Jedan od mogućih odgovora na pitanje Što je glazba? mogao bi glasiti: Glazba je umjetnost koju oživotvorujemo prirodnim ili umjetnim, odnosno elektronskim tonovima ili zvukovima, ali isto tako i tišinom ili šumovima organiziranima u vremenu. Mnogi su glazbeni teoretičari, ali i filozofi, tijekom povijesti na različite načine tumačili pojedine glazbene zakonitosti, stilove i pojave. Glazba je od pamtivijeka imala vrlo važnu ulogu u životu ljudi, pa je stoga oduvijek bila dio religijskih i liturgijskih obreda i slavlja, svih značajnih društvenih događaja poput krunidba svjetovnih vladara ili ustoličenja crkvenih poglavara, vjenčanja – posebice onih raskošnih, kraljevskih, ali i onih pučkih, manje raskošnih svečanosti i zabava. Uz glazbu su se ljudi veselili, te – opčinjeni njenim harmonijama i strastvenim ritmovima – često i plesali. Ona im je i u tužnim prigodama pružala žuđenu i potrebnu utjehu.
Najraniji sačuvani stvarni dokazi o početcima i razvoju hrvatske glazbe zapisi su u kronikama, darovnicama i rukopisnim knjigama iz 11. stoljeća. Ti pisani spomenici – sekvencijari, evanđelistari, sakramenti, misali, lekcionari i antifonariji – svjedoče o glazbi kao sastavnici crkvenih obreda. Zagrebački biskup Augustin Kažotić (1260. – 1323.) prva je osoba koju povijest hrvatske glazbe bilježi kao zaslužnoga organizatora i promicatelja crkvenoga pjevanja.
|