Pirat
Za ostala značenja, vidi Pirat (razvrstavanje).
Pirati (grč. πειρατής, pirat) su pljačkaši koji vrše razbojstva na moru, ponekad i na obali. Piratstvo (eng. piracy) je nastalo još u antičkim vremenima ali najviše se raširilo tijekom 17. vijeku na Karibima ili Novom svijetu. Danas pirati najviše djeluju na Tihom i Indijskom oceanu i veliki su problem za međunarodnu trgovinu. Piratstvo se ne bi trebalo miješati sa gusarenjem, koje je kroz povijest bilo legitiman oblik ratovanja na moru.
Antičko doba je obilovalo piratima koji su svojim brzim galijama terorizirali sve obale Sredozemnog mora. Još od vremena drevnih Egipćana oni su pljačkali trgovačke brodove. Grci, Egipćani, Kartažani i Rimljani nisu bili u stanju osigurati prisutnost jakih flota na moru i piratske zajednice su postojale na mnogim otocima. Jednom prilikom je i Julije Cezar zarobljen od pirata i zadržan radi otkupa. Tek kada je rimski general Pompej Veliki 67. godine prije nove ere sa stotinama brodova proveo veliko anti-piratsko čišćenje, Sredozemlje je bilo sigurnije za trgovinu.
Nakon pada Zapadnog Rimskog carstva kao pirati najviše su se isticali Vikinzi, pomorski narod sa sjevera Europe. Oni su svojim brzim brodovima tipa drakar doplovili do Britanije, Rusije, Italije, Afrike i Amerike, pljačkajući sve na svom putu nekoliko stoljeća. No kasnije su se s vremenom okrenuli trgovini.
U drugoj polovici srednjeg vijeka morima sjeverne Europe počinju ploviti pirati svih nacija i pljačkati trgovačke brodove i gradove. Nerijetko su to činili s ovlaštenjem pojedinih vladara i time se rađa gusarstvo (eng. privateering), pljačkanje na moru ovlašteno zakonom i smatrano dijelom regularnog ratovanja. 1392. godine njemački pirati osvajaju grad Bergen što dovodi do toga da trgovci i zemlje ojačavaju svoje brodove i stvaraju trgovačke i političke saveze poput Hanze što će na kraju dovesti do gušenja sjevernoeuropskog piratstva.
Korsarima (od srednjovjekovnog latinskog: cursarius=gusar[1] se u početku nazivalo sve pirate i gusare koji su djelovali po Mediteranu za 15. i 16. vijeka, podjednako kršćane i muslimane ali taj naziv kasnije počinje označavati samo francuske gusare. Za muslimanske korsare iz Sjeverne Afrike se počinje koristiti naziv Berberski korsari.
Berberski korsari su bili stanovnici sjevernoafričkih muslimanskih područja (Berberska obala) koji su pod zaštitom Otomanskog carstva pljačkali krščanske brodove na Sredozemlju. Vodeći vjerski rat smatrali su se gusarima, ali za Europske države oni su bili obični pirati. Koristili su brze galije i svojim brojnim posadama lako savladavali protivničke brodove. Zarobljenike su prodavali u roblje ili ih ucjenjivali radi otkupa. Na vrhuncu moći su bili tijekom 16. stoljeća, a početkom 17. njihova snaga počinje opadati da bi do 1650. gotovo potpuno nestali. Njihov najpoznatiji vođa je bio Hajrudin Barbarosa koji je imenovan admiralom u ratnoj mornarici Otomanskog carstva. Najveća utočišta su im bili Tripoli, Alžir i Tunis. Zanimljivo je da je među njima ponekad bilo i bivših krščanskih gusara koji su završetkom ratova i ostavši bez posla, prelazili u redove sjevernoafričkih korsara i napadali brodove svojih bivših zaštitnika.
Nakon Kolumbova otkrića Amerike 1492. najveće pomorske sile toga vremena Španjolska i Portugal krenule su stvarati kolonije u Srednjoj i Južnoj Americi (iliti Zapadnoj Indiji, kako ju je Kolumbo nazvao). Najviše kolonija je osnovala Španjolska dok se Portugal više orjentirao na trgovinu s Indijom i dalekim Istokom. Ipak, Portugal je osnovao nekoliko važnih i bogatih kolonija u Južnoj Americi te u dogovoru sa Španjolskom prisvojio istočni dio Južne Amerike dok je Španjolska prisvojila zapadni. Porobivši srednjoameričke domorodačke narode Inka, Maye i Asteke, Španjolci su stekli kontrolu nad brojnim rudnicima plemenitih metala koje su počeli dovoziti u Španjolsku. Zbog velikog rasta španjolskog bogatstva i druge europske države poćinju osnivati kolonije u Karibima radi iskorištavanja prirodnih bogatstava Novog svijeta. Krajem 16. i početkom 17. stoljeća diljem Kariba nastaju kolonije Engleske, Francuske i Nizozemske a krajem 17. stoljeća i Danske. No u usporedbi sa španjolskim kolonijama sve druge su bile malobrojne i slabo razvijene.
Suparništvo među kolonijama i želja za trgovačkom premoći dovodili su do čestih ratova. Veliko klasično doba piratstva trajalo je od 1560. do 1720. godine. Tijekom prvih desetljeća 17. stoljeća grupa odmetnika i izbjeglica gotovo svih europskih nacija naselila se na velike i male karibske otoke. Nazivali su se bukaniri (eng. "buccaneers") i prvotno su bili lovci na divlje životinje. No željni brze zarade otiskivali su se na more i napadali španjolske brodove s blagom okrenuvši se otvorenom piratstvu. Tako su bukaniri, iako zadržavši staro ime, postali pirati, a najuspješniji su bili u razdoblju od 1640. do 1680. godine. Dva najpoznatija bukanirska sjedišta su bila otok Tortuga (francuska baza) nakon 1640. i grad Port Royal (engleska baza) na otoku Jamajka nakon 1655. godine. Bukanirsko doba je potrajalo do 1680. kada su im francuske i engleske vlasti počele uskračivati potporu. Posljednjom velikom akcijom bukanira smatra se pljačka Cartagene u Kolumbiji 1689. kada je 6500 bukanira i francuskih vojnika osvojilo bogati španjolski grad.
Tortuga (španjolski Kornjača) je otok smješten uz sjevernu obalu otoka Hispaniola. Tijekom 17. stoljeća bio je čuven kao piratsko utočište. Danas potpada pod Republiku Haiti.
1625. engleski i francuski kolonisti odbjegli iz vjerskim ratovima zahvaćene Europe naselili su se na Tortugi i bavili se poljoprivredom. 1629. Španjolci su napali Tortugu pobivši gotovo sve stanovnike da bi ga odmah zatim napustili. Preživjeli stanovnici željni osvete udružili su se sa bukanirima s Hispaniole i započeli s napadima na španjolske brodove.
1633. Francuzi su pokušali na Tortugi organizirati trgovinu crnim robljem dovedenim iz Afrike ali ona nije zaživjela i 1635. se potpuno ugasila. Iste godine Španjolci su ponovno osvojili Tortugu da bi ju opet napustili jer je otok bio premalen da bi za njih imao stratešku važnost. Engleski i francuski pirati su tada ponovno naselili otok a uskoro su im se pridružili i nizozemski. Španjolci su zbog toga 1638. ponovno napali Tortugu ali ovoga puta su bili poraženi. Od 1640. pirati i bukaniri s Tortuge su se počeli međusobno nazivati Bratstvo Obale (engleski Brethren of the Coast). Zbog neprestanih piratskih napada na njihove brodove Španjolci su 1654. ponovno napali Tortugu i osvojili ju ali pirati i bukaniri su se vratili već slijedeće godine i nastavili sa pljačkanjem diljem Novog svijeta. 1660. iz Francuske je na Tortugu stigao guverner koji je preuzeo vlast na otoku i počeo uvoditi red. Deset godina kasnije vrijeme bukanira je počelo prolaziti a Tortuga se pod francuskom vlašću počinje okretati zakonu. Pirati s Tortuge prelaze u francusku službu postavši gusari ili, u većem broju slučajeva, napuštaju otok i premještaju se u Port Royal ili na Bahame. Do 1685. vrijeme bukanira je završilo. Samo piratstvo je na Tortugi zakonom zabranjeno 1713. godine.
Port Royal (engleski Kraljevska luka) je bio centar trgovačke aktivnosti na otoku Jamajka sve do potresa 7.6. 1692. koji je uzrokovao da dvije trećine grada potone u Karipsko more. Bio je popularno mjesto za pirate koji su ondje trošili svoja bogatstva stečena na moru.
Nakon što su Englezi 1655. preoteli Španjolcima otok Jamajku nisu imali dovoljno vojnih snaga da obrane otok u slučaju španjolskog ili francuskog napada. Zbog toga je 1659. guverner Jamajke pozvao bukanire sa Tortuge da se nasele na otoku i brane ga u slučaju potrebe. Rezultat je bio nastanak grada na južnoj obali Jamajke, Port Royala. Bukaniri i pirati su osnovali Port Royal iz više razloga. Nalazio se u blizini puteva španjolskih trgovačkih brodova pa je bio savršena baza za brze napade. Luka je bila prostrana i dovoljno velika za smještaj velikog broja brodova te njihovo popravljanje i opskrbljivanje. Port Royal je bio početna točka za mnoge piratske i gusarske napade na španjolske brodove i naselja u Novom svijetu. Iz Port Royala, engleski gusar Henry Morgan je napao Panamu, Portobello i Maracaibo. John Davis, Roche Brasiliano, Edward Mansfield i ostali čuveni pirati su se naselili u Port Royalu.
1660. Port Royal je bio poznat kao "Sodoma Novog svijeta" gdje većinu stanovništva čine "pirati, koljači i prostitutke". Zahvaljujući bogatstvu koje su pirati otimali Španjolcima Port Royal je izrastao u jedan od najvećih gradova Novog svijeta i bio je ekonomski najvažnija engleska kolonija na Karibima. Svega nekoliko godina nakon nastanka Port Royala, dotadašnji glavni grad Jamajke, Spanish Town, mu je morao prepustiti svoju funkciju. Na vrhuncu popularnosti grad je imao po jednu krčmu na svakih deset kuća. Tijekom dvadesetogodišnjeg razdoblja koje je završilo 1692. u Port Royalu je živjelo 6500 ljudi. U gradu su se počeli naseljavati kovači, plemići, trgovci i zanatlije koji su živjeli u dvije stotine izgrađenih zgrada. 1687. Port Royal je posjetilo 213 brodova a gradsko bogatstvo se povećavalo iz dana u dan.
Nakon što je Henry Morgan 1674. postao zamjenik guvernera Jamajke, Port Royal se nekoliko godina kasnije poćeo mijenjati. Pirati više nisu bili potrebni za obranu grada i otoka. Trgovina robljem postizala je sve veću važnost. Ugledni građani Port Royala su izjavili da je dobar glas grada narušen. 1687. Jamajka je donijela anti-piratske zakone. Umjesto da bude sigurno mjesto za pirate, Port Royal je postao mjesto njihovih smaknuća. Mnogi su pirati završili na vješalima u Port Royalu i bukaniri se premještaju na Bahamske otoke započevši s napadima i na engleske brodove.
1692. razarajući potres je pogodio Port Royal. S obzirom da je većim dijelom bio smješten na pješčanom grebenu, dvije trećine grada je završilo na dnu mora. U kataklizmi je poginulo oko dvije tisuće stanovnika. Nakon toga Spanish Town je ponovno postao glavni grad Jamajke. Rađeni su pokušaji da se Port Royal obnovi jer je trećina grada još uvijek bila čitava i to je djelomično napravljeno. Port Royal je postao glavna engleska luka u tom dijelu Kariba ali 1704. grad je poharao razarajući požar. Nekoliko uragana tijekom prve polovice 18. stoljeća dokrajčilo je Port Royal a preostali stanovnici su se naselili u obližnjem gradu Kingstonu.
Iako su europske sile krajem 17. vijeka upostavile veću kontrolu na Karibima pirati su i dalje djelovali. Upravo tada su pirati s Kariba počeli širiti svoju djelatnost na zapadnu obalu Afrike i Indijski ocean. Završetak rata za španjolsko nasljeđe 1714. ostavio je gusare bez posla i većina njih se pridružuje već ionako brojnim piratima. Pirati počinju kao svoj simbol koristiti crnu ili crvenu zastavu sa zastrašujučim simbolom koji podsjeća na smrt, najčešće ljubanju s prekriženim kostima ili u nekim slučajevima čitavog kostura. Ta zastava je općenito bila poznata kao Jolly Roger. Kako su u ovom razdoblju djelovali neki od najpoznatijih pirata ono se naziva Zlatno doba piratstva. Većina njih je postala legendama još za života. Pljačkali su trgovačke brodove koji su plovili na ruti između Amerike, Afrike, Kariba i Europe. To Zlatno razdoblje potrajalo je od 1690. do otprilike 1730. iako su pirati, mada u neusporedivo manjem broju, djelovali i nakon toga.
Jedna od najboljih prirodnih luka na Karibima početkom 18. stoljeća postala je utočište pirata i krijumčara. Kada ga je piratski kapetan Henry Jennings 1715. odabrao za svoje utočište pirati počinju masovno dolaziti i otok se počinje razvijati. Pirati sa New Providencea su svoj plijen prodavali u malobrojnim i slabo razvijenim engleskim kolonijama na južnoj i jugoistočnoj obali Sjeverne Amerike. Ondje su bili dočekivani s dobrodošlicom i zato je New Providence kao piratsko utočište opstao najduže na Karibima. Neki od najčuvenijh karipskih pirata su živjeli na New Providenceu; Crnobradi, Benjamin Hornigold, John Rackham, Samuel Bellamy i drugi. Početkom dvadesetih godina 18. stoljeća Britanske vlasti postavljaju guvernera Woodesa Rogersa u gradiću Nassau na New Providenceu. Rogers, bivši gusar, obećao je pomilovanje svim piratima koji odustanu od pljačkanja i stave se u službu britanskog kralja. Većina je tako i napravila, dio onih koji nisu prihvatili amnestiju premjestili su djelovanje na obalu susjedne Južne i Sjeverne Karoline, zapadnu obalu Afrike i Indijski ocean a većina onih koji su ostali na Bahamima su uhvaćeni i obješeni.
I zapadna obala Afrike je početkom 18. stoljeća bila privlačno piratsko lovište. Trgovina robljem je bila na vrhuncu i odande su redovno plovili brodovi koji su robljem opskrbljivali kolonije Sjeverne i Južne Amerike. Natovareni ne samo robljem nego i slonovačom i zlatom, robovlasnički brodovi, pa čak i luke gdje su pristajali, su često bili napadani od pirata. Najpoznatiji pirati koji su pljačkali uz zapadnu obalu Afrike su bili Howell Davis, Bartholomew Roberts i Olivier Levasseur.
Krajem 17. stoljeća pirati iz Europe i obiju Amerika dolaze na Indijski ocean koji je također bio privlačan kao veliko i bogato lovište. Oko rta Dobre nade i Indijskim oceanom redovno su plovili engleski, nizozemski i portugalski trgovački brodovi kao i arapski i indijski, svi natovareni mogućim plijenom. Nizozemska Istočnoindijska kompanija osnovana 1602. bila je jedna od prvih europskih trgovačkih udruženja koja su trgovala sa Indijom, Kinom i Japanom. Razne Istočnoindijske kompanije, nakon što su postigle monopol u trgovini s Istokom, počele su upućivati prema Europi brodove s bogatim tovarima svile, začina, duhana, muslina, plemenitih metala i dragulja. Najpoznatiji među piratima koji su pljačkali na Indijskom oceanu bili su Henry Avery, Thomas Tew, William Kidd... Najpoznatije piratsko utočište na Indijskom oceanu bio je otok Madagaskar uz jugoistočnu obalu Afrike.
Među piratima koji su djelovali na Indijskom oceanu je bilo i samih Indijaca (Kanhoji Angre), iako manje poznatih ali mnogo uspješnijih od njihovih europskih i američkih kolega. Upravo oni su kolonijalnim vlastima zadali najviše muka. Kada su se Englezi početkom 18. stoljeća utvrdili u Bombayu, počeli su ih napadati indijski pirati. Od mnogih Indijaca smatrani borcima protiv stranih osvajača (što su djelomično i bili), indijski su pirati vladali Indijskim oceanom pola stoljeća natjeravši gotovo sve brodove europskih sila da plaćaju prolaz do svojih kolonija. Tek su ujedinjene flote Britanske ratne mornarice, Britanske Istočnoindijske kompanije i indijskih vladara zavisnih o britanskoj kruni u oštroj akciji 1756. uništile indijske pirate.
Madagaskar su još 1614. kao bazu koristili francuski gusari koji su djelovali na Crvenom moru. Oko 1650. ratne mornarice su napustile otok i on je postao odmorište piratskih posada. Sela na obali su se razvijala upravo zahvaljujući trgovanju s piratima. Pirati s Madagaskara su, osim na Indijskom oceanu, djelovali i na Crvenom moru. No kao i na Karibima pod utjecajem širenja zakona 1720-ih, pirati ili bivaju većim dijelom zarobljavani i obješeni a manjim dijelom prelaze u gusare ili pristupaju indijskim piratima koji su se uspjeli duže održati.
Početkom 19. stoljeća pojačava se gotovo ugašena aktivnost Berberskih pirata uz obalu sjeverne Afrike. Završetkom Napoleonskih ratova 1815. ponovno je mnoštvo britanskih i francuskih gusara ostalo bez posla i oni su se okrenuli piratstvu na svim morima; ponajviše na Karibima. Napadali su sve brodove bez obzira kojoj su državi pripadali. Najveće piratsko i krijumčarsko utočište u Meksičkom zaljevu je 1812. bio zaljev Barataria nedaleko New Orleansa a od 1815. do 1820. otok Galveston u Meksiku. Problem piratstva se bio toliko razmahao da je Kongres SAD-a izdvojio 500.000 dolara za opremanje ekspedicije koja bi istrijebila pirate na Karibima. Prema podatcima pomorskih vlasti SAD-a u razdoblju između 1824. i 1830. dva zloglasna piratska uporišta su bili Srednja Amerika i Kuba. Velika Britanija, SAD i Španjolska su ujedinile snage i to je do 1835. još jednom uništilo piratstvo na Karibima. Berberski pirati su konačno uništeni akcijama Američke ratne mornarice 1824. godine.
1819. snage Britanske ratne mornarice i Britanske Istočnoindijske kompanije su uništile arapske pirate na Crvenom moru. Lord James Brooke je 1840. u Malaji uništavao Dajake, domorodce koji su se bavili piratstvom. 1849. Britanska ratna mornarica istrijebila je pirate na Borneu.
Početkom 19. stoljeća svom silinom se razmahalo kinesko piratstvo. Kineski pirati su jedinstveni u svjetskoj povijesti jer su postigli takvu moć i bogatstvo da su utjecali na uspone i padove raznih kineskih vladara pošto su zavladali njihovim obalama 1807. kineskim vodama je plovilo barem 600 piratskih džunki sa 30.000 kineskih pirata pod zapovjedništvom Ching Yiha, jednog od najuspješnijih pirata svih vremena. Bilo je i mnogo drugih kineskih pirata koji su posjedovali velike flote i pljačkali sve brodove, ali ponajviše strane. Kineske vlasti nisu uspijevale uništiti pirate i obićno su ih se rješavale nudeći im oprost i visoke položaje u ratnoj mornarici kineskog cara, što bi ovi najčešće i prihvatili. Zbog svega toga, kineske su vlasti ponekad potajno podržavale kineske pirate koji su ugrožavali britansku trgovinu opijumom i nisu ih previše nastojali uništiti. Ali do 1860-ih Britanska ratna mornarica, ojačana parobrodima i modernijim oružjem, uspjela je uništiti kinesko piratstvo. Povremena piratska djelatnost još se može primjetiti pedesetih godina devetnaestog stoljeća oko rta Dobre Nade.
Piratstvo nikada nije potpuno nestalo kada su Karibi očišćeni 1830. a daleki Istok 1860. Nedostatak političkog i vojnog sustava bilo gdje u svijetu odmah rezultira razbojništvom, pa i onim na moru. Od 1980. novi val piratstva se proširio vodama Indonezijskog arhipelaga. Ostali piratski incidenti su zabilježeni na Karibima (gdje su gotovo svi povezani sa trgovinom drogom), uz obale Afrike te u rijekama i lukama Brazila. Od 2002. Međunarodni pomorski ured je zabilježio 258 piratskih napada u Malajskom prolazu i okolnim vodama, uključujući i više od 200 pomoraca koji su zadržani kao taoci te 8 ubijenih. Suvremeni pirati nisu više naoružani sabljama nego automatskim oružjem, ne ističu crne zastave sa kosturima ali koriste mobilne telefone, glisere, radare... Mnogi od njih su obični ribari koji se time bave zbog siromaštva ali većina su organizirane bande kojima je to jedino zanimanje. Vrlo su opasni i jednako okrutni kao i njihovi prethodnici od prije 300 godina. Trenutačno najveće piratsko utočište je obala Somalije gdje pirati otimaju tankere koje oslobađaju nakon što prime otkupninu.
Neki piratski kapetani "Zlatnog doba" su na svojim brodovima primjenjivali neka pravila kako bi održali disciplinu među svojim divljim posadama. Ta su pravila nazivali Piratski kodeks (eng. Pirate Code). Ovo je kodeks Bartholomewa Robertsa.
1. Svaki čovjek sudjeluje u rješavanju trenutnih problema; svaki čovjek ima jednaka prava na svježe namirnice i žestoka pića; sve dok radi općeg dobra ne bude nužno smanjiti porcije.
2. Svaki čovjek, nakon prozivanja, prelazi na zapljenjeni brod jer pored udjela u plijenu, ima pravo i na dio odjeće. Ali ako zataji samo jedan novčić više ili komadić robe, bit će iskrcan na pustom otoku. Ako itko opljačka brodskog druga, bit će mu odrezani nos i uši, te će biti iskrcan na kopno.
3. Nijednom članu posade nisu dozvoljene igre za novac dok je na brodu.
4. Sve svjetiljke i svijeće na brodu trebaju biti ugašene do osam sati navečer. Ukoliko neki članovi posade žele piti nakon tog vremena, moraju to činiti na palubi pod otvorenim nebom.
5. Svaki član posade dužan je čistiti i održavati svoje oružje tako da bude neprestano spremno za upotrebu.
6. Nijedan član posade ne smije dovoditi suprugu ili neku žensku osobu na brod. Ako netko prekrši to pravilo, bit će kažnjen smrću.
7. Svako nedopušteno napuštanje broda ili položaja u borbi kažnjava se smrću ili iskrcavanjem na pustom otoku.
8. Svaki obračun na brodu je zabranjen. Sve svađe i razmirice se moraju rješavati na kopnu, bilo mačem ili pištoljem.
9. Nijedan čovjek ne smije napustiti posadu dok svaki član ne stekne imovinu u vrijednosti od tisuću funti. Ako netko bude u borbi osakaćen, dobit će 100 srebrnjaka iz brodske blagajne, a za ostale ozlijede proporcionalno.
10. Kapetan i pomoćnik kormilara dobivaju dva dijela plijena, kormilar, vođa palube i topnici jedan i pol dio, časnici jedan dio i četvrtinu dok svaki mornar dobiva jedan dio.
11. Glazbenici imaju pravo na odmor subotom, a i drugim danima ako im posada dopusti.
Piratski kodeks se razlikovao od broda do broda ali većinom se odnosio na raspodjelu plijena i na odnose kapetana, časnika i posade. Neubičajeno kod Kodeksa Bartholomewa Robertsa je što je dodan dio o financijskoj pomoći ozlijeđenim članovima posade, dok su osakaćeni i otpušteni pripadnici ratnih mornarica bili osuđeni na prosjaćenje na kopnu. Za svoje vrijeme, piratski Kodeksi su bili socijalno revolucionarni.
Kroz veliki broj filmova steklo se uvjerenje da su pirati zakapali svoja blaga no to je prije bila iznimka nego pravilo. Pirati su željeli stečeni plijen potrošiti na piće i žene a ne zakopavati ga. Samo je jedan poznati pirat (koliko je poznato), kapetan William Kidd doista zakopao blago i ono je pronađeno.
Također se kroz filmove proširilo uvjerenje da su pirati svoje žrtve prisiljavali da hodaju po dasci s čijeg bi ruba pali u more no u čitavoj povijesti piratstva je zabilježen samo jedan takav slučaj, i to u 19. stoljeću, davno nakon završetka "zlatnog doba". Pirati su se radije služili različitim oblicima mučenja.
Kroz filmove se steklo uvjerenje da su pirati koristili velike galijune sa mnogo topova. Glavni razlog tome je što filmski redatelji žele velike palube za scene borbi. No istraživanja su pokazala da su pirati radije koristili male, brze brodove sa jednim ili najviše dva jarbola i mnogo jedara. Takvi brodovi, osim što su bili brži od velikih brodova ratnih mornarica koji su ih progonili, imali su plići gaz pa su mogli svojim progoniteljima pobjeći u plićake i kanale gdje ih ovi nisu mogli goniti. Pirati poput Crnobradog i Bartholomewa Robertsa su bili među najuspješnijim piratima pa su imali velike brodove, gotovo poput ratnih, ali prosječan pirat je želio mnogo manji brod.
Pirati nisu napadali samo brodove nego i gradove na obali. Najveća od takvih pljački se dogodila kada je engleski pirat Henry Morgan 1671. napao i spalio španski grad Panamu.
Među piratima ne samo da je bilo ljudi svih nacija nego i svih rasa. Neki su pirati tijekom 18. stoljeća, ako bi zarobili brod sa crnim robljem, robove oslobodili ili ih primili u posadu. Od 160 članova posade Bartholomewa Robertsa koji su zarobljeni 1722., 70 su bili crnci. No iako su neki piratski kapetani oslobađali crne robove, drugi se nisu ponašali ništa bolje od robovlasnika. Zarobili bi brod sa crnim robljem ali bi njegov ljudski teret prodali u svoju korist. Francuski pomorac Jean Lafitte je bio napoznatiji od takvih pirata.
Među piratima se prvi put u povijesti nije gledalo na rasne razlike ali i spolne. Anne Bonny i Mary Read su bile najborbeniji članovi posade piratskog kapetana Johna Rackhama.
Tijekom prvog i drugog svjetskog rata, Saveznički pomorci su nazivali piratima njemačke podmornice te pomoćne i lake krstarice koje su djelovale protiv savezničkog trgovačkog brodovlja.
Tijekom 20. stoljeća snimljeno je mnogo filmova na temu pirata. Vjerojatno najpoznatiji su Otok s blagom (od kojega je snimljeno nekoliko verzija), Pirati s Kariba: Prokletstvo Crnog Bisera, Pirati s Kariba: Mrtvačeva Škrinja i Pirati s Kariba: Na kraju svijeta.
- Edward Lucie-Smith: Outcasts of the sea: Pirates and Piracy 1978.
- Angus Konstam: The History of Pirates 1999.
- Angus Konstam: Scourge of the Seas: Buccaneers, Pirates and Privateers 2007.
- John Matthews: Pirati (Pirates) 2006.
