Domaća koza

Domaća koza vodi porijeklo od divljih koza. Domesticiranje se odvijalo vjerojatno još tijekom 11. stoljeća pr. Kr. na području Bliskog istoka, po svoj prilici južnog Levanta ili Zagrosa. Obično se pretpostavlja, da domesticiranje vrlo brzo dovode do morfoloških promjena na skeletu takvih životinja kao što je promjena na rogovima, i njihova manja veličina. Arheološki nalazi istražuju se radi utvrđivanja spola i starosti životinja kako bi se razdvojili nalazi domesticiranih od ulovljenih pripadnika populacija.

Nalazišta koja dokazuju rano domesticiranje koza su:

• Ganj Dareh, Irak, 9,000 - 7,500 godina pr. Kr. Ovdje se kao dokaz postojanja domesticiranja navodi da su klani prije svega muški primjerci, a ti su bili značajno manji od današnjih divljih koza.
• Ali Kosh, Irak, 7.500 - 5.500 godina pr. Kr. Ovdje se kao dokaz navodi pretežnost mladih životinja, zajedno s promjenama u korijenu rogova.

U pretpovijesnoj Srednjoj Europi su koze bile vrlo rijetke.

Ljudi koriste kozje meso, kožu, mlijeko (više od ovaca) i vunu. Ako imaju na raspolaganju sve dijelove biljki (izvor: Albright & Arave), jedu oko 60% listove i stablasto bilje, oko 20% zeljasto bilje i samo oko 20% travu. Vrlo su skromnih zahtjeva, jer im je probava izrazito efikasna. Često ih se naziva i sirotinjskom kravom, jer ih je lakše hraniti i držati ako se nema puno prostora i dovoljno hrane. Ranije, a i danas ih se drži u brdovitijim krajevima (Alpe, Norveška) jer su radi svojih sposobnosti penjanja primjerene i za područja u kojima se goveda ne mogu držati.

Koze mogu uništiti biljni pokrov čitavih područja i time doprinijeti dezertifikaciji, jer pojedu gotovo svo bilje, zajedno s korijenjem.

Gospodarski se koriste:

• Kozje mlijeko
• Kozje meso

Poljoprivredno značenje imale su domaće koze još u starom Rimu, a i danas su vrlo značajne u Maloj i Središnjoj Aziji i Mongoliji. Koze su se sve do početka 20. stoljeća često koristile i za vuču. Iznenađujuće snažne koze uprezale su se u kočije ili kola, a ako nije bilo na raspolaganju većih životinja, koristilo ih se i za oranje. U Tibetu su se koze koristile za transport soli.

Danas su domaće koze rasprostranjene u svim dijelovima Zemlje, s izuzetkom krajnje hladnih područja. Širom zemljine kugle mornari su ostavljali žive domaće koze kao zalihu hrane za moguće brodove u prolazu, gdje su vremenom podivljale. Na mnogim takvim otocima, kao na primjer na Otočju Galápagos, podivljale koze imale su razorni utjecaj na autohtonu floru i faunu. Radi toga, na mnogim otocima ove koze su svjesno istrijebljene. Podivljalih domaćih koza ima i u Australiji.

Tijekom dugotrajnog uzgoja domaćih koza, ljudi su uzgojili vrlo veliki broj različitih podvrsta domaćih koza. Pri tome, odabir za uzgoj vršen je u pravilu u skladu sa specifičnim datostima područja za koja je se razvijala podvrsta.

• Wilson, D. E. & Reeder, D. M.: Mammal Species of the World. 2nd ed., p. 405. Smithsonian, Washington 1993.
• Zeder, M. A. & Hesse, B.: The Initial Domestication of Goats (Capra hircus) in the Zagros Mountains 10,000 Years Ago. Science 287 (ožujak 2000.), 2254-2257.
• D. Zohary, E. Tchernov and L. Kolska Horwitz 1998. The role of unconscious selection in the domestication of sheep and goats.