Schengenski prostor

Schengenski prostor obuhvaća teritorije 29 europskih zemalja koje su usvojile Schengenski sporazum potpisan 1985. u Schengenu u Luksemburgu. Schengenski prostor u mnogočemu funkcionira kao područje jedne države, s tradicionalnim kontrolama za one koji ulaze i izlaze iz područja, ali bez unutarnjih graničnih kontrola. Zemlje članice provode zajednički vizni sustav.

Schengenske odredbe dio europskog prava postale su ugovorom iz Amsterdama iz 1999. godine, no prostoru službeno pripadaju i četiri države koje nisu u Europskoj uniji: Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska. Područje trenutačno obuhvaća populaciju od više od 423 milijuna stanovnika te površinu od 4 368 693 km².

Cipar se, kao član Europske unije, također obvezao na ulazak u Schengenski prostor. Prije pune implementacije schengenskih pravila svaka zemlja mora ispuniti potrebne uvjete u četiri područja: zračne granice, vize, policijska suradnja i zaštita osobnih podataka.

Europska migracijska kriza 2015. odgodila je proširenje Schengenskog prostora na Bugarsku, Hrvatsku i Rumunjsku. Hrvatska je ušla u Schengenski prostor 8. prosinca 2022. godine,^[1] a punopravnom članicom postala je 1. siječnja 2023, dok Cipru problem predstavlja spor sa Sjevernim Ciprom. Rumunjska i Bugarska djelomično su se pridružile Schengenskom prostoru 31. ožujka 2024. godine, samo za zračni i pomorski promet.

Europski sustav putnih informacija i autorizacije (ETIAS) planirani je elektronički sustav autorizacije Europske unije za posjetitelje oslobođene od vize koji putuju u Schengenski prostor (uključujući zemlje EFTA-e), kao i na Cipar.