Alzheimerova bolest

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU PRAVNI FAKULTET STUDIJSKI CENTAR SOCIJALNOG RADA NAZOROVA 51 Seminarski rad Alzeheimerova bolest Kolegij: Socijalna gerontologija – seminar Voditeljica seminara: izv. prof. dr. sc. Silvia Rusac Student: Ivan Đordić Zagreb, svibanj, 2014. ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ Sadržaj 1. Uvod ................................................................................................................................................ 1 2. Demencija ....................................................................................................................................... 2 3. Alzheimerova bolest ...................................................................................................................... 2 4.1. Faza pre-demencije ............................................................................................................... 3 4.2. Faza blago uznapredovale Alzaheimerove bolesti .................................................................. 4 4.3. Teška faza............................................................................................................................... 5 5. Briga za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti ........................................................................ 6 6. Obitelj bolesnika ............................................................................................................................ 7 7. Poboljšanje kvalitete života .......................................................................................................... 8 8. Zaključak ..................................................................................................................................... 10 9. Literatura ..................................................................................................................................... 11 ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ 1. Uvod Demografske projekcije za Hrvatsku danas ozbiljno upozoravaju na povećanje udjela osoba starijih od 65 godina s 15,62% popisne 2001., na 27% do 2025. godine, kada će starijih od 65 godina biti gotovo dvostruko više nego djece (1-7) (Perko i sur., 2005). Republika Hrvatska nalazi se u skupini zemalja koje se suočavaju sa značajnim porastom broja starijih osoba (Perko i sur., 2005). Starenje se još i danas često doživljava kao socijalni problem. Hoće li ili neće starija osoba biti socijalni problem ne ovisi o njenoj dobi, nego o društvenom stajalištu da joj se omogući dostojanstvena starost (Ajduković, 1995 prema Poredoš, 2003). Pitanje zdravlja i bolesti, a time i kvalitete života, ima veliku ulogu za pojedinca, obitelj i cjelokupnu društvenu zajednicu kako mladih osoba tako i starijih osoba (Kozarević, 1978, prema Poredoš, 2003) no suvremena istraživanja su pokazala da gotovo svaka dvanaesta osoba iznad 65 godina starosti oboli od Alzheimerove bolesti ili ima neki oblik demencije (Puljak i sur., 2005, prema Škrbina i Radić, 2012). Statistički podaci o trenutačnom broju oboljelih u svijetu razlikuju se od izvora do izvora (od 1% do 3% ukupnog broja stanovnika), no svi se slažu da je to bolest današnjice i da broj oboljelih iz godine u godinu raste (Poredoš, 2003). Duraković (2007., prema Škrbina i Radić, 2012) navodi da u Hrvatskoj ima oko 76 000 oboljelih od demencije, od kojih je najučestalija Alzheimerova demencija. Godišnje se prosječno kod ljudi mlađih od 60 godina dijagnosticiraju 3 novooboljela na 100.000 osoba, dok se u dobi iznad 60 godina taj broj povećava na 125 novooboljelih. Incidencija Alzheimerove bolesti je podjednaka među spolovima, dok je prevalencija značajno više u žena, što je vjerojatno posljedica njihovog nešto duljeg prosječnog životnog vijeka (Victor i Ropper, 2001. prema Poredoš, 2003). Alzheimerova bolest pogađa sve aspekte života oboljele osobe, njene vještine i izvedbu aktivnosti dnevnog života (Škrbina i Radić, 2010.). Skrb za osobu oboljelu od Alzheimerove bolesti ili nekog drugog oblika demencije opisana je kao najzahtjevniji oblik skrbi s kojim se osoba treba suočiti, sukladno razvojnom stadiju bolesti (Laklija i sur., 2009). Budući da su usluge skrbi i podrške za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti još uvijek nedovoljno razvijene u Hrvatskoj, teret skrbi najčešće preuzimaju supružnik i odrasla djeca (Laklija i sur., 2009; Baumgarten i sur., 1992). Dijagnoza Alzheimerove bolesti ima mnoge socijalne i emotivne implikacije, pa ih treba reći bolesniku i njegovoj obitelji kad smo sasvim sigurni u njihovo postojanje (Poredoš, 2003). Budući da sigurnu i točnu dijagnozu nije moguće postaviti za života, već jedino pri obdukciji putem patološko-histološkog nalaza 1 ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ (Myland Kaufman, 2007). U stručnom timu za dijagnostiku nalaze se specijalisti neurolozi, psihijatri, psiholozi i drugi stručnjaci koji na osnovu svojih specifičnih dijagnostičkih postupaka i testova isključuju postojanja drugih oboljenja i procjenjuju da se radi o Alzheimerovoj bolesti (Poredoš, 2003). 2. Demencija „Demencija je sindrom uzrokovan bolešću mozga, obično kronične, progresivne prirode, kod kojeg postoji poremećaj višestrukih viših kortikalnih funkcija, uključujući pamćenje, mišljenje, orijentaciju, razumijevanje, računanje, sposobnost učenja, govora i prosudbe. Svijest nije poremećena. Često je pridruženo oštećenje kognitivnih funkcija, kojemu katkada prethodi deterioracija u emocionalnoj kontroli, socijalnom ponašanju ili motivaciji.“ (Gilić i sur., 2008:33). Sindrom demencije ozbiljan je i rastući medicinski, socijalni i ekonomski problem ( Perko i sur., 2005). Simptomi demencija mogu biti uzrokovani različitim bolestima koje mogu, ali ne moraju biti izlječive (Mace i Rabins, 2011). Demencija je klinički sindrom obilježen stečenim gubitkom kognitivnih i emotivnih sposobnosti koji je prisutan u tolikoj mjeri da ometa svakodnevnu aktivnost oboljelog i značajno smanjuje njegovu kvalitetu života. Pojam demencija ne uključuje specifičan uzrok ni patološki proces (Poredoš, 2003). Danas je poznato više od 50 bolesti koje mogu uzrokovati demenciju te postoje vaskularna, tzv. alkoholna demencija, semantička demencija, demencija sa Lewijivim tijelima i brojne druge (Myland Kaufman, 2007) od kojih je najčešća Alzheimerova, na koju otpada oko 2/3 svih demencija (Laklija i sur., 2009). Demencije se dijele u dvije kategorije, primarne demencije koje su direktno izazvane oštećenjem mozga te sekundarne demencije koje su uzrokovane bolestima koje ne napadaju mozak direktno (Myland Kaufman, 2007). 3. Alzheimerova bolest Bolest je dobila ime po njemačkom neurologu Aloisu Alzheimeru (1864. – 1915.), koji je 1907. godine prvi opisao bolesnicu u dobi od 51 godine sa simptomima paranoidnih ideja, gubitka pamćenja i poremećaja govora. Bolest je imala progresivni tijek, te je bolesnica nakon 5 godina od početka prvih simptoma umrla (Pecotić i sur., 2002, prema Poredoš, 2003). 2 ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ Alzheimerova bolest (AB) je progresivna neurodegenerativna neizlječiva mentalna bolest koja ima utjecaj na izvedbu aktivnosti svakodnevnog života oboljelog pojedinca, njegove obitelji ili skrbnika (Škrbina i Radić, 2010; Mace i Rabins, 2011; Presečki i Mimica, 2012; Puljak i sur., 2005). Osnovna značajka Alzheimerove bolesti je polagan početak i napredovanje bolesti s pogoršanjem postojećih te s javljanjem novih simptoma zbog sve većeg propadanja moždane kore bez određenog razloga (Barac, 1992, prema Škrbina i Radić, 2010). Liječnici ne znaju uzrok, načine kako zaustaviti razvijanje bolesti niti kako izliječiti oboljelu osobu (Mace i Rabins, 2011). Unatoč tome mnogo se može učiniti kako bi se smanjili ponašajni i emocionalni simptomi s jedne strane te pružila podrška obitelji s druge strane (Mace i Rabins, 2011). S obzirom na to da ne postoji kauzalna terapija, oboljelima treba osigurati kvalitetne zdravstvene i socijalne usluge (psihogerijatrijski odjeli, dnevne bolnice, dnevni boravci, specijalizirani domovi, ustanove za palijativnu skrb, savjetovališta) te prepoznati ulogu njegovatelja koji svojom skrbi o oboljelom omogućuju očuvati ljudsko dostojanstvo (Presečki i Mimica, 2012). Manifestira se kao zaboravljivost, izgubljenost u vremenu i prostoru, nemogućnost samostalnog življenja, što dovodi do potpune ovisnosti o stalnoj skrbi i njezi druge osobe, te socijalne izoliranosti oboljelog i njegove obitelji, jer ponašanja oboljelog za društvo postaju neprihvatljiva (Poredoš, 2003; Malnar i sur., 2009). Alzheimerova bolest uključuje nasljedne i sporadične oblike bolesti. Nasljedna AB prenosi se na autosomno dominantan način, a prvi simptomi se javljaju prije 65.godine starosti te se zbog toga još naziva rani oblik AB, dok se sporadični oblik AB javlja nakon 65. godine života te se još naziva kasni oblik AB (Malnar i sur, 2009). 4. Faze Alzheimerove bolesti Simptomi Alzheimerove bolesti nastupaju postupno, gotovo neprimjetno, pa ni oboljeli, ni njegova obitelj ne mogu odrediti njen točan početak (Poredoš, 2003). Možemo govoriti o početnoj fazi, uznapredovaloj fazi te kasnoj fazi AB (Poredoš, 2003). 4.1. Faza pre-demencije Nerijetko nerazumne odluke u poslu, osobito u poslovima s novcem, mogu biti prvi znak bolesti i razlog posjeta liječniku. U ranoj/početnoj fazi bolesnik počinje zaboravljati svakodnevne relativno nebitne činjenice (npr. rijetko spominjana imena ljudi, rijetko upotrebljavane riječi i sl.), no ubrzo zaboravlja dogovore i obveze, te važne aktivnosti iz svakodnevnog života (npr. isključiti plinsko kuhalo, isključiti struju, zatvoriti slavinu i sl.) (Poredoš, 2003). Osoba malo po malo postaje ovisna bilo o većem bilo o manjem stupnju 3 ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ tuđe pomoći. Ranije naučeni sadržaji ostaju dugo sačuvani dok se s druge strane gubi sposobnost zapamćivanja novonaučenih sadržaja (Albert i sur., 1981. prema Poredoš, 2003). Oboljeli je na početku bolesti najčešće svjestan svoje nemoći, bez mogućnosti adekvatnog iskazivanja tog užasa bilo govorom ili pisanjem, što kod njega izaziva strah, depresivnost, uznemirenost, a često i agresiju. Bolesnik često pokazuje agresiju koja je rezultat osobne svjesnosti popuštanja dotadašnjih psihofizičkih sposobnosti, a koju nam ne može izreći (HUAB, 2014). U početku više pati pojedinac, a u kasnijim fazama, kad mentalna kontrola oslabi i bolest okupira osobu, smatra se da više pati obitelj, odnosno član obitelji koji vodi brigu o oboljelom (Poredoš, 2003). Također se javlja i negativna reakcija obiteljske ili radne okoline uz česte prigovore na neuobičajene pogreške bolesnika, što dovodi do međusobne srdžbe, nezadovoljstva i nerazumijevanja što rezultira reakcija bolesnika u još veće povlačenje u sebe, javlja se osamljenost, nesigurnost, sram, depresija, izbjegavanje sudjelovanja u svim događajima, poremećaj spavanja, te osjećaj straha koji je prisutan tijekom cijelog trajanja bolesti (HUAB, 2014). U ovoj fazi (1 do 18 mjeseci) skrbnik je samopouzdan, situaciju ima pod kontrolom i suočava se dobro s izazovima. Drugi članovi obitelji i prijatelji pomažu. (Day, 2008, prema Laklija i sur., 2009). 4.2. Faza blago uznapredovale Alzaheimerove bolesti Poredoš (2003) opisuje kako se bolesnik u ovoj fazi ne sjeća imena bliskih osoba uključujući i rođake. Također ne uočava, ne prepoznaje ili ne razumije relacije, bilo rodbinke ili prijateljske te na koji način funkcioniraju u društvu i koja su njihova zanimanja. Bolesnik zaboravlja vlastito ime i komfabulacijama nadomještava praznine koje ima u sjećanju (Poredoš, 2003). Nakon što smetnje povezane s pamćenjem postanu sve izraženije dolazi do drugih poremećaja kognitivnih sposobnosti (Poredoš, 2003). Zbog nedostatka odgovarajućih riječi govor postaje usporen. Slično se događa i sa pisanjem. Ukupni riječnik postaje manji što se odražava nasve siromačniji govor. Prije negoli odgovori na pitanje bolesnik ga ponavlja, a kasnije ponavlja svaku izgovorenu riječ (echolalia). Ubrzo biva narušena sposobnost pisanja, te računanja (dyscalculalia), pa oboljeli nije sposoban izvesti najjednostavnije matematičke zadatke. Snalaženje u prostoru postaje sve teže i teže, zbog čega oboljeli primjerice nije sposoban pronaći i odrediti put prema kući samostalno, slijediti upute o tome kako pronaći cilj niti može upravljati osobnim vozilom (Poredoš, 2003). Kad bolest uznapreduje, više ne zna upotrebljavati svakodnevne predmete u kući (pri jelu, održavanju osobne higijene, kuhanju, pranju i sl.), te samo osnovne prividno automatske 4 ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ radnje ostaju kako-tako očuvane. Usporedno s gubitkom opisanih kognitivnih sposobnosti (amnesia, dysphasia...) vidljivi su poremećaji prosuđivanja i ponašanja (Poredoš, 2003). Kako bi skrbnik u ovoj fazi (20-36 mjeseci) mogao zaspati uzima različite medicinske pripravke te kako bi imao snage za obavljanje svakodnevnih zadaća. Kontakt je jedino sa liječnikom. Počinje se osjećati nedostatak komunikacije, ali i pomoći i užeg i šireg kruga obitelji (Laklija i sur., 2009). 4.3. Teška faza Očituje se gubitkom komunikativnih sposobnosti oboljelog i nesposobnosti da se brine o sebi, pa mu je potrebna pomoć u osobnoj njezi. Ubrzo treba potpunu pomoć pri oblačenju, hranjenju itd. (HUAB, 2014). U ovoj fazi oboljela osoba može postati apatična i nezainteresirana ili agitirana i nemirna (Posedoš, 2003). Ubrzo počinje zanemarivati svoj izgled i počinje se odijevati neadekvatno, postaje paranoidna. Ritam sna i budnosti je poremećen, a javljaju se i obmane osjetila i halucinacije. Stanja konfuzije javljaju se više noću, kada psihomotorni nemir i buka koju osoba izaziva remete mir ukućana i bližih susjeda. Za razliku od noći, kada je nemiran, oboljeli preko dana spava i odmara se (Posedoš, 2003). Bolesnik postaje egocentričan, zajedljiv i sumnjičav prema članovima obitelji. Ostaje indiferentan na one događaje koji kod zdravih osoba izazivaju osjećaje. Stabilni brakovi često propadaju zbog bolesnikove zaluđenosti mlađom osobom, dok seksualna indiskrecija sablažnjava okolinu (Posedoš, 2003). Počinju se javljati poremećaji u prehrani, što može dovesti do gubitka tjelesne težine ili pretilosti (Mace i Rabins, 2011). Postoji mogućnost da se osobe samooptužuju. Stanja depresije popraćena su negativnim emocijama straha, negativizma, agitacijom i pojavom suicidalnih misli. Moguća je i pojava maničnih poremećaja (Posedoš, 2003, prema Laklija i sur., 2009). U tim slučajevima kod oboljelih se javlja pojačana potreba za radom (nesvrsishodnim pospremanjem), svadljivost, agresivnost i sl., a sve to uz euforično stanje. Osobe postaju prkosne, mogu činiti sitne krađe, raditi male prijevare ili lagati u svakodnevnom životu. Počinju se prostački izražavati i zbog pojačane seksualnosti mogu manifestirati ekshibicionističko ponašanje i druge seksualne poremećaje. Često se javlja i tremor prstiju i ruku (stalno u rukama moraju nešto imati i premetati), usporenost pokreta i slabije izražene mišićne reakcije (Dogan, 1978, prema Posedoš, 2003). 5 ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ U uznapredovanom stadiju bolesti dolazi i do gubitka kontrole sfinktera i gubitka posturalnih reflekasa, te bolesnik postaje potpuno nepokretan. Tijek te tragične bolesti je progresivan i može potrajati i više od 10 godina (Posedoš, 2003). Laklija i suradnice (2009) navode da u ovoj fazi (38 do 50 mjeseci) skrbnik osim što ima i dalje potrebu za sredstvima za umirenje i antidepresivima, njegovo zdravlje postaje sve lošije. Sve teže donosi odluke u svakodnevnom životu te postaje sve manje sposoban potražiti pomoć. Kako bi se sam skrnik rasteretio obitelj i prijatelji pronalze alternativne načine skrbi za oboljelu oobu. Skrbnik može postati tzv. indirektna žrtva bolesti ukoliko obitelj, prijatelji i stručne službe ne reagiraju na vrijeme (Puljak i sur, 2005). Može rezultirati i potrebom za cjelodnevnom skrbi i o njemu samom (Laklija i sur., 2009). 5. Briga za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti Alzheimerova bolest je opisana kao jedna od najzahtjevniji oblika skrbi te je obitelj ta koja je glavni resurs za oboljelu osobu (Laklija i sur., 2009). Postojeći domovi umirovljenika i socijalno-zdravstvene ustanove zbog komplikacija simptoma i poremećaja u ponašanju, nerado zbrinjavaju te bolesnike, mnoge udomiteljske obitelji iz sustava socijalne skrbi nisu stručno osposobljene za taj posao, a obiteljska solidarnost i zadržavanje oboljelog u obitelji vremenom postaje nedostatna (Poredoš, 2003). Budući da su usluge skrbi i podrške za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti još uvijek nedovoljno razvijene u Hrvatskoj, teret skrbi najčešće preuzimaju supružnik i odrasla djeca (Laklija i sur., 2009; Baumgarten i sur., 1992). Članove obitelji potrebno je obuhvatiti odgovarajućim psihosocijalnim terapijskim tretmanom u svrhu osnaživanja i podrške, uz prigodnu edukaciju i informiranost o obilježjima, tijeku i prognozi ove bolesti (Poredoš, 2003; Puljak i sur., 2005) te Puljak i suradnici (2005) navode kako bi se to postiglo, potrebna je kvalitetna i kontinuirana edukacija o bolesti, sustavna skrb te primjerena, sustavna evidencija. Skrbnik bi trebao znati sve o Alzheimerovoj bolesti, promjenama raspoloženja, ponašanja, nemira, nemogućnosti obavljanja životnih funkcija hranjenja, oblačenja, kretanja – sve do faze potpune nepokretnosti. Suočen je sa strahovima, priviđenjima i halucinacijama oboljelog, potpunog gubitka komunikacije, mora naučiti u neverbalnim komunikacijama s bolesnikom prepoznati njegove potrebe, ali isto tako mora prepoznati i neke druge bolesti koje mogu nastupiti nevezano s osnovnom bolesti i pravovremeno zatražiti liječničku pomoć za iste (HUAB, 2014). Nastaju i drugi problemi – nabavka pelena, katetera, antidekubitalnih podloga, invalidskih kolica, novčane iznimno niske pomoći za ovu tešku i skupu bolest. Za 6 ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ sve to treba obići mnoge ustanove i skupiti razne administrativne dokaze da se radi o oboljelom od Alzheimerove bolesti (HUAB, 2014). U svakodnevnoj tretmanskoj praksi do danas je liječenje Alzheimerove bolesti ograničeno samo na ublažavanje pojedinih popratnih simptoma (nesanica, akutna i kronična psihička i motorička uznemirenost, depresivnost i sl.), dok su svi pokušaji da se pronađu supstancije koje bi mogle prevenirati, usporiti ili izliječiti bolest za sada bez rezultata (Poredoš, 2003). HUAB (2014) predlaže da se ne povisuje glas na bolesnika, ne prigovara kod učestalih pogrešaka ili ponavljanja pitanja. Da prijatelji, obitelji ili skrnik ne objašnjava da su osobe kojih nema, a koje oboljela osoba sada traži (roditelji, prijatelji) –umrli. Takoeđr predlažu da ne objašnjavaju da se bolesnik nalazi u svom stanu kada on želi otići kući. Poželjno je razgovarati s drugim ljudima u prisutnosti bolesnika o njegovoj bolesti, pogreškama koje čini, niti se radi istog stanja jadati. Podjećaju da ne inzistiraju da bolesnik istog časa obavi npr.: brijanje, kupanje, uzimanje hrane, presvlačenje… kad misle da je vrijeme za isto. Ne smije se dozvoljavati ostalim članovima obitelji ili susjedima da s omalovažavanjem govore o bolesniku (npr.: „pa jadan je, on ništa ne razumije“ i sl.). Potruditi se da boravi u smirenom prostoru stana ili okoliša, bez buke TV-a ili radija, glasnog razgovora, proslave u obitelji. Ako je osoba uznemirena tijekom dana ne čekati večer kada ionako postaje nemirnija, te tijekom večeri ili noći pozivati Hitnu službu i/ili policiju. U slučajevima uznemirenosti tijekom dana obavezno potražiti pomoć liječnika (HUAB, 2014). 6. Obitelj bolesnika Suočavanje s Alzheimerovom bolešću i demencijom ne samo što nije ugodno, već je za većinu vrlo zbunjujuće (HUAB, 2014). Od Alzheimerove bolesti ne obolijeva samo pojedinac kojemu je dijagnosticirano već i čitava obitelj (Poredoš, 2003; Duraković i sur., 2007, prema Laklija i sur., 2009, Mace i Rabins, 2011)). Kako bi se što više prilagodila bolesniku obitelj čini brojne prilagodbe i promjene kao što su prilagodba uvjeta stanovanja, načina života oboljele osobe s uključenim stručnjakom, svjesnost da osoba ima probleme sa snalaženjem u prostoru te s kretanjem (Poredoš, 2003). Obitelj zbog specifičnih potreba oboljelog postaje sve iscrpljenija te im je potrebno osigurati sustav psihosocijalne podrške od strane stručnjaka kao što su psiholozi, socijalni radnici ili psihijatri (Poredoš, 2003). Skrb za člana obitelji oboljelog od Alzheimerove bolesti može imati negativan utjecaj na obitelj, odnosno skrbnika na psihološkom, profesionalnom i/ili financijskom planu (često odustaju od plaćenog rada ili su prisiljeni reducirati broj radnih sati), a može poremetiti i međusobne odnose s obitelji i 7 ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ širom okolinom (Laklija i sur., 2009). Dosadašnja su istraživanja pokazala da su skrbnici oboljelih od Alzheimerove bolesti za razliku od neskrbnika iskazivali češće zdravstvene probleme (Ostwald i sur., 1999, prema Laklija i sur., 2009) od kojih su najčešći poremećaji spavanja, anksioznost, kronični umor, hipertenzija i kardiovaskularna oboljenja (Burns i sur., 1996, prema Laklija i sur., 2009; Baumgarten i sur., 1992). Također je prisutna povećana depresivnost, nezadovoljstvo, opterećenost (Baumgarten i sur., 1992) te postoji rizik od sagorijevanja (Laklija i sur., 2009). Obitelj svakog kroničnog bolesnika postaje žrtva bolesti uz nesigurnost, strepnju, osjećaj nepravde, straha, tuge i ljutnje, uvijek uz financijske poteškoće. Neophodno im je razumijevanje, potreban im je savjet, a od osobe od koje očekuju savjet i razumijevanje očekuju i stručnost i veliku empatiju (HUAB, 2014). 7. Poboljšanje kvalitete života Pri prevenciji (Duraković i sur., 1990, prema Poredoš, 2003) je važno omogućiti ljudima koji ulaze u stariju dob da ostanu što duže aktivni, osobito u intelektualnom, emocionalnom i socijalnom smislu, uz nastojanje za očuvanjem uobičajenog ritma života u obitelji, spolnom životu, socijalnim odnosima, održavanju profesionalnih i drugih aktivnosti. Poredoš (2003) predlaže tzv. dnevne boravke, socioterapiju, psihoterapiju te kreativnost kao način poboljšanja i održavanja kvalitete života. Poredoš (2003) popisuje tzv. living room (dnevne boravke) opisujući ih kao male zajednice koje čini dvadeset do trideset ljudi. Način na koji bi trebali biti uređeni je takav da oboljeli imaju što veći osjećaj povezanosti s vlastitom prošlošću i drugim ljudima. Predlažu se zidovi obojani živim bojama, a prostorije ukrašene cvijećem, knjigama i drugim predmetima iz svakodnevnog života. U pozadini bi se trebala čuti lagana glazba. Slike na zidovima trebali bi podsjetiti osobu na događaje iz prošlosti. Polazi od pretpostavke da je sve što aktivira pamćenje može djelovati na što sporiji mentalni pad i zadržavanje subjektivnog dobrog osjećanja. S druge strane događa se da oboljeli često odustaju od druženja zbog straha od socijalnih kontakata. Ako postoje zajedničke teme poželjno je što više poticati jer se smanjuje osjećaj izoliranosti i odbačenosti (Poredoš, 2003; Ajduković, 1995). Nadalje Poredoš (2003) tvrdi da demencija može potaknuti kreativnost te da bolest koja ljude lišava osobnosti može potaknuti njihovu kreativnost, pokazuje istraživanje francuskog znanstvenika iz bolnice u St. Etienneu. Svaki oblik umjetničkog izražavanja treba prepoznati i poticati. Pritom su izuzetno važne odgovarajuće radno - okupacijske aktivnosti 8 ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ koji oboljeli može provoditi za vrijeme boravka u dnevnom poravku ili centru, kao i kod kuće. Kreativnost ima važnu ulogu u zdravom starenju jer kreativne aktivnosti mogu utjecati pozitivni na mentalni i fizičko zdravlje starijih osoba pogotovo zato jer je kreativnost doživotan dar pa stoga nikada nije prerano ili prekasno da se otkriju vlastiti kreativni potencijali (Škrbina i Radić, 2010). Mnoga istraživanja ukazuju na to da je kreativno razmišljanje i izražavanje univerzalna sposobnost koja ne nestaje s porastom kronološke dobi tekako kasnu kreativnost pojedinca obilježavaju sinteza, cjeloživotno opažanje, osobna sjećanja,refleksija i mudrost (Adams-Price, 1998; Runco, 1996; McCormick i Plugge, 1997, prema Škrbina i Radić, 2010). Likovno izražavanje je, kao i svaki pojedinac, posve autentično i individualno te kako navodi Malchiodi (1998, prema Škrbina i Radić, 2010), mora se sagledavati unutar šireg konteksta razvojnih, emocionalnih, socijalnih i kulturalnih iskustava i faktora. Mnogi autori iz različitih disciplina provodili su istraživanja o likovnom izražavanju kao metodi koja facilitira verbalno prenošenje osjećaja i percepcije, odnosno metodi produbljivanja komunikacije (Jung, 1959; Arnheim, 1974; Naumburg, 1953; Winnicott, 1971; Gross i Haynes, 1998; Gabriels, 1999; Cohen-Liebman, 1994; Pynoos i Eth, 1985; Colbert,1984; Malchiodi, 2001; Steele i sur., 1995; Pražić, 1987, prema Škrbina i Radić, 2010). Psihoterapija psihičkih poremećaja u starijoj životnoj dobi (Peršić, 1990, prema Poredoš, 2003) zasniva se na spoznajama psihodinamskih mehanizama kojima se tumače psihološke promjene i psihički poremećaji u starijoj dobi. Navodi da je psihoterapija samo jedan od niza terapijskih postupaka koji se koristi u starijih osoba i to u onim slučajevima kad su intrapersonalni i interpersonalni činitelji odgovorni za psihičke poremećaje koji su uzrok maladaptacije. Za očekivati je da su standardne psihoterapijske tehnike manje su uspješne kod starijih osoba, pa ih treba znatno modificirati upravo da bi odgovorale posebnim potrebama i ograničenjima starijih osoba (Ajduković, 1995). Te se modifikacije sastoje u većoj aktivnosti terapeuta, simboličnom davanju unutar terapijskog odnosa, specifičnim ili ograničenim ciljevima terapije, povećanoj svjesnosti o razlikama prijenosa i protuprijenosa emocija, empatijskom razumijevanju starijih bolesnika i sl. (Poredoš, 2003). „Terapeut treba preuzeti inicijativu dajući smjer u razjašnjavanju prirode psihičkog problema, što znači mnogo aktivniju ulogu u spoznaji emocionalnog stanja bolesnika, racionalnih i iracionalnih činitelja koji su razlog emocionalnim poremećajima i mogućim konfliktima.“ (Poredoš, 2003:10). Klasična terapija podrazumijeva razgovor terapeuta s bolesnikom o tome što želi i može promijeniti u svome životu terapeut treba nešto i učiniti da se postignu određene promjene. 9 ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ Kao i kod svake terapije, aktivnost terapeuta ne smije biti tolika da oboljela osoba postane suviše ovisna o terapeutu nego mu posvještavati da je normalno tražiti pomoć i da unatoč tome ne narušava njegov integritet (Poredoš, 2003). U svim oblicima psihoterapije terapeut treba imati pozitivne stavove prema starijim ljudima, treba bezuvjetno prihvatit bolesnika kao vrijedno ljudsko biće, pokazivati otvorenost i iskrenost vlastitih osjećaja, uključujući i priznavanje svojih osjećaja prema oboljelom, razumijevanje za osjećaje i probleme oboljelog. Psihoterapija koja pruža podršku i oboljeloj osobi i obitelji pokazaju se vrlo učinkovitom (Ajduković, 1995)). „Socioterapija je sastavni dio cjelovitog somatskog, psihološkog i socijalnog postupka koji se sve više primjenjuje u svrhu ublažavanja i smanjivanja brojnih socijalnih problema iz kojih nastaju i psihološke reakcije, sve sa ciljem da se starija osoba što uspješnije socijalizira u novonastaloj situaciji koja je stvorena životom dobi, a oblikovana vanjskim činiteljima.“ (Poredoš, 2003:11). Socijalna izolacija, povećana ovisnost o drugima, te pojačani zahtjevi za adaptacijom na novonastale okolnosti su tri fenomenona koja su specifična za osobe starije životne dob (Poredoš, 2003). Osnovne socio-psihološke potrebe starijih (kao i mlađih) trebaju biti ispunjene, a one su: određen i osiguran položaj u društvu, potreba da se bude voljen i da voli druge, da sebi stvori društvo i da u tom društvu nešto znači, te da razvija samopouzdanje i samopoštovanje (Ajduković, 1995). 8. Zaključak Alzheimerova bolest pogađa sve aspekte života oboljele osobe, njene vještine i izvedbu aktivnosti dnevnog života. Skrb za osobu oboljelu od Alzheimerove bolesti ili nekog drugog oblika demencije opisana je kao najzahtjevniji oblik skrbi s kojim se osoba treba suočiti, sukladno razvojnom stadiju bolesti. Svakim danom broj starih osoba, a s njime i broj osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti raste. U Hrvatskoj zbog nedostatka pružanja pomoći, podrške i kompetentnih stručnjaka često skrb za oboljele osobe pada „na leđa“ obitelji koja, sve što vrijeme više odmiče od trenutka kada su saznali za bolest, gube podršku prijatelja, obitelji i okoline. Skrbnici su u situacijama u kojima se moraju sami snalaziti i često nisu upućeni u sva prava koja imaju te je moguće da postanu tzv. indirektne žrtve te povećati vjerojatnost da se o njoj treba također cjelodnevno brinuti. Adekvatnom pomoći to se zasigurno može prevenirati te osim što trebamo raditi na senzibilizaciji javnosti također trebamo i treba nastojati povećati kvalitetu života osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti metodama interdisciplinarnog pristupa. 10 ___________________________Alzheimerova bolest_______________________ 9. Literatura 1. Ajduković, M. (1995.) Društvena skrb o starijim osobama – izazov 21. stoljeća. U: Starost i starenje – izazov današnjice (str.97-102). Savjetovanje. Makarska. 2. Baumgarten, M., Battista, R. N., Infante-Rivard, C., Hanley, J. A., Becker, R, & Gauthier, S. (1992). The psychological and physical health of family members caring for an elderly person with dementia. Journal of Clinical Epidemiology, 45(1), 61-70. 3. Gilić, A., Perinčić, R., & Kovač, I. (2008). Broj hospitalizacija poradi demencija i organskog psihosindroma. Med Jad, 38(1-2), 33-39. 4. Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest. Posjećeno na mrežnim stranica udruge u svibnju 2014. http://www.alzheimer.hr/ 5. Laklija, M., Milić-Babić, M., & Rusac, S. (2009). Neki aspekti skrbi o članu obitelji oboljelom od alzheimerove bolesti. Ljetopis socijalnog rada, 16(1), 69-89. 6. Mace, N. L., & Rabins, P. V. (2011). The 36-Hour Day: A Family Guide to Caring for People Who Have Alzheimer. Baltimore: The Johns Kopkins University Press. 7. Malnar, M., Košiček, M., & Hećimović, S. (2009). Alzheimerova bolest: od molekularnog mehanizma do rane dijagnoze. Medicina, 45(3), 234-243. 8. Myland Kaufman, D. (2007). Clinical Neurology for Psychiatrists. Philadelphia: Saunders Elsevier. 9. Perko, G., Tomek-Roksandić, S., Mihok, D., Puljak, A., Radašević, H., Tomić, B., & Čulig J. (2005). Četiri javnozdravstvena problema u zaštiti zdravlja starijih osoba u Hrvatskoj. Medicus, 14(2), 205-217. 10. Poredoš, D. (2003). Alzheimerova bolest i obitelj. Ljetopis socijalnog rada, 10(2), 243254. 11. Presečki, P., & Mimica, N. (2012). Alzheimerova bolest – epidemiologija, dijagnosticiranje i standardno farmakološko liječenje. Medix, 18(101/102), 152-158. 12. Puljak, A., Perko, G., Mihok, D., Radašević, H., & Tomek-Roksandić, S. (2005). Alzheimerova bolest kao gerontološki javnozdravstveni problem. Medicus, 14(2), 229235. 13. Škrbina, D., & Radić, S. (2010). Kreativno izražavanje kao sredstvo potpomognute komunikacije kod osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti. Ljetopis socijalnog rada, 17(2), 263-279. 11