Naglasak starogrčkog jezika

Postoje tri naglaska: akut (oštri), cirkumfleks (zavinuti) i gravis (teški).^[1]

Akut je imao uzlazan ton i mogao se nalaziti i na dugim i na kratkim samoglasnicima. Označavao se oznakom ◌́ poviše samoglasnika. Mogao se nalaziti na svakom od posljednjih triju slogova i time je bio najpokretniji naglasak.

Cirkumfleks se najprije uzdizao, a potom spuštao. Pojavljivao se samo na dugim samoglasnicima u jednom od posljednjih dvaju slogova. Obilježavao se dijakritičkim znakom ◌̃.

Gravis je bio pozicijska varijanta akuta. Naime, ako iza riječi naglašene oštrim naglaskom na posljednjem slogu dolazi bilo što što nije interpunkcija ili pauza (to jest dolazi druga riječ), akut prelazi u gravis koji se izgovarao uzlazno, ali uzlazio je ponešto blaže od akuta. Označavao se dijakritičkim znakom ◌̀.^[2]

Ovdje je tablica s dopuštenim položajem svih naglasaka s obzirom na broj slogova i duljinu samoglasnika za akut:^[1]

Ova je tablica za cirkumfleks:^[1]

Baritona je općeniti naziv za sve riječi koje nisu naglašene na zadnjem slogu.

• Skupovi suglasnika [kʰs] i [pʰs] (slova ξ i ψ) na kraju riječi i iza kratkih samoglasnika ne dopuštaju oštrom naglasku stajanje na trećem slogu od kraja. Ipak, zavinuti može stajati na pretposljednjem.
• Riječi koje naizgled djeluju protiv pravila nastale su srastanjem (obično glavne riječi i enklitike).

U sklonidbi i sprezanju postoje dva općenita pravila:

U deklinaciji naglasak nastoji stajati što duže na istome mjestu i istoga tipa kao u osnovi. Međutim, ako opća pravila o naglašavanju to ne dopuštaju, naglasak se pomiče ka kraju riječi samo onoliko koliko je to najmanje moguće i vraća se izvorno mjesto čim to opća pravila dopuste.^[2]

U konjugaciji se naglasak nastoji odmaknuti što je dalje moguće od kraja k početku riječi.

U aoristu se naglasak ovoga glagola prebacuje na augment u prvome licu jednine i kad god može: ἔλῡσᾰ.

Klitike su riječi koje nemaju vlastitog naglaska. Postoje proklitike koje dolaze ispred riječi s naglaskom, a postoje i enklitike koje dolaze iza riječi s naglaskom.^[3]

Proklitike su:

• određeni član u nominativu muškog i ženskog roda jednine i množine
• neki prijedlozi
• neki veznici
• negacija ὀυ i njezine varijante

Proklitike se naslanjaju na riječ za sobom i čini s njom jednu naglasnu cjelinu (u izgovoru se ponaša kao jedna riječ). Kada se iza njih nađe enklitika, dobivaju naglasak, pa to često dovodi do stapanja obiju riječi u jednu. Negacija dobiva naglasak ako je zadnja riječ u rečenici.

Enklitika čini naglasnu cjelinu s riječi koja dolazi ispred nje. Ima ih nešto više od proklitika, a uključuju nenaglašene oblike kosih padeža jednine osobnih zamjenica, neodređenu zamjenicu u svim oblicima (osim ἄττα), neodređeni zamjenički prilozi, dvosložni oblici indikativa prezenta glagola 'biti' i 'kazati', neke čestice i druge riječi.

Budući da dolaze iza riječi, za njih vrijede pravila o naglašavanju riječi.

• Ako prethodna riječ ima naglasak najdulje od kraja što je moguće naglasak enklitike dolazi na posljednji slog glavne riječi, pa tako ta riječ ima dva naglaska, što je jedina iznimka. Na primjer, ἄνθρωπός τις.
• Ako prethodna riječ ima oštri naglasak na pretposljednjem slogu, onda jednosložna enklitika gubi naglasak, a dvosložna ga zadržava, dakle ne događa se ništa.
• Ako prethodna riječ ima ili zavinuti ili oštri naglaska na zadnjem slogu, enklitika svoj gubi, a oštri ne slabi u teški.^[2]

Enklitika naglasak ipak zadržava kada je na početku riječi, iza elizije ili ako je na njoj sila govora. Ako više enklitika slijedi jedna za drugom, svaka stavlja svoj naglasak na prethodnu. Proklitike dobivaju oštri naglasak od enklitika.

  Podrobniji članak o temi: Grčki alfabet

Naglasci se na samoglasnicima i dvoglasima bilježe jednako kao i hakovi. Naglasak se stavlja na malo i veliko slovo. Kod dvoglasa drugi vokal dobiva oznaku naglaska.

Kada su naglasak i hak na istom slovu, akut se bilježi desno od haka, a cirkumfleks iznad njega. Primjerice, Ὦτος.

Ako su na istom slovu naglasak i trema, naglasak se piše između točkica treme. Primjerice, Ἀΐδης.