prije XVII vijeka i nezavisno od ma kakvog uticaja katolike crkve, bosanski jezik bio u velikoj
ekspanziji, koja mu je omoguila da potiskuje druge dijalekte i prodire u pojedine regionalne
knjievnosti izvan Bosne i Hercegovine. Toj ekspanziji najvie su doprinijeli: turska osvajanja, velike
seobe stanovnitva, konstitutivne prednosti ovoga jezika u odnosu prema drugim dijalektima
i narodna knjievnost. O uticaju konstitutivnih elemenata jezika i same narodne knjievnosti na ovaj
proces pisae se kasnije, a ovdje, s tim u vezi, treba ukazati na jednu injenicu. Bosanski jezik
i narodna knjievnost na tom jeziku dostupni su pripadnicima razliitih vjerskih i nacionalnih
zajednica na irem junoslovenskom etnikom prostoru, dok su ostali dijalekti i narodna knjievnost
na tim dilektima dostupni samo jednoj vjerskoj ili nacionalnoj zajednici. I to je sigurno uticalo da
bosanski jezik postane rasprostranjeniji i popularniji od svih drugih dijalekata i da narodna
knjievnost na ovom jeziku bude bogatija, kvalitetnija i raznovrsnija od narodne knjievnosti na
drugim dijalektima. Zahvaljujui tome oni su postali, u izvjesnom smislu, multikonfesionalni
i multinacionalni, pa su, kao takvi, mogli da daju odluujui doprinos junoslovenskoj
knjievnojezikoj integraciji, o kojoj e se kasnije pisati.
Ovu integraciju podravala je ranije, kao to smo vidjeli, i katolika crkva, koja je, kao
institucija jedne kozmopolitske religije, bila proeta ekumenskim duhom i nastojala da putem ove
integracije, ubrza proces ujedinjenja katolike i pravoslavne crkve na Balkanu. Zato njoj nije smetalo
to bosanski jezik , koji je ona preporuivala za zajedniki knjievni jezik Junih Slovena, vie
govore i ire pravoslavci nego katolici, koji su, preteno, bili akavci ili kajkavci. S tim u vezi, valja
imati na umu injenicu da je ona u isto vrijeme kada je organizovala antireformacijski pokret, kojim je
nastojala da ugui protestantizam u Evropi, pokrenula iroku ekumensku akciju za izmirenje
i ujedinjenje sa pravoslavnom crkvom. U tu ekumensku akciju ukljueni su i pomenuti katoliki pisci,
koji su se angaovali na uvodjenju bosanskog jezika u knjievnost, kao i brojni drugi katoliki
teolozi, filozofi i naunici iz junoslovenskih zemalja (R. Levakovi, M. Orbini, J. Kriani i drugi).
Zahvaljujui svemu tome, bosanski jezik je lake prodirao i u hrvatsku knjievnost, na koju je
katolika crkva uvijek vrila veliki uticaj, a ideje junoslovenske solidarnosti isticale su se u djelima
njenih najuglednijih pisaca XVII i XVIII vijeka (Ivana Gundulia, Pavla Ritera Vitezovia i Andrije
Kaia Mioia).
Za razliku od hrvatske knjievnosti, u kojoj se, pod uticajem katolike crkve, sve vie
afirmisala ideja knjievnojezike integracije Junih Slovena (odnosno Ilira, kako su se u literaturi jo
nazivali), srpska knjievnost se sve do osamdesetih godina XVIII vijeka potpuno ogluivala o ovu
ideju. Ona je to inila zato to je u potpunosti bila ovisna od Srpske pravoslavne crkve, koja je, kao
i ostale pravoslavne crkve, zazirala od pomenutih ekumenskih ideja o ujedinjenju pravoslavlja
i katolianstva. Zbog toga je ova crkva bila i protiv svake junoslovenske integracije, jer bi ona
neminovno sadravala u sebi i elemente integracije pravoslavlja i katolianstva. Time bi se, po
miljenju ideologa ove crkve i srpske knjievnosti, ugroavao i opstanak malobrojnog srpskog naroda

176
Zlatko Vince: Putovima hrvatskog knjievnog jezika. Zagreb 1978, str. 44, 46.
177
Dalibor Brozovi: O posrednikoj ulozi Matije Divkovia u razvoju civilizacijsko-jezike nadgmadnje.
Zbornik radova o Matiji Divkoviu. Sarajevo 1982, str. 43.
u zemljama katolike Austrije, gdje dominira germanska kultura. Da li je to miljenje bilo utemeljeno
na racionalnim prosudbama ili iracionalnom strahu?
Posredan odgovor na to hipotetiko pitanje prua hrvatska knjievnost XVIII i poetka
XIX vijeka koju je ugroavala ekspanzija germanske kulture. Koliko je ta ekspanzija bila opasna, ne
samo za knjievnost ve i za opstanak hrvatske nacije, moe se zakljuiti i po tome da su, prema
naunim istraivanjima, u prvoj polovini XIX vijeka hrvatski gradovi liili na njemake gradove; da
je u Hrvatskoj jezik sporazumijevanja i slubene upotrebe bio njemaki (i djelilmino latinski), a ne
hrvatski; da je cjelokupno hrvatsko gradjanstvo, po tvrdjenju Antuna Barca, ivjelo u sferi njemake
kulture, uzdiui njemaki jezik mjesto hrvatskoga ; da je u samoj Hrvatskoj hrvatska knjievnost
bila gotovo sasvim potisnuta ; da su obrazovani ljudi, uglavnom, itali njemake knjige i novine,
poto se u ovoj zemlji nisu tampale ni knjige ni novine na ma kom dijalektu hrvatskog jezika
178
.
Ako je knjievnost jednog katolikog naroda, kakav je hrvatski narod, bila toliko ugroena
u katolikoj Austriji, namee se zakljuak da je u ovoj dravi, koja je poslije velikih seoba
stanovnitva postala glavno arite knjievnog ivota srpskog naroda, jo vie bila ugroena srpska
knjievnost, ija se ishodita nalaze u pravoslavnoj religiji i tradiciji. Stoga su srpski pisci
i pravoslavni vjerski poglavari nastojali da zatite srpsku knjievnost od opasnih uticaja germanske
kulture i katolike religije. Poto su vjerovali da ovu knjievnost, kao i srpsku naciju, ugroavaju:
asimilatorska politika austrijskih vlasti, ekspanzija germanske kulture, prozelitizam katolike religije,
pa ak i knjievne veze sa katolikim Hrvatima, oni su potraili spas u izolaciji. Tu izolaciju su jo
vie uvrivali uspostavljanjem intenzivne knjievne saradnje sa pravoslavnom Rusijom
i uvodjenjem u srpsku knjievnost ruskoslovenskog jezika, koji se doivljavao kao jemstvo ouvanja
verske i nacionalne zajednice Srba , iako je bio, u znatnoj mjeri, nerazumljiv i samim srpskim
piscima
179
. Taj tudji jezik je, medjutim, unio veliku pometnju u srpsku knjievnost XVIII vijeka, koja
nije mogla da se nesmetano razvija i obogauje na izvorima narodnog jezika i knjievnosti, kao ostale
nacionalne literature toga vremena
180
.
I tek se Dositej Obradovi otvoreno suprotstavio ovoj jezikoj anarhiji, koja je najvee tete
priinjavala upravo srpskoj knjievnosti. On je to uinio osamdesetih godina XVIII vijeka kada je,
polije boravka u Hrvatskoj i Dalmaciji i putovanja po evropskim zemljama, doao do saznanja da su
Juni Sloveni duhovno i jeziki vrlo bliski, bez obzira na sve vjerske i politike suprotnosti medju
njima, pa da upravo stoga i oni i njihove literature treba da se zbliavaju, a ne da se izoluju i otudjuju.
S obzirom na to, treba prosudjivati istorijski znaaj sljedee njegove poruke iz Pisma Haralampiju ,
objavljenog 1783. godine:
Ko ne zna da itelji rnogorski, dalmatski, hercegovski, bosanski, servijski, horvtski (kromje
mua), slavonijski, sremski, baki i banatski (osim Vlaha), jednim istim jezikom govore? Govorei za
narode koji u ovim kraljevstvam i provincijam ivu, razumevam koliko grke, toliko i latinske
sledovatelje, na iskljuavajui ni same Turke Bonjane i Hercegovce, budui da zakon i vera moe se
promeniti, a rod i jezik nikada (...) Moja e knjiga biti za svakoga ko razumeva na jezik i ko s istim
i pravim srcem eli um svoj prosvetiti i narave poboljati.Neu nimalo gledati ko je koga zakona
i vere niti se to gleda u dananjem veku prosvetenom
181
.
Zar ove Dositejeve misli ne sadre u sebi, implicite, ideju junoslovenskog duhovnog
i knjievnog jedinstva? Zar on nije, bar preutno, zagovarao junoslovensku knjievnu integraciju
samim tim to je pisao svoje knjige za sve koji razumiju na jezik ? A pod izrazom na jezik on je
podrazumijevao ekavsku varijantu novotokavskog dijalekta, koja je gotovo istovjetna sa bosanskim
jezikom . Pa ipak, on nije mogao dati vei doprinos zbliavanju junoslovenskih nacionalnih
i konfesionalnih literatura, medju kojima su duhovne i jezike veze davno bile prekinute, ili svedene

178
Antun Barac: Hrvatska knjievnost, knj. I. Knjievnost ilirizma.Zagreb, 1954, str. 9-10.
179
Milorad Pavi: Istorija srpske knjievnosti baroknog doba. Beograd, 1970, str. 31-33.
180
Isto, str. 31-32.
181
Dositej Obradovi: Izabrani spisi. Srpska knjievnost u sto knjiga, knj. 10, Beograd 1969, str. 49-51.
na najmanju mjeru. Trebalo je saekati da se poetkom XIX vijeka pojavi jedan drugi srpski pisac
Vuk Stefanovi Karadi, koji je bio predodredjen za takvu istorijsku misiju. Ovaj pisac je svojim
knjievnim, lingvistikim, leksikografskim, folkloristikim i etnografskim djelima pokazao svu
raznovrsnost i srodnost duhovnog ivota Junih Slovena; pokazao je koliko su oni jeziki i etniki
bliski jedni drugima, uprkos vjerskim i politikim diobama. Na osnovu toga, doao je do zakljuka da
oni trebaju da se knjievnojeziki zbliavaju i ujedinjuju. U skladu s tim, razradio je koncepciju
knjievnojezike reforme, koju mogu prihvatiti ne samo Srbi, ve jo tri junoslovenska naroda
Hrvati, Bonjaci i Crnogorci. Ovdje se nee razmatrati Vukova reforma u cjelini (jer bi se time
prekoraili tematski okviri projekta), nego e se samo ukazati na one njene aspekte koji su od znaaja
za temu ovog poglavlja, odnosno za izbor zajednikog knjievnog jezika etiri pomenuta
junoslovenska naroda. Poto je bio uvjeren da se srpska knjievnost ne moe razvijati na nikakvoj
mjeavini srpskoslavenskog i ruskoslavenskog jezika iz XVIII vijeka, Vuk se odluio za narodni jezik
na novotokavskom dijalektu. Jedino se, s tim u vezi, u poetku kolebao izmedju ekavskog narjeja
(kojim se govorilo u veem dijelu Srbije i june Ugarske) i ijekavskog narjeja (kojim se govorilo
u zapadnoj Srbiji i Sandaku, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i velikom dijelu Hrvatske), ali se bez
veeg dvoumljenja opredijelio za ijekavsko narjeje, kao rasprostranjenije i prihvatljivije svim
narodima koji govore novotokavskim dijalektom. Tako je ovaj veliki reformator izabrao ijekavsko
narjeje bosanskog jezika za knjievni jezik moderne srpske knjievnosti, odnosno za budui
zajedniki knjievni jezik etiri pomenuta junoslovenska naroda.
Na taj izbor uticao je i slovenaki lingvista Jernej Kopitar, veliki Vukov prijatelj i mentor, koji
je imao vrlo laskavo miljenje o bosansko-herceovakim dijalektima kao najljepim
i najprimjerenijim za formiranje knjievnog jezika . O to miljenje Vuk nije mogao da se oglii, iako
ono nije uslovljeno samo Kopitarevim lingvistikim nego i politikim shvatanjima. Kopitar je, naime,
bio austroslavista, koji je nastojao da to vie potisne ruski uticaj iz srpske knjievnosti, pa je
sugerisao Vuku da prihvati ijekavsko narjeje, preko koga se ova knjievnost vre povezivala sa
katolikim Junim Slovenima i time se otudjivala od pravoslavne ruske knjievnosti. Istovremeno je
preporuivao i austrijskom reimu da iz politikih razloga podri Vukovu reformu, jer se njome Srbi
odvajaju od Rusa, (i) pribliavaju katolikim Ilirima (= Hrvatima) koji se od njih razlikuju samo
upotrebom latinice . U skladu s tim, Kopitar je i koncipirao i osnovne principe ove reforme
(odbacivanje ruskoslavenskog i uvodjenje narodnog jezika u knjievnost, izbor ijekavskog narjeja
bosanskog jezika i fonoloko pravopisno naelo), a uz to je pruao i veliku strunu pomo i podrku
samom Vuku
182
. Iako je Kopitarev uticaj na Vuka nesporan, on sigurno nije bio presudan za izbor
bosanskog jezika . Na taj izbor su jo vie uticala Vukova lina saznanja i uvjerenja, o kojima treba
neto i ovdje rei. Vuk Karadi je, na osnovu svojih prouavanja narodnih govora Junih Slovena
i prikupljanja folklorne gradje, doao do vrstog uvjerenja da se najljepe i najistije govori upravo
u postojbini ijekavskog narjeja, odnosno u Bosni i Hercegovini. Medjutim, dugo se nije usudjivao da
to svoje uvjerenje saopti javnosti, kako se ne bi zamjerio vojvodjanskim Srbima, nego ga je obznanio
tek 1845. godine, i to sljedeim rijeima:
to sam dosad sve okoliio, ovdje u izrijekom da kaem: da se u svemu narodu naemu nigdje
ne govori srpski tako runo i pokvareno kao u Srijemu, u Bakoj i u Banatu (...) a gdje se govori
najbolje? Evo i na to odgovora. Srpski se govori njistije i nejpravilnije u Hercegovini i u Bosni (...)
U dananjoj Srbiji to se god od Save i od Dunava ide ka jugu, sve se istije i pravilnije i na
hercegovako narjeije nalinije govori srpski
183
.
Sudei po ovom iskazu, hercegovako narjeije , odnosno ijekavsko narjeje bosanskog
jezika , ljepe je i pravilnije od svih ostalih narodnih govora, pa Vuku nita drugo nije preostajalo
nego da njega odabere za knjievni jezik. Ali je on isticao da se za ovo narjeje opredijelio i zato:
- to je ono bilo najrasprostranjenije i najpopularnije na irem junoslovenskom prostoru;

182
Joe Poganik: Kulturno politiki kontekst Vukovog djelovanja. Zbornik radova o Vuku..., isto, str. 340-341.
183
Citirano iz knjige: Jovan Skerli: Pisci i knjige, II. Beograd 1964, str. 334.
- to su na njemu sazdana najljepa djela folklorne knjievnosti junoslovenskih naroda,
prije svega, njihove epske i lirske pjesme;
- to je njime pisana i dubrovaka knjievnost, a to znai da se rez njega moemo
ujediniti s naom braom rimskoga zakona, koji s radou nama ruke pruaju
184
.
Za temu ovog poglavlja poseban znaaj ima isticanje dubrovake knjievnosti, kojom se
obrazlae potreba knjievnojezike integracije Srba i Hrvata. Time se Vuk Karadi, implicite,
oitovao kao pobornik junoslovenskog knjievnog jedinstva, ijom su se zavodljivom vizijom
zanosili u to vrijeme (etrdesetih godina XIX vijeka) najugledniji srpski i hrvatski pisci, kao to su:
Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, Ivan Maurani, Petar Preradovi, Petar Patrovi Njego, Branko
Radievi, Djuro Danii, Ivan Franjo Juki i brojni drugi. Vrijedna je panje i Vukova teza da treba
uvesti ijekavsko narjeje u knjievnost i zato to su na njemu sainjene najljepe i najpopularnije
narodne pjesme. O znaaju narodnih pjesama za irenje ovog narjeja, odnosno bosanskog jezika
pisae se kasnije, a ovdje, s tim u vezi, treba istai injenicu da je najljepe epske pjesme Vuk
prikupio od pjevaa i kazivaa iz Bosne i Hercegovine Filipa Vinjia, Teana Podrugovia, starca
Milije i starca Raka, to je jo jedan dokaz u prilog pomenutom Vukovom uvjerenju da se najljepe
i najistije govori u ovoj zemlji. Vjerovatno je to uvjerenje djelimino uslovljeno u Vukovim
porijeklom. Svi njegovi preci, naime, potiu iz Hercegovine. To je dalo povoda jednom ovdanjem
knjievnom istoriaru za tvrdnju da je, u velikoj mjeri determinisan Bosnom Vukov duhovni ivot; da
je Bosna predodredila njegove ivotne poglede i stvaralatvo; da se u njegovim knjigama bitno
obznanio i cio bosanskohercegovaki jeziko-knjievni, etnografsko-kulturni, nacionalno-vjerski
i drutveno-politiki kompleks
185
.
Potrebno je, na kraju, ukazati na jo jedan razlog koji je uticao na Vuka Karadia da se
opredijeli za ijekavsko narjeje bosanskog jezika . On se tako opredijelio, pored ostalog, i zato to je
smatrao da je Bosna i Hercegovina etniki i duhovno najzdravija i najistija junoslovenska zemlja,
koju nisu iskvarili tudjinski uticji. I zato je ona predodredjena da postane duhovno i knjievno jezgro
srpskog naroda (kao i ostalih Junih Slovena koji su jeziki bliski Srbima), zato ona treba da potisne
periferijsko srpstvo u junoj Ugarskoj, kod koga je, pod uticajem stranih kultura (njemake
i madjarske) iskvaren jezik i cjelokupni duhovni i nacionalni ivot. I zbog toga je, pored ostalog, Vuk
Karadi narodnu knjievnost na bosanskom jeziku pretpostavio cjelokupnoj umjetnikoj
knjievnosti ugarskih Srba, koja je pisana rdjavim, izvjetaenim i nerazumljivim jezikom i na
nezdravoj nacionalnoj podlozi. Poto je on smatrao, prema tvrdjenju Jovana Skerlia, da su Srbi iz
Ugarske izopaen, nedovoljno nacionalan deo naroda , bojao se da e oni svojom literaturom iskvariti
ostalo srpstvo, pa je odbacivao i cjelokupnu tu literaturu, a ne samo njen iskvareni jezik
186
.
Sudei prema navedenim miljenjima, Vuk Karadi je bio uvjeren da slovenski narodi,
u ovom sluaju Srbi, istotu i autentine vrijednosti svoga nacionalnog bia mogu lake ouvati pod
turskom nego pod ugarskom ili austrijskom vlau. Ovdje ne moemo istraivati uzroke i opravdanost
takvog, na prvi pogled, paradoksalnog uvjerenja. Samo emo, s tim u vezi, ukazati da su i neki drugi
ugledni istraivai i pisci (na primjer: Dragutin Prohaska, Vladimir orovi i Petar Koi) tvrdili da
su pod turskom upravom Sloveni bili, u manjoj ili veoj mjeri, socijalno i egzistencijalno ugroeni,
dok im je dua bila slobodnija nego pod ma kojom tudjinskom hrianskom vlau. Moda je i zbog
toga (kako je svojevremeno tvrdio i Jakob Grim) folklorno nasljedje turskih Slovena mnogo bogatije
i umjetniki vrednije od nasljedja austrijskih Slovena; moda je i to uticalo da bosanski jezik
postane ljepi i popularniji od svih ostalih idioma, to je sigurno doprinijelo njegovom spontanom
irenju u vie junoslovenskih zemalja
187
. Time se ovaj jezik, ije se ishodite nalazi u Bosni

184
Isto.
185
Muhsin Rizvi: Izmedju Gaja i Vuka. Sarajevo, 1989, str. 8-9.
186
Jovan Skerli: Istono ili juno nareje. Pisci i knjige, II. Beograd 1964, str. 342-343.
187
O tome je posebno pisao Dragutin Prohaska u navedenoj knjizi.
i Hercegovini, nametao bez iije podrke za zajedniki knjievni jezik etiri junoslovenska naroda,
uprkos tome to su literarne tradicije susjednih zemalja bile mnogo razvijenije.
I bosanski jezik je, zahvaljujui najvie njegovim svojstvima i kvalitetima koji su naznaeni i
u ovom radu, konano prihvaen u XIX vijeku kao zajedniki knjievni jezik Srba, Hrvata, Bonjaka
i Crnogoraca. Ali velike, neprocjenjive zasluge za to prihvatanje ima i Vuk Stefanovi Karadi, koji
je punih pedeset godina (od 1814. do 1864. godine) vodio teku i upornu borbu za reformu knjievnog
jezika i pravopisa. Ta borba, koju je Djuro Danii slikovito nazvao rat za srpski jezik i pravopis ,
bila je tako duga i muna, prvenstveno, zato to srpska kulturna javnost u junoj Ugarskoj, koja je sve
do ezdesetih godina XIX vijeka bila glavni nosilac knjievnog ivota srpskog naroda, nije mogla da
se oslobodi pomenutog straha od germanizacije i katolianstva, pa je ostala pobornik izolacije
i arhaine tradicije. Stoga Vukova reforma, koju su od etrdesetih godina bezrezervno podravali
samo mladji pisci iz Vojvodine (prvo Branko Radievi i Djuro Dniia potom Jovan Jovanovi,
Zmaj Djura Danii i Laza Kosti), nije zvanino prihvaena u Srbiji sve do kraja njegovog ivota,
nego tek etiri godine kasnije (1868). Tako je, uprkos svim otporima, novotokavski dijalekt, odnosno
bosanski jezik (ali uz mogunost upotrebe narjeja ijekavskog i ekavskog), postao srpski knjievni
jezik, koga su prihvatila dva junoslovenska naroda Srbi i Crnogorci.
A kada je Vukova reforma prihvaena u knjievnosti druga dva naroda Bonjaka i Hrvata?
U Bosni i Hercegovini je ona ozvaniena jo 1866. godine, dakle dvije godine prije nego u Srbiji, iako
se u ovoj zemlji niko nije posebno angaovao oko toga. Prvu su se, u skladu sa Vukovim reformskim
principima, poeli publikovati bosanskogercegovaki listovi, a od 1867. godine i kolske knjige
i knjievna djela domaih pisaca. Tako je ijekavska varijanta bosanskog jezika , za koju se zalagao
i Vuk Karadi, prihvaena preutno u Bosni i Hercegovini, bez ikakvih otpora, potresa i polemika.
Ovom jeziku se nije suprotstavila nijedne konfesionalna knjievna tradicija (koje su imale drugaije
knjievne jezike), kao ni zvanina turska vlast. On je vrlo brzo iz ovdanje srpske knjievne tradicije
potpuno potisnuo arhaini srpskoslavenski jezik
188
. Bonjaka i hrvatska knjievna tradicija su,
takodje, bez veih potresa i otpora svoj jezik uskladjivale sa principima Vukove reforme. Takvo
jednoduno prihvatanje ove reforme objanjava se, prije svega, injenicom da je ona utemeljena na
bosanskom jeziku koji je blizak svim narodima Bosne i Hercegovine.
Za razliku od ove zemlje, Hrvatska nije bila tako spremna da prihvati sve principe Vukove
knjievnojezike reforme. U ovoj zemlji se, zapravo, etrdesetih godina XIX vijeka iskristalisala tzv.
ilirska koncepcija knjievnojezike reforme koja se razlikovala od Vukove. Tom koncepcijom je
predvidjeno stvaranje jedinstvenog knjievnog jezika za sve June Slovene (Hrvate, Sre, Slovence,
Bugare, zatim Makedonce, Crnogorce i Bonjake, koji se jo nisu bili nacionalno konstituisali). Za
osnovu tog jezika predloena je jedna varijanta starotokavskog dijalekta, kombinovana sa izvjesnim
elementima kajkavskog i akavskog dijalekta. To je bio koine, odnosno vjetaki jezik sainjen od
triju dijalekata, medju kojima je najvaniji starotokavski, dok je Vukova koncepcija zasnovana samo
na novotokavskom dijalektu (odnosno bosanskom jeziku ). Medjutim, ovaj koine je bio suvie
komplikovan i neprimjenjiv u knjievnosti, a hrvatski pisci nisu bili spremni da prihvate Vukovu
koncepciju, jer je hrvatska knjievna tradicija utemeljena na tri dijalekta tokavskom, kajkavskom
i akavskom. Istina, neki od ovih pisaca su u naelu podravali Vukovu koncepciju, ali nisu imali
dovoljno snage i autoriteta da je nametnu hrvatskoj kulturnoj javnosti. Takav zakljuak se namee
u vezi sa sprovodjenjem odluka tzv. Bekog knjievnog dodovora iz 1850. godine. Taj Dogovor je
usvojila i potpisala grupa od 7 uglednih pisaca i naunika: dva Srbina (Vuk Karadi i Djuro Danii),
pet Hrvata (Ivan Maurani, Dimitrije Demetar, Ivan Kukuljevi Sakcinski, Vinko Pacel i Stjepan
Parmaevi) i jedan Slovenac (Franc Mikloi). Njime se predlae uvodjenje bosanskog jezika
u knjievnost, u skladu sa principima Vukove knjievnojezike reforme. Ali je u Hrvatskoj ovaj
Dogovor jednostavno ignorisan, pa se i dalje insistiralo na provodjenju pomenute ilirske koncepcije
reforme, za koju se uporno zalagala tzv. Zagrebaka filoloka kola. I tek se devedesetih godina od
nje konano odustalo, jer se vjetaki jezik nije mogao nametnuti hrvatskoj knjievnosti. Zahvaljujui

188
Vidi: Vojislav Bogievi: Pismenost u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1975, str. 227-231.
tome, hrvatski lingvisti i pisci koji su podravali Vukovu koncepciju, mogli su da se angauju na
provodjenju knjievnojezike reforme u skladu sa ovom koncepcijom
189
. Oni su sainili pravopis,
gramatiku i rjenik knjievnog jezika i stvorili sve pretpostavke za standardizaciju toga jezika
u skladu sa principima Vukove reforme. To je omoguilo da bosanski jezik konano postane
i hrvatski knjievni jezik. Tako je tek krajem XIX vijeka zavren proces knjievnojezike integracije
junoslovenska naroda Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca, koji se poeo razvijati, kao to smo
vidjeli, jo polovinom XVI vijeka.
Veliki doprinos ovoj integraciji, odnosno prihvatanju bosanskog jezika za zajedniki knjievni
jezika etiri pomenuta naroda, dala je i njihova narodna knjievnost. Ona je mogla da postane tako
znaajan integrativni faktor zahvaljujui njezinim jezikim i duhovnim obiljejima, po kojima se,
u velikoj mjeri, razlikovala od pisane, odnosno zvanine knjievnosti ovih naroda. Dok su njihove
pisane knjievnosti bile podredjene razliitim religijama i razvijale se na razliitim jezicima,
(arhainim ili stranim), usmena knjievnost nije bila u slubi nijedne posebne religije, a razvijala se na
ivom narodnom jeziku, koji je bio razumljiv pripadnicima raznih vjera i nacija. Zbog toga su pisane
knjievnosti bile faktor dezintegracije, a usmena, odnosno narodna knjievnost faktor duhovne
i jezike integracije Junih Slovena. Poto nije sputavana, kao pisana knjievnost, krutim jezikim
i vjerskim barijarama, narodna knjievnost, a posebno ona na bosanskom jeziku , koji je bio
najrasprostranjeniji i najpopularniji, mogla je da se nesmetano iri na junoslovenskim etnikim
prostorima. Zahvaljujii tome, ona je duhovno zbliavala, pa i ujedinjavala pripadnike razliitih
konfesionalnih i etnikih zajednica. Kao takva, ona je sve vie postajala njihova zajednika kulturna
tekovina, pa se nametala potreba i za njenom jezikom unifikacijom. Zbog toga je, vjerovatno,
najvee stvaralake domete ova knjievnost imala upravo na bosanskom jeziku , kome je tenja za
unifikacijom omoguila veliku ekspanziju, pa je prije nekoliko stoljea postao zajednikim idiomom
svih naroda u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama. Drugim rijeima, moe se rei da je ira
junoslovenska unifikacija narodnog jezika na osnovama novotokavskog dijalekta doprinijela
unifikaciji i irenju same narodne knjievnosti. Ali se ta unifikacija nije odvijala samo na jezikom,
ve i na irem duhovnom i stvaralakom planu. I tako je narodna knjievnost sve vie postajala
jedinstveno duhovno dobro junoslovenskih naroda koji govore bosanskim jezikom . Uzimajui
u obzir ovu injenicu, jedan od najuglednijih hrvatskih povjesniara knjievnosti, Antun Barac,
predvidjao je 1919. godine da e narodna knjievnost, pored ostalog, doprinijeti stvaranju jedinstvene
umjetnike knjievnosti Junih Slovena
190
. Iako se takva predvidjanja nisu ispunila, ne moe se
osporiti teza, koja je verifikovana naunim istraivanjima, da je narodna knjievnost, u velikoj mjeri,
zbliila umjetnike knjievnosti svih junoslovenskih naroda, a posebno Srba i Hrvata
191
.
Ona je mogla da izvri tako znaajnu misiju zato to se prethodno sama homogenizirala
i postala nedjeljiva, pa je kao takva vrila uticaj i na pomenute umjetnike knjievnosti. Na tu njenu
nedjeljivost ukazuju i poznati istraivai. Tako, na primjer, Vojislav Djuri izriito tvrdi da se Srpsko-
hrvatska epika ne moe deliti na srpsku i hrvatsku, jer je i po predmetu i po izrazu jedna organska
celina
192
. Ali to nije sluaj samo sa epikom, ve i sa cjelokupnom usmenom knjievnou ova dva
naroda, to se moe zakljuiti na osnovu sljedeeg iskaza Maje Bokovi Stulli:
Jo je vra uzajamna veza usmene knjievnosti Hrvata i Srba; ona se iri na zajednikom
jeziku i, tavie, brojnim i obilnim migracijama u prolosti i prepletenim povijesnim kantaktima

189
Vidi: Zlatko Vince: Odnos iliraca i Vuka Stefanovia Karadia. Zbornik radova o Vuku..., isto, str. 63-72.
190
Antun Barac: Knjievno jedinstvo. Knjievni jug, br. 4, Zagreb, 1919.
191
Vidi:
Maja Bokovi-Stulli: Usmena knjievnost u sklopu povijesti hrvatske knjievnosti.Usmena knjievnost. Zagreb
1971, str. 31-59.
192
Vojislav Djuri: O narodnim epskim pesmama. Antologija narodnih epskih pesama, I. Srpska knjievnost u
sto knjiga, knj. 5. Novi Sad-Beograd 1969, str. 7.
oblikovala se u takvoj medjusobnoj povezanosti da se ne bi mogla razdvojiti u dvije samostalne
cjeline
193
.
Sudei po tome, narodnu knjievnost junoslovenskih naroda (pogotovu onih kod kojih se
proirio bosanski jezik ) nije mogue podijeliti po nacionalnim kriterijima, jer folkloristika nije
u stanju da utvrdi medjusobne distinkcije etnikih i nacionalnih osobina pojedinih vidova narodne
knjievnosti, pogotovu prozne
194
. Kako tu distinkciju utvrditi, recimo, u narodnim pripovijetkama kad
im je jezik istovjetan, a motivi i sadraji, u veini sluajeva, nacionalno neutralni ili univerzalni? Pa
ak i pripovijetke o Eri, Nasrudin-Hodi i Kraljeviu Marku koje, na prvi pogled, imaju ue
konfesionalno-nacionalno obiljeje, prihvaene su od veine junoslovenskih naroda kao njihovo
zajedniko folklorno blago.
Od navedenih ocjena o jedinstvu narodne knjievnosti djelimino se izuzimaju epske i lirske
pjesme, koje imaju naglaena vjerska i ideoloka obiljeja, pa ih uslovno moemo podijeliti, ali ne po
nacionalnim ve po religijskim kriterijima, na hrianske i muslimanske
195
.
Veliki doprinos jedinstvu i irenju narodne knjievnosti (kao i bosanskog jezika ) dale su
migracije stanovnitva, o kojima se naprijed pisalo. Zahvaljujii tim migracijama, koje su trajale
nekliko stoljea, jedan dio dinarskog ivlja, gdje je bila najrazvijenija narodna knjievnost, odselio je
na sjerer (u Vojvodinu i Madjarsku), drugi na jugozapad (ka crnogorskom i dalmatinskom primorju),
a trei na zapad (ka Bosni i Hrvatskoj), nosei sa sobom i svoje folklorno blago, u kome se najvie
isticala epska poezija, inspirisana kosovskom tragedijom i mitologijom
196
. O prodoru ove epike
u pomenute zemlje sauvana su autentina svjedoanstva iz XVI vijeka. Jedno od tih svjedoanstava
je i zapis medjarskog dvorskog pjevaa Tinodija, u kome se tvrdi da u Madjarskoj niko ne pjeva bolje
epske pjesme u srpskom nainu , to jest uz gusle, od nekoga Dimitra Karmana. I Slovenac Benedikt
Kuripei, koji je kao lan jedne diplomatske misije proputovao 1530. godine kroz junoslovenske
zemlje, svjedoi u svom putopisu da se u svim tim zemljama pjeva o legendarnom junaku srpske
epike Milou Obiliu. Ovaj junak je predstavljen kao uven i slavan vitez, koji je na granici svaki dan
inio mnoga viteka djela, o kojima se i danas mnogo pjeva kod Hrvata i po onim krajevima . Tree
indirektno svjedoanstvo potie od hrvatskoga pisca Petra Hektorovia sa otoka Hvara. On je u jedno
svoje djelo, objavljeno 1568. godine, unio i pjesmu o Marku Kraljeviu, najveem junaku srpske
narodne epike, pod naslovom Marko Kraljevi i brat mu Andrija , koju je sarpskim nainom ,
odnosno uz gusle, otpjevao ribar Paskoj. Valja, s tim u vezi, istai da je Marko Kraljevi u vrijeme
zapisivanja ove pjesme bio vrlo popularan i u drugim krajevima Dalmacije. O toj popularnosti
najbolje svjedoi ouvani zapis iz 1547. godine, u kome se opisuje kako jedan slijepi vojnik pjeva
u Splitu o Marku Kraljeviu, a sav narod koji je stajao oko njega pjevae s njime
197
. Postoje i brojna
druga svjedoanstva iz XVI, XVII i XVIII vijeka o popularnosti epskih narodnih pjesama koje su se
pevale u to vreme na prostoru od Kotora i Perasta, preko Dubrovnika, Stoma, Starog Grada na Hvaru

193
Maja Bokovi-Stulli..., isto, str. 47.
194
Maja Bokokvi-Stulli: Usmena knjievnost kao umjetnost rijei. Zagreb, 1975, str. 193.
195
Vidi: Muhsin Rizvi: Knjievno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske
vladavine, I. Sarajevo, 1973, str. 8-16.
196
Svetozar Koljevi: Na junaki ep. Beograd 1974, str. 23-25.
197
Vidi:
a) Svetozar Koljevi..., isto, str. 23.
b) Benedikt Kuripei: Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. Srajevo, 1950, str, 33.
Petar Hektorovi: Ribanje i ribarsko prigovranje. Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 7, Zagreb 1968, str.
187.
Maja Bokovi-Stulli: Usmena knjievnost..., isto, str. 15.
do ibenika i Zadra, u pesmama u kojima je srpska epika nerazluivo spojena s hrvatskom
i crnogorskom
198
.
Tako su se, pored epske poezije, i svi ostali anrovi narodne knjievnosti irili u pomenutim
zemljama koje su bile obuhvaene seobama stanovnitva. To je doprinosilo i velikoj ekspanziji
bosanskog jezika , o kojoj smo pisali, kao i sve veoj unifikaciji ove knjievnosti jezikoj,
duhovnoj i poetolokoj. Na osnovu toga, moe se govoriti o jedinstvu i kontinuitetu svekolike
srpskohrvatske epske tradicije, njene gradje, tema i motiva, jezikih sintagmi, stilskih figura
i pesnike vizije
199
. U to se moemo uvjeriti na osnovu komparativne analize dviju zbirki narodnih
pjesama iz XVIII vijeka (Erlangenskog rukopisa i Bogiieve zbirke) i pjesnikih zbirki Vuka
Karadia. U Erlangenskom rukopisu se nalaze deseterake narodne pjesme, zabiljeene u Slavoniji
oko 1720. godine; Bogiieva zbirka je sainjena od narodnih pjesama, u desetercu i bugartica, koje
su u toku XVIII vijeka zapisivane, preteno u primorskim krajevima; a u zbirkama Vuka Karadia su
pjesme to ih je ovaj pisac sam prikupio poetkom XIX vijeka od pjevaa i kazivaa iz vie
junoslovenskih zemalja (Vojvodine, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore). Komparativnom
analizom ovih triju zbirki narodne poezije Svetozar Koljevi je utvrdio da je jezika osnova u svima
njima zajednika, odnosno tokavska. Medjutim, Erlangenski rukopis sadri u sebi izvjesne elemente
kajkavtine, koji su se javili pod uticajem lokalnih govora starosjedjelakog slavonskog stanovnitva,
dok se u Bogiievoj zbirci osjeaju primjese lokalnih primorskih govora i akavtine, da bi se
konano iz Vukove zbirke potisnuli svi drugi dijalekti i ostao isti bosanski jezik . Osim zajednike
jezike osnove, pomenute tri pjesnike zbirke imaju zajednike, ili vrlo sline teme i motive, zatim
zajednike epske junake (istorijske, legendarne i mitske), zajedniku metriku, iste ili sline jezike
sintagme, iste stilske figure (poev od slovenske antiteze do tipskih epiteta i metafora), ista opta
mjesta, jezike ablone i pjesnike konvencije, iste ili vrlo sline ideje, tenje, osjeanja i shvatanja
ivota
200
.
Na osnovu ove analize moe se pratiti geneza narodne poezije Junih Slovena u proteklim
stoljeima, kao i proces njene jezike, duhovne i stvaralake unifikacije. Velike zasluge za tu
unifikaciju ima i Bosna i Hercegovina. Ona nije bila samo posrednik, preko koga se u susjedne zemlje
irila narodna knjievnost, kao i bosanski jezik , nego mnogo vie od toga. Ona je, po miljenju
najupuenijih istraivaa, postala najvanije arite i utoite narodne poezije, koja se na njenom
podruju jeziki potpuno izbrusila i doivjela najvei stvaralaki procvat. Drugim rijeima, narodne
pjesme su u ovoj zemlji bile nasuna duhovna potreba veine ljudi, to se moe zakljiiti i na osnovu
sljedee tvrdnje Vuka Karadia:
Junake se pjesme danas najvie i najivlje pjevaju po Bosni i po Ercegovini i po Crnoj Gori
i po junim brdovitim krajevima Srbije
201
.
Osim toga, Vuk je smatrao da su najljepe narodne pjesme one koje su porijeklom iz Bosne
i Hercegovine, gdje se govori najistije i najpravilnije , pa je uvijek jezik ovih pjesama uzimao kao
uzor pravilnosti i ljepote umjetnike. Zato je najradije od pjevaa iz ove zemlje zapisivao pjesme za
svoju antologijsku zbirku narodne poezije
202
.
I drugi istraivai su isticali Bosnu i Hercegovinu kao najvaniju postojbinu narodne poezije.
Ona je, po miljenju Dragutina Prohaske, klasini teren narodne poezije, na kome su sainjene
najljepe epske i lirske pjesme Junih Slovena. Slino miljenje je imao i slovenaki slavista Matija
Murko, sudei prema sljedeim njegovim zapaanjima:

198
Svetozar Koljevi..., isto, str. 27.
199
Isto, str. 36.
200
Isto, str. 27-96.
201
Vuk Karadi: Srpske narodne pjesme. Skupio Vuk Stefanovi Karadi, knj. 1. Beograd 1963, str. XVI.
202
Muhsin Rizvi: Hercegovina i Bosna u ranom Vukovu stvaranju.Zbornik radova o Vuku..., isto, str. 380-381.
Najbolje se sauvala epska narodna poezija u Bosni, a jo vie u Hercegovini i Crnoj Gori,
naroito na staroj granici onih dviju pokrajina... To su, uglavnom, zemlje na visoravnima, naseljene
dinarskom rasom, jakom, herojskom, a istovremeno rafiniranih osjeanja, obdarenom matom
i inteligencijom, kao i smislom za jezik i formu
203
.
Ako imamo u vidu sva navedena miljenja i ocjene, shvatiemo zato su najznaajnije zbirke
narodne poezije Junih Slovena, koje su publikovane u XIX vijeku, sastavljene od pjesama
prikupljenih preteno u Bosni i Hercegovini
204
. Te su zbirke dale veliki doprinos zbliavanju
nacionalnih knjievnosti Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca i ubrzale su proces knjievnojezike
integracije ova etiri naroda, o kome se naprijed pisalo. Zato je jedan savremeni hrvatski pisac
i istoriar knjievnosti, nazvao usmenu knjievnost koja se razvila na prostorima Bosne i Hercegovine
zlatnim mostom izmedju jezika i knjievnosti Srba i Hrvata
205
. Ona je, isto tako, bila zlatni most
izmedju literatura sva etiri naroda koji su prihvatili bosanski jezik , jer ih je i duhovno i jeziki
zbliila
206
.
S obzirom na pomenuti znaaj Bosne i Hercegovine za unifikaciju, razvoj i irenje narodne
knjievnosti, potrebno je neto rei i o tome kako je ova knjievnost prodirala u susjedne zemlje i
kakav je uticaj vrila u njima. Taj prodor su omoguile, prije svega, velike seobe stanovnitva, o
kojima sam naprijed pisao. Poto su ove seobe bile masovne, one su, u velikoj mjeri, promijenile
etniku strukturu, psihike osobine, obiaje, jezik i folklor domorodaca u vie junoslovenski zemalja.
Osnovno obiljeje svim tim promjenama davalo je dinarsko stanovnitvo, kao glavni nosilac svih
migracionih procesa i kao najvitalniji elemenat na junoslovenskim etnikim prostorima. U skladu
s tim, dinarci su nametali svim zemljama u koje su doseljavali i svoj ivopisni folklor, a naroito
epske pjesme, u kojima su najpotpunije ovaploeni njihov jezik, duh i moralni nazori
207
. I taj njihov
folklor, skupa sa takodje njihovim bosanskim jezikom , postao je, kao to smo vidjeli, inilac
dohovne i jezike integracije nekoliko junoslovenskih naroda. Nedjutim, on nije mogao da postane
inilac sveobuhvatnije kulturne i politike integracije ovih naroda, ne samo zbog otpora razliitih
ideologija, religija i tradicija, ve i zato to je dinarsko stanovnitvo bilo u civilizacijskom pogledu
suvie arhaino. Ono je, zapravo, zbog nepovoljnih istorijskih procesa koji se ovdje ne mogu
razmatrati, ostalo u okvirima preteno ruralne i patrijarhalne civilizacije, pa kao takvo nije moglo da
bude nosilac procesa ire drutvene integracije, kojom treba da se bavi gradjanska klasa i njena
inteligencija.
Osim toga, integrativne mogunosti narodne epske poezije limitirane su njenim feudalnim
ishoditima i mitskom svijeu, njenim zapostavljanjem istorije i tradicije svih junoslovenskih
naroda osim srpskog, a djelimino i njenim ideolokim konfrontacijama sa islamom. Sline ocjene bi
se mogle izrei i o muslimanskoj epskoj poeziji, s tom razlikom to se ona ideoloki konfrontira
i suprotstavlja hrianskom svijetu i velia bonjaku, a ne srpsku tradiciju.
Ako imamo u vidu sve navedene injenice i okolnosti, moemo govoriti i o protivurjenim
uticajima epske narodne poezije, kao najpopularnijeg vida usmene knjievnosti. Ona je doprinosila
duhovnoj i jezikoj integraciji junoslovenskih naroda, ali je svojim arhainim patrijarhalnim,
feudalnim, mitskim i djelimino religijskim idejama podsticala izvjesne procese politike
dezintegracije tih istih naroda. Medjutim, u onom radu, koji se bavi knjievnom istorijom, ne moe se
istraivati njena uloga u politikom ivotu. Zato se ovdje u prvi plan istie integrativna funkcija
narodne poezije, koja je najvie dola do izraaja upravo u knjievnosti i jeziku.

203
Matija Murko: Epska narodna poezija u Jugoslaviji poetkom XX vijeka. Narodna knjievnost (izbor studija).
204
Sakupljai i redaktori tih pjesnikih zbirki bili su: Vuk Stefanovi Karadi, Sima Milutinovi Sarajlija, Ivan
Franjo Juki i Grga Marti, Bogoljub Petranovi, Vuk Vrevi, Kosta Herman i Luka Marjanovi.
205
Maja Bokovi-Stulli: Usmena knjievnost u sklopu..., isto, str. 47.
206
Vladimir orovi: Bosna i Hercegovina. Beograd 1925, str. 102-103.
207
Jovan Cviji: Balkansko poluostrvo i junoslovenske zemlje. Beograd 1966, str. 159-191.
Ostvarivanju takve funkcije dosta je doprinijela i pomenuta jezika i umjetnika kristalizacija
nrodne knjievnosti na podruju Bosne i Hercegovine. Time se ona, u izvjesnom smislu, jeziki
standardizirala, pa je mogla da ostvari i velike umjetnike domete, zbog kojih su svojevremeno
Vukove pjesnike zbirke dobile vrlo laskave ocjene u naunoj i knjievnoj javnosti gotovo cijele
Evrope. Zahvaljujui takvim njenim kvalitetima, narodna knjievnost nije samo doprinijela
knjievnojezikoj integraciji Junih Slovena, o kojoj se naprijed pisalo, nego je u velikoj mjeri uticala
i na sve njihove knjievne preporode u XIX vijeku. Bez tog njenog uticaja, koji treba posebno
valorizirati u kontekstu razvoja pojedinih nacionalnih literatura, ove literature se ne bi mogle
osloboditi arhainih tradicija i dobiti mogunost da se dalje razvijaju.
O irenju narodne knjievnosti iz Bosne i Hercegovine u okolne junoslovenske zemlje moe
se stei potpunija predstava na osnovu brojnih svjedoanstava, od kojih su neka ve spomenuta. Sva
ta svjedoanstva pokazuju da se narodna knjievnost na bosanskom jeziku spontano i uspjeno irila
u svim ovim zemljama zato to je bila vrlo popularna i kod domorodakog stanovnitva, a ne samo
kod dinarskih doseljenika. O toj popularnosti svjedoi i hrvatski pisac Matija Antun Reljkovi iz
XVIII vijeka, koji nije mogao da shvati i opravda toliki kult epskih junaka. Zato prigovara svojim
Slavoncima koji su bili veinom bosanskog porijekla to u kolu pjevaju o Kraljeviu Marku
i slave ga kao sveca
208
.
Tako je narodna knjievnost, zahvaljujui u velikoj mjeri doseljenicima iz Bosne
i Hercegovine, duhovno i jeziki zbliila stanovnike razliitih zemalja i razliitih konfesija na
junoslovenskim etnikim prostorima. Drugim rijeima, seoba naroda, ekspanzija bosanskog jezika
i irenje narodne knjievnosti na tom jeziku, izazvali su civilizacijske i druge promjene na ovim
prostorima, o ijem znaaju pie sljedee Aleksandar Beli, jedan od najuhlednijih junoslovenskih
lingvista XX vijeka:
Eto, taj silni pokret koji je ponovo izmeao na istok i jug sa severom i zapadom stvorio je
neobine prilike u naoj zemlji. Strana invazija koja je ila za tim da na narod pocepa i razjedini
duhovno ga je pribliila u velikom delu njegove zemlje. Tako je dobiven i onaj srpskohrvatski
knjievni jezik koji se ogleda u slavnim narodnim pesmama i drugim proizvodima narodne
tradicionalne usmene knjievnosti i koji je u toku XIX veka celina srpskoga i hrvatskoga naroda
primila kao svoj zajedniki kulturni izraz
209
.
Zahvaljujui ovom zajednikom kulturnom izrazu , knjievnosti etiri junoslovenska naroda
Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca postale su vrlo bliske. Istina, one se nisu samim tim stopile
u jednu knjievnost, kao to su prieljkivali i oekivali zagovornici knjievnojezike integracije, ali
su, zbog zajednikog knjievnog jezika, postale toliko srodne da je teko utvrditi jasne granice medju
njima. Ranije su one bile tudje i nepoznate jedne drugima, jer su pisane na razliitim regionalnim
dijalektima, na arhainim i mrtvim jezicima (srpskoslavenskom i latinskom), pa ak i na ivim
stranim jezicima (njemakom, talijanskom, madjarskom, turskom, arapskom, persijskom
i ruskoslavenskom). Kada je, poslije knjievnojezike integracije na principima reforme Vuka
Stefanovia Karadia, bosanski jezik potisnuo iz pomenutih nacionalnih literatura sve te dijalekte
i jezike, one su postale, u izvjesnom smislu, komplementarne, pa ak i zajednike. To je dalo povoda
hrvatskom piscu Antunu Gustavu Matou, koji je bio protivnik politike integracije Junih Slovena,
da postane pobornik njihove knjievne integracije, to se moe zakljuiti i na osnovu sljedeih
njegovih iskaza:
Jugoslavenska ideja je, prije svega, kulturna ideja, misao da nam je literatura zbog slinosti
jezika istovetna (...) Ma koliko bili razliiti srpski i hrvatski politiki putovi i interesi, jedinstvo
knjievnog jezika upuuje nas (i unato nama) na zajednitvo kulture
210
.

208
Dragutin Prohaska..., isto, str. 176.
209
Aleksandar Beli: Oko naeg knjievnog jezika. Beograd 1951, str. 15.
210
Antun Gustav Mato: Djela, knj. 8, str. 88, knj. 16, str. 15. Zagreb 1938-1940.
Ovim iskazima se preutno istie istorijski znaaj knjievnojezike integracije Junih Slovena
(odnosno Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca) i problematiziraju pitanja buduih odnosa izmedju
njihovih nacionalnih literatura. Te se literature vie ne mogu, po miljenju Matoa, razvijati izolovano
jedna od druge, ak i kad bi to htjeli njihovi protagonisti, jer ih zajedniki jezik upuuje i na knjievno
zajednitvo. Ovo zajednitvo moe biti slino onom koje su ostvarile knjievnosti arapskih drava
(iji je zajedniki knjievni jezik arapski), ili knjievnosti vie hispanoamerikih drava (iji je
zajedniki knjievni jezik panski), iako sve te drave egzistiraju neovisno jedna od druge. To znai
da je mogue govoriti o knjievnom jedinstvu, ili knjievnom zajednitvu, razliitih naroda koji imaju
zajedniki jezik, pa makar ivjeli i u razliitim dravama. Jer knjievno jedinstvo zavisi, prije svega,
od jedinstva knjievnog jezika, a ne od dravnih granica. Stoga u viejezinoj dravi moe biti vie
knjievnosti, ali isto tako i vie drava sa zajednikim knjievnim jezikom mogu da ostvare knjievno
zajednitvo, koje e svim njihovim lliteraturama pomoi da se uspjenije razvijaju, jer e se oslanjati
na bogatu i raznovrsnu knjievnu batinu.
Zar sve navedene injenice i miljenja ne ukazuju na potrebu da se fenomen mogue knjievne
integracije ili knjievnog zajednitva junoslovenskih naroda posmatra i valorizira neovisno od svih
drugih njihovih odnosa (istorijskih, vjerskih i politikih)? Jer knjievno jedinstvo ovih naroda, o kome
su sanjali najvei hrvatski i sprski pisci u posljednjih nekoliko stoljea (od Ivana Gundulia do Tina
Ujevia i od Dositeja Obradovia do Ive Andria) nije moglo nikoga da ugrozi, niti da izazove
antagonizme kao vjerska ili politika unija. Naprotiv, ono bi, po miljenju njegovih pobornika, moglo
biti samo od koristi svim junoslovenskim narodima koji imaju zajedniki knjievni jezik. Ono bi im
pomoglo da se oslobode regionalne izolacije i umalosti, da se duhovno obogauju i povezuju svoje
stvaralake snage, to bi im omoguilo da i sami vie participiraju u stvaranju moderne evropske
i svjetske kulture. Prema tome, znaaj knjievnog jedinstva je viestruk. Ono zbliava, obogauje
i preobraava junoslovenske nacionalne literature, potiskujui iz njih sve to je provincijalno,
diletantsko, arhaino i neprimjereno modernoj knjievnosti. Ostaje, medjutim, otvoreno pitanje da li
e se i u kojoj mjeri e se to jedinstvo moi ostvariti, s obzirom na vrlo sloene politike odnose
izmedju junoslovenskih naroda, kojih se tiu ove opservacije.
Ako se ima u vidu sve to je naprijed reeno, moi e se stei potpunija predstava o smislu
i znaaju knjievnojezike integracije etiri junoslovenska naroda Srba, Hrvata, Bonjakai
Crnogoraca. Ta se integracija ostvarila na novotokavskom dijalektu, koji je u ranijim stoljeima
postao zajedniki narodni jezik ovih naroda, zahvaljujui ekspanzivnosti i popularnosti njegovoj. On
se najvie razvio i kristalizirao u Bosni i Hercegovini, pa se zato popularno naziva i bosanski jezik ,
a iz ove zemlje se proirio na druge junoslovenske etnike prostore posredstvom velikih seoba
stanovnitva i narodne poezije. S obirom na to, moe se zakljuiti da je Bosna i Hercegovina dala
veliki, moda i presudni doprinos svim povijesnim procesima, koji su stvorili preduslove za pomenutu
knjievnojeziku integraciju. Stoga se ovdje svi ti procesi razmatraju u korelaciji sa ovom zemljom,
kako bi se moglo doi do potpunijih saznanja o tome kako je i koliko je ona na njih uticala. Time se,
istovremeno, pokazuje koliko je ova zemlja duhovno, jeziki i etniki, pa samim tim i sudbinski
povezana sa svim susjednim junoslovenskim zemljama, i pored svih vjerskih, politikih
i civilizacijskih raskola, zbog kojih njeni odnosi sa njima nikada nisu mogli da budu uzorni i skladni.
82 Zakljuak
Zakljuak
U projektu Knjievnost Bosne i Hercegovine do XIX vijeka u junoslovenskom kontekstu
istrauju se odnosi izmedju literature ove zemlje i drugih junoslovenskih zemalja za period od XII do
kraja XVIII stoljea. U skladu s tim, utvrdjeni su sljedei ciljevi istraivanja:
praenje razvoja pismenosti i knjievnosti Bosne i Hercegovine u korelaciji sa drugim
junoslovenskim literaturama i civilizacijama, kako bi se na osnovu toga moglo doi do potpunijih
saznanja o njihovim vezama, medjusobnim proimanjima i uticajima;
prouavanje geneze i ekspanzije narodnog jezika i umene knjievnosti Bosne i Hercegovine na
ire junoslovenske prostore i njihovog doprinosa knjievnojezikoj integraciji etiri naroda Srba,
Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca.
Tako definisani ciljevi istraivanja omoguili su da se dodje do nekih novih i kompleksnijih
spoznaja o spoljnjim uticajima (religijskim, civilizacijskim i knjievnim) kojima je, u velikoj mjeri,
uslovljen razvoj pismenosti i knjievnosti Bosne i Hercegovine sve do savremenog doba. Ti su uticaji
najee dolazili iz susjednih junoslovenskih zemalja, koje su bile neposrednije povezane sa
razvijenijim stranim kulturama i civilizacijama (vizantijskom, latinskom i evropskom), pa su kao
takve blagotvorno djelovale i na ovdanju knjievnost. Medjutim, knjievnosti tih zemalja imale su
razliite religijske i civilizacijske osnove. Neke od njih razvijale su se u okrilju vizantijske civilizacije
i pravoslavne religije, a druge u okrilju latinske civilizacije i katolike religije. Zbog toga su, jo od
Srednjeg vijeka, vjerski knjievni i drugi uticaji ovih zemalja na Bosnu i Hercegovinu bili razliiti, ili
ak protivurjeni, pa je i to jedan od najvanijih razloga to ona nije mogla da se religijski i duhovno
homogenizira, to je i njena knjievnost uvijek bila optereena manjim ili veim unutranjim
raskolima.
Knjievnost srednjovjekovne Bosne razvijala se pod mnogo nepovoljnijim uslovima nego
knjievnosti susjednih junoslovenskih zemalja. Njen razvoj su najvie oteavali i ugroavali sljedei
inioci:
- politika kriza u zemlji, izazvana neprestanim sukobima izmedju bosanskih vladara (koji
su nastojali da uvrste centralnu vlast i ojaaju dravu) i feudalnog plemstva (koje se
borilo da povea svoje privilegije i autonomiju),
- nestabilan poloaj Crkve bosanske (glavnog pokrovitelja ovdanje knjievnosti), koju su
pravovjerne hrianske crkve, katolika i pravoslavna, proglasile heretikom i nastojale
da je unite,
- protivurjeni spoljnji uticaji religijski, knjievni i civilizacijski, zbog kojih bosanska
knjievnost nije mogla da se standardizira i da utvrdi svoje ciljeve i tenje.
Poto se srednjovjekovna bosanska drava nalazila u procijepu izmedju dviju rivalskih
civilizacija (pravoslavno-vizantijske i katoliko-latinske), koje su njenoj Crkvi bosanskoj, pa samim
tim i njoj samoj osporavale pravo na nezavisnost i opstanak, ni njena knjievnost nije mogla biti
potedjena od takvog osporavanja. Ta je knjievnost najvie zavisila od sveenika Crkve bosanske,
koje su pravovjerne crkve susjednih junoslovenskih zemalja igosale kao otpadnike od hrianstva.
Medjutim, oni ni u svojoj zemlji nisu imali vee podrke i pomoi za bavljenje knjievnim radom, kao
pravoslavni i katoliki monasi u drugim zemljama. Moda se to djelimino objanjava injenicom da
ni sama Crkva bosanska, o ijoj se pravoj prirodi i znaaju jo uvijek vode nauni sporovi, zbog
svojih arhainih i asketskih vjerskih uenja, nije imala dovoljno razumijevanja za knjievnost, kao ni
za druge vidove kulturnog stvaralatva.
I pored svih navedenih otpora, tekoa i nerazumijevanja, u srednjovjekovnoj Bosni su se
razvijali pojedini vidovi pismenosti i knjievnosti. Ovaj razvoj je, u velikoj mjeri, uslovljen saradnjom
sa susjednim junoslovenskim zemljama, koju nisu mogli da ugue ni najvei vjerski raskoli
i anatemisanja Crkve bosanske. Ta se saradnja odvijala istovremeno i sa srpskom irilskom
knjievnou (koja je pripadala pravoslavnom kulturnom krugu) i sa hrvatskom glagoljskom
83 Zakljuak
knjievnou (koja je pripadala katolikom kulturnom krugu), ali je bila intenzivnija i ivlja sa
irilskom knjievnou, vjerovatno zato to je od poetka XIII vijeka i u Bosni irilica postala
dominantno knjievno pismo. Upravo stoga u srednjovjekovnoj bosanskoj knjievnosti ima mnogo
vie irilskih nego glagoljskih spomenika. Zanimljivo je, medjutim, da se u tim irilskim
spomenicima nalaze izvjesni elementi glagoljskog pisma i knjievnosti, to ima specifian znaaj za
glavnu temu ovoga projekta. Zar to preplitanje dviju razliitih knjievnih tradicija (irilske
i glagoljske), koje su se razvijale u okrilju dviju antagonistikih civilizacija (vizantijske i latinske), ne
ukazuje na svjesnu ili nesvjesnu tenju protagonista bosanske knjievnosti da prihvatanjem obeju ovih
tradicija neutraliu i ublae razlike nedju njima. Vjerovatno su im te razlike smetale, pa su tragali za
nekakvim kompromisnim rjeenjem, a moda i za imaginarnim jedinstvom, pa su u bosansku irilicu
unosili neka slova ili grafike oblike iz glagoljice, a katkad su krae dijelove irilskih spomenika
ispisivali glagoljicom. Sline tenje za potiranjem ili ublaavanjem suprotnosti mogu se otkriti i
u drugim oblastima ivota srednjevjekovne Bosne. Na primjer, u vjerskom ivotu, kome je glavno
obiljeje dala Crkva bosanska, ija se uenja i obredi ne mogu identifikovati ni sa pravoslavljem ni sa
katolianstvom; pa ak i u narodnom govoru, jer je bosansko ijekavsko narjeje, u sutini, kompromis
izmedju ikavskog narjeja u hrvatskim zemljama i ekavskog narjeja u srpskim zemljama.
Sve te pojave i tenje, koje su posebno izraene u knjievnosti, nisu ni sluajne ni bezrazlone.
One su, u dobroj mjeri, izraz duhovne i etnike srodnosti stanovnitva srednjevjekovne Bosne
i susjednih junoslovenskih zemalja. Osim toga, one svjedoe o dubljim potrebama ove zemlje da to
vie ublai suprotnosti i razlike izmedju svojih istonih i zapadnih susjeda, jer je predosjeala da te
suprotnosti mogu i nju ugroziti. Ako u tom kontekstu posmatramo srednjevjekovnu knjievnost
i kulturu, bie nam lake da shvatimo zato se u njoj mijea i irilska i glagoljska knjievnost, zato je
ona bila eklektina i nedoreena, zato se u njoj javljaju uticaji razliitih tradicija i civilizacija i zato
ona nije ostavila dublje tragove u svijesti i predanjima domaeg ivlja. Moda je zbog svega toga
njena sudbina, kao i sudbina srednjovjekovne bosanske drave i Crkve, postala u izvjesnom smislu
i paradigmatina i tragina. Poto nije mogla da se poistovjeti sa knjievnom tradicijom nijedne
pravovjerne crkve, iako se razvijala pod njihovim neposrednim uticajem, ona je poslije turskih
osvajanja ostala bez svoje drave, bez svoje Crkve bosanske i njenih vjernika. Prema tome, ona vie
nikome nije pripadala, pa je bila osudjena na zaborav i zatiranje od drugih vjerskih zajednica
(pravoslavne, katolike i islamske).
Knjievnost Bosne i Hercegovine poslije velikih turskih osvajanja u XV vijeku suoava se sa
novom istorijskom realnou, kojom e biti uslovljen cjelokupni njen kasniji razvitak. Ova osvajanja
izazvala su radikalne promjene u svim oblastima ivota. Ugasile su se srednjovjekovna bosanska
drava i njena Ckrkva bosanska, kao i knjievnost koja se razvijala pod njihovim okriljem. Ova
zemlja (kao i veina drugih junoslovenskih zemalja u njenom okruenju) postala je sastavni dio
mone Osmanske Carevine, uz iju podrku se u njoj uvrstila i jedna nova religija islamska, pored
dviju tradicionalnih hrianskih religija pravoslavne i katolike. Poto je ova
Carevina, kao i ostale srednjovjekovne drave, bila u sutini teokratska, svi vidovi ivota u njoj
morali su se podrediti religijskim okvirima i potrebama. U skladu s tim, konstituisale su se u Bosni
i Hercegovini tri konfesionalne zajednice (pravoslavna, katolika i islamska), koje su postale
kristalizaciona jezgra cjelokupnog duhovnog i drutvenog ivota svojih vjernika. Kao takve, one su se
afirmisale i u knjievnosti; postale su arita knjievnog ivota koji je odgovarao njihovim potrebama
i interesima. Tako su se, mjesto nekadanje jedne knjievne tradicije pod okriljem Crkve bosanske,
pojavile u ovoj zemlji tri posebne knjievne tradicije, odnosno tri konfesionalne knjievnosti
srpsko-pravoslavna, hrvatsko-katolika i bonjako-muslimanska. Ove knjievnosti su bile potpuno
podredjene vjerskim uenjima, ciljevima i potrebama svojih konfesionalnih zajednica, zbog ega su se
u svakom pogledu razlikovale. ak su se sluile i razliitim pismima (irilicom, latinicom
i arebicom), kao i razliitim jezicima (srpskoslovenskim, latinskim, arapskim, turskim i persijskim).
Time su se potpuno izolovale jedna od druge. Tako je izvrena konana dezintegracija knjievnosti
Bosne i Hercegovine, koja je uslovljena vjerskim diobama stanovnitva.
84 Zakljuak
Ali je ta unutranja dezintegracija ove knjievnosti pospjeila procese integracije pojedinih
njenih konfesionalnih tradicija sa istovjetnim konfesionalnim tradicijama u drugim zemljama. Tako se
ovdanja srpsko-pravoslavna knjievna tradicija integrisala sa cjelokupnom srpskom knjievnou,
koja se razvijala pod okriljem Srpske pravoslavne crkve na irim junoslovenskim prostorima;
hrvatsko-katolika knjievna tradicija, odnosno bosanska franjevaka knjievnost integrisala se sa
irim korpusom franjevake knjievnosti u susjednim zemljama, a preko njega i sa ostalom hrvatskom
knjievnou; a bonjako-muslimanska knjievna tradicija na orijentalnim jezicima integrisala se sa
osmanskom turskom knjievnou. Sve ove spoljanje integracije, koje su utemeljene na zajednikim
vjerskim, idejnim, duhovnim i jezikim osnovama, jo vie su iznutra rastoile Bosnu i Hercegovinu.
U ovom istraivakom radu se, na osnovu komparativne analize nastanka i razvoja pojedinih
konfesionalnih knjievnih tradicija, razmatraju svi navedeni procesi, koji su iznutra rastakali knjievni
i duhovni ivot Bosne i Hercegovine, usmjeravajui ga prema razliitim spoljanjim idealima
i ciljevima. Ove tradicije nisu mogle da ostvaruju nikakvu medjusobnu komunikaciju i saradnju,
prvenstveno zbog vjerskih i jezikih barijera koje su postojale medju njima, pa su bile prisiljene da se
izoluju jedna od druge i da se istovremeno povezuju sa srodnim tradicijama u drugim zemljama. Svi
su ti procesi bili, u manjoj ili veoj mjeri, neobini i paradoksalni, a u izvjesnom smislu i kobni za ovu
zemlju, koja nije bila u mogunosti da svim svojim gradanima, pripadnicima razliitih konfesionalnih
zajednica, ponudi ma kakvu integrativnu ideju. Takva ideja se nije mogla ponuditi ni ovdanjim
knjievnim tradicijama, koje su po svim svojim obiljejima i ciljevima bile vjerske. A vjerske
knjievnosti ne mogu da zbliavaju ili ujedinjuju pripadnike razliitih vjera. One, u najboljem sluaju,
mogu da afirmiu ideju tolerancije. Potrebno je, tim povodom, istai da se tokom XVIII vijeka
u literaturama susjednih junoslovenskih zemalja (koje su tada bile preteno svjetovne, a ne vjerske)
sve vie afirmisala ideja solidarnosti i bratstva junoslovenskih naroda, posebno u djelu Andrije
Kaia Mioia i Dositeja Obradovia. Medjutim, ta ideja nije mogla da prodre u ovdanje
konfesionalne knjievnosti, koje su bile podredjene religijskim ciljevima, pa su zazirale i od
bosanskog bratstva, a ne samo junoslovenskog.
Poto su se konfesionalne knjievnosti Bosne i Hercegovine izolovale jedna od druge i pripojile
srodnim literaturama izvan ove zemlje, one su se razvijale kao organski dio tih literatura. U skladu
s tim, bosanskohercegovaki pravoslavni monasi su saradjivali sa pravoslavnim monasima iz drugih
junoslovenskih zemalja, koji su im pomagali u nabavci potrebnih knjiga za cekve i monastire, ili su
zajedno s njima uestvovali u prepisivanju tih knjiga. Na drugoj strani, katoliki monasi, odnosno
bosanski franjevaki pisci ostvarivali su najuu knjievnu saradnju sa franjevakim piscima iz
Dalmacije i Slavonije, pa i sa ostalim katolikim knjievnicima iz hrvatskih zemalja, to im je
omoguavalo da obezbijede potrebne knjige i da razviju znaajnu vjerskopounu knjievnu djelatnost,
primjerenu odlukama Tridentskog koncila. I, konano, na treoj strani, bonjaki pisci su se svojim
djelima na orijentalnim jezicima neposerdno ukljuili u osmansku tursku knjievnost, zbog ega su ta
djela, po svim svojim obiljejima i svojstvima, vrlo slina djelima ostalih turskih pisaca. Sudei po
tome, moglo bi se rei da su sve tri ovdanje konfesionalne knjievne tradicije bile, u izvjesnom
smislu, eksteritorijalne, jer svoje ishodite i utoite nisu imale samo u Bosni i Hercegovini, ve i
u drugim zemljama, gdje su se nalazila i njihova duhovna, odnosno vjerska sredita. Ako se imaju
u vidu svi ti procesi i odnosi, moi e se lake shvatiti zato je ova zemlja postala toliko rastoena
(vjerski, duhovno, kulturno, politiki i civilizacijski); zato su je pripadnici razliitih konfesija
razliito vidjeli i doivljavali; i zato je ona, konano, u prolosti bila osudjena na zavisnost ili
potinjenost stranim dravama. Svemu tome dale su obol i njene tri konfesionalne knjievnosti, koje
sve do kraja XVIII vijeka nisu mogle da prekorae granice skuenih religijskih okvira i kanona, to bi
doprinijelo da se ponu uspostavljati duhovni mostovi izmedju pripadnika razliitih vjerskih zajednica
u ovoj zemlji.
Takvi mostovi, medjutim, nikada nisu bili potpuno porueni u narodnom ivotu i obiajima,
a posebno u narodnom jeziku i knjievnosti. Naprotiv, taj jezik je, uprkos svim vjerskim, knjievnim
i politikim raskolima o kojima sam naprijed pisao, bio istovjetan u svim ovdanjim konfesionalnim
zajednicama. Osim toga, on se za vrijeme turske vladavine spontano proirio i nametnuo susjednim
85 Zakljuak
junoslovenskim zemljama, to je svojevrsni fenomen od znaaja za knjievnu i kulturnu istoriju vie
junoslovenskih naroda. Stoga se u projektu posebno istrauju svi vaniji aspekti toga fenomena, od
kojih su najvaniji: ekspanzija novotokavskog dijalekta (poznatog u ranijoj literaturi i pod imenom
bosanski jezik ) na prostore vie junoslovenskih zemalja, zatim prodor ovog jezika u pokrajinske
knjievnosti susjednih zemalja, te, konano, njegovo kasnije promovisanje za zajedniki knjievni
jezik etiri naroda Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca. Poto su na ovu ekspanziju bosanskog
jezika , u velikoj mjeri, uticale i seobe stanovnitva za vrijeme turske vladavine, kao i usmena
knjievnost, bilo je potrebno i njima posvetiti posebnu panju. Uzimajui u obzir i ove injenice,
moe se zakljuiti da je Bosna i Hercegovina za vrijeme turske vladavine bila suoena sa dva
protivurjena procesa. Prvi proces, o kome smo naprijed upoznati, uslovljen je preteno spoljnjim
uticajima vjerskim, politikim i civilizacijskim, i on je, kao takav, izazivao dezintegracuju svih
vidova duhovnog i drutvenog ivota u zemlji, a drugi proces je uslovljen, prvenstveno, zajednikim
porijeklom i jezikom cjelokupnkog domaeg ivlja, pa je podsticao reintegraciju tog istog ivota. Iako
je prvi proces uvijek bio dominantniji (jer su ga podravale vjerske i dravne institucije, a kasnije
i sve nacionalne ideologije), ostaje otvoreno pitanje kako e se okonati njihovo suparnitvo.
Pomenuta misija bosanskog jezika kao medija knjievnojezike integracije vie
junoslovenskih naroda ima nesumnjiv znaaj za knjievnu istoriju ovih naroda, pa kao takva
zasluuje pozornost knjievnoistorijske nauke. Glavno ishodite i arite tog i takvog narodnog jezika
nalazi se upravo u Bosni i Hercegovini, vjerski i politiki najrazjedinjenijoj junoslovenskoj zemlji.
Time smo suoeni sa jednom naizgled paradoksalnom pojavom da narodni jezik tako razjedinjene
zemlje daje, moda, odluujui doprinos iroj knjievnojezikoj integraciji Junih Slovena.
U projektu se paralelno istrauju sva tri pomenuta procesa (seobe stanovnitva, ekspanzija
bosanskog jezika i irenje narodne knjievnosti) koji su doprinijeli ovoj integraciji. Ti su procesi
determinisani istorijskim zbivanjima i nasunim ivotnim potrebama stanovnitva, to znai i da su
bili neizbjeni. Medjutim oni sami po sebi nisu bili dovoljni za uspjeno okonavanje ovako znaajne
misije, ali su podstakli vie institucija (poev od protestantske i katolike crkve u XVI vijeku do
preporodnih knjievnih pokreta u XIX vijeku), kao i neke najuglednije junoslovenske pisce, koji su
se posebno angaovali i zalagali da bosanski jezik postane zajedniki knjievni jezik nekoliko
junoslovenskih naroda. Stoga je bilo potrebno pozabaviti se i tim njihovim angaovanjem, kako bi se
stekla to potpunija i objektivnija predstava o svim faktorima koji su, manje ili vie, doprinijeli ovoj
knjievnojezikoj integraciji. Pri tom se najvea panja posvetila naporima i zaslugama katolike
crkve u XVI i XVII vijeku i Vuka Stefanovia Karadia u XIX vijeku.
Iako pomenuta knjievnojezika integracija ima izuzetan kulturno-civilizacijski znaaj, ona jo
uvijek nije svestranije valorizirana u irem povijesnom i junoslovenskom kontekstu, vjerovatno zbog
otpora partikularistikih nacionalnih ideologija, koje zaziru od svakog jugoslovenstva. Medjutim,
takvu valorizaciju je potrebno izvriti i zato, pored ostalog, da bi se bolje razumjeli junoslovenski
knjievni preporodi u XIX vijeku. Kao to je poznato, svi ovi preporodi, koji su omoguili radjanje
moderne svjetovne knjievnosti, inspirisani su, u manjoj ili veoj mjeri, usmenom knjievnou
i ekspanzijom bosanskog jezika , pa se i oni moraju imati u vidu kad se ocjenjuje istorijski znaaj
knjievnojezike integracije Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca. Taj znaaj ne mogu dovesti
u pitanje, po miljenju hrvatskog pisca Antuna Gustava Matoa, nikakvi antagonizmi medju ovim
narodima, jer ih i neovisno od njihove volje jedinstvo knjievnog jezika upuuje...na zajednitvo
kulture .
86 Bibliografija
Bibliografija
Babi Anto: Bosanski heretici. Sarajevo, 1963
Babi Anto: Iz istorije srednjovjekovne Bosne. Sarajevo, 1972.
Babi Smail: Kultura Bonjaka. Muslimanska komponenta. Be, 1973.
Barac Antun: Jugoslavenska knjievnost. Zagreb, 1954.
Baagi Safvet-beg: Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1900.
Boagi Safvet-beg: Bonjaci i Hercegovci u islamskoj knjievnosti. Sarajevo, 1912.
Batini V. Mijo: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih est vjekova njihova boravka, I, II.
Zagreb, 1881, 1883.
Begi Midhat: Na muslimanski pisac i njegova raskra. Midhat Begi: Djela, knj. IV. Sarajevo, 1987.
Begovi Mahmed: Muslimani u Bosni i Hercegovini. Beograd, 1938.
Beli Aleksandar: Oko naeg knjievnog jezika. Beograd, 1951.
Bogdanov Vasa: Historijski uzroci sukoba izmedju Srba i Hrvata. Radovi JAZU, knjiga 311. Zagreb, 1957.
Bogdanovi Dimitrije: Istorija stare srpske knjievnosti. Beograd, 1980.
Bogievi Vojislav: Pismenost u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1975.
Bokovi-Stulli Maja: Usmena knjievnost u sklopu povijesti hrvatske knjievnosti. Zagreb, 1971.
Cviji Jovan: Balkansko poluostrvo i jugoslovenske zemlje.Beograd, 1966.
irkovi Simo: Istorija srednjovekovne bosanske drave. Beograd, 1961.
ori Boris: Skica za pregled hrvatske knjievne tradicije u Bosni i Hercegovini do prvog svjetskog rata.
Godinjak Instituta za jezik i knjievnost, X. Sarajevo, 1981.
orovi Vladimir: Bosna i Hercegovina. Beograd, 1925.
orovi Vladimir: Historija Bosne. Beograd, 1940.
Dereti Jovan: Istorija srpske knjievnosti. Beograd, 1983.
Dizdar Mak: O starim bosanskim tekstovima. Stari bosanski tekstovi. Sarajevo, 1971.
Dragojlovi Dragoljub: Istorija srednjovekovne bosanske knjievnosti, III. Knjiovna istorija. Beograd, 1984.
Djordji Petar: Istorija srpske irilice.
Paleografsko-filoloki prilozi. Beograd, 1971.
Djurdjev Branislav: Uloga crkve u istoriji srpskog naroda. Sarajevo, 1964.
Djuri Vojislav: Srpskohrvatska narodna epika. Sarajevo, 1955.
Daka Beir: Knjievnost Muslimana Bosne i Hercegovine na perzijskom jeziku. Trei program Radio-
Sarajeva, br. 19. Sarajevo, 1978.
Evans D. Artur: Pjeke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875. Sarajevo, 1973.
Filipovi Nedim: Osvrt na pitanje islamizacije na Balkanu pod Turcima.
Godinjak Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, knj. XIII, Sarajevo, 1976.
Frange Ivo: Povijest hrvatske knievnosti. Zagreb, 1987.
Gabri-Bagari Darija: Jezik Bartola Kaia. Sarajevo, 1984.
Georgijevi Kreimir: Hrvatska knjievnost od 16. do 18. stoljea u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb, 1969.
Giljferding Aleksandar: Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji. Sarajevo, 1972.
Gri Jovan: Istorija srpske knjievnosti. Beograd, 1971.
Grozdani Sulejman: O knjievnosti Muslimana Bosne i Hercegovine na arapskom jeziku.
87 Bibliografija
Trei program Radio-Sarajeva, br. 19. Sarajevo, 1978.
Grupa autora: Kuna Herta, Andjeli Pavao, Pejinovi Petar, Hadijahi Muhamed i Maksimovi Vojislav:
Bosanskohercegovaka knjievna hrestomatija, I. Starija knjievnost. Sarajevo, 1974.
Grupa autora: Krnjevi Hatida, Buturovi Djenana i Zukovi Ljubomir: Bosanskohercegovaka knjievna
hrestomatija, II. Narodna knjievnost. Sarajevo, 1972.
Grupa autora: Benac Alojz, Sergejevski Dimitrije i Mazali Djoko: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine.
Sarajevo, 1955.
Hadijahi Muhamed: Hrvatska muslimanska knjievnost prije1878. godine. Sarajevo, 1938.
Hamm Josip: Apokalipsa bosanskih krstjana.
Slovo, 9-10. Zagreb, 1960.
Hadi Mehmed: Knjievni rad bosansko-hercegovakih muslimana. Sarajevo, 1934.
Hrvatska knjievnost srednjeg vijeka. Pet stoljea hrvatska knjievnosti, knj. 1. Zagreb, 1969.
Jagi Vatroslav: Opis i izvodi iz nekoliko junoslavenskih rukopisa. Starine JAZU XIV. Zagreb, 1877.
Jeleni Julujan: Kultura i bosanski franjevci, I-II. Sarajevo, 1912, 1915.
Jireek Konstantin: Istorija Srba, knj. 1, 2. Beograd, 1952, 1978.
Juki Ivan Franjo: Sabrana djela, I-III. Sarajevo, 1973.
Kajmakovi Zdravko: Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1971.
Kaanin Milan: Srpska knjievnost u srednjem veku. Beograd, 1975.
Kali Nada: Srednjovjekovna Bosna. Zagreb, 1994.
Kneevi Anto: Krvava knjiga. Zagreb, 1869.
Koljevi Svetozar: Na junaki ep. Beograd, 1974.
Kombol Mihovi: Poviest hrvatske knjievnosti do preporoda. Zagreb, 1945.
Koneski Blae: Ohridska knjievna kola. Slovo 6-8. Zagreb, 1958.
Konstantinovi Zoran: Uvod u uporedno prouavanje knjievnosti. Beograd, 1984.
Kosanovi Sava: Srpske starine iz Bosne. Glasnik srpskog uenog drutva, knj. XXXVIII. Beograd, 1873.
Kovaevi-Koji Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave. Sarajevo, 1978.
Kreevljakovi Hamdija: Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas.
Sarajevo, 1912.
Kri Jovan: Sabrana djela. Sarajevo, 1979.
Kuna Herta: Hrestomatija starije bosanske knjievnosti, knj. I. Sarajevo, 1974.
Kuna Herta: Redakcije staroslovenskog kao literarni jezik Srba i Hrvata. Slovo, 15-16. Zagreb, 1965.
Kuna Herta: Bosanski rukopisni kodeksi u svjetlu junoslavenskih redakcija staroslavenskog.
Radovi sa simpozujima Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Zenica, 1973.
Kuna Herta: Mjesto i znaaj Pantelejmonovog apostola medju rukopisima srednjovjekovne bosanske
knjievnosti. Godinjak Instituta za jezik i knjievnost, XVII. Sarajevo, 1988.
Kuna Herta: Radosavljev rukopis i bosanska srednjovjekovna knjievnost. Godinjak Instituta za jezik i
knjievnost, VI. Sarajevo, 1977.
Kuna Herta: Hvlov zbornik spomenik srednjovjekovne bosanske knjievnosti.
Godinjak Instituta za jezik i knjievnost, XIV. Sarajevo, 1985.
Kuna Herta: O raznovrsnosti veza i uticaja u bosanskoj franjevakoj knjievnosti XVIII vijeka. Godinjak
Instituta za jezik i knjievnost, knj. III-IV. Sarajevo, 1974-1975.
88 Bibliografija
Kuripei Benedikt: Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. Sarajevo, 1950.
Lastri Filip: Pregled starina bosanske provincije: Sarajevo, 1977.
Leovac Slavko: Svetlo i tamno. Sarajevo, 1956.
Lei Josip: Istorija pozorita Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1976.
Leti Branko: Srpska knjievna tradicija od XV do XIX vijeka. Godinjak Instituta za jezik i knjievnost, XX.
Sarajevo, 1991.
Maksimovi Vojislav: Prepisivaki, knjievni i tamparski rad, bosanskohercegovakih pravoslavnih monaha
(od karaja XV do poetka XIX vijeka). Trei program Radio-Sarajeva, X, br. 35. Sarajevo, 1981.
Maksimovi Vojislav: Nekad i sad. Sarajevo, 1973.
Mareti Tomo: Naa narodna epika. Zagreb, 1889.
Marti Grgo (ljubomir Marit Hercegovac): Bosanska i hercegovaka knjievnost. Serbskij narodnij list, IX, br.
12, 13, 1844.
Maurani Matija: Pogled u Bosnu. Zagreb, 1842.
Moin Vladimir: Metodoloke biljeke o tipovima pisma u irilici. Slovo, 15-16. Zagreb, 1965.
Moin Vladimir: irilski rukopisi Jugoslavenske akademije, I. Zagreb, 1955.
Nametak Alija: Bosanska alhamijado knjievnost u tokovima jugoslovenskih knjievnosti.
Trei program Radio-Sarajeva, 24. Sarajevo, 1979.
Nametak Fehim: Knjievnost bosanskohercegovakih Muslimana na turskom jeziku. Trei program Radio-
Sarajeva, br. 19. Sarajevo, 1978.
Nepotnik Mihael: Kratek pregled bosanskega slovstva. Maribor, 1884.
Nauni skup: Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih istraivanja. (Zbornik radova). ANU BiH,
posebna izdanja XXXV/5. Sarajevo, 1977.
Nazei Salko: Iz nae narodne epike. Sarajevo, 1959.
Nilevi Boris: Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. Sarajevo,
1990.
Novak Viktor: Vuk i Hrvati. Beograd, 1967.
Novakovi Stojan: Istorija srpske knjievnosti. Beograd, 1971.
Orbin Mavro: I1 regno degli Slavi...Pesaro, 1601.
Pavi Milorad: Istorija srpske knjievnosti baroknog doba. Beograd, 1970.
Pavi Milorad: Istorija srpske knjievnosti klasicizma i predromantizma. Klasicizam. Beograd, 1979.
Pavlovi Dragoljub: Iz nae knjievnosti feudalnog doba. Sarajevo, 1954.
Pavlovi Dragoljub: Starija jugoslovenske knjievnost. Beograd, 1971.
Pejanovi Djordje: tamparije u Bosni i Hercegovini (1519-1951). Sarajevo, 1952.
Popovi Pavle: Jugoslovenska knjievnost. Beograd, 1936.
Prelog Milan: Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade, I-II. Sarajevo, 1912.
Prohaska Dragutin: Das Kroatisch-Serbische Schrifttum in Bosnien und Herzegowina. Zagreb, 1911.
Raki Franjo: Bogumili i patareni. Zagreb, 1870.
Raki Franjo: Prilozi za povijest bosanskih patarena. Starine JAZU, I. Zagreb, 1869.
Radoni Jovan: Rimska kurija i junoslovenske zemlje od XVI do XIX veka. Beograd, 1950.
Rizvi Muhsin: Knjievno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske
vladavine, I-II. Sarajevo, 1973.
89 Bibliografija
Rizvi Muhsin: Pregled knjievnosti naroda Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1985.
Rizvi Muhsin: Teze za pristup izuavanju bosanskohercegovake knjievnosti. Godinjak Instituta za
knjievnost, III-IV. Sarajevo, 1974-1975.
Samardi Radovan: Veliki vek Dubrovnika. Beograd, 1962.
Savkovi Milo: Jugoslovenska knjievnost, I, II, III. Beograd, 1932, 1938.
Skari Vladislav: Izabrana djela, I-III. Sarajevo, 1985.
Skerli Jovan: Istorija nove srpske knjievnosti. Beograd, 1953.
Skerli Jovan: Istono ili juno nareje. J. Skerli: Pisci i knjige, II. Beograd, 1964.
Slijepevi Pero: Izabrana djela, I-III. Sarajevo, 1985.
Stara srpska knjievnost u knjievnoj kritici. Beograd, 1972.
Stara srpska knjievnost. Srpska knjievnost u sto knjiga, knj. 1, 2, 3. Novi Sad-Beograd, 1970.
Stojanovi Ljubomir: Stari srpski zapisi i natpisi, I-VI. Beograd-Sremski Karlovci 1902-1926.
Sland I. V. (Pilar Ivo): Junoslovensko pitanje. Zagreb, 1943.
abanovi Hazim: Bosanski paaluk. Sarajevo, 1959.
abanovi Hazim: Knjievnost muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima. (Bibliografija).
Sarajevo, 1973.
anjek Franjo: Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku. Zagreb, 1975.
idak Jaroslav: Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu. Zagreb, 1975.
idak Jaroslav: Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni. Zagreb, 1940.
tefani Vjekoslav: Hrvatska knjievnost srednjeg vijeka od XII do XV stoljea. Pet stoljea hrvatske
knjievnosti, knj. I. Zagreb, 1969.
urmin Djuro: Povijest knjievnosti hrvtske i srpske. Zagreb, 1898.
Trifunovi Djordje: Stara knjievnost. Beograd, 1972.
Truhelka iro: Bosanica. Prilog bosanskoj paleografiji. Glasnik Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu, I.
Sarajevo, 1889.
Vasi Milan: Martolosi u jugoslovenskim zemljama po turskom upravom. Sarajevo, 1967.
Vego Marko: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I-IV. Sarajevo, 1962-1970.
Vince Zlatko: Putovima hrvatskog knjievnog jezika. Zagreb, 1978.
Vodnik Branko: Povijest hrvatske knjievnosti, knj. I. Zagreb, 1913.
Vukovi Radovan: O nekim pitanjima pristupa bosanskohercegovakoj knjievnosti. ivot, br. 9. Sarajevo,
1970.
Zbornik radova o Matiji Divkoviu. Sarajevo, 1982.

Bih Do 19st.

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Bih Do 19st.

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Bih Do 19st.

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Literature in Bosnia and Hercegovina till 19th Century in

South Slav Context

You might also like