Mačke

U odnosu na veličinu lubanje, mačke imaju relativno velike oči. Zjenice imaju velike mogućnosti širenja i skupljanja, ovisno o količini svjetla u okolini. Vrste malih mačaka imaju okomite zjenice, a velikih okrugle. U tami se zjenice mogu ekstremno raširiti, pa su u stanju još relativno dobro vidjeti i u vrlo mračnoj sredini. Vidno polje mačaka je 200-220°. Prema zjenicama se može vidjeti raspoloženje mačaka: ako su široko otvorene, ona se osjeća ugrožena i u obrambenom je raspoloženju; vrlo stisnute zjenice znače da je agresivna.

Osjetilne dlake (zool. vibrise) obilježavaju mačke kao pretežno noćne životinje. Tu vrstu dlaka mačke imaju posebno na njuški (tzv. brkovi), ali i iznad očiju te u pazuhu prednjih šapa. Vibracije zraka pokreću te dlake, pa prema smjeru i snazi zračnih vibracija mačke mogu preko posebnih osjetilnih stanica u korijenu dlaka ugrubo "vidjeti" okolinu i u najvećem mraku. Te su dlake potpuno razvijene kod tek okoćenog mačjeg podmlatka, što govori o važnosti osjetila opipa koji one pružaju toj životinjskoj porodici.

Raspoznavanje okusa mora kod mačaka biti brzo i točno, jer one ne mogu žvakati hranu. Prepoznavanje okusa neophodno je radi određivanja pokvarene ili neužitne hrane. Mačji je jezik hrapav jer je pokriven papilama. Papile smještene po uzdužnoj sredini jezika imaju male šiljke okrenute prema tijelu. Ti šiljci služe za češljanje dlake, skidanje mesa s kostiju lovine, ali su posebno važni u njezi novorođenčadi. Lizanjem majka potiče krvotok mladunaca. Papile na prednjem dijelu jezika služe za određivanje okusa, kiselog, slanog i gorkog. Osim toga, jezik služi i kao svojevrsna žlica kod pijenja vode. Usporeni snimci mačaka kako piju mlijeko nam savršeno prikazuju da koriste jezik naopako od ostalih sisavaca. Jezik im uvlači mlijeko pod sebe, što pomaže upijanju proteina i vitamina iz hrane ravno u mozak.

Gornja i donja čeljust čvrsto su povezane zglobom koji ne dozvoljava druge pokrete osim otvaranja i zatvaranja. Zubalo ima 30 zubi i dijastemu. Ona omogućuje da očnjaci, kod zatvaranja gornje i donje čeljusti, prođu jedni pored drugih. Očnjaci, ili zubi-hvatači, služe za hvatanje i držanje lovine. Zubi-koljači služe za odgrizanje komada mesa koje mačka zatim bez žvakanja guta. Koljače tvore zadnji predni kutnjak i prvi kutnjak. Rubovi su im oštro nazubljeni i kod ugriza se mimoilaze.

Mačke imaju po pet prstiju na prednjim i četiri na zadnjim šapama. Osim geparda, plosnatoglave mačke i mačke ribara, sve ostale mačke imaju kandže koje su u pravilu uvučene i zaštićene u jastučićima na šapama. Samo kad je potrebno, mačke ih korištenjem određenih mišića izvlače iz zaštitnih jastučića, i to zato da ostanu oštri i da ne otupe kod hoda. Nehotično izvlačenje pandži sprečavaju tetive s unutrašnje strane prstiju. Osjećaj opipa na šapama je vrlo dobro izražen; to je razlog zašto mačke često i šapama istražuju nepoznati predmet. Širina kandži im se mjenja pri odrastanju. Prosječna veličina jedne kandže odrasle domaće mačke je 0.25 mm - 0.35 mm u širini. Mačićima su kandže osjetljive pri razvitku u odraslu mačku.

Sve mačke imaju rep. On im koristi za održavanje ravnoteže, ali i za sporazumijevanje unutar vrste. Kod nekih vrsta, kao npr. kod risa, rep je vrlo kratak.

Mačke žive na svim kontinentima osim na Antarktiku. Međutim, važno je reći da su ih u Australiju i Oceaniju sa sobom donijeli naseljenici. To je naročit problem za lokalnu faunu, koja do tada nije poznavala mačke, pa im se nije mogla prilagoditi.

Većina su mačjih vrsta samotnjaci. Mužjaci i ženke sreću se samo u razdoblju parenja, a nakon toga se razilaze. Značajna iznimka su lavovi, koji žive u većim čoporima, a i mužjaci geparda ponekad formiraju manje skupine koje zajedno idu u lov.

Mačke se hrane gotovo isključivo mesom, dok je puno drugih zvijeri u skupini svejeda. Mačke su vrlo specijalizirane zvijeri, i uglavnom su lovci iz zasjede. Jedino gepard može slijediti plijen na duže staze. Mačke u slobodnoj prirodi preferiraju živu lovinu, a samo izuzetno jedu strvinu.

 

Uz tradicionalnu sistematiku, koja bi se ugrubo mogla svesti na podjelu na velike i male mačke, postoji jedna novija, koju je Stephen J. O'Brien, molekularni biolog, specijalist za istraživanje podrijetla mačaka, postavio i objavio u studiji Wild Cats: Status Survey and Conservation Action Plan (Kirstin Nowell&Peter Jackson, IUCN, Cambridge 1996.). Njegovo se stablo zasniva na istraživanjima staničnih uzoraka svih mačaka uz pomoć pet različitih metoda molekularne biologije.

Potporodice:

1. Felinae Fischer de Waldheim, 1817 - male mačke
   1. Rod: Caracal Gray, 1843
   2. Rod: Felis Linnaeus, 1758 - male mačke
   3. Rod: Leopardus Gray, 1842 - američke pjegave mačke
   4. Rod: Leptailurus Severtzov, 1858
   5. Rod: Lynx Kerr, 1792 - risovi
   6. Rod: Otocolobus Brandt, 1842
   7. Rod: Prionailurus Severtzov, 1858
   8. Rod: Puma Jardine, 1834 - pume
2. Pantherinae Pocock, 1917
   1. rod: Neofelis Gray, 1867
   2. rod: Panthera Oken, 1816
   3. rod: Pardofelis Severtzov, 1858
3. Acinonychinae Pocock, 1917 -gepardi (čite)
   1. rod Acinonyx Brookes, 1828 -gepard
4. Machairodontinae Gill, 1872 †
5. Proailurinae †
6. Pseudaelurus Gervais, 1850 †

New Encyclopedia of Mammals (Oxford, 2001.) nudi još noviju klasifikaciju, koja se zasniva na DNK-analizama. Prema njoj, mačke se dijele na tri potporodice (vidi zaseban taksokvir).

Međutim, ni jedna se moderna sistematika do sada nije dovoljno etablirala da bi se mogla smatrati općeprihvaćenom u dovoljnoj mjeri da zamijeni tradicionalnu. Zato, do daljnjeg, sve novije podjele treba uzimati s oprezom.

• Pustinjski ris (lat. Felis catus x rufus)
• Mačke u drevnom Egiptu