Rokoko: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja Oznake: mobilni uređaj m.wiki |
||
| (Nije prikazano 18 međuinačica 10 suradnika) | |||
Redak 1:
{{dz|[[Galantni stil]]|rokoko u glazbenoj umjetnosti}}
{{Wikiprojekt 10000/Ikona}}
[[Datoteka:Franz Anton Bustelli Liebesgruppe 1756-4.jpg|thumb|250px|''Ljubavnici'', skulptura od [[Nimfenenburški porculan|nimfenburškog porculana]], oko 1760. Autor: [[Franz Anton Bustelli]]]]
[[Datoteka:BasilikaOttobeurenHauptschiff02.JPG|thumb|300px| Bogato ukrašena [[bazilika u Ottobeurenu]], (Bavarska) u stilu rokokoa.]]
'''Rokoko''', poznat i kao '''kasni barok''', umjetnički je pokret i stil 18. stoljeća, koji je utjecao na gotovo sve vrste umjetničkog izražaja: slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu, uređenje interijera, [[Dekorativna umjetnost|dekorativnu umjetnost]], književnost, glazbu i kazalište. Razvio se u ranom 18. stoljeću u Parizu kao reakcija na veličinu, simetriju i strogo propisivanje pravila u [[barok]]u, posebno prilikom uređenja [[Versailles|palače Versailles]].<ref>{{cite web |url=http://www.britannica.com/EBchecked/topic/506448/Rococo-style |title=Rococo style (design) - Britannica Online Encyclopedia |publisher=Britannica.com |accessdate=2012-04-24}}</ref> Umjetnici i arhitekti rokokoa izabrali su šaljivi, ukrašeni i ljupki pristup baroku. Njihov stil karakterizira kičasto ukrašavanje živim bojama, asimetričnim dizajnom, zakrivljenim linijama i uporabom zlata.
Za razliku od ozbiljnih, političkih tema razdoblja baroka, rokoko je u dekoriranju koristio razigrane i duhovite teme. Dekoracija prostorija u rokokou osmišljena je kao detaljno i potpuno ukrašavanje potpunog prostora na raspolaganju, što je podrazumijevalo bogato ukrašen namještaj, male statue, ukrašena gledala, tapiserije, zidove ukrašene reljefima i oslikavanje zidova. Rokoko je također ostavio veliki trag u kazališnoj umjetnosti. U knjizi ''The Rococo'' stoji da ni jedan drugi kulturni pokret "nije stvorio ljupkije i elegantnije dijaloge, pune zadirkivanja i neuhvatljivog i prikrivenog izražavanja i gesta, rafiniranih osjećaja i suptilne kritike" kao kazalište rokokoa, posebno u Francuskoj.<ref>{{cite book |url=http://books.google.it/books?id=C5MfwImor7YC&printsec=frontcover&dq=rococo&hl=it&sa=X&ei=nO3tTvCXN6Hk4QT8spyOCQ&redir_esc=y#v=onepage&q=criticism&f=false |title=The Rococo - Google Libri |publisher=Books.google.it |accessdate=2012-04-24}}</ref>
Krajem 18. stoljeća, rokoko je gotovo u potpunosti bio zamijenjen [[Neoklasicizam|neoklasicizmom]]. Prema ''Rječniku Francuske akademije'' iz 1835., riječ ''rokoko'' "uglavnom obuhvaća onu vrstu ukrašavanja, stila i dizajna vezanu za vladavinu kralja [[Luj XV., kralj Francuske|Luja XV.]] i početak vladavine [[Luj XVI., kralj Francuske|Luja XVI]].". Ova definicija, stoga, obuhvaća svu vrstu umjetnosti od sredine 18. stoljeća u Francuskoj. Pojam je etimološki kombinacija francuskih riječi ''rocaille'' (kamen) i ''coquilles'' (školjka), zbog čestih korištenja ovih elemenata kao dekorativnih motiva.<ref>Monique Wagner, ''From Gaul to De Gaulle: An Outline of French Civilization.'' Peter Lang, 2005, str. 139. ISBN 0-8204-2277-0</ref> Mogao bi također biti kombinacija talijanske riječi "''barocco''" (neregularno oblikovani biser, vjerojatno izvor pojma "barok") i francuske "rocaille" (popularnog oblika vrtnih i interijerističkih ukrasa kod kojih se koriste školjke i šljunak) i može opisivati rafinirani i maštoviti stil u modi u nekim dijelovima Europe u 18. stoljeću.<ref>Marilyn Stokstad, ed. Art History. 4. izdanje, New Jersey: Prentice Hall, 2005. Print.</ref> Zbog inzistiranja umjetnika rokokoa na bogatom ukrašavanju zakrivljenim ukrasima nalik školjkama, mnogi su kritičari koristili termin "rokoko" u uvredljivom smislu implicirajući da je ovaj stil bio neozbiljan i pomodan.
Ovaj pojam se kolokvijalno pojavljuje u engleskom jeziku 1836., sa značenjem "staromodan". Rokoko je u kasnijim razdobljima bio žestoko kritiziran i mnogi su ga smatrali površnim i neukusnim,<ref name="autogenerated1">[http://www.bc.edu/bc_org/avp/cas/his/CoreArt/art/ancien.html Ancien Regime Rococo] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20150810180818/http://www.bc.edu/bc_org/avp/cas/his/CoreArt/art/ancien.html |date=10. kolovoza 2015. }}. Bc.edu. Pristupljeno 29. maja 2011.</ref><ref>[http://www.huntfor.com/arthistory/c17th-mid19th/rococo.htm Rococo – Rococo Art]. Huntfor.com. Pristupljeno 29. maja 2011.</ref> pogotovo u usporedbi s [[neoklasicizam|neoklasicizmom]]. Usprkos tome, mnogi su ga hvalili zbog estetskih kvaliteta,<ref name="autogenerated1"/> a od sredine 19. stoljeća, pojam su konačno prihvatili i [[Povijest umjetnosti|povjesničari umjetnosti]]. Iako se još vode debate o njegovoj općoj povijesnoj važnosti, rokoko se danas smatra značajnim razdobljem u razvoju [[Europska umjetnost|europske umjetnosti]].
== Povijesni razvoj ==
[[Datoteka:Dom u Dobreho pastiera01.jpg|thumbnail|250px|''[[Kuća dobrog pastira]]'' u stilu rokokoa, [[Bratislava]] ([[Slovačka]]) - primjer [[bouržoazija|buržoaske]] kuće 18. stoljeća.]]
Uobičajeno je mišljenje da se rokoko najprije razvio na području dekorativne umjetnosti i dizajna interijera, ali njegovo podrijetlo leži u arhitekturi kasnog baroka majstora [[Francesco Borromini|Francesca Borrominija]] (1599. – 1667.) uglavnom u [[Rim]]u i [[Camillo-Guarino Guarini|Camilla Guarinija]] (1624. – 1683.) uglavnom u [[Sjeverna Italija|sjevernoj Italiji]], ali i [[Beč]]u, [[Prag]]u, [[Lisabon]]u i [[Pariz]]u. Plemstvo i biskupi katoličke (južne) Njemačke, [[Češka|Češke]] i Austrije pozivali su talijanske arhitekte kasnog baroka/ranog rokokoa na rad u njihovim zemljama. Inspirirane njihovim primjerom, lokalne obitelji zidara i obrtnika u Sjevernoj Europi izgradile su vlastiti njemački barokni stil koji je kasnije dosegao vrhunac rafiniranosti i osjećajnosti u stilu rokokoa.
Jedan oblik egzotičnog, ali na neki način formalnijeg tipa rokokoa pojavio se u Francuskoj, kad je sukcesija [[Luj XIV., kralj Francuske|Luja XIV.]] donijela promjenu dvorskih umjetnika i općeg umjetničkog ukusa. S krajem duge vladavine Luja XIV. bogati barokni ukrasi zamijenjeni su laganijim elementima s više zakrivljenih linija i prirodnim obrascima. Ovi su elementi evidentni u arhitektonskom dizajnu [[Nicolas Pineau|Nicolasa Pineaua]]. Za vrijeme razdoblja ''[[Régence]]'', kad se dvorski život udaljio od [[Versailles]]a, ta se promjena u umjetnosti etablirala, najprije u kraljevskoj palači, a nedugo zatim u francuskom visokom društvu.
[[Datoteka:François Boucher 002.jpg|thumb|left|[[François Boucher]], ''Le Déjeuner'', (1739., [[Louvre]]), prikazuje interijer u stilu rokokoa francuske buržoaske obitelji iz 18. vijeka.]]
Nježnost i razigranost rokoko ukrasa često se doživljava kao savršeno usklađene s vladavinom punom ekscesa [[Luj XV., kralj Francuske|Luja XV.]]<ref name="Kleiner2010">{{cite book |last=Kleiner |first=Fred |title=Gardner's art through the ages: the western perspective |url=http://books.google.com/books?id=IJrN8rDirxkC&pg=PA587 |accessdate=21. veljače 2011. |year=2010 |publisher=Cengage Learning |isbn=978-0-495-57355-5 |pages=583. – 584.}}</ref>
Godine 1730-e predstavljale su vrhunac razvoja rokokoa u Francuskoj. Stil se brzo raširio iz domene arhitekture i izrade namještaja na slikarstvo i kiparstvo, primjerice u radovima [[Antoine Watteau|Antoinea Watteaua]] i [[François Boucher|Françoisa Bouchera]]. Rokoko je zadržao [[barok]]ni ukus složenih oblika i zamršenih uzoraka, ali je tada počeo uključivati i razne druge karakteristike, uključujući sklonost orijentalnom dizajnu i asimetričnim kompozicijama. Stil rokokoa su najviše raširili francuski umjetnici.
U Velikoj Britaniji rokoko se doživljavao kao "francuski ukus" i nikad se nije raširio kao arhitektonski stil, premda se njegov utjecaj znatno osjetio u ukrašavanju srebra, svile i porculana. Britanski dizajner [[Thomas Chippendale]] transformirao je dizajn britanskog namještaja onog doba kroz prilagodbu i usavršavanje rokoko stila. [[William Hogarth]] doprinio je razvoju teoretske baze ljepote u rokokou. Iako se nije izravno pozivao na pokret, on je u svom djelu "Analiza ljepote" ([[engleski|eng.]]: ''Analysis of Beauty'') iz 1753. tumačio da su valovite linije i krivulje oblika slova S tipične za rokoko temelj draži i ljepote u umjetnosti i prirodi (za razliku od ravnih linija ili krugova u [[klasicizam|klasicizmu]]). Razvoj rokokoa u Velikoj Britaniji smatra se povezanim s buđenjem interesa za [[Gotička arhitektura|gotičku arhitekturu]] u ranom 18. stoljeću.
Početak kraja pokreta rokokoa došao je početkom [[1760-ih]] kad su ličnosti poput [[Voltaire]]a i [[Jacques-François Blondel|Jacquesa-Françoisa Blondela]] započele kritizirati pretjeranost i degeneraciju umjetnosti. Blondel je rokoko u suvremenom interijeru opisao kao "besmislenu, bezobličnu masu školjaka, zmajeva, trske, palmi i biljaka".<ref>{{Citiranje časopisa |url=http://digi.ub.uni-heidelberg.de/sammlung6/allg/buch.xml?docname=blondel1737 |title=Arhivirana kopija |archive-url=https://web.archive.org/web/20200317160351/http://digi.ub.uni-heidelberg.de/sammlung6/allg/buch.xml?docname=blondel1737 |archive-date=17. ožujka 2020. |access-date=16. siječnja 2008.}}</ref>
U Njemačkoj je rokoko krajem 18. stoljeća ismijavan frazom ''Zopf und Perücke'' ("svinjski rep i perika") i tu fazu se katkad naziva riječju ''Zopfstil''. Rokoko je ostao popularan u talijanskim provincijama do druge faze neoklasicizma kada je s Napoleonovom vladom stigao "[[ampir]]". Stil ampir je u potpunosti potisnuo rokoko.
Između 1820. i 1870. ponovo se budi interes za rokoko stil. Britanci su bili među prvima koji su oživjeli "stil Luja XIV.". Ugledni umjetnici kao [[Eugène Delacroix]] i mecene kao carica [[Eugénie de Montijo]] ponovo otkrivaju vrijednost gracioznosti i zaigranosti u umjetnosti i dizajnu.
== Rokoko po umjetničkim pravcima ==
=== Namještaj i ukrasni predmeti ===
[[Datoteka:Ludwigsbg mirror.JPG|thumb|250px|Ogledalo i štukature u [[Palača Ludwigsburg|Palači Ludwigsburg]] reflektiraju karakterističnu antiarhitektonsku integraciju materijala i oblika tipičnu za rokoko.]]
Lake teme i zamršeni uzorci u rokokou prikazani su u manjem razmjeru i manjim dimenzijama nego impozantna [[barokna arhitektura]] i [[Barok|kiparstvo]]. Nije dakle iznenađujuće da je umjetnost francuskog rokokoa najbolje došla do izražaja u [[interijer]]u. Elementi od kovanog željeza, [[porculan]]ski kipići i pogotovo [[namještaj]] stekli su novi značaj jer su viši slojevi francuskog društva željeli opremiti svoje domove u novom, modernom stilu.
[[Datoteka:Italian Baroque Mirror.jpg|thumb|Talijansko ogledalo vidljivog rokoko dizajna s asimetričnim uzorcima.]]
Stil rokokoa uživa u asimetriji, ukusu koji je bio nov europskom stilu. Ova praksa ostavljanja neuravnoteženih elemenata radi efekta, naziva se ''contraste''.
U razdoblju rokokoa, namještaj je bio fizički i vizualno vedriji. Razvio se u statusni simbol i počinje imati važnu ulogu u komforu i prilagodljivosti. Moguće ga je s lakoćom premještati po prostoriji prilikom okupljanja i domjenaka, a javljaju se i mnogi specijalizirani oblici kao stolica ''fauteuil'', stolica ''voyeuse'' ili ''berger en gondola''. Promjene u dizajnu ovih stolica variraju od odvojenih naslona za ruke s jastučićima, produljenja jastuka na naslonu unatrag (poznat kao "''hammerhead''") i odvojivi jastuci za sjedala. Namještaj je također slobodan u prostoru, nije više usidren na zid, čime se naglašavala vedra atmosfera i prilagodljivost svakog elementa. Mahagonij se zbog svoje čvrstoće masovno koristio u izradi namještaja, što je omogućilo uklanjanje prečki među nogama kao što je vidljivo kod mnogih stolica onog doba. Postavljanje ogledala iznad okvira kamina postalo je sve popularnije i zbog mogućnosti proizvodnje stakla bez mrlja.
U potpuno razvijenom rokoko dizajnu kao što je ''Table d'appartement'' (oko [[1730.]]), njemačkog dizajnera J. A. Meissonniera koji je radio u [[Pariz]]u (ilustracija ispod), nestaje bilo kakva poveznica na prirodne tektonske oblike - čak je i [[mramor]]ni vrh oblikovan. Pregača, noge i presvlaka besprijekorno su integrirani u fluidnost suprotstavljenih oblika i "rocaillea". Čvor (''noeud'') presvlake pokazuje asimetrični "contraste" koji je izum rokokoa.
[[Datoteka:JAMeissonnierTable.jpg|thumb|left|250px|Skica dekoracija za stol Juste-Aurele Meissonniera, Pariz, oko 1730.]]
Obitelji pariških drvodjelaca, od kojih su neki rodom iz [[Njemačka|Njemačke]], razvili su stil obrađivanja površina u tri dimenzije, tzv. ''bombé'', u kojima se furnir lako stapa s pozlaćenim i brončanim elementima i držačima. Neka od važnijih imena bili su [[Antoine Gaudreau]], [[Charles Cressent]], [[Jean-Pierre Latz]], [[François Oeben]] i [[Bernard II van Risenbergh]].
[[Datoteka:Tettnang Neues Schloss Treppenhaus Stuck 3.jpg|thumb|Apstraktne i asimetrične rokoko dekoracije: štukature na stropu u Neues Schlossu u [[Tettnang]]u]]
Francuski dizajneri kao [[François de Cuvilliés]], Nicholas Pineau i Talijan [[Bartolomeo Rastrelli]] osobno su izvozili pariški stil u [[München]] i [[Sankt Peterburg]], dok je [[Juste-Aurèle Meissonier]] rođen u [[Torino|Torinu]] imao uspješnu karijeru u [[Pariz]]u. Glavni vođe pariškog rokokoa bili su mala grupa ''marchands-merciers'', preteče modernih dekoratora interijera, pod vodstvom Simona-Philippea Poiriera.
U Francuskoj je stil ostao ponešto rezerviranim, budući da su ukrasi bili većinom od drveta nakon rezbarenja manje robusni i naturalistični i manje bujni u miješanju prirodnih i umjetnih oblika svih vrsta (npr. biljni motivi, stalaktiti, groteske, maske, razni obrtni alati, bedževi i drago kamenje).
Engleski rokoko bio je obuzdaniji. Namještaj [[Thomas Chippendale|Thomasa Chippendalea]] posjedovao je zaobljenost i osjećaj, ali ne i hirovitost francuskog ukusa. Najuspješniji predstavnik engleskog rokokoa bio je vjerojatno [[Thomas Johnson]], nadareni drvodjelac i dizajner namještaja koji je radio u [[London]]u sredinom 18. stoljeća.
Pojam "rokoko" dolazi iz francuskog "''rocaille''", riječi koja se koristi za opis ukrasa od kamena ili školjke u spiljama Versaillesa. Mnogi elementi izrezbarenog namještaja iz 18. stoljeća, posebno okviri za ogledala, u svojoj kompoziciji prikazuju kamenje, školjke i protjecanje vode, često u asocijaciji s kineskim figurama i pagodama.<ref>Riley, Noël. "The Age of Rococo." World Furniture. Secaucus, New Jersey: Chartwell, 1989. Print.</ref>
=== Arhitektura ===
Kao što je gore navedeno, arhitektura rokokoa bila je laganija, ali i više razrađena inačica [[Barokna arhitektura|barokne arhitekture]]. Premda su stilovi slični, postoje značajne razlike između barokne i rokoko arhitekture. Prva od njih je simetrija<ref name="about1">[http://architecture.about.com/od/periodsstyles/ig/Historic-Styles/Rococo.htm Rococo Architecture – History of Rococo Architecture – Definition of Rococo Architecture] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110806012113/http://architecture.about.com/od/periodsstyles/ig/Historic-Styles/Rococo.htm |date=6. kolovoza 2011. }}. Architecture.about.com. Pristupljeno 29. maja 2011.</ref> pošto rokoko naglašava asimetriju oblika,<ref name="about1"/> dok je kod baroka upravo suprotno.<ref>[http://www.life123.com/arts-culture/art-history/baroque/baroque-architecture.shtml Characteristics of Baroque Architecture] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110501195705/http://www.life123.com/arts-culture/art-history/baroque/baroque-architecture.shtml |date=1. svibnja 2011. }}. Life123. Pristupljeno 29. maja 2011.</ref> Karakteristično za oba stila bilo je bogato ukrašavanje arhitektonskih elemenata, ali prikazane teme bile su različite. Barok je primjerice bio ozbiljniji, naglašavajući religiozne teme, i često bio okarakteriziran kršćanskim temama<ref name="about2">[http://www.bergerfoundation.ch/Vertige/english/ The Dizzying Grandeur of Rococo]/</ref> (činjenica je da je barok nastao u Rimu kao [[protureformacija|odgovor]] na protestantsku [[reformacija|reformaciju]]).<ref>[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/1352473/Baroque-architecture Baroque architecture – Britannica Online Encyclopedia]. Britannica.com. Pristupljeno 29. maja 2011.</ref> Arhitektura rokokoa bila je svjetovna adaptacija baroka iz 18. stoljeća u kojoj su dominirale vedre i razigrane teme.<ref name="about2"/> Ostali elementi koji pripadaju arhitektonskom stilu rokokoa su brojne krivulje i masovna uporaba dekoracija i blijede, pastelne boje.<ref name="artsz1">[http://www.artsz.org/rococo-in-architecture/ Rococo Architecture] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220217221612/http://www.artsz.org/rococo-in-architecture/ |date=17. veljače 2022. }}. Artsz.org (21. februara 2008.). Pristupljeno 29. maja 2011.</ref>
Postoje mnogi primjeri građevina u stilu rokokoa i mnogi arhitekti. Među najpoznatijima su Katarinina palača u Rusiji, [[Nacionalna palača u Queluzu]] u Portugalu, [[Palače Augustusburg i Falkenlust]] u [[Brühl]]u, [[Kineska kuća (Potsdam)|"Kineska kuća"]] u Potsdamu, [[Palača Charlottenburg]] u Njemačkoj, kao i neki djelovi [[Versailles]]a u Francuskoj. Arhitekti koji su postali poznati po rokoko stilu su [[Francesco Bartolomeo Rastrelli]], talijanski arhitekt koji je radio u Rusiji<ref>[http://datatest.buildingconservation.com/articles/parquetry/parquetry.htm Parquetry Floors] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110501144343/http://datatest.buildingconservation.com/articles/parquetry/parquetry.htm |date=1. svibnja 2011. }}. Datatest.buildingconservation.com. Pristupljeno 29. maja 2011.</ref> poznat po svojim raskošnim i bogatim projektima, [[Philip de Lange]], aktivan u danskom i nizozemskom području ili [[Matthäus Daniel Pöppelmann]], koji je djelovao kao arhitekt kasnog baroka i doprinio je u rekonstrukciji [[Dresden]]a u Njemačkoj.
Arhitektura rokokoa donijela je također značajne promjene u samom načinu građenja objekata, dajući veći naglasak na privatnost umjesto na javni prikaz veličanstvenosti u arhitekturi baroka, a poboljšanjem strukture objekata učinila je ambijent puno zdravijim.<ref name="artsz1"/>
=== Dizajn interijera ===
[[Datoteka:Gau1878.jpg|thumb|left|250px|Rokoko interijer u palači [[Gatchina]].]]
[[Palača Solitude]] u [[Stuttgart]]u, Kineska palača [[Oranienbaum]]u u Rusiji, [[bavarska]] crkva u [[Wies]]u i [[Sanssouci]] u [[Potsdam]]u primjeri su pojave rokokoa u europskoj arhitekturi.
[[Datoteka:Zwiefalten 28 04 2011 23.jpg|thumb|200px|Integracija rezbarija, štukatura i freski rokoko stila u [[Zwiefalten]]u.]]
U kontinentalnoj Europi gdje je rokoko bio najviše zastupljen, dinamični i fantastični oblici izraženi su teksturama u obliku listova, školjki ili plamenih jezika u asimetričnim strukturama, te kitnjastim i prekinutim krivuljama. Intimni interijeri u rokokou poništavaju arhitektonsku podjelu [[arhitrav]]a, [[friz]]a i uz pomoć plastičnih materijala kao što je rezbareno drvo i najviše od svega štukature ostvaruju efekt pitoresknog, znatiželjnog i kapricioznog (primjerice kod [[wessobrunska škola|wessobrunske škole]]). Zidovi, strop, [[namještaj]] i rukotvorine od metala i [[porculan]]a čine jedinstvenu cjelinu. Paleta boja u rokokou je mekša i bljeđa suprotno jakim primarnim bojama i mračnim tonalitetima tipičnih za barok.
Nekoliko antiarhitektonskih motiva brzo je 1720-ih preraslo u potpuno razvijeni arhitektonski rokoko stil i počelo je mijenjati interijer i dekorativnu umjetnost diljem Europe. Najbogatiji oblici njemačkog rokokoa nalaze se u katoličkom dijelu Njemačke.
Rokoko je inauguriran u nekoliko soba u [[Versailles]]u i od tuda se proširio na mnoge pariške građevine (posebice [[Hôtel Soubise]]). U njemačkoj su francuski i njemački umjetnici ([[François de Cuvilliés|Cuvilliés]], [[Johann Balthasar Neumann|Neumann]], [[Georg Wenzeslaus von Knobelsdorff|Knobelsdorff]], itd.) izradili otmjeni interijer [[Amalienburg]]a u blizini [[München]]a, i dvorce u [[Würzburg]]u, [[Potsdam]]u, [[Charlottenburg]]u, [[Brühl]]u, [[Bruchsal]]u, palaču [[Palača Solitude|Solitude]] ([[Stuttgart]]) i [[Schönbrunn]].
Općenito, rokoko je gotovo u potpunosti interijerski stil, zato što je bogata aristokracija odselila iz Versaillesa natrag u Pariz. Pariz je već bio izgrađen, stoga su aristokrati jednostavno preferirali renovirati interijer postojećih građevina umjesto da započnu gradnju novih.
=== Slikarstvo ===
[[Datoteka:Fragonard - swing.jpg|thumb|250px|[[Jean-Honoré Fragonard]], [[Ljuljačka (Fragonard)|''Ljuljačka'']] (1767., Kolekcija Wallace, [[London]]) prikazuje razigranost i senzualnost tipičnu za slikarstvo rokokoa.]]
Rokoko u slikarstvu razvija se iz dekorativne umjetnosti i profilira se kao jasni slikarski stil. Slikari rokokoa koristili su nježne boje i zaobljene forme, te često glavnoj temi dodaju elemente mitova o ljubavi ili likove [[kerubin]]a kao dekoraciju. [[Portret]]iranje je također bilo vrlo popularno u to doba. Neki radovi prikazuju neku vrstu nevaljalosti, nestašnosti ili slobodnijeg ponašanja u spolnosti (koketiranje, preljub, nedopušteno udvaranje...), čime se prikazuje povijesni trend udaljavanja od [[barok]]ne crkvene i državne tematike. Pejzaž je u pravilu pastoralan i često su prikazane ležerne, dokone šetnje aristokratskih parova.
[[Datoteka:L'Embarquement pour Cythere, by Antoine Watteau, from C2RMF retouched.jpg|thumb|250px|[[Antoine Watteau]], ''[[Ukrcavanje za Kiteru]]'' (1717., [[Louvre]])]]
Duh i svježi dah rokokoa se najbolje osjeća u slikama [[Antoine Watteau|Antoinea Watteaua]] (1684. – 1721.), koji prikazuje bogato i razmaženo plemstvo, najčešće mladiće i djevojke pri bezbrižnim kućnim igrama ili obijesnim vrtnim zabavama gdje se likovi kreću u maglovitoj plemićkoj bajci, vode ljubav, slušaju glazbu ili naprosto uživaju (npr. ''Zadovoljstvo bala'' - [[1719.]]). Kasnije se slikarstvo francuskog rokokoa smjelije poigrava s [[Erotika|erotikom]]. U Rokokou se javlja [[Eskapizam|eskapistička]] težnja za bijegom u prirodu, pa tako Watteau na svojoj najpoznatijoj slici ''[[Ukrcavanje za Kiteru]]'' ([[1717.]]) prikazuje veselo društvo u otmjenoj odjeći kako se padinom spušta do obale mora odakle polaze do hrama božice ljubavi [[Afrodita|Afrodite]] na otoku [[Kitera|Kiteri]]; izlet očito posvećen zabavi i ljubavi. Watteau je dočarao raskošne boje kasne jeseni, sunce je na zalazu, a i skupina silazi u udaljenu, neizvjesnu i maglovitu dubinu. Slikar, kao prorok, simbolično prikazuje sudbinu visokog feudalnog društva koje će u najvećem obilju i najljepšem trenutku morati sići s povijesne pozornice nakon [[Francuska revolucija|francuske revolucije]] [[1789.]]
Nasuprot vremenu raskalašenog plemstva, rokoko je i vrijeme [[Prosvjetiteljstvo|prosvjetiteljstva]] ili "vrijeme razuma" ([[racionalizam]]) u [[Filozofija|filozofiji]]. [[Jean-Baptiste Siméon Chardin]] (1699. – 1779.) pokazuje poseban dar za prikazivanje života nižih slojeva pariškog građanskog društva u 18. stoljeću. Pojedinosti iz svijeta pripadnika niže srednje klase na skromnim platnima prikazuje toplim, ružičastim tonovima uz ugodan [[naturalizam]] (primjerice ''Na povratku s tržnice'', 1739.). Njegovi portreti su nježni i meki, a mrtve prirode intimne i skromne sa samo nekoliko jednostavnih predmeta, ali krajnje otmjene i istančane po bojama. Njegova jako senzibilna metoda prikazivanja zablistala je u tehnici [[pastel]]a. Nježne pastelne boje postale su obilježjem cijeloga razdoblja i, za razliku od baroka, sjene gotovo potpuno nestaju.
U [[Engleska|Engleskoj]] se vrednuju slike prikaza [[london]]skog života u prvoj polovici 18. stoljeća s kazališnim kvalitetama. [[William Hogarth]] (1697. – 1767.) bavi se sličnim temama, ali ga vlastiti podrugljivi, oštroumni komentari i moralna promišljanja o društvu onoga doba smještaju u satiričnu kategoriju umjetnosti. Primjerice, na slikama ''Život razvratnika'' (1733.) ili ''[[Brak po modi]]'' (1743.) pretjerano i podrugljivo pripovijeda o životu aristokracije koristeći se energičnim potezima i živahnim bojama.
Sklonost prema rokokou u [[Italija|Italiji]] zamjećuje se početkom 18. stoljeća i to u postupnom prelasku s tamnih boja na svjetlije. Veličanstvena djela [[Iluzionističko slikarstvo|iluzionizma]] naslikao je [[Venecija]]nac [[Giambattista Tiepolo]] (1696. – 1770.) koji je između ostalog ukrasio unutrašnjost palače [[Würzburg]] ([[Balthasar Neumann]]) u [[Njemačka|Njemačkoj]] (1750. – 1752). Slobodno i originalno tumačenje povijesne i svečane teme (braka [[Fridrik I. Barbarossa|Fridrika Barbarosse]] s [[Beatrica I. Burgundska|Beatricom Burgundskom]]), kao i veličanstveno i intenzivno korištenje boja, izazvali su veliko divljenje. Tiepolo je proučavao majstore iz prošlosti, a odlikuju ga nadarenost za kompoziciju, privlačna teatralnost i uvjerenje da umjetnik mora i najdramatičnije teme prikazati na grandiozan način.
U 18. stoljeću u Italiji, [[pejzaž]]no je slikarstvo preraslo u slikarstvo [[veduta]] (pogleda na grad). Najjača je svakako [[Venecijanska škola]] u kojoj se ističe [[Canaletto]] (1697. – 1768.) sa svojim topografski točnim pejzažima koje je blago namještao kako bi postigao željene kompozicijske odnose.
==== Slikari rokokoa ====
[[Jean-Antoine Watteau]] (1684. – 1721.) općenito se smatra prvim velikim rokoko slikarom. Snažno je utjecao na kasnije slikare kao što su [[François Boucher]] (1703. – 1770.) i [[Jean-Honoré Fragonard]] (1732. – 1806.), dva majstora kasnog razdoblja. Čak i [[Thomas Gainsborough|Gainsboroughova]] (1727. – 1788.) nježnost reflektiraju duh rokokoa. Stil slikarice [[Élisabeth-Louise Vigée-Le Brun]] (1755. – 1842.) također odaje jak utjecaj rokokoa, posebice njezini portreti [[Marija Antoaneta|Marie Antonaete]]. Ostali poznatiji slikari rokokoa su [[Jean François de Troy]] (1679. – 1752.), [[Jean-Baptiste van Loo]] (1685. – 1745.), njegovo dvoje sinova [[Louis-Michel van Loo]] (1707. – 1771.) i [[Charles-Amédée-Philippe van Loo]] (1719. – 1795.), njegov mlađi brat [[Charles-André van Loo]] (1705. – 1765.), i [[Nicolas Lancret]] (1690. – 1743.). [[Jean-Baptiste-Siméon Chardin]] (1699. – 1779.) i [[Jean-Baptiste Greuze]] (1725. – 1805.), bili su značajni slikari tog doba koji se smatraju "antirokoko" slikarima.
Za vrijeme razdoblja rokokoa [[portret]] je bio važna komponenta slikarstva u svim zemljama, posebice u Velikoj Britaniji čiji su predstavnici bili [[William Hogarth]] (1697. – 1764.) i [[Francis Hayman]] (1708. – 1776.), te [[Angelica Kauffman]] švicarskog podrijetla, (1741. – 1807.), [[Thomas Gainsborough]] i [[Joshua Reynolds]] (1723. – 1792.). U Francuskoj je [[Jean-Baptiste Greuze]] bio najomiljeniji slikar [[Denis Diderot|Denisa Diderota]] (1713. – 1785.),<ref>[[Edmond de Goncourt|Edmond]] and [[Jules de Goncourt]], ''French Eighteenth-Century Painters.'' Cornell Paperbacks, 1981, str. 222.–225. ISBN 0-8014-9218-1</ref> a [[Maurice Quentin de La Tour]] (1704. – 1788.), [[Alexander Roslin]] (1718. – 1793.) i [[Élisabeth Vigée-Lebrun]] bili su značajni [[portret]]ni slikari [[historijsko slikarstvo|i]] slikari povijesnih motiva.
=== Kiparstvo ===
[[Datoteka:Kaendler Liebespaar am Frühstückstisch Meissen 1744.jpg|mini|200px|[[Johann Joachim Kaendler]], ''Zaljubljeni par'', [[1744.]], Meissener poculan,muzej "''Zum arabischen Coffe Baum''", [[Leipzig]].]]
Rokoko je imao snažan utjecaj na kiparstvo. Uživanje u [[porculan]]u, kojeg su Europljani tek naučili praviti, savršeno odgovara ovom novom raspoloženju. Ljupki pastiri i pastirice, kao i figure iz veselog talijanskog teatra ''[[Commedia dell'arte]]'' postali su vrlo popularni, kao primjerice figure iz poznate [[Bavarija|Bavarske]] tvornice [[Nymphenburg]] od [[Bustelli]]ja.
[[Étienne-Maurice Falconet]] (1716. – 1791.) se općenito smatra jednim od najboljih pripadnika francuskog rokokoa. Njegov se stil uglavnom najbolje izrazio kroz nježne porculanske kipove umjesto impozantnih mramornih skulptura. Falconet je i sam bio voditelj poznate tvornicee porculana u [[Sèvres]]u. Njegovi kipovi prikazivali su teme ljubavi i razigranosti, kao i prirodne motive s mnogim zakrivljenim linijama i asimetrijom.
Kipar [[Edmé Bouchardon]] prikazao je [[Kupid]]a u rezbarenju svojih ljubavnih strelica iz [[Heraklo]]ve toljage. To je odličan simbolični prikaz rokoko stila: polubog je prikazan kao nježno dijete, toljaga kojom se lome kosti pretvara se u strelice kojom se pali iskra ljubavi baš kao što štukatura s lakoćom zamjenjuje [[mramor]]. Ostali značajni kipari tog razdoblja su [[Jean-Louis Lemoyne]], [[Jean-Baptiste Lemoyne]], [[Robert Le Lorrain]], [[Louis-Simon Boizot]], [[Michel Clodion]] i [[Jean-Baptiste Pigalle|Pigalle]].
=== Glazba ===
Iako nije bio poznat kao raniji barokni i kasniji klasični stil, rokoko je postojao u [[Povijest glazbe|povijesti glazbe]]. Glazbeni rokoko stil razvio se iz barokne glazbe u Francuskoj gdje je bio poznat kao [[galantni stil]] (''style galante'') i u Njemačkoj kao "osjećajni stil" (''empfindsamer Stil''). Karakterizira ga lagana, intimna glazba s izuzetno elaboriranim i rafiniranim oblicima [[Ukrasi (glazba)|ukrasa]]. Najznačajniji predstavnici su [[Jean Philippe Rameau]], [[Louis-Claude Daquin]] i [[François Couperin]] u Francuskoj, a u Njemačkoj [[Carl Philipp Emanuel Bach]] i [[Johann Christian Bach]], sinovi poznatijeg [[Johann Sebastian Bach|Johanna Sebastiana Bacha]].
U drugoj polovici 18. stoljeća dolazi do reakcije protiv rokoko stila, prvenstveno protiv pretjeranog korištenja glazbenog ukrasa. Predvođena glazbenicima [[Carl Philipp Emanuel Bach|C.P.E. Bachom]] (on sam je već bio uspješan skladateljem rokokoa), [[Domenico Scarlatti|Domenicom Scarlattijem]] i [[Christoph Willibald Gluck|Christophom Willibaldom Gluckom]] ova je reakcija utrla put [[Klasicizam (glazba)|eri klasicizma]]. U ranom 19. stoljeću, katolički su se krugovi protivili uporabi ovog stila u religioznom kontekstu smatrajući ga neprimjerenim, pošto "ne može pobuditi osjećaj vjere".<ref>[http://www.newadvent.org/cathen/13106a.htm Rococo Style – Catholic Encyclopedia]. Newadvent.org (1. februara 1912.). Pristupljeno 2014-02-11.</ref>
== Galerija ==
=== Arhitektura ===
<gallery widths="200" heights="200" perrow="4">
Datoteka:Del rei igreja.jpg|Igreja de São Francisco de Assis u [[São João del Rei]], 1749. – 1774., djelo brazilskog majstora [[Aleijadinho|Aleijadinha]].
Datoteka:Pałac Czapskich w Warszawie 2021.jpg|[[Palača Czapski]] u [[Varšava|Varšavi]], 1712. – 1721., vidljiva je fasciniranost rokoko majstora orijentalnom arhitekturom.
Datoteka:St. Andriy's Church in Kyiv.jpg|[[Crkva sv. Andrije u Kijevu]], 1744. – 1767., projektirao [[Francesco Bartolomeo Rastrelli]].
Datoteka:Gruber Manor. staircase.jpg|Stepenište u rokoko stilu, [[Palača Gruber]], [[Ljubljana]]
Datoteka:Dresden-Zwinger-Wallpavillion-gp.jpg|[[Zwinger (Dresden)|Zwinger]] u [[Dresden]]u
Datoteka:150913 Branicki Palace in Białystok - 09.jpg|Rokoko [[Palača Branicki]] u [[Białystok]]u, poznata i kao "Poljski Versailles".
Datoteka:Bronzelettern Sanssouci.jpg|Arhitektonski detalj fasade palače [[Sanssouci]] u [[Potsdam]]u.
Datoteka:Teehaus1.jpg|"Kineska kuća", vrtni paviljon palače [[Sanssouci]]. Sjeverni ulaz.
</gallery>
=== Grafika u rokokou ===
<gallery widths="220px" heights="220px" perrow="3">
File:Allegories of astronomy and geography.jpg|Nepoznati umjetnik. Alegorija astronomije i geografije. Francuska (?), [[1750-ih]]
Image:A. Avelin after Mondon le Fils.jpg|A. Avelin prema Mondonu le Fils. Sretni trenutak. 1736.
Image:Mondon le Fils.jpg|A. Avelin prema Mondonu le Fils. Kineski bog. Gravura iz djela «''Quatrieme livre des formes, orneė des rocailles, carteles, figures oyseaux et dragon''» 1736.
</gallery>
=== Slikarstvo rokokoa ===
<gallery widths="220" heights="220" perrow="3">
Datoteka:WatteauPierrot.jpg|[[Antoine Watteau]], ''Pierrot'', 1718. – 1719.
Datoteka:Antoine Watteau - L'imbarco per Citera.jpg|[[Antoine Watteau]], ''[[Ukrcavanje za Kiteru]]'', 1718. – 1721.
Datoteka:Vanloo, Triumph of Galatea.jpg|[[Jean-Baptiste van Loo]], ''Trijumf [[Galateja (mitologija)|Galateje]]'', 1720.
Datoteka:Francis Hayman 001.jpg|[[Francis Hayman]], ''Plešuće mljekarice'', 1735.
Datoteka:Charles-André, dit Carle Vanloo - Halte de chasse (1737).JPG|[[Charles-André van Loo]], ''Odmor za vrijeme lova'', 1737.
Datoteka:Boucher par Gustav Lundberg 1741.jpg|[[Gustaf Lundberg]], ''Portret [[François Boucher|Françoisa Bouchera]]'', 1741.
Datoteka:Boucher Diane sortant du bain Louvre 2712.jpg|[[François Boucher]], ''Diana nakon kupanja'', 1742.
Datoteka:The Toilet of Venus, by François Boucher.jpg|[[François Boucher]], ''Venerina toaleta'', 1751.
Datoteka:Giambattista Tiepolo - La morte di Giacinto (1752-53) - Museo Nacional Thyssen-Bornemisza Madrid.jpg|[[Giovanni Battista Tiepolo]], ''Hijacintova smrt'', 1752.
Datoteka:François Boucher, Ruhendes Mädchen (1751, Wallraf-Richartz Museum).jpg|[[François Boucher]], ''[[Marie-Louise O'Murphy]]'', 1752.
Datoteka:Pompadour6.jpg|[[Maurice Quentin de La Tour]], ''Portret u punoj veličini [[Markiza de Pompadour|Markize de Pompadour]]'', 1748. – 1755.
Datoteka:Boucher Marquise de Pompadour 1756.jpg|[[François Boucher]] ''Portret [[Markiza de Pompadour|Markize de Pompadour]]'', 1756.
Datoteka:Fragonard - swing.jpg|[[Jean-Honoré Fragonard]], ''[[Ljuljačka (Fragonard)|Ljuljačka]]'', 1767.
Datoteka:Fragonard, Inspiration.jpg|[[Jean-Honoré Fragonard]], ''Inspiracija'', 1769.
Datoteka:Denisdiderot.jpg|[[Jean-Honoré Fragonard]], ''[[Denis Diderot]]'', 1769.
Datoteka:The Progress of Love - The Meeting - Fragonard 1771-72.jpg|[[Jean-Honoré Fragonard]] ''Tajni sastanak'', 1771.
Datoteka:Marie Antoinette Adult5.jpg|[[Élisabeth Vigée-Lebrun]], ''[[Marie-Antoinette od Austrije|Marija Antoaneta]] s ružom'', 1783.
Datoteka:Jean-Honoré Fragonard - Cabra-cega.jpg|[[Jean-Honoré Fragonard]], ''Obmana slijepca'', 1775.-1780.
</gallery>
=== Slikarstvo u razdoblju rokokoa ===
<gallery widths="220px" heights="220px" perrow="3">
Image:Jean-Baptiste Siméon Chardin 029.jpg|[[Jean-Baptiste-Siméon Chardin]], ''Mrtva priroda sa staklenom bocom i voćem'', oko 1750.
Image:Mr and Mrs Andrews 1748-49.jpg|[[Thomas Gainsborough]], ''[[Gospodin i gospođa Andrews]]'', 1750.
File:Greuze, Jean-Baptiste - The Spoiled Child - low res.jpg|[[Jean-Baptiste Greuze]], ''Razmaženo dijete'', oko 1765.
File:reynolds.clive.750pix.jpg|[[Joshua Reynolds]], ''[[Robert Clive]] i obitelj s indijanskom služavkom'' 1765.
File:Kauffman-Garrick.jpg|[[Angelica Kauffman]], ''Portret [[David Garrick|Davida Garricka]]'', ok 1765.
Image:Denis Diderot by Louis-Michel van Loo.jpg|[[Louis-Michel van Loo]], ''Portret [[Denis Diderot|Denisa Diderota]]'', 1767.
</gallery>
== Vidi još ==
* [[Galantni stil]]
* [[Likovna umjetnost u Hrvatskoj#Barok i rokoko|Rokoko u Hrvatskoj]]
* [[Drvorez]]
* [[Iluzionističko slikarstvo]]
== Izvori ==
{{izvori|30em}}
== Dodatna literatura ==
* Marilyn Stokstad, ed. ''Art History''. 3rd ed. New Jersey: Prentice Hall, 2005. Print.
*{{cite book |last=Kimball |first=Fiske |title=The Creation of the Rococo Decorative Syle |publisher=Dover Publications |location=New York |year=1980 |isbn=0-486-23989-6}}
* Arno Schönberger and Halldor Soehner, 1960. ''The Age of Rococo'' Published in the US as ''The Rococo Age: Art and Civilization of the 18th Century'' (Originally published in German, 1959).
* {{cite book |last=Levey |first=Michael |title=Painting in Eighteenth-Century Venice |publisher=Cornell University Press |location=Ithaca |year=1980 |isbn=0-8014-1331-1}}
* {{cite book |last=Kelemen |first=Pál |title=Baroque and Rococo in Latin America |publisher=Dover Publications |location=New York |year=1967 |isbn=0-486-21698-5}}
== Vanjske poveznice ==
* [http://www.all-art.org/history252_contents_Baroque_Rococo.html All-art.org: Rococo in the "History of Art"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20101030044455/http://all-art.org/history252_contents_Baroque_Rococo.html |date=30. listopada 2010. }}
*[http://www.bergerfoundation.ch/Vertige/english/index.html Primjeri]
*[http://www.all-art.org/history252_contents_Baroque_Rococo.html Rococo u "Povijesti umjetnosti"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20101030044455/http://all-art.org/history252_contents_Baroque_Rococo.html |date=30. listopada 2010. }} (engl.)
{{Commonscat|Rococo art}}
{{Zapadnaumjetnost}}
[[Kategorija:
[[Kategorija:Rokoko| ]]
| |||