Božjakovina

Područje današnje Božjakovine prvi put se spominje oko 1209. pod nazivom "zemlja Svetog Martina" (terra sancti Martini). Samo ime mjesta dolazi od crkvenog reda božjaci, odnosno templari.

Herceg Andrija je početkom XIII. stoljeća tu zemlju oduzeo zagrebačkom županu, izuzeo ju ispod vlasti zagrebačke tvrđave i darovao varaždinskom županu Kračunu (Crakon Valpot). No budući da je Kračun kasnije iznevjerio Andriju kao kralja, Kračun je bio pogubljen, a zaplijenjenu zemlju Svetog Martina Andrija II. je darovao crkveno-viteškom redu Templara.

U gradu se nalazila tvrđava Božjakovina (castrum Bosyaco), uz koju je kasnije ban Matija Gereb dao sagraditi više gospodarskih zgrada. Potom je ovaj grad s tvrđavom dao ograditi palisadama sa četiri bastiona, a radi bolje obrane, bila su dvoja ulazna vrata, iznad kojih je dao izgraditi obrambene tornjeve.^[1]

Templari su posjedovali Božjakovinu preko 100 godina, a u tom vremenu su sagradili "domus Sancti Martini miliciae Templi”, odnosno “kuću Svetog Martina vojske Hrama" kojom je upravljao preceptor što je bila uobičajena praksa za sve njihove posjede. Danas se još uvijek ne može sa sigurnošću odrediti točna lokacija tog samostana.

Ukidanjem templara 1312. godine Božjakovinu su naslijedili ivanovci koji se kao "vlasnici Sv. Martina" spominju 1320. godine. Nestankom vitezova ivanovca koji su početkom 16. st. na našim prostorima uglavnom izginuli u borbama s Turcima, Božjakovina prestaje biti pod njihovom vlašću. Od 1471. do 1489. njome vladaju hrvatski banovi Blaž Podmanicki, Matija Gereb i Ladislav od Egervara.^[2]

1517. se godine prvi put spominje kao castellum Bosyakowyna; dotad je bila u latinskim izvorima uvijek bilježena kao Bosyako, Bosiako.^[1] (kao castrum Bosyako 1510. g. i castellum Bosyako 1525. g.). Taj kaštel danas više nema traga. Bio je dijelom sklopa vlastelinskih zgrada. Nalazio se uz rječicu Zelinu; zapadno od njega se nalazio most (srušen 1945.). Iznimno je postao značajnim bio nakon što su Turci zauzeli Čazmu i Dubravu 1522.. godine. To je išlo do te mjere da se je od tada kaštel smatrao dijelom obrambenog sustava Zagreba i Hrvatske, a Hrvatski sabor je od onda slijedećih desetljeća višekratno donio odluke kojim se moralo utvrditi kaštel. Prvi put je spaljen 1591., kasnije je bio obnavljan, a napušten od 18. stoljeća. Bio je drven vrste wasserburg.^[3]

U kasnijem razdoblju su Božjakovinom upravljali mnogi feudalci; Tahi, Karlović, Zrinski, Janković, Oršić, Drašković, te na kraju državna uprava Austro-Ugarske, koja je uredila uzorno državno poljodjelsko dobro i perivoj po ugledu na ostale carske perivoje. Između dva svjetska rata Božjakovina je bila središte za školovanje kadrova u poljodjelstvu i domaćinstvu. U dvorcu Draškoviću u Božjakovini potpisan je i sporazum Cvetković-Maček 1939. godine.

U 18. st. je sagrađen novi dvorac (današnji dvorac u Božjakovini), koji je po svojstvima bliže kuriji, a od 1941. do 1944 njegov upravitelj bio je Slavko Kolar. Stari dvorac koji je bio u Božjakovini se zvao dvorac Blahimir. Dvorac je udaljen oko 200 metara od rijeke Zeline. Park u kome se dvorac nalazi uređen je po uzoru na park Laxenburg koji se nalazi kraj Beča, a prvotno ga je uredio slovenski botaničar. U parku se nalazi ogromna sekvoja visine oko 30 metara. Novoposađeni su hrastovi, lipe, gorski javor i druge sadnice. Uređenje parka i sadnja počela je 2013/2014. godine. Parkom su šesdesetih godina 20. stoljeća hodali paunovi uz brojne jorgovane i magnolije. Park je u neposrednoj blizini rijeke Zeline u dijelu naselja koje je imalo naziv Pehlin. Lijevo u odnosu na tok rijeke Zeline nalazi se dio naselja pod nazivom Trešnjevka, a desno uz prugu dio naselja pod nazivom Čičok.

• Gospoštija Božjakovina Arhivirano 2010-01-14 na Wayback Machine-u, templari u Božjakovini
• Dvorci.hr Arhivirano 2020-08-03 na Wayback Machine-u dvorac Drašković u Božjakovini