Mediteranska klima

Mediteranska ili sredozemna klima je svaka klima koja nalikuje klimi zemalja mediteranskog basena koji čini polovinu površine s tim tipom klime širom svijeta.^[1] Osim područja uz Sredozemno more, ovaj klimatski tip prevladava u zapadnim dijelovima Sjeverne Amerike, u dijelovima zapadne i južne Australije, na jugozapadu Južne Afrike i u središnjim dijelovima Čilea.

Mediteranska klima
Karta sa regijama svijeta koje imaju mediteransku klimu

Klimu karakteriziraju vruća, suva ljeta i prohladne, vlažne zime. Na primer, u Pertu (Australija) na južnoj hemisferi u zimskim mjesecima od juna do avgusta padne 450 mm kiše, a prosječni dnevni minimum iznosi 8°C. Tokom ljetnih mjeseci, tj. od decembra do februara padne u prosjeku 32 mm padavina mjesečno.

Zone sredozemne klime povezane su s pet velikih suptropskih područja visokog pritiska nad okeanom, azorskim maksimumom, južnoatlantskim maksimumom, sjevernopacifičkim maksimumom, južnopacifičkim maksimumom i indijskookeanskim maksimumom. Ovi prostori visokog pritiska pomiču se u smjeru polova tokom ljeta, a prema ekvatoru tijekom zime, igrajući glavnu ulogu u formiranju svjetskih tropskih pustinja i zona mediteranske klime smještene polarnije od pustinja. Na primer, azorski maksimum je povezan sa Saharom i klimom mediteranskog basena. Južnoatlantski maksimum je slično povezan s pustinjom Namib i sredozemnom klimom zapadnog dijela Južne Afrike. Sjevernopacifički maksimum je povezan s pustinjom Sonora i kalifornijskom klimom, dok je južnopacifički maksimum povezan s pustinjom Atakama i klimom središnjeg Čilea. Indijskookeanski maksimum je povezan s pustinjama zapadne Australije (Velika pješčana pustinja, Velika Viktorijina pustinja i Gibsonova pustinja) i sredozemnom klimom jugozapadne, južne i središnje Australije.

Biom mediteranskih šuma i grmlja usko je povezan s mediteranskim klimatskim zonama. Posebna raznolikost klime su površine sklerofilnog grmlja koje se u mediteranskom basenu naziva makija, čaparal u Kaliforniji, matoral u Čileu, funbos u južnoj Africi, i male i kuongan u Australiji. Vodene zajednice u regijama s sredozemnom klimom prilagodile su se godišnjem ciklusu u kojem abiotski (okolišni) nadzori toka populacije i strukture zajednice dominiraju tijekom poplava, dok biotski (npr. kompeticija i predacija) nadzori postaju sve više važniji tokom opadanja nanosa. Nadzori prirode postaju sve dominantniji kako prirodni uslovi postaju sve više surovi (tj. vrući i suvi). Posljedica toga je sposobnost ovih zajednica na vrlo brzi oporavak nakon suša, poplava i požara.