Ruslan i Ljudmila

Puškin je započeo pisati poemu 1817., dok je pohađao Carskoselski licej^[1]. Bazira se na ruskoj bajci koju je čuo u djetinjstvu. Prije no što je izdana 1820., Puškin je bio prognan na jug Rusije zbog političkih ideja koje je iznio u drugim djelima, npr. u odi Sloboda. Nešto izmijenjena verzija djela izdana je 1828. ^[2]

Puškin je postavio sebi za cilj stvoriti "bogatirsku" bajkovitu poemu u duhu epskog spjeva Mahnitog Orlanda Ludovica Ariosta, koji je poznavao iz francuskih prijevoda^[3]. Nadahnjivao ga je također Voltaire ^[4] (Djevica Orleanska, Što se sviđa damama) i ruske književne bajke (npr. pripovijest о Jeruslanu Lazareviču, Baharijana Heraskova, Ilja Muromec Karamzina, i osobito Aljoša Popovič Nikolaja Radiščeva) ^[4]. Neposredni poticaj na početak rada na poemi postao je izlazak prvih tomova karamzinske Historije ruske države u februaru 1818., iz kojih je posudio mnoge detalje i imena trojice Ruslanovih protivnika (Rogdaj, Ratmir i Farlaf) ^[5].

Poema je napisana astrofičnim četverostopnim jambom, koji je, počevši od Ruslana, postao bez iznimke dominantni oblik poeme u romantizmu^[6].

Poema parodira baladu Žukovskog Dvanaest usnulih djeva. Puškin dosljedno ironično snižava uzvišenost likova Žukovskog, zasićuje siže šaljivim erotičnim elementima (epizoda s Glavom, posuđena iz bajke o Jeruslanu Lazareviču - "krsnom kumu" puškinskog Ruslana, koji na taj isti način dolazi do bogatirskog mača), koristi "pučku" leksiku ("удавлю", "чихнула")^[5]. Puškinovo "parodiranje" Žukovskog u početku nema negativne primjese i nosi prvenstveno prijateljski karakter; poznato je da se Žukovski "srdačno veselio" puškinskoj šali, a nakon izlaska poeme poklonio je Puškinu svoj portret s natpisom "Pobjedniku-učeniku od pobijeđenog učitelja". Kasnije, početkom 1830-ih, zreli je Puškin, sad već skloniji kritički ponovo ocjenjivati mladalačke pokušaje, žalio što je parodirao Dvanaest usnulih djeva "za ljubav svjetini"^[5].

Neki od događaja i imena u poemi imaju historijsku osnovu. Radnja se događa u Kijevu, u vrijeme dok je bio prijestolnica prve istočnoslavenske države Kijevska Rus', i za vladavine Vladimira I. (980.-1015.).

Ime Ruslan je preuzeto iz ranijih priča o Jeruslanu Lazareviču, a Puškin ga još spominje u Arapinu Petra Velikog. Rogdaj i Farlaf se spominju u Karamzinovoj Historiji ruske države^[7]

Pečenezi, koji su izveli opsadu Kijeva 968., spominju se u šestoj pjesmi, te ponovo (u godini koja ima smisla kao moguća vremenska crta poeme) 997.^[8] Opis bitke je historijski točan s obzirom na oružje i taktiku koju su koristili u 10. vijeku ^[5].

 

Poema je počela izlaziti u Sinu domovine u proljeće 1820. u odlomcima, a prvo posebno izdanje je izašlo u maju iste godine (upravo u dane Puškinova progonstva na jug), te je izazvalo gnjev mnogih kritičara koji su u njoj vidjeli "nemoralnost" i "nedoličnost". Aleksandar Vojejkov, koji je započeo časopisnu publikaciju neutralno-blagonaklone analize poeme, u posljednjem ju je dijelu recenzije pod utjecajem I.I. Dmitrijeva iskritizirao^[9][10]. Drugačije je stajalište zauzeo P. Katenin, koji je prigovorio Puškinu, naprotiv, nedovoljnu narodnost i suvišno "dotjerivanje" ruskih bajki u duhu francuskih salonskih pripovijesti^[11]. Značajan dio čitatelja oduševljeno je prihvatio poemu, a od njezine pojave započela je sveruska Puškinova slava^[12].

Epilog poeme je Puškin napisao kasnije, za vrijeme progonstva na Kavkaz. Godine 1828. Puškin je priredio drugo izdanje poeme, dodao epilog i nanovo napisani "prolog" - službeno dio prve pjesme, koji je zaoštrio uvjetno-folklorni kolorit teksta, a također smanjio mnoge erotske epizode i lirske umetke. Kao predgovor, Puškin je ponovo otisnuo neke kritičke odazive na izdanje iz 1820., koji su u novim književnim prilikama postali otvoreno apsurdni. Godine 1830., ponovo odbacujući u Opovrgavanju kritičara stare optužbe za nemoralnost, pjesnik je naglasio da mu sad u poemi, pak, ne odgovara nedostatak pravog osjećaja: "Nitko čak nije primijetio da je ona hladna"^[13].

Mihail Glinka je prema poemi skladao istoimenu operu, koju je stvarao između 1837. i 1842.^[14]

Dugometražni film Ruslan i Ljudmila, koji se temelji na istoimenoj poemi, produciran je u Sovjetskom Savezu 1972. Režirao ga je Aleksandr Ptuško, a u naslovnim ulogama se pojavljuju Natalja Petrova i Valerij Kozinec.^[15] Od ostalih filmskih verzija vrijedi spomenuti istoimeni nijemi film iz 1915. koji je producirala kompanija Hanžonkov, a režirao Władysław Starewicz,^[16] i televizijski film iz 1996. koji se temelji na Glinkinoj operi, koji je režirao Hans Hulscher, a producirao NHK.^[17]

Rečenice iz prologa poeme neprestano ponavlja lik Maše iz drame Tri sestre Antona Čehova^[18].

• Laboratorij fantastike: Ruslan i Ljudmila
• Puškinski dom: Ruslan i Ljudmila (izdanje iz 1835.)
• Petrunina, N.N., Н. K tvorčeskoj istorii poemy A.S. Puškina "Ruslan i Ljudmila" (pdf), Nauka, 1992.