Nothing Special   »   [go: up one dir, main page]
Wikipedija

Renesansni humanizam

Renesansni humanizam je istraživanje klasične antike, prvo u Italiji, a potom se proširivši širom Zapadne Evrope u 14., 15. i 16. vijeku. Pojam renesansni humanizam je savremen za taj period — renesansni (rinascimento - "preporod") i "humanistički" (iz čega postoji moderni humanizam; također renesansni humanizam kako bi ga se razlikovalo od kasnijih razvoja koji se grupišu kao humanizam).[1]

Da Vincijev Vitruvijev čovjek (c. 1490) pokazuje korelaciju idealnih ljudskih tjelesnih proporcija sa geometrijom opisanom od strane antičkog rimskog arhitekta Vitruvija u njegovom djelu De Architectura. Vitruvije je opisao ljudski lik kao glavni izvor proporcija među klasičnim redovima u arhitekturi.

Renesansni humanizam bio je odgovor na utilitaristički pristup i ono što se kasnije opisivalo kao "uska pedantnost" koja se povezuje sa srednjovjekovnom skolastika.[2] Humanisti su nastojali stvoriti građanstvo sposobno za govor i pisanje sa elokventnošću i jasnoćom i stoga sposobno da se uključi u građanski život svojih zajednica i da navede druge na moralne i razborite radnje. To se trebalo postići studiranjem "studia humanitatis", danas poznatih kao humanističke nauke: gramatika, retorika, historija, poezija i moralna filozofija.

Prema jednom učenjaku tog pokreta,

Rani talijanski humanizam, koji je na mnoge načine nastavio gramatičku i retoričku tradiciju srednjeg vijeka, nije samo pružio starom Trivijumu novo i ambicioznije ime (Studia humanitatis) već je i povećao njegov stvarni obim, sadržaj i značaj u kurikulumu škola i univerziteta i u svom obimnom književnom stvaralaštvu. Studia humanitatis isključivala je logiku, ali su dodali tradicionalnoj gramatici i retorici ne samo historiju, grčki i moralnu filozofiju već su stvarali i poeziju, nekadašnjeg nastavka gramatike i retorike, najvažnijeg člana čitave grupe.[3]

Humanizam je bio prožimajuć kulturni manir, a ne program malene elite, program za oživljavanju kulturnog naslijeđa, književnog naslijeđa i moralne filozofije klasične antike. Važni centri humanizma postojali su u Firenci, Napulju, Rimu, Veneciji, Genovi, Mantovi, Ferrari i Urbinu.

Porijeklo

uredi

Neki od prvih humanista bili su veliki kolekcionari antičkih rukopisa, među njima i Petrarka, Giovanni Boccaccio, Coluccio Salutati i Poggio Bracciolini. Od te četvorice, Petrarka je nazvan "ocem humanizma" zbog svoje posvećenosti grčkim i rimskim svicima. Mnogi su radili za katoličku crkvu i bili u svetim redovima, poput Petrarke, dok su drugi bili advokati i kancelari talijanskih gradova pa stoga imali pristup radionicama za kopiranje knjiga, poput Petrarkinog učenika Salutatia, kancelar Firence.

U Italiji, humanistički obrazovni program brzo je prihvaćen i, do sredine 15. vijeka, mnogi pripadnici viših klasa imali su humanističko obrazovanje, moguće zajedno sa skolastičkim. Neki od najviših službenika katoličke crkve bili su humanisti sa resursima za prikupljanje knjiga za važne biblioteke. Takav je bio kardinal Vasilije Visarion, preobraćenik na katoličanstvo sa grčkog pravoslavlja, koji je uzet u obzir pri izboru pape i bio jedan od najobrazovanijih učenjaka svog vremena. Postojalo je nekoliko papa-humanista u 15. i ranom 16. vijeku[4] od kojih je jedan, Aeneas Silvius Piccolomini (papa Pio II.), bio plodan autor i napisao raspravu o Obrazovanju dječaka.[5] Ti predmeti postali su poznati kao humanističke nauke, a pokret koji su nadahnuli pokazuje se kao humanizam.

Migracijski talasi bizantskih grčkih učenjaka i iseljenika u periodu nakon križarske pljačke Carigrada i kraja Bizantskog Carstva 1453. znatno je pomogao u oživljavanju grčke i rimske književnosti i zahvaljujući njihovom boljem poznavanju antičkih jezika i djela.[6][7] Među njih spadali su Gemistos Pleton, George od Trabzona, Teodor Gaza i Jovan Argiropul.

Talijanski humanizam proširio se sjeverno u Francusku, Njemačku, Nizozemske i Englesku sa usvajanjem tiskanja velikih razmjera nakon kraja ere inkunabula (tj. knjiga štampanih prije 1501. godine) i dovodio se u vezu sa protestantskom reformacijom. U Francuskoj, istaknuti humanista Guillaume Budé (1467–1540) primijenio je filološke metode talijanskog humanizma na istraživanje antičkog novca i na pravnu historiju, sastavivši detaljan komentar na Justinianov zbornik. Budé je bio kraljevski apsolutista (a ne republikanac kao rani talijanski umanisti) koji je bio aktivan u građanskom životu, služeći kao diplomat za Françoisa I i pomažući u osnivanju Collège des Lecteurs Royaux (kasnije Collège de France). U međuvremenu, Marguerite de Navarre, sestra Françoisa I, bila je pjesnikinja, romanistkinja i religijski mistik[8] koja je oko sebe okupila i štitila krug pjesnika i pisaca koji su pisali na narodnom jeziku, a među kojima su bili Clément Marot, Pierre de Ronsard i François Rabelais.

Paganizam i kršćanstvo u renesansi

uredi

Mnogi humanisti bili su sveštenici, prije svega papa Pio II. (Aeneas Silvius Piccolomini), papa Siksto IV. i papa Lav X.,[9][10] i često je postojalo pokroviteljstvo humanista od strane starijih crkvenih ličnosti.[11] Mnogo truda humanista usmjeravano je u poboljšavanje razumijevanja i prevoda biblijskih i ranih kršćanskih tekstova, i prije i nakon protestantske reformacije, koja je bila pod velikim utjecajem djela netalijanskih, sjevernoevropskih ličnosti kao što su Erazmo Roterdamski, Jacques Lefèvre d'Étaples, William Grocyn i švedski katolički arhiepiskop u egzilu Olaus Magnus.

Cambridgeov rječnik filozofije opisuje racionalizam antičkih zapisa kao izuzetno utjecajan na renesansne učenjake:

Ovdje, nije se osjećala nikakva težina nadnaravnog na ljudski um, zahtijevajući odavanje pošte i vjernost. Čovječanstvo - sa svim svojim posebnim sposobnostima, talentima, brigama, problemima, mogućnostima - bilo je centar interesovanja. Rečeno je da su srednjovjekovni mislioci filozofirali na koljenima, ali, poduprijeti novim istraživanjima, usudili su se podići i stati sasvim uspravno.[12]

Neizbježno, ponovno otkriće klasične filozofije i nauke na kraju je izazvalo tradicionalna religijska vjerovanja.

1417. je godine, na primjer, Poggio Bracciolini otkrio manuskript Lukrecija, De rerum natura, koji je bio izgubljen vijekovima i koji je sadržavao objašnjenje epikurejske doktrine, iako tadašnji renesansni učenjaci nisu mnogo komentirali o njemu, već se ograničavali na primjedbe o Lukrecijevoj gramatici i sintaksa.[13] Lorenzo Valla, međutim, stavlja obranu epikurejstva u usta jednog od sagovornika u jednom od svojih dijaloga.[14] Vallina obrana, ili prilagodba, epikurejstva kasnije je preuzeta u djelu Epikurejac od strane Erazma, "princa humanista:"

Ako su ljudi koji žive prijatno epikurejci, niko nije praviji Epikurejac od pravednih i bogobojaznih. A ako su imena ta koja nam smetaju, onda niko ne zaslužuje naziv Epikurejca više od cijenjenog osnivača i vođe kršćanske filozofije, Krista, jer na grčkom epikouros znači "pomagač." On sam, kada je prirodno pravo bilo gotovo izbrisano našim grijesima, kada je Mojsijevo pravo poticalo na popise umjesto da ih je liječilo, kada je Sotona vladao svijetom neosporen, donio pravovremenu pomoć stradavajućem čovječanstvu. Sasvim u zabludi, prema tome, su oni koji pričaju na svoj glupi način o tome kako je Krist bio tužnog i sumornog karaktera i pozivaju na nas da slijedimo sumoran način života. Naprotiv, on sam pokazuje najprijatniji život od svih i onaj najispunjeniji pravim zadovoljstvom.[15]

Ovaj odlomak pokazuje način na koji su humanisti smatrali paganska klasična djela, kao što je Epikurova filozofija, u harmoniji sa kršćanstvom kada ih se pravilno protumači.

Renesansni neoplatonisti, kao što Marsilio Ficino (čiji su se prevodi Platonovih djela na latinski koristili i u 19. vijeku), pokušali su pomiriti platonizam sa kršćanstvom, prema prijedlozima ranih crkvenih otaca Laktancija i svetog Augustina. U tom duhu, Pico della Mirandola je pokušao stvoriti sinkretizam svih religija (nije bio humanista[pojasniti] već aristotelovac treniran u Parizu), ali njegov rad nije naišao na simpatije kod crkvenih autoriteta.

Historičar Steven Kreis izražava rašireno gledište (poteklo od švicarskog historičara iz 19. vijeka, Jacoba Burckhardta), kada piše da je:

Period od četrnaestog vijeka do sedamnaestog išao u korist opće emancipacije individue. Gradovi-države sjeverne Italije stupili su u kontakt sa raznovrsnim običajima Istoka i postepeno dozvolili izražavanje u pogledu ukusa i oblačenja. Danteovi spisi, a naročito doktrine Petrarke i humanista poput Machiavellija, naglašavali su vrline intelektualne slobode i individualnog izražavanja. U esejima Montaignea, individualistični pogled na život primio je možda najuvjerljiviju i elokventniju izjavu u historiji književnosti i filozofije.[16]

Dva trenda vrijedna spomena u renesansnom humanizmu bili su renesansni neoplatonizam i hermetizam, koji su se pomoću djela osoba kao što su Nicholas od Kuesa, Giordano Bruno, Cornelius Agrippa, Campanella i Pico della Mirandola ponekada približavali uspostavljanju potpuno nove religije. Od to dvoje, hermetizam je imao veliki nastavljeni utjecaj u Zapadnoj misli, dok je prvi većinom izblijedio kao intelektualni trend, dovevši do pokreta u Zapadnom ezoterizmu kao što su teozofija i New Age razmišljanje.[17] "Yatesova teza" Francesa Yatesa drži da je prije pada u nemilost ezoterička renesansna misao uvela nekoliko ideja koje su bile korisne u razvoju naučnog metoda, iako to ostaje predmet kontroverzi.

Iako su humanisti nastavili koristiti svoju učenost u službi Crkve do sredine šesnaestog vijeka i kasnije, vrlo konfrontativna religiozna atmosfera nakon protestantske reformacije rezultirala je u protureformaciji koja je nastojala ušutkati izazove prema katoličkoj teologiji,[18] sa sličnim nastojanjima među protestantskim denominacijama. Međutim, jedan dio humanista pridružio se pokretu reformacije i preuzeo vodeće funkcije, među kojima su bili, na primjer, Philipp Melanchthon, Ulrich Zwingli, Jean Calvin i William Tyndale.

Sa protureformacijom pokrenutom na Tridentskom koncilu (1545-1563), pozicije su ojačale i nametnuto je strogo katoličko pravoslavlje zasnovano na skolastičkoj filozofiji. Neki humanisti, čak i umjereni katolici poput Erazma, bili su pod rizikom da budu prozvani hereticima zbog svojih kritika Crkve.[19]

Historičar renesanse Sir John Hale upozorava protiv predirektnog vezivanja renesansnog humanizma i moderne upotrebe pojma humanizam: "Renesansni humanizam mora biti sloboda od bilo kakvog traga "humanitarizma" ili "humanizma" u njegovom modernom smislu racionalnog, nereligioznog pristupa životu ... riječ "humanizam" će obmanuti ... ako se posmatra u suprotnosti kršćanstvu čiji su studenti većinom željeli nadopuniti, a ne proturječiti, svojim strpljivim iskopavanjem izvora antičke mudrosti nadahnute Bogom"[20]

Humanisti

uredi
Glavni članak: Popis renesansnih humanista

Povezano

uredi

Bilješke

uredi
  1. ↑ Pojam la rinascita (preporod) se, međutim, prvi put pojavio u svojem širem smislu u djelu Giorgija Vasarija Vite de' più eccellenti architetti, pittori, et scultori Italiani (Životi umjetnika, 1550, revidirana 1568) Panofsky, Erwin. Renaissance and Renascences in Western Art, New York: Harper and Row, 1960. "Pojam umanista koristio se u talijanskom akademskom slengu petnaestog vijeka kao opis učitelja ili studenta klasične književnosti i umjetnosti povezane s njom, uključujući i retoriku. Engleski ekvivalent "humaniste" javlja se u kasnom šesnaestom vijeku sa sličnim značenjem. Tek u devetnaestom vijeku, međutim, i vjerojatno po prvi put u Njemačkoj 1809. se taj pridjev preobražava u imenicu: humanizam, koji predstavlja posvećenost književnosti antičke Grčke i Rima i ljudskim vrijednostima koje se mogu izvući iz njih" Nicholas Mann "The Origins of Humanism", Cambridge Companion to Humanism, Jill Kraye, urednik [Cambridge University Press, 1996], str. 1–2). Pojam "srednji vijek" za prethodni period koji odvaja klasičnu antiku od njenog "preporoda" prvi se put javlja u latinskom 1469. kao media tempestas.
  2. ↑ Craig W. Kallendorf, uvod u Humanističke obrazovne rasprave, uredio i preveo Craig W. Kallendorf (Cambridge, Massachusetts i London Engleska: The I Tatti Renaissance Library, 2002) str. vii.
  3. ↑ Paul Oskar Kristeller, Renaissance Thought II: Papers on Humanism and the Arts (New York: Harper Torchbooks, 1965), str. 178. Vidjeti i Kristellerovu Renaissance Thought I, "Humanism and Scholasticism In the Italian Renaissance", Byzantion 17 (1944–45), str. 346–74. Ponovo tiskano u Renaissance Thought (New York: Harper Torchbooks), 1961.
  4. ↑ U njih spadaju Inocent VII., Nikola V., Pio II., Siksto IV., Aleksandar VI., Julije II. i Lav X. Inocent VII., pokrovitelj Leonarda Brunija, smatra se prvim humanističkim papom. Vidjeti James Hankins, Plato in the Italian Renaissance (New York: Columbia Studies in the Classical Tradition, 1990), str. 49; za druge, vidjeti njihove vlastite unose u djelu Sir Johna Halea Concise Encyclopaedia of the Italian Renaissance (Oxford University Press, 1981).
  5. ↑ Vidjeti Humanist Educational Treatises, (2001) str. 126–259. Taj svezak (str. 92–125) sadrži esej Leonarda Brunija, nazvan "Studij književnosti", o obrazovanju djevojčica.
  6. ↑ Byzantines in Renaissance Italy
  7. ↑ Grci u Italiji
  8. ↑ Bila je autor Miroir de l'ame pecheresse (Ogledalo griješne duše), objavljenog nakon njene pored ostale molitvene poezije. Vidjeti i "Marguerite de Navarre: Religious Reformist" u Jonathan A. Reid, King's sister--queen of dissent: Marguerite of Navarre (1492-1549) and her evangelical network (Studies in medieval and Reformation traditions, 1573-4188; v. 139). Leiden; Boston: Brill, 2009. (2 v.: (xxii, 795 str.) ISBN 978-90-04-17760-4 (v. 1), 9789004177611 (v. 2)
  9. ↑ Löffler, Klemens (1910). „Humanism”. The Catholic Encyclopedia. VII. New York: Robert Appleton Company. pp. 538–542. 
  10. ↑ Vidjeti bilješku dva, gore.
  11. ↑ Davies, 477
  12. ↑ „Humanism”. The Cambridge Dictionary of Philosophy, Second Edition. Cambridge University Press. 1999.  str. 397 citat:

    Bestidno humanističan ukus klasičnih djela imao je izuzetan utjecaj na renesansne učenjake.
  13. ↑ Tek je 1564. francuski komentator Denys Lambin (1519–72) najavio u predgovoru tog djela da je "smatrao Lukrecijeve epikurejske ideje 'nestvarnim, apsurdnim i u suprotnosti sa kršćanstvom'. Lambinov uvod ostao je standardan do devetnaestog vijeka. (Vidjeti esej Jill Kraye, "Philologists and Philosophers" u Cambridge Companion to Renaissance Humanism [1996], str. 153.) Epikurova neprihvatljiva doktrina da je zadovoljstvo bilo najviše dobro "osigurala je nepopularnost njegove filozofije" (Kraye [1996] str. 154.)
  14. ↑ Charles Trinkhaus smatra Vallino "epikurejstvo" smicalicom, a ne Vallinim ozbiljnim stavom, već stvorenim za opovrgavanje stoicizma, kojeg je smatrao, zajedno sa epikurejstvom, podjednako inferiornim kršćanstvu. Vidjeti Trinkaus, In Our Image and Likeness svezak 1 (University of Chicago Press, 1970), str. 103–170
  15. ↑ John L. Lepage (5 December 2012). The Revival of Antique Philosophy in the Renaissance. Palgrave Macmillan. str. 111. ISBN 978-1-137-28181-4. [mrtav link]
  16. ↑ Kreis, Steven (2008). „Renaissance Humanism”. Pristupljeno 2009-03-03. 
  17. ↑ Plumb, 95
  18. ↑ „Rome Reborn: The Vatican Library & Renaissance Culture: Humanism”. The Library of Congress. 2002-07-01. Pristupljeno 2009-03-03. 
  19. ↑ „Humanism”. Encyclopedic Dictionary of Religion. F-N. Corpus Publications. 1979. pp. 1733. ISBN 0-9602572-1-7. 
  20. ↑ Hale, 171. Također vidjeti, 479-480 za sličnu opreznost.

Dodatna literatura

uredi
  • Bolgar, R. R. The Classical Heritage and Its Beneficiaries: from the Carolingian Age to the End of the Renaissance. Cambridge, 1954.
  • Cassirer, Ernst. Individual and Cosmos in Renaissance Philosophy. Harper and Row, 1963.
  • Cassirer, Ernst (Editor), Paul Oskar Kristeller (Editor), John Herman Randall (Editor). The Renaisssance Philosophy of Man. University of Chicago Press, 1969.
  • Cassirer, Ernst. Platonic Renaissance in England. Gordian, 1970.
  • Celenza, Christopher S. The Lost Italian Renaissance: Humanism, Historians, and Latin's Legacy. Baltimore: Johns Hopkins University Press. 2004 ISBN 978-0-8018-8384-2
  • Erasmus, Desiderius. "The Epicurean". In Colloquies.
  • Garin, Eugenio. Science and Civic Life in the Italian Renaissance. New York: Doubleday, 1969.
  • Garin, Eugenio. Italian Humanism: Philosophy and Civic Life in the Renaissance. Basil Blackwell, 1965.
  • Garin, Eugenio. History of Italian Philosophy. (2 vols.) Amsterdam/New York: Rodopi, 2008. ISBN 978-90-420-2321-5
  • Grafton, Anthony. Bring Out Your Dead: The Past as Revelation. Harvard University Press, 2004 ISBN 0-674-01597-5
  • Grafton, Anthony. Worlds Made By Words: Scholarship and Community in the Modern West. Harvard University Press, 2009 ISBN 0-674-03257-8
  • Hale, John. A Concise Encyclopaedia of the Italian Renaissance. Oxford University Press, 1981, ISBN 0-500-23333-0.
  • Kallendorf, Craig W, editor. Humanist Educational Treatises. Cambridge, Mass.: The I Tatti Renaissance Library, 2002.
  • Kraye, Jill (Editor). The Cambridge Companion to Renaissance Humanism. Cambridge University Press, 1996.
  • Kristeller, Paul Oskar. Renaissance Thought and Its Sources. Columbia University Press, 1979 ISBN 978-0-231-04513-1
  • Pico della Mirandola, Giovanni. Oration on the Dignity of Man. In Cassirer, Kristeller, and Randall, eds. Renaissance Philosophy of Man. University of Chicago Press, 1969.
  • Skinner, Quentin. Renaissance Virtues: Visions of Politics: Volume II. Cambridge University Press, [2002] 2007.
  • McManus, Stuart M. "Byzantines in the Florentine Polis: Ideology, Statecraft and Ritual during the Council of Florence". Journal of the Oxford University History Society, 6 (Michaelmas 2008/Hilary 2009).
  • Melchert, Norman (2002). The Great Conversation: A Historical Introduction to Philosophy. McGraw Hill. ISBN 0-19-517510-7. 
  • Nauert, Charles Garfield. Humanism and the Culture of Renaissance Europe (New Approaches to European History). Cambridge University Press, 2006.
  • Plumb, J. H. ed.: The Italian Renaissance 1961, American Heritage, New York, ISBN 0-618-12738-0 (page refs from 1978 UK Penguin edn).
  • Rossellini, Roberto. The Age of the Medici: Part 1, Cosimo de' Medici; Part 2, Alberti 1973. (Film Series). Criterion Collection.
  • Symonds, John Addington.The Renaissance in Italy. Seven Volumes. 1875-1886.
  • Trinkaus, Charles (1973). „Renaissance Idea of the Dignity of Man”. u: Wiener, Philip P. Dictionary of the History of Ideas. ISBN 0-684-13293-1. Pristupljeno 2009-12-02. 
  • Trinkaus, Charles. The Scope of Renaissance Humanism. Ann Arbor: University of Michigan Press, 1983.
  • Wind, Edgar. Pagan Mysteries in the Renaissance. New York: W.W. Norton, 1969.
  • Witt, Ronald. "In the footsteps of the ancients: the origins of humanism from Lovato to Bruni." Leiden: Brill Publishers, 2000

Vanjske poveznice

uredi
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Renesansni_humanizam&oldid=41868227