Staroslavenski jezik

 

U starim se spisima taj jezik nazivao jednostavno slovenskim - slovĕnьskъ. U 5. glavi Žitja Metodova bizantski car Mihajlo III. govori Ćirilu i Metodu da su oni Solunjani, a da Solunjani vьsi čisto slovĕnьsky besĕdujǫtъ. U 15. glavi piše da je Metod preveo knjige otъ grьčьska języka vъ slovĕnьskъ, a u 17. da Metodovi učenici poslije njegove smrti latinьsky i grьčьsky i slovĕnьsky sъtrĕbišę, a isti naziv koristi i bizantski pisac Jovan Egzarh.

Staroslavenski se razvio na osnovi jednog makedonskog govora, stoga se često nazivao i staromakedonski te starobugarski.

Osim dvaju spomenutih naziva zbog narodne osnove, koristila su se još dva zbog uporabe - starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski. Naime, staroslavenski jezik bio je književni jezik liturgijskih spisa, usko vezan uz sakralnu književnost, nastalu prevođenjem grčkih izvornika (što se očitovalo u brojnim leksičkim, morfološkim i sintaktičkim grecizmima). No, staroslavenski jezik koristio se i za profane svrhe (pravni spisi i književnost općenito).

Neki razlikuju navedena dva termina pa starocrkvenoslavenskim nazivaju prvi zabilježeni period staroslavenskog jezika, doba kanonskih spisa 10. i 11. stoljeća, a crkvenoslavenskim jezik od 12. stoljeća nadalje, kad se počinju javljati prve redakcije.

Najčešći je naziv staroslavenski jezik. On ne ukazuje na narodnu osnovicu ni na uporabu te je neutralan i čest u uporabi. Staroslavenski jezik ne smije se miješati s praslavenskim jezikom, matice iz koje su se razvili svi slavenski jezici. Kronološki se staroslavenski poklapa s posljednjom fazom praslavenskog jezika.

Glavni članci: Kiril i Metodij i Moravska misija

 

Još od traktata Crnorisca Hrabra (O pismenima) Slaveni nisu imali pisma te Hrabar govori o tri faze - nepoznavanju pisma, korištenju tuđeg pisma "bez ustrojenja" i korištenje svojeg pisma koje su stvorili Ćiril i Metod:

Prĕžde ubo slovĕne ne imĕhǫ knigъ, nǫ črъtami i rĕzami čьtĕhǫ i gataahǫ, pogani sǫĉe. Krъstivše že sę, rimskami i grъčьskymi pismeny nǫždaahǫ sę (pisati) slovĕnsku rĕčь bez ustroenia. (...) Aĉe li vъprosiši slovĕnskyę bukarę glagolę kto vy pismena stvorilъ estь ili knigy prĕložilъ, to vьsi vĕdętь. I otvĕĉavše rekǫtь. Svętyi kostantinъ filosofъ, naricaemyi kirъlъ. tъ namь pismena stvori i knigy prĕloži. i methodie bratъ ego.

Prije Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima crtahu i gatahu bivajući pogani. Pokrstivši se nastojahu grčkim i latinskim pismenima kojekako pisati svoju riječ bez ustroja. (...) A ako zapitaš slavenske književnike govoreći tko vam je slova sastavio ili knjige preveo, to svi znaju i odgovorivši reći će: sveti Konstantin Filozof, zvani Ćiril, taj nam i slova sastavi i knjige prevede, i Metod, brat njegov.

Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju današnjih stručnjaka, glagoljica je starije pismo te ju je stvorio Konstantin Ćiril, a poslije je, prema Georgievu, nastala ćirilica zbog povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a sve je počelo od nesustavnog bilježenja slavenskih riječi grčkim i latinskim slovima (grčki alfabet i latinica).

Moravski knez Rastislav poslao je poruku caru Mihajlu da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je Konstantinu i Metodu rekao da su oni Solunjani, a da svi Solunjani dobro govore slavenskim jezikom. Naime, mnogo će im biti lakše naučavati jezikom poznatim narodu. Nakon brojnih prijašnjih misija, Konstantin pristaje, stvara pismo - glagoljicu - jer Slaveni ne imahu pisma i odlazi u Moravsku 863. godine s bratom Metodom.

Ondje ostaju tri godine, a potom odlaze i u Panoniju. Dok su ondje djelovali, preveli su s grčkoga jezika velik broj liturgijskih djela, a za Metoda se kaže da je nakon Konstantinove smrti preveo za osam mjeseci sve biblijske knjige, osim Knjige Makabejaca. Stvorili su također i prvi zakonski kodeks, Zakon sudnyj ljudem te prijevod Nomkanona.

Konstantin se bunio protiv tzv. trojezične hereze, da su jedina tri dostojna jezika za slavljenje liturgije latinski, grčki i hebrejski. U raspravi s akvilejskim svećicima rekao je poznate riječi:

Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili, ne sja li Sunce, također, na sve? Ne udišemo li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavati, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi

Vrijednost Ćirila i Metoda bila je neprocjenjiva - Slaveni su dobili tri stvari - pismo, jezik i Riječ (Bibliju).

Staroslavenski jezik razvio se na osnovi makedonskog govora u okolici Soluna. No, bila je poznata i takozvana panonska teorija koju su posebno zastupali Franc Miklošič i Jernej Kopitar. Oni su tvrdili da se njemačka, latinska i mađarska obilježja staroslavenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnova staroslavenskome bio panonski govor. Ta je teorija nazvana panonskom. No, susreli su se i s problemima – kako objasniti tipične makedonske odraze št i žd (od praslavenskih *t’ i *d’). To su riješili tako da su pronašli mađarske posuđenice koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino posuđivanjem od Panonskih Slavena.

Ali, to je opovrgnuo Vatroslav Jagić objasnivši da su Mađari primili te posuđenice u doba seobe, kad su se Bugari i Makedonci selili prema svojim današnjim domovinama. Tu je makedonsku teoriju učvrstio i njegov učenik Vatroslav Oblak organiziravši dijalektološku ekspediciju u okolici Soluna. 1896. svojim je Makedonskim studijama dokazao povezanost makedonskog govora sa staroslavenskim jezikom. Tako je nastala danas priznata makedonska teorija.

Glavni članci: Glagoljica i Staroslovenska ćirilica

 

Praslovenski jezik nije imao glas f, a slova fert (Ⱇ) i fita (Ⱚ) korišćena su za prepisivanje reči grčkog porekla, kao i ižica (Ⱛ) za grčko ipsilon.

 

Tzv. "staroslavenski kanon" čini malen broj sačuvanih rukopisa iz 10. i 11. stoljeća, nastalih nakon smrti Kirila i Metoda. No, postoji obilje dela na staroslovenskom sačuvanih samo u novijim prepisima, koji čuvaju starije osobine jezika od najstarijih sačuvanih rukopisa "kanona".^[8]

Dosledno čuvanje i pravilna upotreba nosnih samoglasnika jedna je od karakterističnih crta po kojima se staroslovenski kanonski spomenici lako razlikuju od kasnijih redakcija.^[9]

Spomenici pisani glagoljicom:

• Kijevski listići (10. vek)
• Assemanijevo evanđelje (10. vek)
• Zografsko evanđelje (10-11. vek)
• Marijinsko evanđelje (11. vek)
• Sinajski psaltir
• Sinajski molitvenik
• Kločev glagoljaš
• Bojanski palimpsest
• Makedonski listići

Spomenici pisani ćirilicom:

• Savina knjiga (11. vek)
• Suprasaljski zbornik (11. vek)
• Eninski apostol
• Miroslavljevo jevandjelje (12. vek)

Spomenici pisani latinicom:

• Brižinski spomenici

 

Mnogi staroslovenski rukopisi nisu sačuvani u originalu, već u prepisima. Neki od njih su:

• Proglas Konstantina Filozofa (9. vek)
• Žitije Konstantina Filozofa (9. vek)
• Žitije Metodija (9. vek)
• O pismenima (9-10. vek)
• Beseda na jeres (10. vek)
• Žitije svetog Venceslava (10. vek)
• Druga staroslovenska legenda o svetom Vaclavu (10-11. vek)
• Novgorodski ljetopis (11. vek)
• Povest vremenih leta (11-12. vek)
• Povest o Akiru (10-12. vek)
• Istorija jevrejske vojne (10-12. vek)
• Fiziolog, rečnik zverinja (više prevoda 10-12. vek^[10])
• Slovo o polku Igorevu (12. vek)
• Nomokanon (13. vek)
• Pčela, zbornik izreka
• Djela Tomina (pre 14. veka)

Napomena: datum predstavlja nastanak književnog dela, ne starost rukopisa.

Redakcija je spontatno i nehotično mijenjanje staroslavenskog jezika, zbog utjecaja piščeva jezika i njegova lokalnog idioma, a recenzija je namjerno mijenjanje zbog jezika nekog kraja te se staroslavenski prilagođava području. Razlika katkad i nije najjasnija, ali općenito govorimo o redakcijama staroslavenskog jezika koje su se razvile na većim područjima.

1. umjesto staroslavenskih št i žd nalazimo odraze palataliziranog t i d > c i z (pomoštь > pomocъ, viždь > vizь)
2. odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, daju šč
3. u instrumentalu jednine o-deklinacije, glavne, srednjeg roda umjesto nastavka -omь dolazi -ъmь
4. genitiv zamjenice azъ (ja) umjesto staroroslavenskog mene nalazimo mne (ispadanjem starog jora od mъne)

Spomenici: Kijevski listići, Praški listići, Reimsko evanđelje.

Glavni članak: Preslavska književna škola

1. prednji nazal ę iza č, ž i š te j prelazi u stražnji ǫ, a ǫ iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) prelazi u ę
2. ǫ katkad prelazi u ъ, a ĕ katkad u ja

Spomenici: Traktat Crnorisca Hrabra, Trnovsko evanđelje, Bojansko evanđelje, Vračansko evanđelje, Jovanovo evanđelje.

Glavni članak: Ohridska književna škola

1. ǫ prelazi u ę iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) te iza kombinacije usnenog samoglasnika sa suglasnikom l (voljǫ > volję)
2. jerovi se katkad vokaliziraju, ъ > o, ь > e
3. ę i ĕ te e i ĕ miješaju se u korištenju
4. katkad se ę mijenja s e, a ǫ s a, ъ i u
5. št i žd se čuvaju

Spomenici: Ohridski apostol, Dobromirovo evanđelje, Asemanijevo jevanđelje

Staroslavenski je odigrao važnu ulogu u povijesti slavenskih jezika, razvijajući se prvo u zasebne redakcije, a potom i zasebne književne jezike.

Glavni članak: Staroruski jezik

 

1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i ja
2. prema staroslavenskim rь, lь, rъ, lъ između suglasnika dolaze ьr, ъr, ьl, ъl
3. ra- i la- izvedeni od praslavenskog or i ol zamjenjuju se s ro- i lo- (rabota, lokъtь)
4. staroslavensko žd daje ž, a št daje č (vižь, pečь)
5. skupine nastale metatezom likvida, ra, la, rĕ, zamjenjuju se skupinama oro, olo, ere (gradъ > gorodъ, zlatъ > zolotъ, umrĕti > umereti)
6. u genitivu jednine te nominativu i akuzativu množine ja-deklinacije te u akuzativu množine jo-deklinacije ę prelazi u ĕ (zemlĕ)
7. u dativu i lokativu ličnih zamjenica umjesto e nalazi se ĕ (tebĕ)

Spomenici: Ostromirovo evanđelje, Arhangelsko evanđelje, Čudovski psaltir, Svjatoslavov zbornik.

 

U nekim hrvatskim katoličkim biskupijama na otocima i na obali razvio se u hrvatsku redakciju koja je korištena u glagoljaškoj liturgiji zapadnog, rimskog obreda, sve do Drugog vatikanskog sabora, a u nekim svojim oblicima i sve do danas. Hrvatski tip staroslavenskog jezika ima sljedeća obilježja:

1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e (rǫka > ruka, pęt > pet)
2. jeri y mijenja se u i (byti > biti)
3. grafem šta - ĉ / mijenja se u ć, šć ili rjeđe u št
4. odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, obično daju šć
5. zbog depalatalizacije, poluglasi (jor i jer) se vokaliziraju, u jakom položaju daju a (u kajkavskim govorima zatvoreno e), ali se prije toga izjednačuju (to vidimo u primjeru da su i jer (ь) i jor (ъ) dali isti odraz - sъnъ > sanь, san`, dьnь > dan, dan`). Poslije su se jerovi označivali štapićima i apostrofima te postupno nestali.

Neki spomenici staroslavenskoga jezika dokazane hrvatske redakcije: Bašćanska ploča, Grškovićev odlomak apostola, Splitski misal, Divoševo evanđelje, Batalovo evanđelje, Hvalov zbornik, Mletački zbornik.

Glavni članak: Srpskoslovenski jezik

 

1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e
2. jeri y daje i
3. grafem šta - ĉ / mijenja se u ć ili rjeđe u št
4. različit razvoj poluglasa; jor nestaje, a jer prevladava (ъ > ь)
5. odrazi praslavenskih *stj i *skj, kao i u stsl. daju št
6. jǫ daje ju, ali se ę i ję katkad mijenjaju s e
7. palatalno r i meko s postaju tvrdima

Spomenici: Vukanovo evanđelje, Hilandarska povelja, Karejski tipik, Studenički tipik, Temnićki natpis, Matičin apostol, Miroslavljevo evanđelje.

Napomena: Neki naučnici pominju samo srpsko-hrvatsku redakciju, bez razlikovanja varijeteta unutar nje.^[11]

Glavni članak: Staroslovenska gramatika

Staroslovenski je fleksijski jezik s prilično bogatom gramatikom.

U staroslovenskom jeziku imenice mogu biti menjane u tri gramatička roda (muški, ženski i srednji), tri broja (jednina, dvojina i množina) i sedam padeža:

• nominativ,
• genitiv,
• dativ,
• akuzativ,
• vokativ,
• instrumental i
• lokativ.

U staroslovenskom postoje sledeća vremena^[12]:

• prezent (sadašnje vreme)
• aorist (prošlo svršeno vreme)
  • asigmatski aorist
  • sigmatski aorist
    • noviji sigmatski aorist
    • stariji sigmatski aorist
• imperfekat (prošlo nesvršeno vreme)
• perfekat (prošlo vreme)
• pluskvamperfekat (davno prošlo vreme)
• futur (buduće vreme)
• futur egzaktni (buduće svršeno vreme)

Glavni članak: Ćirilični brojevi

 

U staroslovenskoj azbuci, nisu postojali posebi znaci za brojeve, već su brojevi obeležavani slovima sa posebnom oznakom (titlom) iznad. Brojevi od 1 do 10 su se obeležavali sledećim ćiriličnim slovima^[13]:

• А = 1 единъ
• В = 2 два
• Г = 3 три
• Д = 4 четыре
• Є = 5 пѧть
• Ѕ = 6 шесть
• З = 7 седьмь
• И = 8 осмь
• Ѳ = 9 девѧть
• Ї = 10 десѧть

Brojevi od 11 do 19 su bili sintagme. Dobijani su dodavanjem željenog broja na broj deset (npr. dva na desente - 12) i označavani su sledećim slovima, sa odgovarajućim titlom iznad:

 

• АЇ = 11 единонадесѧть(e)
• ВЇ = 12 дванадесѧть(e)
• ГЇ = 13 тринадесѧть(e)
• ДЇ = 14 четыренадесѧть(e)
• ЄЇ = 15 пѧтьнадесѧть(e)
• ЅЇ = 16 шестьнадесѧть(e)
• ЗЇ = 17 седьмьнадесѧть(e)
• ИЇ = 18 осмьнадесѧть(e)
• ѲЇ = 19 девѧтьнадесѧть(e)

Od ovih brojeva su redukcijom vokala i vokalizacijom diftonga nastali savremeni srpskohrvatski oblici.

 

Glavni članak: Crkvenoslovenski jezik

Staroslovenski jezik je kao živi književni jezik vremenom potisnut narodnim slovenskim jezicima, ali je konzerviran kao crkvenoslovenski, liturgijski jezik pravoslavnih i istočno katoličkih crkava slovenskih zemalja. Jezici slovenskih naroda čiji je bogoslužbeni jezik bio latinski razvijali su se uglavnom bez kontakta sa crkvenoslovenskim - taj je kontakt ili bio rano prekinut (kao kod Slovenaca, Čeha i Moravljana, a kod Hrvata nešto kasnije) ili nikada nije ni bio uspostavljen (na primer, kod Poljaka i Lužičkih Srba). Uporedo sa postojanjem crkvenoslovenskog, u kulturi nekih slovenskih naroda stvara se i književnost na osnovi narodnog jezika, što je imalo za posledicu dvojstvo unutar starosrpskog, staroruskog i starobugarskog, sa dosta jasno razgraničenim sferama upotrebe crkvenog i narodnog jezika. U XVI i XVII veku dolazi do istiskivanja crkvenoslovenskog jezika iz mnogih oblasti upotrebe.

• Stjepan Damjanović: Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005.
• Stjepan Damjanović: Slovo iskona, Matica hrvatska, Zagreb, 2005.
• Josip Bratulić: Žitja Konstantina Ćirila i Metodija, Kršćanska sadašnjost, 1998.
• Eduard Hercigonja: Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 2006.
• Josip Hamm: Staroslavenska gramatika

• Praslavenski jezik
• Ćiril i Metod
• Glagoljica
• Ćirilica
• Slovenski apokrifi

 

Staroslavenski jezik na Wikimedijinoj ostavi

 

Staroslavenski jezik nа Wikipediji

• Old Church Slavonic Online (en), kurs staroslovenskog jezika, University of Texas at Austin
• Korpus staroslovenskih tekstova (en)
• Staroslovenski tekstovi online (bg)
• Staroslovenski tekstovi online (bg)
• Staroruski tekstovi online (ru)
• The Slavic Physiologus (rečnik zverinja na staroslovenskom)
• Crkvenoslavenska (Jelisavetska) Biblija ruske redakcije (pdf)
• Staroslovensko-grčko / latinski rečnik (Fr. Miklosich)
• Englesko-staroslovenski rečnik
• Bugarsko-staroslovenski rečnik